Jest, Prince je sjajan, ali moram priznati da je meni možda i najstrašniji Crime and Punisher…
Odmah na početku: ja inače volim Janet Evanovich. Serija romana s naslovima po brojevima (od One for the money do, zasad, Lean Mean Thirteen) bila je blizu savršenog. Brzi, duhoviti, inteligentno smišljeni detektivski romani, taman toliko odmaknuti od stvarnosti da eventualne rupe u realističnosti ne predstavljaju nikakav stvarni problem. Bez ikakvih pretenzija, predstavljali su savršeno zabavno štivo.
Detektivka iz tih romana, Stephanie Plum, koja se doduše bavi lovom na ucijenjene glave ali svejedno mrzi pištolje, ima sve što žena može poželjeti za luftanje mozga: brza je na jeziku, ne izlazi bez šminke, uništava automobile, a koleba se između dva tipa, jedan atraktivniji od drugog. Istovremeno izlazi na kraj s roditeljima koji su prava kombinacija za naš lokalni mentalitet – talijansko-mađarska – a ima i baku kojoj je glavni sport odlazak na tuđe sprovode, i koja smatra da to što je prešla osamdesetu ne znači da ne može više cijeniti dobru mušku stražnjicu.
Ova druga serija, koja se zasad sastoji od dva romana (Metro Girl i Motor Mouth) nažalost, daleko je od savršenstva. Za one koji su čitali prijašnje romane Janet Evanovich, humor će biti i previše poznat. Što, za romane koji se oslanjaju prvenstveno na duhovitost, može biti porazno. Osim toga, “metroseksualna” Alex Barnaby djeluje kao karikatura prethodne junakinje: obožava ružičastu i hoda uokolo u minicama, ali zato ima inženjersku diplomu i u stanju je popraviti sve što ima jedan, dva ili više taktova, a detalje NASCAR utrka istresa iz malog prsta. Tamo gdje je Stephanie Plum imala pravu mjeru, Alex Barnaby čini se pretjerano pojednostavljenom, izvučenom u ekstreme.
Sličan problem pojavljuje se i kod samih zapleta. Budući da se Stephanie Plum profesionalno bavi onima koji se ne pojave pred sudom, u svakoj od njenih pustolovina pojavljuje se predah u obliku “jednostavnih” slučajeva, žene koja je pukla na dijeti i zabila se autom u izlog dućana da bi usred noći došla do čipsa, lokalnog pijanca koji se napio i zaboravio na suđenje, i koji omogućuju stvaranje posve uvjerljivih, pa ipak urnebesno smiješnih situacija na granici slapsticka.
Kod Alex Barnaby, pak, glavni zaplet svaki čas se svede na isti takav slapstick, a trebao bi nositi određenu težinu. Osobno, nije mi teško autoru progledati kroz prste ako smo se unaprijed tako dogovorili, ali ovo je već kršenje pravila: međunarodno opasni mafijaši i krijumčari naprosto ne mogu biti isto toliko nesposobni i lako rješivi kao lokalni pijanci. U Metro-djevojci, na primjer, dvojica pokvarenih policajaca koji igraju dvostruku igru progone našu junakinju i pokušavaju je u nekoliko navrata ubiti. Ona se izvlači na sljedeće načine: jednom na njih zapuca postarija gospođa koja dobro barata pištoljem jer inače drži voćarnicu koju često pljačkaju (dobro, prihvatit ćemo), drugi put ih sama Alex pogazi autom (hm, tako su nespretni da ih ona vidi kako dolaze, a kad pogazi jednog drugi ne zapuca nego čeka da i njega obori?), a treći put ih umlati veslom nakon što su obojica uperili pištolje u nju jer joj je “svega dosta” (bez komentara).
S tako slabo opasnim negativcima, čitatelj brzo shvaća da je cijeli kriminalistički zaplet ovdje zanemariv, i prestaje brinuti za junake. Kad pred kraj kubansko-američka mafija uhvati Alex Barnaby i namjerava iz nje mučenjem izvući podatke o tome gdje se nalazi superopasna bomba puna nekakvog ruskog bojnog otrova, čitatelji ne okreću strane ništa užurbanije nego prije, jer su već naučili da se Alex Barnaby ne može dogoditi ništa strašno. To nije ona spoznaja da glavni lik serije mora preživjeti, na koju uvijek unaprijed pristajemo kad uzmemo u ruke neki detektivski serijal (iako je i to pravilo već jednom narušeno u detektivskoj literaturi, no to je ipak iznimka). Ovdje je na djelu zatupljujuća spoznaja da Alex Barnaby ne može doživjeti ama baš ništa doista ružno – mogu je pljusnuti, ali čak i kad je cijeli dan drže svezanu lisicama na jednom mjestu, njoj se “na svu sreću ni u jednom trenutku ne piški”. Tako sanitiziran, detektivski dio knjige gubi smisao, i cijela priča postaje samo izlika za spajanje Alex Barnaby s neizbježno seksepilnim vozačem NASCAR-a iz prvog poglavlja.
Što bi vjerojatno bilo dovoljno da Janet Evanovich nije podigla očekivanja, bar meni osobno, prethodno stvarajući Stephanie Plum. I dok ću “brojevnu” seriju nastaviti toplo preporučivati svakome (jer znam da će zadovoljiti potrebe čitatelja koji traže dobar detektivski zaplet, iščašeni humor, zanimljivu ljudsku priču, ljubavne dileme, ili bilo koju kombinaciju ovih elemenata), seriju o Alex Barnaby mogu preporučiti samo onima koji žele čekanje na red kod zubara učiniti manje dosadnim.
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
