“Tako rano, gospodarice?” Tahal je lijevala tek pomuženo kozje mlijeko u glinene aitore, uz pomoć dviju pospanih djevojčica. “S nekim posebnim razlogom?”
Kalaide uzdahne i baci pogled kroz prozor. Sunce još nije ni izašlo. Iscrpljena jučerašnjim uzbuđenjima, većina ljudi još je spavala. Samo je Kolion bio u psetarnicama, umatajući Amaire u mrtvački pokrov. Kalaide mu je kasnije namjeravala ponuditi pomoć, ali pretpostavljala je da bi sada radije bio sam. Bez svjedoka, moći će pustiti suzama na volju.
Sjela je za veliki kuhinjski stol, nehajno podižući krajičak krpe koja je pokrivala svježi kruh. “Stvarno ne znam, Tahal” odvratila je, udišući miris kruha. “Naprosto nisam mogla spavati.” Otrgla je okrajak jednog hljeba i stavila hrskavi komad u usta. “Sve ono jučer…”
Tahal strese glavom i pošalje djevojčice da odnesu mlijeko u dvorište, kraj nekadašnjih ledenica. Aitore će pobosti u snijeg, i mlijeko će duže ostati svježe. To je valjda jedina prednost ove neprirodne hladnoće, pomisli Kalaide. Čeznula je za vrućim harajskim ljetima, kad je mlijeko trebalo provjeravati i dva-tri puta dnevno. Kad nije morala nositi obje svoje tunike dugih rukava istovremeno.
Tahal baci pogled prema dvorištu. “Da se mene pitalo, ja ne bih izvlačila pse”, rekla je neodređeno. “Nekad je pogubljenje psima bilo samo za izdajice.”
“I ratne zarobljenike”, ispravi je Kalaide, kradući još komadić kruha.
“Točno.” Tahal je izmakla kruh iz Kalaidina dohvata. “Ali to su bili Kaleanci – to je drugo.”
“Laedor kaže da nije ni Ghard.” Kalaide pogleda kuharicu ispod oka. “Jesi li kad vidjela takvu crnu kosu?”
Tahal se nasmije. “I imala sam je, gospodarice. Ali čak ni ja je nisam nosila tako dugu.” Izvadila je iz jednog ormara pladanja i stavila na njega dvije glinene šalice, pa ih napunila mlijekom iz jedine aitore koja je ostala u kuhinji. Zatim otkrije kruh koji je Kalaide načela i prereže ga na pola. Kraj nedirnute polovice stavila je još i komad sira.
“Eto”, rekla je, pružajući pladanj Kalaide. “Kad ste već na nogama, odnesite doručak onom jadnom vojniku koji je cijele noći čuvao stražu u podrumu. Ako nemate hitnijeg posla.”
Kalaide pogleda pladanj. “Tu su dvije šalice”, rekla je, kao da je tek primijetila. “I dva komada kruha.”
Tahal se nasmije. “Točno, ali sira mu ne dam i gotovo. Jedno je skupljati pse lutalice, a drugo tretirati ih kao da su ti odrasli u krilu.” Zabrinuto se zagledala u Kalaide. “Ako baš morate skupiti i ovoga lutalicu. Mogao bi vas ugristi.”
“Ni jedan drugi još nije”, rekla je Kalaide uzimajući pladanj. “Hvala ti, Tahal”, dodala je, i izašla iz kuhinje.
U podrumu, premoreni vojnik sjedio je na tronošcu, leđa oslonjenih na zid. Kalaide mu s osmijehom pruži pladanj.
“Donijela sam hrane i za zarobljenika”, reče Kalaide. “Smijem li mu je dati?”
Vojnik se malo razočarao našavši samo mlijeko u svojoj šalici, ali hrana je očito bila dobrodošla. S ustima punim sira, slegnuo je ramenima. “Pitanje je zna li jesti kao čovjek”, odgovorio je, prateći Kalaide do vrata ćelije, “ali ako ga hoćete hraniti, to je vaša stvar, gospodarice.”
Kalaide je reagirala automatski. “Trebat će ga hraniti? Je li opet počeo krvariti, ili…?”
“Ne bih znao”, odgovori vojnik. “Ali cijele noći nije se od njega čulo ni zvuka, a to je neobično. Prokleti Ghardi obično psuju i zavijaju čim ih se zatvori. Moćni sjeverni ratnici. Istina, strašni su kad se bore, ali kad se nađu u kamenim zidovima, ponudit će ti i majku da se izvuku. Ha!” Nije pljunuo, vjerojatno iz poštovanja prema Kalaide, ali smisao je bio jasan. Koraknuo je u stranu i pustio je da prođe.
“Ako nije pri svijesti, samo mu ostavite hranu, gospodarice”, upozorio je. “Hastat Ato će mene baciti psima ako se dugo zadržite.”
“Ne brinite.”
Podigla je gredu koja je držala niska vrata zatvorenim. Vinska burad trebala je mrak, ali ne i veliku visinu.
“Hrana”, rekla je, ulazeći u mrak ćelije. Prigušeno bjelasanje pokreta, i našla se oči u oči sa strancem. Kad ju je ugledao, lice mu se načas zgrčilo. Koraknuo je unatrag, kao da je ne želi dotaći. Sad je vidjela samo mrak ćelije.
Nejasno uplašena, pruži mu pladanj koji je nosila. Ruka dugih prstiju iz mraka je prihvatila pladanj, ali ga spusti ga na pod.
“To… je sve”, rekla je Kalaide i okrenula se da pođe. Iznenada, nešto ju je obuhvatilo oko struka i povuklo. I nehotice je vrisnula.
Čuvši je, stražar je pojurio prema ćeliji. Kad se približio, Kalaide je osjetila ruku koja ju je snažno gurnula naprijed i poletjela je ravno u vojnika. Oboje su pali na pod. Čula je tresak lončarije i metala, i neki čudan zvuk nalik kašlju. Kad je uspjela ustati, netko ju je povukao za ruku, i tresnuo je o zid.
Stranac je teško disao, očiju još uvijek bezizražajnih, ali zagledan u njeno lice, ne trepćući. U ruci je imao vojnički bodež. Spustio ga je na njeno grlo, polako, pazeći da ne zareže.
Na lijevom obrazu imao je mrlju krvi i nečeg gustog i žućkastog. Kalaide je prepoznala sir: vojnik je valjda još jeo kad je umro. Na tu pomisao, Kalaide osjeti kako joj se oči pune suzama. Zatreptala je, i osjetila da bodež pod njenim grlom drhti. Sad će je ubiti: bila je sigurna u to, ali, začudo, nije se bojala. Samo se pitala kako izgleda umiranje, i malo se ljutila što joj se to baš sad moralo dogoditi. Kako će se snaći bez nje: njen otac, Koli, cijela kuća? Što će njen najstariji brat reći kad dođe kući i dozna da je uspjela nastradati? Tako neodgovorno. Kalmar joj je uvijek govorio da je previše suosjećajna.
Stranac je samo buljio u nju, dok mu se disanje polako vraćalo u normalu. Oči su mu bile staklaste, čisti prozori zasjenjeni dolaskom oluje. Bilo ih je bolno gledati. Polako, bezbrižno – ionako će umrijeti – Kalaide ispruži ruku i dodirne ga. Njegovo lice, izraženu, napetu crtu kraj usta, stisnute čeljusti. Trgnuo se pod njenim dodirom, ustuknuo, progutao. Naglo spusti oružje i nakašlje se da pročisti grlo.
“Moj konj”, rekao je na harajskom.
Glas mu je bio hrapav, kao da mu ga je naporno koristiti. Kalaide se iznenadila što govori njen jezik, što uopće govori.
U glavi joj se uskovitlalo stotinu prestravljenih pomisli. Kolion je još u psetarnicama, glave pune junačkih priča koje je čuo od vojnika. I s kujom koju je stranac ubio.
“Konj vam je u štali”, odvratila je hitro. “Nitko mu nije naudio.”
Ne puštajući Kalaide, stranac se sagnuo do mrtvog stražara i okrenuo ga da oslobodi ogrtač. Uzeo ga je i odsutnim ga pokretom prebacio preko svojih golih ramena. Onda povuče Kalaide za sobom prema vratima, bodeža prislonjenog o njena rebra.
Kad su izašli u dvorište, načas je zastao i upitno podigao jednu obrvu.
“Štale su tamo”, reče Kalaide pokazujući glavom. “Bit ćete sigurni.” To je bila žalosna istina: na toj strani dvorišta nije bilo nikog, čak ni izbjeglica — oni su spavali u praznim štalama na drugoj strani kuće. Ali nije bilo ni Koliona.
Pred zatvorenim vratima štala, stranac je zastao, privukao Kalaide bliže, opet digao nož do njenog grla, i tiho zazviždao. Iznutra mu je uzvratilo tiho njištanje. Stranac priđe vratima i otvori ih nogom, držeći Kalaide pred sobom.
U štali je bilo šest konja – Kalaidin Rahin, Kolionov Ordinator, tri vojna sivca i strančev krupni konj. On je bio vezan na kraju štale, s dekom preko leđa. Sedlo i ostatak opreme ležali su na podu kraj njega.
Stranac je nogom zatvorio vrata. Još uvijek joj držeći nož pod grlom, okrenuo je Kalaide prema sebi. Oči su mu bile kristalno bijele. Lice mu se napelo. Odjenom, Kalaide osjeti kako joj se um ispraznio, a tijelo odbija poslušnost. Osjećaj je bio stravičan, kao da se pretvorila u leptira zarobljenog u jantaru, ali još je živa.
Ne skrećući pogleda s nje, stranac je dohvatio konopac koji je visio na zidu kraj ulaza i njime joj svezao ruke, a drugi kraj pričvrstio za kuku na kojoj su inače držali uzde. Onda je ostavi i priđe svome konju. Čim je skrenuo pogled, Kalaide osjeti da je paraliza prestala.
Krupni crni konj pozdravio je svoga gospodara oduševljenim frktanjem, gurajući mu njušku u lice i ispustivši potočić urina od čistog uzbuđenja. Stranac ga je potapšao po njušci, onda duboko udahne i spusti čelo na sjajnu crnu dlaku.
Činilo se da je zaboravio na sve ostalo. Bilo je nečeg očajničkog u tome pozdravu, ali Kalaide nije imala vremena suosjećati ni s konjem ni s jahačem.
Kad je shvatila da je stranac ne gleda, pokušala je osloboditi ruke, ali konopac je bio debeo, a čvor čvrst. Zato je pokušala skinuti konopac s kuke. Bila je previsoko da bi je dosegnula. Ogledala se oko sebe. Obično je u štali uvijek bilo po nekoliko epibara, niskih drvenih stuba koje olakšavaju penjanje u sedlo. Ugledala je jednu od njih tik ispred Rahinovog boksa.
Ispruživši nogu i istegnuvši se koliko je mogla, uspjela je dohvatiti epibaru vrškom prstiju i prevrnuti je prema sebi.
Bojala se da će stranac reagirati na štropot, ali on je bio zaokupljen sedlanjem svoga konja. Jedini koga je buka privukla bio je Rahin, koji je izvirio iz svoga boksa. Njih su dvoje često izlazili prije svih, radi lova. Ugledavši Kalaide, konj je veselo zafrktao.
Na konjski glas, stranac se okrenuo. Kalaide se ukočila, nadajući se da neće primijetiti prevrnutu epibaru.
Stranac je časak promatrao scenu, onda krene prema Kalaide. Prošao je kraj nje, ušao u Rahinov boks, i osedlao i njega.
Uzet će Rahina.
Ta ju je pomisao toliko uzrujala da je zaboravila na oprez.
“Ne njega!” povikala je.
Stranac ju je ignorirao, i izveo Rahina iz boksa. Onda zviždukom pozove i svoga konja, koji se odazvao poslušno kao pas. Kalaide proguta.
“On nije naviknut na zimu. Ne zna spavati na otvorenom.”
Dok je sedlao konje, stranac je bio zadjenuo bodež za pojas. Sad ga je opet izvukao, i Kalaide su zastale riječi u grlu. Ali stranac je presjekao uže koje ju držalo uza zid, uhvatio je oko pasa, i podigao na svoje sedlo. Onda se uspne iza nje, i potjera konje prema vratima štale.
Dvorište je još uvijek bilo prazno, osvijetljeno samo žućkastim odsjajem Tahaline svjetiljke u kuhinji. Kalaide skoro nije mogla povjerovati: činilo joj se da je prošla cijela vječnost otkako je onako nepromišljeno krenula nahraniti zarobljenika.
Na vratima kuće pojavio se neki vojnik, još bez oklopa. Protegnuo se i krenuo prema štalama. Kalaide je povikala:
“Ovamo! Upomoć!”
Stranac je naglo potjerao svoga konja u trk, uputivši se ravno prema zidu koji je okruživao vilu.
Nar Reolis nije bio utvrda. Zid koji je okruživao dvorište uzdizao se jedva do pojasa – glavna mu je namjena bila da zaustavi kokoši koje bi mogle odlutati na cestu. I Kalaide ga je mogla preskočiti bez poteškoća, kamoli strančev krupni konj. Prešli su ga daleko od vrata, praćeni zbunjenim Rahinom.
Iza sebe, Kalaide je čula uzvike koji su dizali uzbunu i odahnula. Laedor će znati što učiniti, a konj će u snijegu ostavljati tragove koje neće biti teško slijediti. Stisnula je zube i uputila nečujnu molitvu Matrielen, jedino što je ovog časa mogla.
Čim su preskočili ogradu, Kalaidin otmičar potjerao je konja još brže, krećući se ravno prema šumi jugozapadno od imanja. Počeo je padati snijeg.
« NOSF 26/27 | Doma | Poziv za V-day »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 3.20.2008. u 12:27 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Hoću još!… :-)))
A do idućeg četvrtka još tjedan dana… uufff…
Hehe… Da imam više vremena, možda bih stavljala dva nastavka tjedno, ali zasad to još ne mogu garantirati, pa do daljnjeg ostaje ovako.
Ali drago mi je što ti se sviđa…