Žena koja je francuskim revolucionarima odgovorila Deklaracijom prava žene i građanke1. Ako ćemo o strašnim ženama, ona je među najstrašnijima.
Rođena je 7. svibnja 1748. godine, kao kći Anne-Olympe Mouisset, pod imenom Marie Gouze, premda se suprug njene majke, Pierre Gouze, odbio potpisati na rodni list. Kasnije je majka objasnila Marie o čemu se radi: djevojčica je, naime, bila nezakonito dijete Jean-Jacquesa Lefranca de Pompignana, pjesnika i prevoditelja, slavnog po sukobu s Voltaireom. Ta činjenica vjerojatno je i jedan od razloga zašto se de Gouges cijelog života borila (i) za prava vanbračne djece.
Godine 1765. udala se za Louis-Yvesa Aubryja, s kime je imala i sina, Pierrea. Nakon niti godinu dana, suprug joj je umro – ali i to je već bilo dovoljno za Marie-Olympe da joj brak dojadi, te je kasnije instituciju braka opisivala kao “grob povjerenja i ljubavi”. Ubrzo nakon suprugove smrti, odlazi sa sinom u Pariz.
Tamo se počela ozbiljno baviti dvjema stvarima koje će joj do kraja života ostati niti vodilje: kazalištem i politikom. Zapravo, malo je netočno tvrditi da su u pitanju dva interesa: Olympe de Gouges najčešće je te dvije strasti spajala, pišući politički angažirane drame, među kojima su najpoznatije Zamore i Mirza (1778.) i Trgovanje Crncima (Marché des Noirs, 1790.). U tim se dramama, kao i u brojnim drugim tekstovima, zalagala za ukidanje ropstva, i bila je među istaknutim abolicionistima svoga doba.
Naravno, zbog političkog angažmana, kao i zbog upornog odbijanja da prihvati neku od brojnih bračnih ponuda koje su joj stizale, brzo je dobila reputaciju “libertinke” (što je u ono doba bilo više nego strašno), koje će se uspjeti riješiti tek u 20. stoljeću. Još je u 19. stoljeću slavni francuski povjesničar Jules Michelet za nju govorio da si je “dopuštala pisati i pačati se u mnoge stvari koje njen slabašni um nije mogao shvatiti.”
Nije ni čudo što su je mnogi smatrali “neženstvenom”, pa čak i, kao Michelet, zamalo ludom:jedna od stvari za koje se Olympe de Gouges zalagala bila je ukidanje dotadašnje institucije braka, odnosno njegova zamjena “društvenim ugovorom” između dvoje ljudi, koji bi omogućavao rastavu, i osiguravao pravednu podjelu imovine. Osim toga, aktivno se zalagala i za uvođenje društvene skrbi za djecu kroz stvaranje jaslica i vrtića, čime bi se, između ostaloga, ženama omogućilo da se ne moraju odreći vlastitog života kad jednom rode. Među drugim revolucionarnim idejama, predlagala je organiziranje javnih kuhinja koje bi pomagale siromasima, kao i uspostavljanje nacionalnog registra nezaposlenih i državne potpore za njih. Osim toga, zalagala se i za legalizaciju prostitucije, kao način da se i prostitutkama osigura društvena zaštita i ukloni društvena stigma sa žena koje “čine isto što čini i većina žena iz visokog društva, samo što za to dobivaju znatno manju plaću.”
S početkom Francuske revolucije, Olympe je pomislila da će se stvari promijeniti. Ali dočekalo ju je neugodno iznenađenje: Deklaracija o pravima čovjeka i građanina glatko je isključila jednu polovicu čovječanstva, i bilo je očito da se u položaju žena ništa neće promijeniti, bar ne na bolje. To ju je ponukalo da napiše Deklaraciju o pravima žene i građanke, u kojoj je, između ostalog, u slavnoj X. točki, iznijela poznati stav: “Žena ima pravo popeti se na vješala. mora isto tako imati pravo i popeti se za govornicu parlamenta.”
Olympe de Gouges doista je bila i ostala strašna žena.
- Izvorni tekst može se pročitati ovdje, a verzija na engleskom, zajedno s još nekim njenim spisima, ovdje. [↩]
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
