Jest, Prince je sjajan, ali moram priznati da je meni možda i najstrašniji Crime and Punisher…
Znanstvena fantastika još nije umrla, a ka’ će, ne zna se…
Odgovarajući nedavno na pitanje o razlici između znanstvene fantastike i fantasyja, prisjetila sam se jedne stare teorije o tome kako je suštinska razlika između ta dva žanra u tome što je u fantasyju, u principu, krajnji cilj vraćanje statusa quo, dok je u znanstvenoj fantastici obično krajnja situacija po nečemu suštinski drugačija od početne, te je stoga ZF, uvjetno rečeno, “progresivan” žanr, dok je fantasy “regresivan”.
Na stranu grubost takvih podjela – jer naravno da iznimaka ima i s jedne i s druge strane – no, u biti, ima tu nečega. Ili je bar bilo preko nekoliko puta: na samim počecima povijesti žanra, ljudi kao što su Jules Verne ili H.G.W. doista su ukazivali na neke moguće smjerove razvoja, i, premda možda nisu izravno nadahnjivali znanstvenike i tehničare, jesu nudili vizije mogućeg progresa, a više od toga se od književnosti ne može ni tražiti.
Slična se stvar događala i kasnije: bez obzira na sve ideološke obojanosti koje su neminovno proizilazile iz hladnoratovskog Zeitgeista, ne mora se povlačiti čak ni Clarkeove zahodske upute da bi se uvidjelo kako su mogući smjerovi razvoja bili doista tu: svemirske postaje, povećana razina robotizacije, snaženje komunikacijske tehnologije.
Naravno, i u jednom i u drugom slučaju možemo izvući i hrpe obrnutih primjera: Barsoom nije ukazivao na moguće smjerove razvoja marsovskih istraživanja, koliko god bio drag nekima od nas. No, ako se bolje pogleda, to mu nije bila ni namjera: Burroughsova “znanstvena fantastika” zapravo je samo ovlaš zamaskirani fantasy.
Bez obzira na to, stoji činjenica da su se, otprilike od pedesetih godina prošloga stoljeća, počele događati dvije stvari: jedna je bila javna identifikacija znanstvene fantastike s njenim vanjskim obilježjima (svemirski brodovi), a druga – prve pojave unutaržanrovskih jeremijada o odumiranju žanra.
I jedno i drugo kulminiralo je polovicom šezdesetih: u razmaku od samo dvije godine, pojavili su se Novi val (1964.) i Zvjezdane staze (1966.). Dok su, dakle, Michael Moorcock i društvo pokušavali iz znanstvene fantastike maknuti sisate princeze i buljooka čudovišta, Gene Roddenbery i društvo u percepciji srednjestrujaške javnosti petrificirali su znanstvenu fantastiku kao varijaciju svemirskog vesterna. Književnost je krenula u eksperimentalne, pa čak i, božemiprosti, literarne vode, trudeći se već po njima debelo onesviješteno tijelo znanstvene fantastike izvući iz vode i doplivati do obale, dok je medijska strana bušila rupe u pojasu za spašavanje i ukrašavala ga šiljastim ušima i krznenim životinjicama.
No, za živo čudo, ZF je preživio desetljeće krvavih borbi, i na ovaj ili onaj način dočekao i sljedeću sudbonosnu godinu, 1977. (Ako ne znate što se tada dogodilo, ne znam zašto ovo uopće čitate1 .) I opet se pojavila hrpa ljudi koji su (bar do određene mjere opravdano) graknuli, izvukli vijence i pozvali narikače. Oplakujući smrt žanra, kojem je posljednji čavao u lijes zabijen, eto, svjetlosnom sabljom, dočekali su 1981. godinu i damu po imenu Chroma.
Čudo. Ma, čudo neviđeno. Čisti fantasy, da prostite: Naš Jeremija opet je odigrao Lazara, i vratio nadu u život ne samo svome čitateljstvu, već i svekolikom općinstvu, koje, neinformirano kakvo jest, uopće nije ni shvatilo da je znanstvena fantastika umrla, pa su ih samo razveselile stvari poput Blade Runnera, i uglavnom nisu ni primijetili da je to zapravo vampirski film, kojim je medijska ZF ustala iz groba i frankenštajnovski zateturala po novim pločnicima budućnosti.
No onda je, polako, i to prestalo biti zanimljivo. Da budemo precizniji, stvarnost je s nepristojnom brzinom sustigla maštu, i čak je i kiberpunk postao, da tako kažemo, prejednostavan za fandomsku potrošnju, a istovremeno preisfuran za medijsku (vidi pod: Matrix više-od-jedan). Esefičari su se i opet našli u situaciji da im žanr umire, i počeli su nad time lamentirati na sva usta, nastavljajući se na, kako se iz onoga gore vidi, široku i postojanu tradiciju pokapanja žanra.
Da, dobro, pojavljivale su se tu i tamo neke nove iskrice: ribofunk, posthumanizam, ekonomija. Ali, istini za volju, većina SF-a zagazila je, i opet, u tradicionalno pulperske vode. Umjesto na ekstrapolaciju, oslanjali smo se – i još se oslanjamo – na konvencije: putovanje kroz vrijeme, susreti s malim zelenima, stapanje čovjeka i stroja, svemirski letovi.
Onda se, 2004. godine, pojavio novi pokret: prizemna2 znanstvena fantastika. Kao pravi pokret, prizemni esefičari počeli su s manifestom, nastalom na slavnoj radionici Clarion West, pod vodstvom Geoffa Rymana. Manifest više nije dostupan online, ali, pojednostavljeno govoreći, svodio se na izjavu o tome kako su snovi o međuzvjezdanim letovima/trgovini/carstvima itd. po svemu sudeći samo snovi, te da ih kao takve treba izbjegavati u “ozbiljnoj” znanstvenoj fantastici, te da se radije treba pitati što će se doista dogoditi jer, eto, imamo na raspolaganju samo sebe same i ovaj jedan mali i jadni planet.
Slijedeći ovaj pristup, nedavno je čak i britanski časopis Interzone odlučio posvetiti jedan broj prizemnom ZF-u, a a Charlie Stross3 objavio je prije par tjedana i prvi potpuno prizemni ZF roman, The Halting State. Može li se iz toga zaključiti da je prizemnost budućnost ZF-a?
Može i ne mora. Evo, na primjer, Rudy Rucker žestoko se usprotivio gledištima izraženim u manifestu prizemnosti, i na svome blogu objasnio zašto su konvencije jednako tako dobre za ZF kao i ekstrapolacije. Da ne spominjemo da se, poput puzavca koji polako ali sigurno ulazi sve dublje u zidove, znanstvenoj fantastici na svoj načini približava i new weird, koji možda jest a možda i nije (i) znanstvena fantastika, ali mu se se ne može odreći određeno pravo na barem pridruženo članstvo. Pa onda je tu i ekonomsko-politički pod-žanr, koji se sve više šire, pa još uvijek zapravo prilično živahan posthumanizam, pa…
Ukratko, čini mi se da za znanstvenu fantastiku straha nema. Za razliku od većine drugih žanrova, znanstvena fantastika ima imanentno ograničen rok trajanja – svakih desetak godina, spoznaje o svijetu toliko se promijene da to neminovno mora dovesti i do promjena u žanru ukoliko želi koliko-toliko držati korak sa stvarnošću. Što jest izvor mnogih problema – nekim djelima ne možemo se ne smijati iz promijenjene perspektive, bez obzira na sve druge kvalitete – ali je, ujedno, to i razlog vječne mladosti znanstvene fantastike.
_________________________________- Dobro, evo, mala pomoć: Luke, kretenu, ja sam ti tata! Sad jasno? [↩]
- izvorno: mundane science fiction. Riječ “mundane” može se prevesti kao “svakodnevno, obično”, no čini mi se da u našim uvjetima naziv “obična ZF” baš nema onaj odjek koji bi trebala imati. Ako netko ima bolju ideju, neka kaže. [↩]
- Sine qua non. [↩]
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
