Jest, Prince je sjajan, ali moram priznati da je meni možda i najstrašniji Crime and Punisher…
M.Night Shyamalan: The Village
Da, znam, kronično sam zaostala. Naprosto, vrijeme mi je tako ograničeno da ne stignem pogledati baš sve što se pojavi, pa tako često propustim stvari oko kojih se digne velika medijska prašina. Priznajem, jednim dijelom je za to vjerojatno odgovorna i određena doza intelektualne snobovštine: jurila sam za svakim Almodovarovim filmom kad je bio samo poluopskurni španjolski mladac; sad kad je svaki njegov film medijski događaj, dogodi se da mi treba i godinu dana da ih pogledam, slično onoj indigniranosti Harlana Ellisona kad je nastao bum Gospodara prstenova: godinama si znao za to, a sad ga odjednom čita svaka šuša u podzemnoj.
S druge strane, žalosno iskustvo nas uči i da poluopskurni autori često, kad dobiju gomile para, zaista i prestanu biti onako zanimljivi kao što su bili dok su spajali kraj s krajem: Reservoir Dogs meni su osobno i dalje najbolji film koji je Tarantino ikad napravio, Rodriguez još uvijek nije dosegao visine Mariachija, a pada mi na pamet i stanoviti bradati striček čiji je prvi filmić bio pravo otkrovenje, a sadašnje midiklonirano medijsko carstvo je… no, dobro. Nećemo o tome.
U svakom slučaju, s M. Nightom Shyamalanom (pravim imenom Manoj Nelliyattu Shyamalan) imala sam relativno slično iskustvo. Njegov drugi film, Wide Awake, tinejdžerska komedija o odrastanju s Rosie O’Donell, bio mi je sjajna iznimka unutar žanra koji se inače, bar u holivudskoj verziji, obično odlikuje samo različitim razinama imbecilnosti. Onda je došlo Šesto čulo, i zvijezda MNS-a bljesnula je na sveopćem nebu. Mnogi su kritizirali Šesto čulo zbog slavnog “iznenađenja” na kraju. Moram priznati, osobno uopće nisam doživjela kraj kao iznenadan – bila sam uvjerena da bi svatko najkasnije do polovice filma morao skužiti o čemu se radi – ali film mi se svejedno sviđao. Shyamalan zna kako snimati filmove, da se razumijemo, to je nešto što mu se ne može odreći. Zna i kako stvoriti atmosferu. Zna čak i kako napisati likove koji imaju više od jedne dimenzije, što je u današnjoj američkoj filmskoj produkciji i te kakva rijetkost. A zna, bogami, i kako odabrati glumce: bolju ulogu nego u Šestom čulu Bruce Willis dao je još samo u Dvanaest majmuna (očito mu najbolje ide s višekratnicima broja 3).
Ali, onda je Shyamalan napravio Unbreakable i Znakove, koji su bili krasno snimljeni, atmosferični i… dozlaboga blesavi i dosadni. Pridružio se plejadi raznih Tarantina i Lucasa kojima je kvaliteta filmova bila obrnuto proporcionalna veličini budžeta. A cijela ova priča služi samo tome da objasnim zašto nisam prije pogledala Zaselak. Jer sam, eto, u jednom trenutku odustala od Shyamalana. Vidjela sam kritike Zaselka koje su se prostirale od osrednjih do loših, i zaključila da je moj život previše kratak da bih gubila vrijeme još i na to.
No, neki dan sam na televiziji naletjela na The Village, i odgledala sam ga, iz raznih razloga. Jedan od njih bio je, nedvojbeno, i to što je, kao i svi Shyamalanovi filmovi, prekrasno snimljen i atmosferičan. Drugi je, ruku na srce, i opet bio vrhunska ekipa: kad čovjek uspije u jedan film utrpati Sigourney Weaver, Joaquina Phoenixa, Williama Hurta i Adriana Brodyja, vrijedi mu dati još jednu priliku, bar zato što bi njih četvero (a i ostatak ekipe) doista bilo zanimljivo gledati i kako naručuju pizzu. Ali, kad sam jednom odgledala film, ostala sam – što mi se inače rijetko događa – neodlučna. Naime, postoje dvije mogućnosti: jedna je da je doista u pitanju propaganda hiperkonzervativnog svjetonazora, što su filmu prigovarali mnogi kritičari. Druga je mogućnost – premda je moguće i da je u pitanju samo oko promatrača, tj. moje osobno čitanje – da je film samo tako suptilno subverzivan da je većina kritičara, naprosto, previdjela taj njegov aspekt.
E, sad. Kako argumentirati takvu interpretaciju. Poći ću od pretpostavke da su svi gledali film, ili da bar ne nasjedaju plitkim marketinškim forama o tome kako je glavni štos kod Shyamalana onaj s iznenađenjem na kraju. (Drugim riječima, here be spoilers.)
Kao prvo, veliki broj negativnih kritika sasuo je drvlje i kamenje na nedostatak strašnog u Zaselku. Reklamiran kao horror, film je, logično, izazvao određena očekivanja publike. Kad se prvi put počinju spominjati čudovišta (OK, u filmu ih se naziva Oni o kojima se ne govori, ali to mi je fakat predugo pisati), svi, dakle, očekuju da će se u nekom času i pojaviti čudovišta, i da će, ono, biti čudovišna. No kad ih prvi put ugledamo, ona uopće nisu strašna. Više su jadna, i izgledaju kao ljudi u amaterski sklepanom kostimu. Zbog toga, čini mi se, nitko ne bi ni trebao biti iznenađen kad se, deset minuta prije kraja filma, otkrije da je to zato što su čudovišta zapravo sami Staroste zaselka, u amaterski sklepanim kostimima. Mnogi su se kritičari na ovom mjestu bunili zato što “iznenadni” kraj nije bio iznenađenje, no, osobno, sklonija sam pomisliti da je to zato što Shyamalan nije ni namjeravao iznenaditi svoju publiku. Imao je para koliko je htio, a redateljska vještina ne može mu se osporiti. Da je to doista želio, mogao je čudovišta snimiti tako da ne izgledaju kao da su ispala s nečijeg fašnik-tuluma. Te ću si dopustiti zaključak da mu nije bila ni namjera navesti ljude da povjeruju u realnost čudovišta.
Druga stvar koja je navodni element iznenađenja jest da se radnja ne odvija u 19. stoljeću već u suvremeno doba. Što nije nikakvo iznenađenje ako znamo gledati: da, žene su u starinskim haljinama, ali muška odjeća nije odgovarajuća. I opet, netko bi to mogao otpisati na šlampavost. Ali u filmu snimljenom s toliko para i toliko pomnosti, čini mi se da je prije bila intencija od samih početaka nagovijestiti da to 19. stoljeće nije baš tako jako devetnaesto kao što na prvi pogled djeluje. Mislim da je na Slateu kritičarka primijetila kako cijela idila djeluje užasavajuće umjetno, što je još dodatno naglašeno ukočenim, knjiškim dijalozima. Pa moram pomisliti da postoje dvije opcije: jedna, da je Shyamalan kompletni idiot (ali kako je onda snimio Šesto čulo?). I druga, da je čovjek namjerno velikim slovima napisao “ova je idila umjetna a čudovišta su lažna”. Prosede nepouzdanog pripovjedača nije ništa novo, ni u književnosti a bogami ni na filmu. Čini mi se samo da je suvremena filmska produkcija, osobito u holivudskoj verziji, zaboravila na tu opciju. Ne na nepouzdanost onog prenaglašenog tipa, o kojoj ovisi radnja, kao što je na primjer slučaj u (po mome, poprilično precijenjenom) Mementu. Već na diskretnu, jasno čitljivu nepouzdanost koja svoj puni smisao dobiva tek kad se o odgledanom počne razmišljati na drugu, a ne na prvu loptu.
OK, da, znam, možda je to sve samo u mojoj glavi. A to je, po mome, upravo ono što Shyamalan i govori. Sve je to samo u glavi. Njegovi se seljani boje amaterski sklepanih čudovišta jer su se ljudi više od svega u stanju bojati sadržaja svoje glave. (Ne mogu ne povući paralelu s Alienom. I opet, znam da je to idiosinkratično viđenje, ali meni je prvi Alien bio savršen horror sve dok prvi put nismo vidjeli onu preraslu bogomoljku gadne naravi. Nakon toga, sve mi je postalo smiješno.)
Iz nekog meni nedokučivog razloga, neki su kritičari Shyamalanu prigovarali upravo to: navodno je zaboravio da je puno strašnije ono što naslućujemo krajičkom oka nego ono što vidimo do kraja. Ali baš je u tome štos. Sve što u Zaselku vidimo do kraja je, da tako kažem, ne-strašno. Čak i igra koju igraju “seoski momci” – mjerenje tko će duže izdržati stojeći leđima okrenut šumi dok ga strah ne potjera – naglašava upravo taj aspekt. Nije štos stajati i gledati u šumu čekajući da naiđu čudovišta. Štos je – okrenuti im leđa. Ne gledati, a ipak izdržati. Jer strah je, prvo i najviše, u glavi.
A strah je bio i u glavama “starosta” (znam, kod nas su ih preveli kao “starješine”, ali ovo toliko bolje stoji) koji su se povukli iz civilizacije izgubivši nekog bliskog zbog nasilja u suvremenom svijetu. Stvorili su utopiju koja je replika nekih minulih stoljeća – zato i djeluje kao replika, jer je to rekonstruirana, nepostojeća prošlost, ona ista ahistorična idila koja se servira u Harryju Potteru ili, u krajnjoj liniji, u Gospodaru prstenova. Zato su i dijalozi ukočeni, s izražavanjem i gramatikom oslonjenima na zastarjelo romansijersko izražavanje iz klasika. Mnogi su kritičari kao primjer izdvojili trenutak kad slijepa junakinja Ivy govori svojim pratiteljima neka ne brinu jer imaju “čarobno kamenje koje će ih štititi”. Da, replika je ridikulozna, jer je laž, i to blesava, smiješna laž. Dvostruka laž, dapače: obojica pratitelja odustaju od putovanja, uvjereni da im Ivy laže o zaštitnim moćima kamenja. Sadržaji njihovih glava jači su od laži iz njene glave. A, istovremeno, Ivy zapravo laže jer im kamenje uopće nije potrebno.
A cijeli je Zaselak upravo takvo “čarobno kamenje”, izmišljeno za zaštitu od onoga što su osnivači sela percipirali kao čudovišta modernog svijeta, no beskorisno kad se suoči bilo s onim što je u ljudskim glavama bilo s izvanjskom stvarnošću. U selu, na primjer, ne postoji novac. Naravno, jer ovakva naivno zamišljena idila ne bi mogla funkcionirati kad se ne bi zasnivala na komunizmu (mislim to ovdje u smislu zajedništva, a ne u smislu politike – premda bi se moglo raspravljati i o značenju činjenice da je zabranjena boja upravo crvena). No, istovremeno, samo postojanje zaselka i njegova sigurnost ovisi o ogromnoj vanjskoj financijskoj potpori: selo je, u “objektivnoj” stvarnosti smješteno u prirodnom rezervatu koji je privatno vlasništvo jednog od osnivača, čije naslijeđeno bogatstvo osigurava, između ostaloga, i zaštitarsku službu koja stalno obilazi područje i čuva ga od uljeza. Čarobno kamenje na djelu.
A čarobno kamenje je, uostalom, princip i na kojem Shyamalan zasniva i najveći, zapravo jedini pravi horror u cijeloj svojoj priči. Kraj je, naime, prividno sretan – Ivy se uspijeva vratiti u selo i donijeti lijekove za svoga ljubljenog Luciusa, ljubav pobjeđuje, svi se mogu vratiti idili. Samo je seoski idiot u međuvremenu nastradao, i upravo njegova smrt pruža mogućnost starostama da održe iluziju o čudovištima na životu: mogu ustvrditi da je on pao žrtvom čudovišta. Utopija može ostati sigurna daleko od ostatka svijeta.
A to je, naravno, zapravo najveći užas od svih. Mi smo, kao gledatelji, doznali da je cijela idila lažna (ako to prije nismo shvatili), doznali smo da je odricanje od novca također laž, doznali smo da svi koji su u selu rođeni žive u potpunoj zabludi, kao zarobljenici tuđeg i svog vlastitog straha, a sad čujemo da će se to i nastaviti. Sive eminencije našle su način da zadrže kontrolu nad njihovim umovima, tako da će strah i dalje vladati i tjerati ljude, da ne kažemo ovce, da nastave živjeti porobljeno. Pa makar stvorena i s najboljim namjerama – a vrlo je diskutabilno jesu li te namjere bile išta osim podilaženja vlastitom strahu – idila ostaje lažna, crvena ostaje zabranjena, nepostojeća čudovišta ostaju stvarna u glavama stanovnika zaselka. Manipulacija se nastavlja. Meni osobno, to je jedno tisuću puta strašnije od cijele kolonije zlovoljnih dvometarskih bogomoljki.
Dopuštam mogućnost da je Shyamalan zaista samo šeprtlja koja je imala više sreće nego pameti, i da sam ja sad cijelo ovo zastrašujuće značenje njegova Zaselka isisala iz svog anarhistički nastrojenog malog prsta. Ali ću svejedno pogledati njegov sljedeći film.
A koliko su stvari u našim glavama opasne, može se vidjeti i ovdje. Pjesma je klasičan indijski pop. Titlovi su urnebesno smiješni. Ali, ako se netko potrudi stati i razmisliti, možda uoči i što još takav postupak nosi sa sobom…
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
