Doris Lessing dobila je Nobelovu nagradu. Svaka čast. Doris Lessing je, definitivno i nedvojbeno i u svakom pogledu, strašna žena. Osim toga je među rijetkim piscima s priznanjem i srednjestrujaške i akademske zajednice (pobrala žena u životu još nagrada, kako sama kaže, flash royal, sve književne nagrade koje se u Europi mogu dobiti) koja se ne stidi priznati da postoji znanstvena fantastika i da je i sama povremeno piše*, tako da je ovaj književni Nobel, čini mi se, višestruko pozitivan: jer je otišao u ruke vrsne spisateljice, žene i (polu)esefičarke.
No, za oko mi je ovaj put zapela jedna sasvim druga njena izjava. Kaže, dakle, Doris Lessing da još nije u životu upoznala ni jednu ženu koja nije na ovaj ili onaj način feministkinja.
Očito nije upoznala Ivanu Sučec-Trakoštanec. Za one koji ne znaju, gospođa S-T je ona HDZ-ova zastupnica kojoj žene vrijede onoliko koliko djece rode. Što je, očito, vrlo neobična interpretacija feminizma.
Šalu na stranu, pozitivno je to što je hrpa zastupnica ustala protiv takve izjave. No, prateći reportaže po medijima, uočavam još jedan maali, sićušni problemčić u reakcijama. Naime, koliko mogu pohvatati, u svim reakcijama – od HDZ-ovki do SDP-ovki – ustajalo se u obranu žena koje ne mogu imati djece. Što je apsolutno u redu. SDP-ova zastupnica Gordana Sobol sjetila se u svoju obranu uvrstiti i žene koje imaju samo po jedno dijete. Ali ne mogu ne primijetiti da nitko, ama baš nitko, nije digao glas u obranu žena koje su iz nekog razloga odlučile nemati djece.
Znam, sve skupa se odvijalo u kontekstu rasprave o rodiljnim naknadama, dakle, u kontekstu žena kao majki. Ali svejedno mi se čini sramotnim, užasavajućim i zastrašujućim da se nitko nije sjetio spomenuti mogućnost da žena odluči ne biti majka, a da pri tome ne izgubi ništa od svoje vrijednosti, kako god se ona mjerila.
Da se razumijemo: ja imam dvoje djece. Jer sam tako odlučila. (Možda se povremeno pitam je li to bila pametna odluka, ali to je već stvar koja prije ili kasnije zadesi svakog roditelja.) No mogla sam isto tako odlučiti i da nemam djece. I kako bih se onda sad osjećala, kad se vrednovanje žene kao inkubatora očito smatra uvredljivim samo u slučaju da joj je to nemoguće iz zdravstvenih razloga?
Zapravo, na određeni način, gotovo da lakše razumijem gospođu S-T nego njene kolegice. Ozbiljno. Eto, žena ima svoja uvjerenja. Koja meni osobno djeluju nepojmljivim, neprihvatljivim, suludim i uvredljivim. Ali bez obzira na to, žena ima pravo na njih, sloboda je uvijek zaguljena stvar, i naprosto moramo prihvatiti da će sloboda govora uvijek sa sobom nositi i masu diskursa koji se ne slažu s našima. Ali bar ta svoja uvjerenja iskazuje otvoreno i dosljedno.
A što je s njenim kolegicama koje se zalažu za feminističke vrijednosti a tako olako zaborave da žena može i odlučiti ne biti majka? Malo me to podsjeća na one ljude koji kažu da nemaju ništa protiv homoseksualaca ali ih smeta kad “oni to svima bacaju u lice”. I tu, moram reći, lakše razumijem one koji otvoreno kažu da homoseksualnost smatraju smrtnim grijehom. Tu smo barem načistu. Eto, ljudi otvoreno iskazuju svoja uvjerenja, valjda iskreno tako misle, pa dobro. Imaju na to pravo, i imaju pravo ta svoja uvjerenja verbalno iskazivati (tako dugo dok ne zađu u govor mržnje, naravno). Ali ova druga varijanta, u kojoj se politički korektno tvrdi da homoseksualnost nije ništa strašno ali se svejedno traži da se ne “nabija na nos”, recimo držanjem za ruke na cesti, toliko je beskonačno licemjerna da je naprosto nisam u stanju razumjeti. Čini mi se da mi ni dr. House ne bi pomogao da shvatim funkcioniranje mozga koji tako otvoreno tvrdi dvije međusobno suprotstavljene stvari. Ma što dr. House, ni Protagora to ne bi mogao raspetljati.
No, da se vratimo našim političkim prilikama, dodatno su mi tužne dvije stvari: jedna, što se u cijeloj toj halabuci nije našao ni jedan zastupnik koji bi, bar na toj polovičnoj razini, reagirao na tvrdnje gospođe S-T. I druga, što to nije prvi put da jedna žena tako obezvređuje druge žene. Očito nije samo čovjek čovjeku vuk, već i žena ženi zna biti vučica. Što je, usput rečeno, antropocentristički izraz uvredljiv i za vukove i za vučice, te im se ovim putem ispričavam. Bilo bi bolje i preciznije reći da i žena ženi zna, nažalost, biti – čovjek.
*Nadam se da je kod te izjave Margaret Atwood bila u školi i zapisivala…
« Mary Shelley | Doma | Feniks. Jeremija Feniks. »
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
