I opet jedan malo stariji tekst, koji se na određeni način nastavlja na onaj o ovisnosti o nastavcima. No, ovog puta, radi se o ovisnosti o pisanju… Kao i onaj prije, tekst je izvorno izašao u časopisu Op.A., i samo je blago redigiran zbog stvari koje su se u međuvremenu dogodile.
Pisci su kao lake žene: prvo pišu za vlastito zadovoljstvo, zatim za zadovoljstvo drugih, i konačno za novac. Premda će se neki pisci možda i pobuniti protiv ovakvog opisa1 , on može prilično dobro poslužiti kad se raspravlja o jednoj od čudnijih i zanemarenijih bolesti našega doba – skribomaniji.
Vlastito zadovoljstvo
Stjecajem čudnih okolnosti, došlo mi je nedavno u ruke jedno djelo. Trilogija, ni manje ni više. U četiri knjige2. Stotine i stotine stranica, izdanih u autorovoj nakladi. Uvezano, s naslovnicama u boji, impresumom, biografijom autora. Čovjek bi gotovo rekao – knjiga. No međutim.
Prvi odlomak, dug četiri (4) reda, sastoji se od dvije rečenice. I u njima šesnaest (16) pridjeva. A dok junak, u najboljim godinama, opremljen jednostavnim, skupocjenim prstenjem od bijelog zlata fine ručne izrade, velikim raskošnim Mercedsom koji savršeno prede sa svojih sto konja, te markantnim i preplanulim licem zabrinutog pogleda3 uspije sjesti i popiti kavu, prođe deset (10) stranica.
Što je to što je jednog, inače simpatičnog, normalnog čovjeka, natjeralo da sjedne i ispuni stotine stranica, ma što stranica, stotine kilobajta, ovakvom prozom? Zanimljivo je, pa na određenoj razini pomalo i zastrašujuće, što je odgovor – isto ono što je tjeralo sestre Bronte, isto ono od čega, zapravo, počinje većina pisaca koji kreću od proze.
Wish-fulfillment, odnosno potreba da se kroz fikciju ispune želje neostvarene u stvarnom životu, jedna je od glavnih motivacija koje navode ljude na pisanje. Neki onda, naravno, tu potrebu dopune i drugima te se postepeno razviju u pisce u pravom smislu te riječi, dok drugi zauvijek ostanu pri pričicama u kojima su glavni junaci samo alter ega autora, a okružuje ih, neizostavno, uspjeh, slava, ljepota i bogatstvo. Neki čak, kao recimo Hemingway4 , od wish-fulfillmenta naprave i karijeru, profitirajući od činjenice što su ljudske želje, na kraju balade, najčešće prilično slične.
Zadovoljstvo drugih
Dapače, na sličnosti želja osniva se i čitav jedan fenomen skribomanskog tipa, tzv. fan-fiction. Obožavatelji X-filesa, Star Treka ili Prijatelja ne žele se rastati od svojih omiljenih junaka. Dok se, s jedne strane, cijela jedna industrija hrani od te potrebe, snabdijevajući ovisnike knjigama, bilježnicama, majicama, privjescima za ključeve i simpatičnim šalicama za kavu s likovima popularnih serijala5 , s druge se strane populus samoorganizira i proizvodi nastavke po narudžbi. Fikcija koju piši obožavatelji pojedinih serijala postojala je oduvijek, a u novije se doba, s pojavom interneta kao ultrapristupačnog medija za podjelu vlastitih umotvorina s drugima, razvila do neslućenih razmjera.
Mnogi fan-fiction smatraju slijepim crijevom književnosti, stranputicom koja može voditi samo u stilističku propast i sižejno samozadovoljstvo. Često imaju pravo: sama ogromna količina, prema poznatom Sturgeonovu načelu6 , nužno dovodi do ogromne količine poraznih rezultata. No ipak, i redovi fanfikovaca povremeno iznjedre ponekog nadarenog i zanimljivog pisca, koji se okvirom svoga omiljenog tuđeg univerzuma služi naprosto zato što je premlad, preneiskusan ili prestidljiv da posegne za vlastitim, i čim prevlada te zapreke počne raditi samostalne korake, naučivši prethodno ponešto o izražavanju, stilu i sličnim sitnicama7 .
I baš nas to pitanje izučenosti zanata dovodi do drugog stupnja. Bez obzira na motive, naime, ljudi koji pišu nisu uvijek i nužno pisci. I bez obzira na žalosno rašireno uvjerenje da jesu. Pisca takvim ne čini sama činjenica pisanja, već i zanat, sposobnost da uvjeri čitatelja u ispravnost/istinitost/vrijednost8 svoga rada. Fan-fiction će, kao i većinu drugih književnih djela, početi čitati svi članovi ciljane publike, tj. svi fanovi. I, premda je u ovom čitateljskom krugu tolerancija doista nešto veća nego drugdje, i ovdje će pitanje čitanja do kraja ovisiti o kvaliteti ponuđenog. Dugogodišnji fanfikovci mogu biti i posve nesposobni da osmisle vlastiti univerzum. Ali da bi opstali na polju pisanja kao takvog, morat će razviti zanat. A kao i kod svakog drugog zanata, vježba je jedan od bitnih čimbenika. Jedan je poznati pisac9 , upitan o tome kako se postaje piscem, odgovorio ovako: “Napišite dva milijuna riječi. Bacite ih. Počnite ispočetka.”
Naravno, možda je tako skribomanski pristup pomalo i pretjeran. No, mora se priznati, Mozarti pisanja koji su “od prve” počeli stvarati velika djela još su rjeđi od Mozarta u glazbi10 . Pisac se ne rađa, pisac se postaje. A uspješan pisac se teško postaje.
Konačno za novac
Kako uopće definirati uspješnoga pisca? Je li King uspješniji od Crichtona? Može li se bilo tko od njih usporediti sa Shakespeareom, i kako se oni svi zajedno odnose prema Kathleen E. Woodiwiss11 ? Koliko je uspješnost određena kritičarskom reakcijom, koliko reakcijom publike, a koliko nekim trećim kriterijima, recimo količinom zarađenog novca? Je li uspješan Tad Williams, koji je, kupivši veliku kuću najavio da će je nazvati “Not Dun’ Writin’12 ” jer ga je toliko koštala? Ili je uspješniji King, koji svoje najnovije djelo u kapljicama prodaje preko interneta “jer želi podržati razvoj elektronskog izdavaštva”? Ili je ipak najuspješniji stari Will, čiji rekord u broju jezika na koje je preveden i broju primjeraka djela još uvijek nenadmašen – a o kritičarskim reakcijama da se ni ne govori? Koliko je uspješna Enid Blyton, koja se već godinama pojavljuje na međunarodnim popisima najprevođenijih autora a da još uvijek najveći dio populacije ne zna tko je ona13 ? I je li onda po definiciji neuspješan gotovo svaki hrvatski pisac, jer zasigurno ne može zaraditi od svojih dijela, a rijetko se kad može nadati i bilo kakvoj zastupljenosti u inozemstvu?
Upravo se u našoj situaciji mjera produkcije gotovo nameće kao jedan od kriterija uspješnosti. Pa je li onda ipak uspješan autor s početka, sa svojih 800 stranica rukopisa? I ima li još uspješnijih autora koji naprosto nisu imali novaca da svoje umotvorine uvežu i nametnu javnosti?
Čini se kako je mjera skribomanije ipak pogrešan gabarit za uspješnost. Autori uspješni u komercijalnom smislu, kao npr. Crichton, King, ili Williams, nisu, naime, svoje ogromne količine riječi napisali (samo) iz skribomanskih poriva, već i zato što su, na jedan ili drugi način, uspjeli kod svoga čitateljstva izazvati jednu drugu pojavu – lektomaniju. Obožavatelji Danielle Steele i Harryja Pottera su ti koji potiču proizvodnju stalno novih i novih djela (jer su za njih spremni i platiti). Pa tko onda može kriviti autore koji su samo pripravni odgovoriti na potrebe publike?
Uostalom, rasprava o legalizaciji prostitucije ponovno je postala aktualna. To što su pisci na nju pristali još davno, premda to nitko nije primijetio, samo je dokaz da je književnost ipak korak naprednija od čisto tjelesnih funkcija. Ili si mi u njoj bar tako volimo govoriti.
_________________________________- osobito oni koji još nisu došli do stadija “za novac” [↩]
- ne, ne onaj Tad Williams iz prošle kolumne, što će se uskoro vidjeti [↩]
- Navod prema izvorniku, naslov i autor poznati autorici i prešućeni iz razloga pristojnosti. [↩]
- Nećemo se upuštati o rasprave o Hemu. Recimo samo da je imao određene nesporne kvalitete, i određene nesporne slabosti, i idemo dalje. [↩]
- Najočitiji primjeri merchandisinga u posljednje vrijeme vjerojatno su bili tzv. prequeli Ratova zvijezda, filmuljci napravljeni prvenstveno zato da bi poslužili kao izvor novih suvenira, te uradci Disney studija, koji više liče na dugačke reklame za prateće igrice nego na prave filmove. [↩]
- “90% bilo čega je sranje”. Theodore Sturgeon. [↩]
- A ponekad se dogodi i posve obrnuta situacija: tako je Steven K.Z. Brust nedavno napisao pravi pravcati fanfic roman smješten u univerzum Fireflya, koji se može pronaći ovdje [↩]
- nepotrebno precrtati [↩]
- James D. Macdonald [↩]
- kojih je bilo jedan (1) komada. [↩]
- Katheleen E. Woodiwiss jedna je od najpoznatijih autorica povijesno-ljubavnih romana 20. stoljeća. S prodanih dva milijuna (2 000 000) primjeraka po naslovu, nadmašuje čak i Barbaru Cartland, a to je zbilja teško. [↩]
- Nije gotov s pisanjem [↩]
- Autorica, između ostalog, dječjeg serijala “Pet prijatelja”, koji se iz nekog razloga kupuje svuda po svijetu, premda je još uvijek samo urbana legenda da ih je netko doista i pročitao, te serije o patuljku Noddyju, kod nas znanom kao Zvonko. [↩]
« Bizarro Bizarr | Doma | Četvrto poglavlje »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 3.26.2008. u 12:36 am u kategoriji Teorija. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
@fusnota 13:
razbijam urbanu legendu. pročitala ih sve u trećem osnovne. kao i sve moje prijateljice. kao i sve njihove prijateljice. dakle, to je već oko 25 osoba, i time je teorija potvrđena i više ne stoji kao mit.
I sit corrected. Ma, i mislila sam si ja da je netko to sigurno čitao, samo eto, ti si prva živa osoba koju poznam a da to tvrdi. (Za pet prijatelja; Zvonka čitaju moja djeca.)