U posljednjih nekoliko godina, Charlie Stross postao je jedno od nezaobilaznih, ključnih imena u SF-u. Brzina kojom je to postigao podsjeća na njegove vlastite svjetove: njegov prvi roman izašao je 2001. godine, prvi “čisti” SF 2003., a u međuvremenu, u te kratke 4 godine, nakupio je desetine nagrada i nominacija, među kojima je i ovogodišnja nominacija za nagradu Hugo s romanom Glasshouse. Što nije ni čudno: Stross je jedan od prvih autora koji se ozbiljno poduhvatio teorije o singularitetu – termin koji je u teoriju uveo Vernon Vinge polazeći od pretpostavke da će tehnološki razvoj dovesti do stvaranja radikalnog napretka koji će proizvesti postljudske oblike života, bili to superinteligentni kompjuteri ili ljudski rod do te mjere povezan s tehnologijom da ga više ne možemo povezati s onim što se danas naziva ljudskom rasom, ili oboje – kao i jedan od prvih koji su posthumanističku viziju uspješno povezali s trenutnim stanjem ljudskog roda i tehnologije. To je učinio u svom romanu Accelerando, u kojem je, kroz strukturu romana-rijeke, prikazao sve brži tehnološki razvoj, od prvog poglavlja u kojem i tehnologiju i psihologiju možemo prepoznati kao gotovo-današnju, do posljednjeg, u kojem je osobnost postala informacijski konstrukt koji putuje svemirom kao upload a alieni koje susreće su otjelovljene financijske prevare.
Većina kritičara dočekala je Accelerando s oduševljenjem, kao i dio publike, iako je bilo i onih koji su mu zamjerali kubrickovsku hladnoću prema likovima. No, premda su se neki bunili da ga je naprosto preteško pratiti, svi su se složili da je, kao propitivanje budućnosti, u pitanju nezaobilazno djelo.
A da je nezaobilazno, nezaobilazno je. Accelerando, kako mu samo ime kaže, ide iz poglavlja u poglavlje sve brže, i ekstrapolira sve smjelije. Ali to je i dobro. Smjele ekstrapolacije oduvijek su bile oznaka vrhunskog SF-a. U posljednje vrijeme, čini mi se da su mnogi autori prestali biti tako smjeli, kao da se boje da će pogriješiti. Charlie Stross se toga ne boji. Zapravo, čini mi se da se on ničega ne boji. Budućnosti najmanje od svega. Vizija budućnosti koju on nudi nije ni pretjerano optimistična (ako se ne računa “sigurna nada” u preživljavanje čovječanstva) ni pretjerano pesimistična – i baš je to, zajedno s bogatstvom i suvislošću Strossovih zamisli, najbolja strana Acceleranda.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 8.24.2007. u 12:42 pm u kategoriji Kritika. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
[…] prizemnog SF-a, ekonomije, horora, špijunskog romana (ponekad i svega toga u jednom djelu, kao kod Acceleranda) – i svakom je području dao neki novi smjer, zaokret ili element. Kako kaže Ken MacLeod, dođe […]