Za Martovske ide, izvlačim iz naftalina tekst koji je izašao još davne 2001. godine u časopisu Op.A. , pod, za današnji dan vrlo prigodnim, naslovom Kralj je mrtav, živio kralj. No, ne bojte se: zapravo se radi o razglabanju o ovisnosti o nastavcima…1
Naslov bi, doduše, mogao biti i “Miriše na još”, ili recimo “Marisol uzvraća udarac”. Ili “Tajna Roberta Jordana”. Kako god okrenuli, kako god to nazvali, ljudska potreba da se vrte u istom krugu, prateći iste junake, u manje-više istim okolnostima, jedan je od glavnih izvora žanrovske lukrativnosti – i ne samo toga.
Televizijsko-kritičarska legenda izjednačava početak serijala s pojavom Gradića Peyton. Starije generacije još se sjećaju toga danas neponovljivog fenomena, koji je podjednako impresivno praznio ulice New Yorka, Kuala Lumpura i Puščje Bistre. No koncept serije, izmišljenog svijeta kojem se publika može vraćati više puta, znatno je stariji od televizije. Film je imao svoje stalne junake još u nijemo doba: Charlie Chaplin i Buster Keaton samo su kvalitativne iznimke koje se pamte i danas; akcijski junaci nijemog filma pali su u zaborav, no u svoje su doba bili podjednako popularni – ako ne i popularniji od onih komičnih.
A još prije filma, postojao je roman u nastavcima.
Premda je danas koncept serijala postao više-manje izjednačen s kojekakvim sapunastim proizvodima, nije zgorega podsjetiti da je samo stvaranje narativne proze bilo i te kako potaknuto upravo gladi za serijskim avanturama. Pikareskni, rokamboleskni, viteški romani svih vrsta i podvrsta bili su upravo ona čvrsta točka koja je pokrenula roman kao zamjetan književni oblik. Žanrovska proza u nastavcima (ili bar u 3 toma) ponovno je, u 18. i 19. stoljeću, pomogla roman u zauzimanju vodećeg položaja u književnom izričaju. A i danas, usred multimedijskog okruženja 21. stoljeća, romani u nastavcima i serijali glavni su izvor preživljavanja za književnost i književnike. I, kao i u svojim počecima, najčvršće su kao pojava ustoličeni u žanrovskoj književnosti.
Kad se govori o nastavcima, valja, međutim, odmah razdvojiti dvije kategorije: politomiju2 , u kojoj se jedna pripovjedna cjelina proteže kroz više tomova, i serijal, u kojem više romana prati život i djelo jednog ili više likova. Ova je razlika važna ne samo zbog specifičnih zahtjeva forme, već i zbog, možda iznenađujuće, činjenice da su se i žanrovi međusobno podijelili u odnosu na vrste nastavaka. Tako u fantasyju, kao i u hibridnim profantasy tipovima SF-a3 , prevladava politomija; epske priče koje naprosto svojim obimom ne stanu u jedan tom, već se rastežu u tradicionalna tri (kao kod Tolkiena4 ), pomalo začudnih pet-plus-pet (Amber Rogera Zelaznyja), ili čak megalomansko-nepredvidivih 12 nastavaka-plus-dodaci (Kotač vremena pokojnog Roberta Jordana). Bez obzira na fizički broj knjiga kojima se barata u pojedinom slučaju5 , jedinstvo radnje ostaje prisutno: tko ne pročita zadnji nastavak, neće znati kako je priča završila.
Mnogi teoretičari smatraju kako je bar jedan dio potrebe za tomovima u fantastičkom kontekstu zasnovan na epsko-mitskoj osnovi fantasyja kao žanra. Potreba za epskim izražavanjem s jedne strane, te ritual “čekanja kraja” s druge doista i čine politomiju prirodnim oblikom za pripovijedanje o mitskim bićima i junacima. Slična se paralela može povući i za gotički roman, koji je neprikosnoveno vladao svijetom trotomlja te ga neki čak smatraju i izravnim pretkom fantasy trilogija.
Nije, međutim, na odmet pripomenuti kako su vrhunci žanra ipak dosegnuti upravo u netrilogičnim formama. Michael Moorcock, kao najočitiji primjer, stvorio je svojim djelom mrežu koja je fascinantna na svakoj razini, napisavši četrdesetak romana koji, zapravo, tvore cjelovitu pripovijest, no istovremeno su u stanju stajati i samostalno. Kombinirajući tako politomiju i serijal, Moorcock je stvorio pravu književnu Hidru, čije puno značenje ostaje dostupno samo onim najstrpljivijima, koji tako dobivaju ulogu pravih posvećenika upućenih u sve razine misterije i superiornih običnim smrtnicima koji raspolažu samo djelićima zagonetke.
Istovremeno, međutim, serijal kao forma caruje u krimiću, svemirskoj operi, akciji, a u novije vrijeme čak i u ljubićima. Ova je posljednja pojava sama po sebi možda i najsnažniji dokaz kako je ovisnost o nastavcima doista nevjerojatno raširena pojava. Ljubavni roman, po samoj svojoj prirodi, mora imati definitivni kraj: ako konačnog poljupca nema (ili se, ne daj bože, promijene njegovi izmjenitelji), iznevjerena je suština ljubića, a čak ni najzagriženiji poklonici žanra ne žele čitati novih 300 stranica o nepomućenoj idili. I dok bi čovjek možda očekivao da zbog toga ljubićima caruje politomija, njena je relativna kratkotrajnost (Jordan je iznimka a ne pravilo) navela izdavače i autore da potraže drugu formu.
Trik se zove “roman o bliskim rođacima”. Tako Anabella sretno završava s muževnim Jordanom, no njenog pjesnički nastrojena brata tek treba zbrinuti u novom nastavku. Nekim čudom, odabranica srca njegovoga baš će imati sestru koja je nespretna u društvu te nema udvarača usprkos ljepoti i bogatstvu… i, dok se dođe do petog ili šestog nastavka, već će i Anabellina djeca dovoljno poodrasti da ih se može pooženiti i poudavati. A izmjena likova toliko je postepena da svijet ostaje stalno prepoznatljiv, čime ispunjava glavnu funkciju serijala.
Serijski oblik, naime, cvate u žanrovima otvoreno eskapističke orijentacije (što fantasy nije, ili bar ne mora biti, baš zbog svoje kvazimitske dimenzije). Potreba za paralelnim svijetom u koji se može pobjeći kad pritisci ili dosada svakodnevice postanu nepodnošljivim univerzalna je ljudska karakteristika. A ako taj svijet ostaje stalno isti, napučen istim ljudima, postepeno postaje navika, ponekad čak i ovisnost, kako kod autora tako i kod publike. Dugogodišnji likovi, poput Hercula Poirota ili Milesa Vorkosigana, tako postaju prijatelji čija već sama prisutnost ima umirujuće karakteristike. Svakom je jasno da će Sherlock Holmes riješiti slučaj; element napetosti je eliminiran, ostaje samo pitanje kako će se predvidljivi kraj razriješiti. (Nepotrebno je napominjati kako je neslavno završio Doyleov pokušaj da se riješi svoga nepogrešivog junaka. Nije, međutim, na odmet spomenuti kako postoji opipljiva razlika između posve nehumanog Holmesa “prije” i postepeno sve starijeg i sve humanijeg Holmesa “poslije”. Razvoj lika unutar serijala nije nemoguć; treba samo koračati fafuim, fafuim uagano…6 )
Naravno, i ta je konvencija, kao i mnoge druge, poslužila nekim autorima samo kao odskočna daska. Nicolas Freeling svog je detektiva ubio usred devetog romana u seriji7 , i prepustio njegovoj udovici ostatak slučaja. Duboki apsurd slučajne pogibije ni u kojem drugom kontekstu ne bi funkcionirao tako snažno; uljuljkan u sigurnost serijala, međutim, čitatelj provodi sljedeća tri poglavlja očekujući čudesno uskrsnuće gospodina van der Valka i suočava se s istom nevjericom i dojmom praznine s kojima na kraj mora izići i gospođa van der Valk.
U humoru, koji je pak posve specifičan, i konvencije su ponešto drugačije. Ipak, neizbježno je spomenuti Douglasa Adamsa, koji je doista “svakom novom knjigom dao novo značenje riječi trilogija”, ismijavajući tako i epsko-mitsku dimenziju trilogija i izdavačku automatiku. I neizbježno je spomenuti specifično bogatstvo Terryja Pratchetta, čiji je svijet napučen tolikim brojem nosećih likova da bi bilo tko od njih mogao nestati a da se taj gubitak ne osjeti kao praznina8 .
Neka mi bude oprošteno još jedno spominjanje na kraju, još jednog serijala koji se poigrava svim konvencijama, pa tako i konvencijama nastavaka. Radi se o Sandmanu Neila Gaimana9.
Prikupljen u deset epizoda, narativnog toka isprekidanog kratkim, naizgled nepovezanim pričama, Sandman je po mnogočemu iznimka. Ne radi se tu o pravoj politomiji, jer se svaka epizoda može čitati zasebno, kao što je to slučaj sa serijalima. No ne radi se ni o serijalu, jer se glavni junak, Gospodar Snova, od prve do posljednje epizode mijenja, sazrijeva, na kraju i umire, žrtva vlastite sudbine, poput pravog tragičkog junaka10 .
Jedino što, za razliku od uobičajenih serijskih junaka, pa čak i za razliku od uobičajenih tragčikih junaka, ne umire u posljednjoj, već u predposljednjoj epizodi. Posljednja epizoda, kao kakav šesti čin, uspostavlja novog gospodara snova, drukčijeg od Morfeja kojeg smo poznavali, te, premda završava priču, ostavlja čitatelje sa sviješću da se, kao i u životu, priča zapravo nastavlja. Kralj je mrtav, živio kralj.
Ili, kako je to rekao sam Gaiman11 :
Ulazimo u sredini, neko vrijeme gledamo, odlazimo prije nego što se upale svjetla.
Ako nema početaka, ne može biti ni krajeva.
Sami smo u tami. Svaki odgovor vodi do novog pitanja, a stvari se cijelo vrijeme događaju dalje.
Zasad je to sve što trebate znati. Vjerujte mi.
“Što se dosad dogodilo”. Možda je to najbolje čemu se možemo nadati…
I možda nam baš zato trebaju nastavci.
_________________________________- Tekst je blago redigiran u odnosu na tiskano izdanje. [↩]
- Hibridni izraz sumnjive etimologije stvoren za potrebe ovog teksta. [↩]
- npr. Dune Franka Herberta [↩]
- Struktura svemira ne bi izdržala da se pojavi tekst koji spominje fantasy kao žanr a ne spominje ime Tolkienovo barem jednom. Drugih primjera, naravno, ima u izobilju: Dragonlance i Twins, dvije trilogije dvojca Weiss-Hickmann; Jewels Anne Bishop; Fionavar Tapestry Guy Gavriela Kaya… itd. [↩]
- I koji može biti zbunjujuć: takva je, npr. čudna sudbina koja je zadesila Sjećanje, Tugu i Trn TadaTada Williamsa. Djelo je trilogija samo u izdanju tvrdih korica, dok džepno izdanje ima četiri knjige. Treća je knjiga, naime, rasparčana u dva toma jer je bila predebela da bi se uvezala u džepnom formatu. [↩]
- Elmer Fudd [↩]
- Nicolas Freeling, Auprès de ma blonde, serijal o inspektoru Pietu van der Valku, Random House, 1972. [↩]
- Osim, naravno, Smrti. No Pratchett je i tome doskočio, i pokazao u jednom od nastavaka (Reaper Man, Gollanz, 1991.) što se dogodi u svijetu u kojem Smrt izgubi posao. [↩]
- The Sandman Library, Vertigo, I-X. 1987-I.1996. [↩]
- Tako ga, uostalom, i naziva Frank McConnell. [↩]
- Neil Gaiman: The Doll’s House, Vertigo, 1989/90. Prijevod M. B. [↩]
« Sretan dan PI! | Doma | Balkan je Balkan je… »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 3.15.2008. u 12:44 am u kategoriji Teorija. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
[…] opet jedan malo stariji tekst, koji se na određeni način nastavlja na onaj o ovisnosti o nastavcima. No, ovog puta, radi se o ovisnosti o pisanju… Kao i onaj prije, tekst je izvorno izašao u […]