Jest, Prince je sjajan, ali moram priznati da je meni možda i najstrašniji Crime and Punisher…
Ovakve je prognoze vrlo nezahvalno davati, ali, evo, spremna sam se ispružiti i reći: kad se za pedeset ili sto godina bude govorilo o spekulativnoj fikciji s početka 21. stoljeća, Charlie Stross bit će jedno od nezaobilaznih imena.
Za to postoji puno razloga. Jedan od njih je čista produktivnost: Stross je, od 2001. do danas, napisao i objavio jedanaest romana, a još dva bi trebala izaći do kraja sljedeće godine. Nastavi li ovim tempom, u samo jednom desetljeću stvorit će opus kakav mnogi autori ne steknu u cijelom spisateljskom vijeku – a čovjek je relativno mlad (1964. godište), i može se očekivati da će pisati još ohoho godina.
Drugi razlog je njegova silna i nepresušna mašta. U svome dosadašnjem opusu, na primjer, dotakao se space-opere, posthumanizma, prizemnog SF-a, ekonomije, horora, špijunskog romana (ponekad i svega toga u jednom djelu, kao kod
Acceleranda) – i svakom je području dao neki novi smjer, zaokret ili element. Kako kaže Ken MacLeod, dođe vam da ga častite pivom u nadi da će ga bar to malo usporiti – ali ni to ne pomaže… Ideje kod Strossa frcaju poput vatrometa, ponekad i do te mjere da poželite navući neko zaštitno odijelo ili bar otvoriti kišobran.
Treći razlog je nevjerojatna lakoća Strossovog pisanja. Njegove priče uvijek teku, nose čitatelja za sobom kao bujica, i deseci stranica okreću se ni ne primijetivši. Čovjek ima ruku lakšu od seviljskog brijača. Ta je vrst vještine već odavno postala i te kakva rijetkost (zapravo, pada mi na pamet još samo nekoliko ljudi koji su još uvijek živi i zdravi a koji su u stanju tako pisati) – a pogotovo je rijetka kod autora koji, poput Strossa, svoju lakoću ne ostvaruju principom cepelina, nego usput nose i te kako puno i te kako suvislog sadržaja… a pritome u punom postmodernističkom zamahu zahtijevaju od čitatelja i da se budu stanju nositi sa gomiletinom dodatnih referenci.
Takav je slučaj i sa romanom The Jennifer Morgue, drugim u seriji o Bobu Howardu, zaposleniku britanske tajne službe za borbu protiv okultnih opasnosti znane kao “Praonica” (Laundry). Kao i u prvom romanu, Atrocity Archives, i ovdje, dakle, pratimo pustolovine Roberta Howarda (aha…), agenta koji se boji protiv čudovišta koja u naš svijet probijaju iz stravične geometrije (aha…). U ovom izlasku, Bob će se sukobiti sa čudovištem iz nedostižnih dubina (aha…) koje, u obliku super-oružja masovnog uništenja (aha…) na površinu pokušava izdići informatički super-magnat (aha…), a pojavit će se tu i jedna bijela mačka (aha…), kazino (…), pripadnica posredničke rase nastale miješanjem ljudi i stvorova iz dubina (…), pit će se votka-martiniji… a Stross će, čak, koristeći ime glavnog junaka, pri brifiranju koristiti i sintagmu “as you know, Bob”1 .
Upozorenje: odavde nadalje pojavljuju se vrlo opaki spoileri! Čitajte na vlastitu odgovornost, ili preskočite na kraj.
Sve bi ovo zajedno, u rukama manje sposobnoga pisca, dalo duhovitu i zabavnu kombinaciju H.P.Lovecrafta i Iana Fleminga, koja bi mogla poslužiti samo kao solidna razbibriga. U rukama Charlieja Strossa, međutim, stvari nikad nisu tako jednostavne. The Jennifer Morgue postavlja mnoga sasvim ozbiljna pitanja. Jedno je, naravno, pitanje oružja masovnog uništenja: iako znaju da je, u najboljem slučaju, u pitanju hipersmrtonosno oružje koje nikad nije ni trebalo pasti u ruke ljudskome rodu, desetak svjetskih vlada (među kojima prednjači američka) spremno je licitirati za njega. Između ostaloga, Strossu je to prilika i da nas podsjeti na jednu činjenicu koju smo danas olako spremni zaboraviti: usprkos brojnim ugovorima o razoružavanju, naš nažalost posve realni svijet još uvijek na raspolaganju ima dovoljno nuklearnog i inog naoružanja da sveukupnu ljudsku rasu uništi preko nekoliko puta.
Ali to je tek početak Strossovog prčkanja po kotačićima stvarnosti. Jedan od glavnih elemenata priče, naime, postavlja supermagnata u položaj u kojem je, zapravo, cijelu svoju operaciju mogao izvesti posve legalno: teza da čovjek koji ukrade dovoljno velike svote postaje samo još jedan poslovni heroj – umjesto glavnog negativca – tjera nas da se prisjetimo svih onih primjera u kojima, nažalost, nije sudjelovalo nijedno čudovište neizgovorivog imena, već samo “obični” ljudi, ali su posljedice bile posve jednake. A za slučaj da nekome to nije bilo dovoljno jasno, Stross je, iza romana, dodao kratki esej o Jamesu Bondu, koji, tipično strossovski, uključuje i intervju sa – Ernstom Blofeldom, arhiprotivnikom (najčešće filmskog) Jamesa Bonda, koji je danas umirovljen, ali još uvijek djeluje kao poslovni savjetnik, i s velikom se rječitošću obara na nepravedno crnu sliku koju su mediji stvorili o njemu.
No, meni osobno najslađi moment pojavljuje se u trenutku kad naš sjajni agent, koji se zbog posebnih čarolija našao uvučenim u svijet večernjih odijela, votka-martinija i seksi suradnica, odjednom shvati i najvažniji faktor kojim će se zavjera uspješno slomiti. Bez obzira na sve, naime, on nije hladnokrvni supersposobni agent koji će dotući negativca; on je samo dobra Bondova cura, ona koju glavni junak dolazi spasiti u posljednji čas. Okrenuvši tako naglavačke patrijarhalnu mizoginiju imanentnu u Jamesu Bondu bez obzira na inkarnaciju, Stross ne samo da, nakon što je čitateljstvo uljuljkao u lažan osjećaj prepoznavanja, uspješno iznenađuje i čitatelje i negativca, već ujedno, jednim elegantnim pokretom, razotkriva i našu vlastitu, površnu spremnost da prihvatimo poznata pravila igre, i vrlo efikasno progovara o razlozima i načinima preživljavanja patrijarhalne slike.
Neki su se kritičari okomili na Strossov Glasshouse jer je na kraju, bez obzira na brojne post-ljudske mogućnosti, kao neku vrst hepienda ponudio klasičnu heteroseksualnu monogamnu zajednicu dvoje glavnih junaka. Isto je učinio i ovdje, omogućivši Bobu Howardu i njegovoj djevojci da razbiju “Bondovu kletvu” time što je Bob zaprosi – jer je to nešto što Bondova djevojka nikad ne bi mogla učiniti (sjetite se, on je “the good Bond babe”, a ne ona). No, u ovom kontekstu, ne smatram to rješenje problematičnim, već prije emblematičnim. Institucija braka danas se već ionako često pravda “administrativnim razlozima”: osobno poznam bar pet-šest bračnih parova koji su se vjenčali “jer je tako jednostavnije”, “radi klinaca”, ili čak “radi kredita”. Razbijanje kletve nije ništa gori razlog – a, osim toga, čini mi se kao još jedna zgodna primjedba, upravo o tome trendu među ljudima koji, očito, sve češće imaju potrebu pronaći neku vrst opravdanja, da ne kažem izlike, za perpetuiranje jedne patrijarhalne institucije. A kako Stross stvari ne radi slučajno, sklonija sam povjerovati da je i ovo ubačeno s razlogom.
Ovdje dolje više nema spoilera.
Da bi stvari bile slađe, Stross je i ovo izdanje dopunio jednom kratkom pričom (kod Atrocity Archives dodatak je bila priča “Concrete Jungle”, prevedena u Futuri broj 125, ovdje je to, uz esej o Bondu, priča “Pimpf”), stvarajući tako već četverodjelni serijal u svijetu kojem će se, bar se nadam, još vraćati. Inače nisam osobit ljubitelj Lovecrafta, a Fleminga neću ni spominjati. Ali, eto, Charlie Stross uspio me natjerati da uživam u njihovoj kombinaciji, pa čak i da željno iščekujem nove nastavke. Kapa dolje.
_________________________________- ”As you know, Bob” je inače izraz kojim se opisuje pogreška u pisanju, trpanje čitatelja podacima kroz dijalog kojim likovi jedni drugima govore nešto što već znaju. Izvorni je Fleming prepun “as you know Bob”-ova, samo što su kod njega, naravno, “as you know, James”. [↩]
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
