U prostranom nateionu, visoke metalni stupovi postavljeni u za to predviđene rupe na podu držali su ogradu improvizirane arene. Stubišta i hodnici oko nateiona punili su se ljudima: tko god nije imao prečeg posla pokušavao je pronaći mjesto s dobrim pogledom. Laedor je imao pravo: ako ništa drugo, predstava će barem omogućiti ljudima da se ispušu.
Jedina doista zagrijana stvar u nateionu bila je mržnja koja je isijavala iz gomile. Kalaide se sjetila starca koga su zamalo linčovali. Ljudima nije bilo do pravde ni do odgovora: samo su htjeli krivca na kojem će se iskaliti. Bar će ovo pogubljenje biti provedeno kako treba. I to nad pravim neprijateljem.
Dvojica psetara ušli su kroz glavna vrata nateiona, vodeći desetak pasa na čvrstim kožnim povocima. Psi Godraonovi bili su blijedi, boje pustinjskog pijeska, i krupni skoro kao vukovi. Obitelj im je mogla vjerovati – inače su slobodno šetali po vili – ali svakog bi stranca naprosto razderali. Otkako se Nar Reolis počeo puniti izbjeglicama, većinu vremena morali su provoditi u psetarnicama. Sloboda im je nedostajala, a ulazak u nateion pun mirisa mržnje nije im nimalo popravio raspoloženje.
Kolion je dojurio do obiteljskih sjedala skakućući od uzbuđenja; njegova tunika, još jutros nova, na rubu je imala tragove psećih pandži. Kalaide proguta uzdah. Više nisu imali tkanine. Najmlađi sin Reolisov morat će hodati u zakrpanoj odjeći. Sićušne katastrofe rata.
“Gospodarice”, reče Grinor. “Spremni smo.”
Kalaide bez riječi kimne glavom. Laedor je pogledao prema svome piliaru i kimnuo glavom.
Piliar je otvorio vrata na suprotnom kraju nateiona, a dvojica vojnika uvela su zarobljenika.
Grinor je otvorio ogradu arene tek toliko da se jedan čovjek može provući i, čim se Laedorovo zarobljenik našao unutra, brzo je opet zatvorio. Nakon metalnog treska ograde koji je zazvonio kamenim zidovima nateiona, nastao je trenutak potpune tišine.
Zatvorenikove ruke bile su vezane na leđima. Kad ga je vojnik gurnuo, izgubio je ravnotežu i pao na koljena. Psi su se okrenuli prema njemu, nanjušivši dostupan plijen. Zatvorenik je polako počeo ustajati. I nastavio, dosta dugo.
Kalaide je i nesvjesno pogledala prema Laedoru. Iz zdrave ribarske loze, bio je prilično visok, dobru glavu viši od nje. Ali stranac bi lako vidio preko njega. Čak i psi kao da su se iznenadili, i režanje im se utišalo.
Zatvorenik je sasvim polako koraknuo unatrag, oslanjajući se leđima na metalni stup ograde. Pogled mu je prešao preko napetih psećih vratova, do uzdignutih sjedala obitelji. Pogledao je ljude koji su sjedili na njima, mirno, bez zanimanja, a onda opet spusti pogled prema psima, ne pokrećući glavu.
Koža mu je bila neprirodno blijeda, neke čudne, sivkasto-bijele boje, i sjajila je poput glatkog kamena naspram crne kose povučene unatrag, od lica. Kroz razderanu tuniku, Kalaide je naslućivala ritmično, opušteno kretanje njegovih prsa. A onda je prvi pas zalajao i skočio.
Premda je već i prije viđala pogubljenja psima, Kalaide je sklopila oči.
I tren kasnije ih ponovo otvorila, zapanjena, čuvši kako je pas bolno zacvilio. Zarobljenik je nekako uspio izbjeći njegov skok. Koristeći ogradu kao oslonac, dohvatio je životinju nogom u trbuh još u letu. To je izgleda samo još jače razjarilo ostale pse, i jurnuli su na njega u čoporu.
I protiv svoje volje, Kalaide nije mogla skrenuti pogled, kao da gleda predstavu nekog putujućeg glumca. Strani čovjek kretao se okretno kao mačka. Nogama zaštićenim visokim čizmama kakve Kalaide nikad prije nije vidjela odbijao je pseće napade. Zrak u areni ubrzo se pretvorio u nerazaznatljiv kovitlac udova, krvi i režanja.
Jedan od hrabrijih pasa uspio je doskočiti do strančeva grla. Kalaide je nesvjesno stisnula šake, ali visoki zarobljenik se naglo sagnuo. Bljesnuli su dugački bijeli zubi. Čudni zatvorenik snažno je trznuo glavom i pas je odletio na drugi kraj arene. Oko čovjekovih usta ostao je pomiješan trag krvi i dlake.
Kalaide je podigla ruku do usta, prigušujući krik. Unutar ograde, Laedorov zatvorenik konačno je posrnuo i pao, zatrpan psećim tijelima. Na trenutak se nije moglo vidjeti ništa osim gomile nogu i repova kako se valjaju po kamenom podu, onda još jedno pseće tijelo odleti u zrak, praćeno bolnim zavijanjem.
Netko je povikao: “Dosta!”
Tek kad su se svi okrenuli prema njoj, Kalaide shvati da je to bio njen glas. Stajala je i obim rukama stezala svoj šal. Načas je šutjela, dolazeći k sebi. Što ju je spopalo da ustane? Svećenica Mjeseca se tako ne bi smjela ponašati. A onda shvati.
“Dosta je”, ponovila je čvršće. “Ovo se ne bi smjelo dogoditi… osim ako bogovi ne štite nevinu žrtvu!”
Laedor ju je iznenađeno pogledao. “Kako to misliš?”
Kalaide spusti pogled do njega. “U tome je nekad bio smisao pogubljenja psima – zar ne shvaćaš? Godraon ne bi dopustio da njegovi psi stradaju od nekog tko ne zaslužuje njegovu zaštitu. Moramo to prekinuti.”
Psetari su jurnuli u arenu smiriti pse. Grinor dovikne: “Gospodarice?”
Kalaide se okrene k njemu. “Da?”
Glas mu je drhtao. “Amaire je mrtva.”
Kalaide sklopi oči. Kolion je naučio hodati držeći se za kujin snažan vrat. Stisnula je desnu šaku, zatim je okrene u desno, pa u lijevo, i konačno ispruži dlan: znak Mjeseca, posljednji blagoslov za Amaire. “Ba… bacit ćemo je u more”, reče tiho. “Sutra. I, Grinor, pazi da to ne dođe do gospodara, molim te.”
Psetar kimne glavom i prekorači mrtvo pseće tijelo. Drugi psetar ostale je pse vratio na povoce.
Laedor je tresao glavom. “Ne, Kalaide”, reče. “Nemoguće.”
“Što?” Opet je sjela.
Oslobođen pasa, zarobljenik je klečao, okrenut leđima. Kalaide je vidjela da mu kosa pada do bokova, u čvrstoj pletenici. Leđa i ruke bili su bili su mu isprugani tragovima krvi iz ogrebotina i ugriza.
“To što kažeš…” Laedor je opet stresao glavom, i stisnuo šaku. “Kako… kako bi mogao biti nevin? Borio se na strani Gharda.”
“Jesi li siguran u to?”
“Možda mu je pomogla neka čarolija.”
“Stvarno tako misliš? Da bi neka čarolija mogla nadjačati boga?”
“Ne. Ali ne može biti nevin.”
Laedor je znao biti tako tvrdoglav. “Ali, Ato, jesi li ikad vidio da nekoga bace Godraonovim psima – s rukama vezanim na leđima! – a on preživi? Bi li to mogao makar i zamisliti prije ovog danas?”
Iz gomile se čulo mrmljanje. Mržnja protiv stranca nije popustila, Kalaide je to osjećala, ali strah od Godraona bio je jači i stariji. Dok im je snijeg prekrivao zemlju i presijecao morske puteve, lov im je bio glavni izvor hrane. Ako naljute boga lova, mogli bi platiti previsoku cijenu. Ali Kalaide to nije mogla naglas izreći. Nije ni morala. Gomila je mrmljala i kimala glavama.
“Ovo se naprosto nije moglo dogoditi bez volje bogova, Laedore.”
On baci pogled po nateionu. Nije znao čitati osjećaje, ali s licima mu je dobro išlo. Uzdahnuo je i kimnuo glavom. “Dobro. Zasad je pošteđen. Ali ostaje zarobljenik.” Odjednom, nasmiješio se. “A sutra ćemo uhvatiti žrtvu za Godraona i zatražiti njegov savjet.”
Kalaide ispusti dah olakšanja. Napetost koja je u nateionu samo čas prije bila tako jaka da je zrak skoro cvrčao, naglo se opustila. “Mudra odluka, Laedore Boratonis Ato”, rekla je naglas, pazeći da je svi čuju i dodajući hitri znak Mjeseca iznad njegove glave. “Tako ćemo i učiniti.”
Na Laedorov znak, tri vojnika oprezno su ušla u arenu i podigla zarobljenika na noge. Ugledao je mrtvu kuju koja je ležala kraj ograde. Lice mu se trgnulo, i Kalaide se načas učinilo da pokušava prigušiti ružno cerenje, ali sve se odigralo prebrzo da bi bila sigurna.
“Gdje ga možemo smjestiti?” upita Laedor.
“U katakombe”, odvrati Kalaide. “A i u vinskom podrumu ima mjesta.”
Laedor se okrene svome piliaru. “U podrum. I neka ostane vezan.”
Vojnici su napola odvukli zarobljenika kroz vrata, a Laedor je krenuo za njima. Na podnom mozaiku za njima je ostao trag krvi.
Kalaide je tren-dva zurila u crvene cvjetove koji su tako naglo propupali na ukrasnim viticama, odsutno ravnajući zgužvane rubove svoga šala. Uzalud: tkanina se navlažila od njenog znoja. Konačno ustane i krene za Laedorom, preko ramena doviknuvši Fosiji da joj donese njenu iscjeliteljsku torbu.
Laedor se već spuštao u podrum kad ga je Kalaide sustigla.
“Laedore! Čekaj!”
Iznenađeno se okrenuo. “Kala?”
“Zarobljenik ili ne, treba mu previti rane”, prekinula ga je.
“Mislim da to n…”
“Hoćeš ga mrtvog ako se Godraon sutra izjasni u njegovu korist? Mogao bi iskrvariti.” Ne čekajući odgovor, prošla je kraj njega i krenula prema improviziranoj ćeliji. U prostoriji su inače držali mlado vino, ali već je odavno bila prazna.
Vrlo polako, Kalaide je ušla u ćeliju, klekla kraj prilike opružene na vlažnom kamenom podu i oprezno ispružila ruku. Strančeva leđa izmakla su joj se prije nego ih je dotakla. Izvio se kao zmija i sjeo, odmakavši se kroz polumrak. Iza Kalaide, Fosia je na pod spustila njenu iscjeliteljsku torbu. Kalaide polako digne glavu i pogled joj se sretne sa zarobljenikovim.
Vidjevši izraz u njegovim očima, zadrhtala je. Nakon pasa Godraonovih, očekivala je mržnju, prezir, ljutnju, barem bol. Ali u treperavom svjetlu baklje, njegove prozirno sive oči bile su potpuno bezizražajne, mirne i nezainteresirane kao da sjedi na ne pretjerano zanimljivoj večeri, čekajući da se posluži sljedeće jelo. Iznenada, osjetila je da ga žali više zbog tih praznih očiju nego zbog okrvavljenih rana ili vezanih ruku. Progutavši, ispružila je ruku iza sebe i dohvatila svoju torbu.
“Neću vas povrijediti”, reče tiho. “Ja sam svećenica Matrielen… mogu pomoći s…” Glavom je pokazala na krvave tragove psećih zuba.
Zarobljenik ju je gledao bez riječi, svih mišića napetih kao da misli pobjeći. Kalaide duboko udahne i sklopi oči, posežući za njim što je nježnije mogla. Bilo je to kao da je posegnula za zidom: zaštita oko njegovog uma bila je čvrsta i neprobojna.
Opet je otvorila oči, zadihana i bolna od naglog udara. Još nikad nije susrela takve zaštite. Načas se zapitala kakve to zvijeri treba držati iza takvih zidova, ali odbacila je te misli. Došla mu je pomoći, ne zadovoljiti si znatiželju. Naprosto će se morati poslužiti nečim drugim za smirivanje pacijenta. Kao kod Lamroja koji su ponekad dolazili u Matrielenain tražeći pomoć. Oni nisu nikome dopuštali da posegne za njima, uvjereni da to šteti duši.
Zarobljenik ju je sumnjičavo promatrao, peta pritisnutih o pod, spreman da se odgurne od nje. Tiho, Kalaide je pokušala ponovno, trudeći se da smisao ulije u ton svoga glasa, nesigurna može li je stranac uopće razumjeti. “Sutra će odlučiti o vašoj sudbini… trebat će vam snaga. A ja vam mogu pomoći… ako mi dopustite.”
Nije se pomakao i nije progovorio, ali mišići su mu se opustili. Kalaide je odlučila to shvatiti kao dobar znak i prišla bliže. Ovog puta se nije pomakao, dopustivši joj da mu pogleda rane.
Na prsima i nadlakticama imao je dubokih rana koje će trebati sašiti. Bilo ih je još pod ostacima njegove košulje. Kalaide zadigne rukave svoje tunike. Klečanje na vlažnom podu vjerojatno joj je zauvijek upropastilo hitonu, ali gornju tuniku će valjda moći spasiti – bila je dovoljno topla da se isplati potruditi.
Kalaide se nasmiješila na ženstveni labirint svojih misli dok je automatski pripremala svoje instrumente. Osjetila je strančev nepovjerljiv pogled na sebi i podigla pogled.
“Nisam se smijala vama. Samo sam…” Zašto mu uopće išta govori? Koliko zna, on je čak ni ne razumije. Stresla je glavu i usredotočila se na posao.
Kad je sve što će joj trebati uredno poredala na čistu tkaninu pred sobom, okrenula se natrag u hodnik.
“Morat ću ga odvezati”, dovikne.
Iz hodnika je čula zveket izvučenih mačeva, zatim Laedorov glas: “Možeš.”
Bio je ljut, znala je to po udaljenom drhtaju u odsječnoj, vojnički izrečenoj komandi. U sebi slegne ramenima. On ima svoje dužnosti, i ona ga u njima nije sprečavala, niti mu na njima prigovarala. Jednom će i on naučiti isto se tako odnositi prema njoj.
Još uvijek na oprezu, opet se okrenula zarobljeniku i pokazala na njegove ruke, tjerajući se da se kreće naporno polako, kao kad bi, ponekad, pokušavala nagovoriti divlje ptice da joj slete na prst. Jednako polako, on se okrenuo i pružio joj svoje vezane ruke. Počela je odvezivati čvorove na debelom užetu, ali ubrzo je morala stati: zgrušana krv upila se u konopce i slijepila ih. Ne razmišljajući, uzme iz svoje torbe nož i prereže veze. U hodniku, Laedor je povikao. Trgla se i ispustila nož.
Zarobljenikovi prsti već su se sklopili oko drške. Kalaide je osjetila kiselu šaku straha u svome želucu i ukočila se ali, prije nego se itko od vojnika stigao pokrenuti, stranac je okrenuo nož u svojoj ruci, pažljivo obuhvatio oštricu i pružio je Kalaide. Ona prihvati.
“Sve je u redu, Laedor!”
Visoki stranac masirao je crvene tragove užeta na svojim zglobovima, s malim, jedva primjetnim titrajem osmijeha na licu. Laedor je zastao na vratima ćelije, s isukanim mačem u rukama.
“Dosta”, rekao je oporo. “Ostavi ga.”
Iznenada bijesna, okrenula se k njemu i odbrusila: “Nitko izvan Hrama nema pravo naređivati kćeri Matrielen! Čak ni Senat, a kamoli jedan običan hastat!”
Osjećala je iza sebe Laedorov bijes kako gotovo fizički isijava iz njega, ali nije se obazirala. Vrati se ponovo zarobljeniku i kretnjama mu pokaže da skine ono što je još ostalo od njegove košulje. Poslušao ju je mirnim pokretima.
Zaboravivši potpuno na Laedora, pregledala je strančeva prsa, leđa i ruke. Koža mu bila je hladna pod njenom rukom, hladna i glatka kao kamen tek izvađen iz vode, i osjećala je čudan, udaljen dojam čvrstoće ispod kože, kao da su mu mišići zmije koje su se ovile oko tankih, skoro krhkih kostiju. Osjećaj ju je podsjetio na guštera kojeg je Kolion jednom uhvatio u rukavcu blizu kuće. Koža malog stvorenja bila je isto tako neobična pod njenim prstima, i činilo joj se da je mogla otkriti i isti dojam udaljenosti, ponosa, kao da je sudbina na njemu već davno isprobala sve najprljavije trikove i ništa ga više ne može dirnuti. Uzela je bočicu s tekućinom za dezinfekciju i čisti komad krpe. S oklijevajućim osmijehom, očistila mu je rane, usputno se začudivši kako mirno trpi povrede koje su, ponegdje, dopirale i do kosti.
Šivanje je potrajalo duže nego što je očekivala. U normalnim prilikama, neka od pripravnica iz Hrama bila bi kraj nje da joj pomogne. Ovako, mogla je samo zahvaljivati Matrielen što joj pacijent tako vlada sobom.
Nakon nekog vremena, skoro joj se zavrtjelo od vlage u improviziranoj ćeliji,u kombinaciji s izgaranjem ulja u baklji i mirisom sasušene krvi. Oči su je boljele od napinjanja pod slabim svjetlom. Znojem slijepljena kosa hvatala joj se za čelo. Ali konačno je završila. Bilo joj je naporno opet prikupiti instrumente u kakav-takav red. Još je časak ostala na podu, prikupljajući snagu i slažući krpu na kojoj je bila rasprostrla instrumente.
Stranac ju je još uvijek promatrao, osjećala je to čak i spuštenog pogleda. Duboko je udahnula i ustala. “Gotova sam”, promrmlja, gledajući još uvijek u strančeve izdužene, crnim trepavicama obrubljene oči.
Laedorova ruka na njenom laktu bila je gruba. Izvukao ju je na hodnik i gurnuo je prema stubama. Dok se uspinjala, za sobom je čula težak, metalni odjek zatvaranja vrata.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 3.13.2008. u 12:54 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
apsolutno fenomenalno. shvaćam prednost objavljivanja romana u nastavcima.
da je objavljen u cijelosti:
a) oslijepila bih čitajući ga s monitora u jednom sessionu
b)ostala bih bez boje u printeru printajući ga kako bih ga pročitala u jednom sessionu.
jedva čekam idući nastavak!!!