Jest, Prince je sjajan, ali moram priznati da je meni možda i najstrašniji Crime and Punisher…
“Ubojica!”
“Bacite ga psima!”
“Svetogrdnik!”
Bijesni uzvici gomile u dvorištu dizali su se sve više i jače, čak i kroz zatvorene prozore. Kalaide se okrene na drugu stranu i uzdahne. Neće ih moći smiriti, bar ne dok im ne oduzme predmet bijesa. Stisnuvši svoj gormarški šal jače oko ramena, sjurila se niza stube, a glasovi iz dvorišta slijedili su je kroz hodnik. Zamrli su tek kad je prošla nateion i skrenula lijevo prema kuhinji, prigušeni debelim zidovima.
Starac je sjedio za velikim hrastovim stolom usred kuhinje, zadubljeno promatrajući Tahal kako reže povrće za večeru. Kad je Kalaide ušla, nasmiješio joj se kao da ga ništa na ovom svijetu ne brine.
“Morat ću se poslužiti ostavom”, rekla je Kalaide, skidajući šal i brižljivo ga slažući prije no što ga je ostavila na klupi kraj zida. Taj ju je šal jedini koliko-toliko štitio od neprirodno hladnog vremena; nije ga htjela uništiti.
Tahal joj dobaci pogled prije no što se vratila svome povrću. “U zadnji čas, gospodarice”, rekla je, tresući glavom. Između dva luka, Tahal je hitro okrenula ruku nad grudima u znaku Mjeseca. Komad lukove kore zaostao joj je na tunici. “Matrielen nam pomogla”, reče. “Tamo vani su svi poludjeli.”
“To je samo od zime i gladi, Tahal. Bar se nadam.” Kalaide odmahne koru luka s Tahaline tunike, a onda uđe u malu ostavu iza ognjišta i počne odmicati košare naslagane uz stražnji zid. “Kasnije ću ih pokušati urazumiti”, rekla je, vukući napola praznu košaru usoljene ribe. Starac ustane od stola da joj pomogne. Nije bilo ničeg staračkog u mirnim, snažnim pokretima kojima je odmicao košare. Sigurno je cijelog života radio rukama.
“Koliko možete hodati?” upita ga Kalaide, uzimajući s prozora uljanicu i paleći je na ognjištu.
“Koliko treba. Nisam baš tako krhak kao što se čini zbog brade.”
“Strašno mi je žao zbog svega”, reče Kalaide preko ramena, vraćajući se u ostavu. “Nisam ni sanjala…”
“Tužno je, gospodarice, ali takve se stvari događaju – osobito u ratna vremena. Svejedno sam vam zahvalan.”
Kalaide se iznenađeno okrene. Upoznala ga je sinoć u Matrielenainu, i dovela ga kući kao bilo kojeg drugog postarijeg izbjeglicu, naprosto zato što su štale toplije nego dvorište hrama. “Na čemu?”
Starac slegne ramenima. “Što ste me bar pokušali zaštititi. Što ste zadržali razum.” Uz neki čudno ponosan smiješak, dodao je: “Vi ste neobična mlada žena, gospodarice Kalaide. Sudba vam bila milosrdna.”
Prije nego što je Kalaide mogla smisliti odgovarajući odgovor za tako čudan blagoslov, Tahal je ostavila povrće i uzela u krpu umotan smotuljak s ormara. “Uzmite ovo”, rekla je starcu. “Nije puno – vidjeli ste kako smo ovdje kratki s hranom – ali odvest će vas do prvog sela, i malo dalje, ako bude trebalo.”
Starac je prihvatio smotuljak i poklonio se. “I vi ste iznimna žena, gospo Tahal. Da samo imam malo više vremena…”
“Iskušali biste na meni svoje lijepe riječi i čudne običaje”, puhne Tahal. “Mnogi su to pokušavali dok sam bila mlađa, ali nitko nije uspio.” Okrenula se Kalaide. “Jednog dana morate naučiti da ne uzimate pod svoje baš svakog psa lutalicu, gospodarice. Jednog ćete dana tako upasti u nevolje.”
Penjući se na košaru s uljanicom u ruci, Kalaide strese glavom. “Ne brini, Tahal. Božica će me zaštitti.” Prije nego što je Tahal mogla primijetiti da je poglavarica Matrieleninog hrama već ubijena, bez obzira na zaštitu Božice, Kalaide je stala na prste da dosegne najviši grozd u mozaiku na zidu. Poluga za skrivena vrata skrivala se u njegovoj grani. Kad ju je pritisla, dio zida skliznuo je prema unutra uz jedva čujno škripanje, otkrivajući prolaz koji je mirisao na zemlju. Kalaide skoči s košare.
“Ovaj prolaz vodi prema zapadu. Kad siđete u podzemlje, samo nastavite ravno, i izaći ćete tri kubita daleko, izvan našeg imanja. Nitko vas neće primijetiti ako budete pažljivi. Oh, i uzmite ovo.” Pružila mu je uljanicu. “Trebat će vam svjetlo.”
Starac joj uhvati ruku i gurne joj nešto u dlan. “Hvala vam, gospodarice Kalaide.”
Kalaide se zagleda u malu srebrnu kopču na svome dlanu. “Ne treba…”
Starac strese glavom. “Ne, molim vas. Zadržite to. Ja… žao mi je zbog svih nevolja koje sam vam donio.” Uzeo je svjetiljku i krenuo niza stube ne okrećući se.
Kalaide je pričekala dok joj svjetlo nije nestalo iz vida. Nije imala kamo s kopčom, pa ju je samo preklopila preko svoga pojasa. Onda zatvori tajna vrata i gurne košare natrag na mjesto. Bilo ih je žalosno lako prenositi. Za koji mjesec bit će prazne.
Dok je ispraćala starca, vikanje je postalo glasnije: gomila se prebacila u stražnje dvorište. Kalaide odškrine vrata prema vanjskoj galeriji, pazeći da je ne primijete. Kroz procijep, vidjela je samo tamne obrise na bijeloj podlozi snijega, poput murala u Matrielenainu. I, baš poput murala, djelovali su prijeteće, kao da će, čim skrene pogled s njih, postati čudovišta. Samo što su ovo bili stvarni ljudi, gladni i prestrašeni, iscrpljeni dugim mjesecima rata i hladnoće.
Duboko udahnuvši, Kalaide stupi na galeriju, nagne se preko ograde, i poviče: “Onaj koga tražite je već otišao!”
Iz dvorišta, jedan ženski glas odvrati: “Niste ga valjda pustili, gospodarice! Ubio je čuvaricu kuće Matrielenine!”
“Ona je stradala prije nego što je starac uopće stigao do Matrielenaina! I svi to znate!”
“Ali našli smo je istog dana kad je on stigao!” Još jedan ženski glas. Gomila u dvorištu sastojala se uglavnom od žena i djece. Muškarce je rat odvukao daleko na sjever od Nar Reolisa.
“Ali tada je već bila mrtva bar tri dana! Znate da ja to znam!”
“Možda ju je on samo začarao da tako izgleda!” To će jednog dana biti muški glas, ali još je pucao. Mogao je biti i Kolionov.
Kalaide načas sklopi oči. Ovo je Haraia, zemlja filozofije i umjetnosti, koju su opjevavali pjesnici cijeloga poznatog svijeta. Kako su mogli spasti na ovako nešto?
“To je nemoguće!” odviknula je. “Tko god je ubio Mairu, morao je to učiniti prije više dana! Zar ne shvaćate? Meni je Maira bila poput majke – zar bih ja štitila njena ubojicu?”
Gomila je zamrmorila. Kalaide osjeti kako joj se ruka sama okreće u polumjesec, lijevo i desno, za sreću. Ali onda je dječak opet doviknuo: “Kako znamo da nije i vas začarao, gospodarice?”
To i jest Kolion. Shvativši, Kalaide je načas ostala bez riječi. Znala je da joj Kolion zamjera što vodi kuću. Ali nije ni sanjala da bi ta ljutnja mogla ići ovako daleko. Zar ga nije briga kamo bi njegovo podbadanje gomile moglo odvesti?
Možda samo ne razmišlja. Trinaestogodišnjaci baš nisu poznati po promišljenosti. Pogotovo ne razmaženi trinaestogodišnjaci poput Koliona, najmlađi sinovi dobrostojećih zemljoposjednika, bez brige za budućnost i bez pravih obaveza.
Stresavši glavom, Kalaide se uspravi i prizove svoj svećenički glas. Riječi su joj u ustima ostavljale neugodan okus.
“Ja sam kći Matrielenina! Ako sumnjate u mene, sumnjate i u božicu! Zapovijedam vam da se raziđete.”
Dvorište utihne. Riječi svećenice nisu mala stvar, osobito kad je ta svećenica ujedno i iscjeliteljica. Tišina se neugodno rastegla, sve dok je nije prekinuo glas s improvizirane stražarnice kraj vrata:
“Stižu konjanici!”
Gomila se uzbibala, proizvodeći zvuk sličan jutarnjoj galami u kokošinjcu. Harajska vojska? Ili netko drugi? Nisu valjda strašni Ghardi dospjeli ovako daleko na jug?
Sa stražarnice, Grinor je doviknuo: “Harajski barjaci!”
Dvorište je prasnulo oduševljenim uzvicima. Kalaide se užurbano okrene i sjuri niza stubište.
Vojska bi trebala biti daleko na sjeveru, i braniti ih od opasnih Gharda. Ako su krenuli na jugu, ili je rat zavšrio i ljudi se vraćaju kući – ili su se bogovi okrenuli protiv Haraje, a vojska se povlači. Probijajući se prema vratima, Kalaide se ugrize za usnicu. Ako su vijesti loše, dobro bi joj došlo malo upozorenje.
Načas je usporila korake i sklopila oči, posižući za jahačima što su se približavali. A onda joj se usne rašire u osmijeh. To je Laedor; prepoznala ga je među jahačima. I nije se činio pretjerano zabrinutim.
Čim je popustila koncentraciju, hladnoća ju je pogodila poput pljuske, bijeli prsti snijega zavukli su joj se u kalide. I svi oko nje su podrhtavali, no bar dijelom i od uzbuđenja.
Promatrajući lica oko sebe, Kalaide je morala progutati uzdah. Na početku zime, bilo je toliko izbjeglica sa sjevera da su jedva stali u veliko dvorište kuće Reolisa. Sad je već za sve bilo mjesta u praznim štalama. A bila je tek druga godina rata.
Kalaide zadrhti od te pomisli. Tek druga godina – kao da je očekivala da će rat, i zima koja ga je pratila, potrajati desetljećima. Pomisao joj se činila užasnom. Ratna vremena – a bogovi znaju da ih je Haraia iskusila dovoljno – uvijek su bila teška, ali još nikad nije bilo ovako. Još nikad nije snježilo tako blizu Ljetoslavi. Još nikad nije snježilo ovako daleko na jugu.
Na vratima, Laedorovi su ljudi već bili okruženi uzbuđenim pitanjima i pozdravima. Kalaide je načas zastala, pokušavajući procijeniti kakve vijesti nose po stanju u kojem su stigli.
Svi su imali dugačke ogrtače, jedini ustupak zimi koji je vojnička odora dopuštala. Ali posljednji jahač nije bio u odori. Nosio je hlače, kao što navodno nose svi sjevernjaci, a umjesto ogrtača ramena mu je prekrivala samo neka vrst otvorene crne tunike. Kosa mu je bila crna kao i odjeća; na lijevoj sljepoočnici imao je zgrušane krvi koja se spuštala preko obraza pa sve do vrata.
Ugledavši ranu, Kalaide automatski krene prema njemu. Laedor je ugleda i podigne ruku u pozdrav, a onda promrmlja upute svome piliaru. Dva konjanika pojahala su naprijed, odvajajući ga od Kalaide i ostatka gomile, a Laedor je sjahao.
Stupivši pred Kalaide, pognuo je glavu, skinuo svoju crvenu maramu hastata, i kleknuo tražeći blagoslov. Kalaide hitro pokaže sva četiri mjesečeva znaka nad njegovom glavom i pozove ga da ustane.
“Dobro došao u Nar Reolis, Laedore Boratonise Ato”, reče. “Kakav vas put nosi? I jeste li ga dobro prošli?”
“Zahvaljujem ti na dobrodošlici, gospodarice Kalaide. Dobro smo putovali od Garaile dalje. Ali na gazu nas je napala skupina Gharda, i izgubili smo nekoliko ljudi.” Vidjevši Kalaidin zabrinut izraz lica, tiše doda: “Nitko koga znaš. Ali sve dobri ljudi.”
“Strielen od Vječnosti, budi im milosrdna”, promrmlja Kalaide dodirujući mu rame. “Žao mi je, Ato.”
Slegnuo je iscrpljenim, naviklim pokretom koji je brojao previše smrti. Gomila se okupila oko njih kao muhe oko prezrelog grožđa, a sad je ispustila kolektivni uzdah.
“Ghardi na rijeci?” Bila je to ista žena koja je maloprije tražila kamenovanje starca. Glas joj je bio tanak od straha. “Što rade tako blizu?”
“Zar vojska ne drži sjevernjake iza Kastranionova Prsta?2
“Zašto naši ljudi nisu tu da nas zaštite?”
Laedor ispusti uzdah kroz stisnute zube. “Vojska stiže, ne brinite”, reče glasno. “Ovako ili onako.”
“Kako to misliš?” Kalaide je osjećala napetost njegovih mišića čak i kroz kožne vrpce koje su mu držale prsni oklop.
“Govori se o miru.”
“Zar to nisu dobre vijesti?”
Laedor strese glavom “Ne ako ga moramo kupiti ustupcima.”
Gomila oko njih zadrhti od užasa. Haraia koja čini ustupke barbarima? Nečuveno.
“Kako je to moguće?” upita Kalaide šapatom. “Zar je Antinus poludio?”
“Ordinator se poziva na primjer Asaira. Ghardi su s njima potpisali sporazum i navodno ih nisu dirali.” Laedor se ogledao oko sebe, kao da je tek sad postao svjestan napete tišine u dvorištu. “Na svu sreću, kaptor Flaraon se zakleo kako neće dopustiti sjevernim barbarima da nam zablate ceste.”
Većina glava zaklima: to je pravi stav. Kalaide spusti glavu da sakrije svoj izraz lica. Uza sve ostalo, ne treba im još i građanski rat.
“Koliko potpore ima?” upitala je. Cijeli taj razgovor trebali su obaviti u četiri oka, ali sad je već bilo prekasno za to. Bolje da cijeli nar čuje što se sprema.
“Vojska je skoro cijela za njim.” Laedor joj se ohrabrujuće nasmiješi. “I Kalmar je s njim. Flaraon ima puno povjerenja u njega.”
U nekom drugom času, to bi bile dobre vijesti. Sad, Kalaide se morala prisiliti da pokaže radost. “A kad se vraća kući?” upita.
Laedor slegne ramenima. “Teško je reći. Ovisi o tome kako će se stvari razvijati.” Kao zakašnjeli pokušaj iskazivanja odanosti ordinatoru, dodao je: “Možda Astinus pregovara s Ghardima samo da bismo se stigli bolje pripremiti za sljedeći napad.”
“A možda se i veprove može pojahati u bitku.”
Primjedba je stigla odnekud iz gomile, dovoljno tiho da joj se ne može odrediti izvor. Kalaide uhvati Laedora za ruku, pretvarajući se da nije ništa čula.
“Sigurno si umoran”, reče glasno. “Daj da ti ponudim neku okrepu, a razgovor možemo nastaviti i kasnije.”
“Prvo se moram pobrinuti za svog zarobljenika.”
Kalaide opet pogleda prema čovjeku na zadnjem konju. Ruke su mu bile vezane iza leđa; prije to nije primijetila.
“Ranjen je.”
“Nažalost, nismo ga mi dohvatili.” Laedor se nasmiješio s nelagodom. “Zalutali udarac ghardske sjekire. Čudo je što nije mrtav.”
Na riječ “zarobljenik”, gomila se uzbibala.
“To se može ispraviti!” dovikne netko odostrag.
“Bacimo ga psima!”
“Smrt sjevernjačkoj svinji!”
Kalaide se smrzla od opasne oštrice povika. Danas su već izgubili jednu žrtvu. A sad kao da su im sami bogovi ponudili drugu, kao zamjenu.
“Što si mislio učiniti s njim?” upitala je šapatom.
Laedor slegne ramenima. “Poslati ga Flaraonu.” Bacio je pogled na zarobljenika i stražare, sad okružene ljutitim licima izbjeglica, i stresao glavom. “Mislio sam da će ga Ghardi možda htjeti otkupiti.”
Vojnici koji su čuvali stranca s nepovjerenjem su gledali u gomilu, ali Kalaide je primijetila da isto toliko paze da se ne približe zarobljeniku. “Je li opasan?”
“Bori se kao demon. Da su i drugi sjevernjaci takvi, već bismo svi nosili brončane naušnice. Pokušao sam ga ispitati kad smo ga uhvatili, ali samo je režao na mene. Možda ne govori harajski. Možda uopće ne govori.”
Na samom rubu gomile, netko je zagrabio snijega i zavitlao grudu prema zarobljeniku. Stranac se izmakao, ali to je nadahnulo i druge izbjeglice. Bilo je samo pitanje trenutka kad će kamenje zamijeniti grude i komade leda.
Na Laedorovu zapovijed, vojnici su podigli svoja koplja. Jedan konj se propeo, skoro zbacivši svoga jahača, i to je načas stišalo gomilu. Kalaide je skoro vidjela bljeskanje mržnje u zraku.
“Moramo nešto poduzeti prije nego što se ovo pretvori u kamenovanje”, šapne. “Smjestit ćemo ga u katakombe.”
Laedor je zamišljeno promatrao bijesna lica. “Imam bolju ideju”, reče. “Pogubit ćemo ga.”
Kalaide se namršti. “A otkupnina? Ispitivanje?”
“Što ga uopće možemo pitati?” Podigao je glas da ga ljudi čuju. “Znamo da je neprijatelj; što nam još treba?”
Njegove riječi dočekali su oduševljeni povici. Laedor spusti ruku Kalaide na rame. “Flaraonu treba dobra volja”, došapnuo je. “Na ovakvim pričama se gradi slava. Vidjet će pravdu, i hvaliti Flaraona koji ju je donio.” Okrenuo se gomili s rukom u zraku. “Dapače”, povikao je, “učinit ćemo to kako treba! Sjevernjak će umrijeti po harajskom običaju!”
Kao jedan, gomila se odazvala njegovom pozdravu. “Bacimo ga psima!”
Hladnoća je otupila Kalaidinu kožu. Ali sad je osjetila žmarce u prstima, kao da je žeđ za krvlju koja je isijavala iz gomile bila ogromna vatra. Ledorov široki osmijeh činio joj se opasnim, poput iscerene njuške vuka. Kad joj je dotakao obraz, morala se prisiliti da se ne odmakne.
“Fosia”, doviknula je, krećući prema kući. “Javi Tahal da ćemo imati goste na večeri. I reci joj neka ne štedi s onim jelenom što smo ga jutros donijeli.”
Laedor je uhvati za ruku. “Opet si lovila?”
“Ato, gledaju nas”, odvratila je šaptom, izvlačeći ruku iz njegova stiska uz smiješak. “Daj da ti ponudim neko osvježenje”, doda glasnije i krene prema vratima kuće. Laedor ju je slijedio polako, ali hastatska vrpca u njegovoj ruci drhtala je od prigušenog bijesa.
Čim su ih zidovi zaklonili od pogleda, uhvatio je Kalaide za ramena i natjerao je da se okrene. “Već sam ti rekao da ne smiješ loviti!”
“I što, da pustim sve one ljude vani da umru od gladi? U cijelom Nar Reolisu jedva da ima pet ljudi starijih od četrnaest godina osim moga oca, a on ne može ni ustati iz kreveta! Netko nas mora hraniti!”
“More…” pokuša Laedor neodređeno.
“S ovim vremenom, ribolov je još teži od lova!” Kalaide uzdahne. “Nikad ne idem sama, baratam lukom bolje nego većina tvojih ljudi, i posvećena sam Matrielen – što mi može zaprijetiti? Ja sam odgovorna za sve te ljude. Uostalom”, doda tiše, “zar se baš moramo svađati? Nismo se vidjeli od bdijenja Atastrijinog, a ti bi me samo grdio?”
Laedor strese glavom. “Imaš pravo, Kala. Ali ne mogu se ne brinuti za tebe. Ghardi se šire kao šumski požar, a sad su, izgleda, našli i saveznike.”
“Saveznike?!”
“Moj zarobljenik nije Ghard. Ili ako jest, onda je iz nekog novog plemena. Još nikad nisam vidio crnokosog Gharda.” Nasmiješio se. “Ali nećeš me natjerati da zaboravim što sam htio reći.” Poljubio joj je prvo jednu, pa drugu ruku. “Kala, ja… vidio sam kako izgledaju mjesta kroz koja su prošli Ghardi. Ne bih htio da ih sretneš, pa ma kako dobro baratala lukom. To je sve. Kad bi se tebi… ja ne bih…” Prekinuo se, pritisnuo joj ruke o svoja prsa, onda je pusti. “Oprosti.”
Kalaide spusti glavu da prikrije smiješak. Laedor se mogao bez krzmanja suočiti s tisuću opakih sjevernih ratnika, ali reći joj da je voli je očito bilo puno teže. “Nisam znala da su sjevernjaci tako blizu”, rekla je da ga poštedi još mucanja. “Kako su prešli Kastranionov Prst?”
Laedor strese glavom, odsutno motajući svoju hastatsku vrpcu oko jedne ruke. “Nisu ga prešli. Izgleda da ga pokušavaju zaobići. Zato sam ovdje: poslali su me kući. Nar Borathonis može se pretvoriti u utvrdu, i čuvati Garailu i gaz.” Podvukao je krajeve vrpce jedan pod drugi. “Loše nam ide, Kala”, promrmlja jedva čujno. “Građanski rat prijeti, a Ghardi samo dolaze i dolaze. A priča se i o… čudnim stvorenjima koja se pojavljuju samo noću… vidio sam neka tijela.” Progutao je. “Čak i ako su ljudi za to krivi, to je… sve se događa odjednom. Kao da je kaos procurio u svijet.”
Kalaide ga uhvati za ruku, izravna pregibe u vrpci, i sveže je sitnim, urednim čvorom. “Znam.” I ona se tako osjećala, zbog Mahiarine smrti, i bolesti njenog oca, i nedostatka hrane. Bogovi još nikad nisu tako kažnjavali Haraju.
Laedor je potapše po ruci. “Ne brini, Kala. Haraia je miljenica bogova. I ovo mora jednom završiti.”
Ovako naglas, taj odjek njenih misli zvučao je još manje utješno. Kad ju je Laedor zagrlio i poljubio, Kalaide načas sklopi oči, djetinjasto se nadajući da će, kad ih opet otvori, otkriti kako je sve bilo ružan san. Miris zaštitnih trava iz kesice oko Laedorova vrata na tren je pojačao iluziju. Ona mu je sašila tu kesicu, kad su izmijenili darove u zalog vjere. A onda je miris snijega presjekao poznatije mirise i njen san, i uzvrpoljila se u Laedorovom naručju, odjednom nervozna. Ali Ato je nije puštao.
“Možda bih mogao odvojiti par dana i konačno Božici dati njenu žrtvu”, promrmljao joj je u kosu.
“Misliš da je to mudro?” Čim je to izrekla, Kalaide je u sebi proklela svoj dugi jezik, osjećajući Laedorov trzaj. Toliko puta su već prošli kroz ovu istu raspravu. Zašto je toliko oklijevala izreći to konačno “da”? Nije imala nikoga drugog, a ni Laedoru nije imala zamjerke. Bili su zaručeni već skoro pet godina, otkako je Kalaide napunila četrnaest godina. Činilo se da joj je Laedor oduvijek bio zapisan u budućnosti. Pa zašto se onda uvijek tako ukočila kad bi to potegao?
“Briga me je li mudro”, promrmljao je, stežući šake. “Dosta mi je čekanja. Hoću te za ženu.”
Kalaide se malo odmakla od njega, jednim prstom prateći obrise grba na njegovom oklopu. “Pokušaj me shvatiti, Laedor”, rekla je tiho. “Tata više ne može ni ustati iz kreveta. Ja sam jedini punoljetni Reolis u cijelom naru. Ne bih ih mogla ostaviti…”
Užurbani koraci iza ugla prekinuli su je prije kraja rečenice. Kalaide spusti glavu, zahvalna za prekid. “… čak i kad bih htjela” vjerojatno nije bilo ono čemu se Laedor nadao od nje.
“Podigli smo ogradu”, rekao je Kolion zadihano, skoro se zabivši u Kalaide i Laedora. “Grinor me pustio da mju pomognem.”
Kalaide se ugrize za usnicu. Njen brat bio je premlad da bi se sjećao zadnjeg pogubljenja psima, tijekom rata koji je Kale pripojio Harajskom Savezu… i bio je taman dovoljno mlad da mu se takva predstava čini uzbudljivom. Kalaide bi ga radije poštedjela prizora, ali već mu je bilo četrnaest godina, i bili su u ratu. Za dvije godine će i sam biti dovoljno star da se pridruži vojsci.
“Stižemo”, rekla je, uhvativši Laedora za ruku. “Ali morat ćeš ostati daleko od arene.”
Kolion baci pogled prema Laedoru, ali ovaj strese glavom. “Poslušaj sestru”, rekao je. “Dobar vojnik zna kako slušati naredbe.”
Kolion kimne i odjuri. Laedor je pričekao da nestane, onda se okrene Kalaide. “Ti ne moraš ići, zar ne? Ne želim i tebi priuštiti noćne more.”
Kalaide proguta smijeh. Vidjela je zagnojene rane na vojnicima s bojišnice, i liječila ih, čak i kad bi svaka nada već odavno propala. Laedor je to znao, ali – hvala Matrielen – nije ju nikad vidio na poslu, i još ju je u nekim stvarima smatrao djetetom.
“Nije da želim to gledati”, rekla je. “Ali naši psi su posvećeni Godraonu. Kći Matrielenina ne smije zanemariti zaručnika svoje božice.” Potapšala ga je po ruci. “Ne boj se, neću se onesvijestiti.”
« žirafa… | Doma | Svemirski bumerang »
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
