Jest, Prince je sjajan, ali moram priznati da je meni možda i najstrašniji Crime and Punisher…
Kalaide je stisnula zube. Prokleta bijela, strana stvar! Sakrit će njihove tragove. Osvrnula se da pogleda iza sebe, i primijetila da ih Rahin još uvijek slijedi.
Promeškoljila se u strančevom stisku.
“Pusti me!”
Umjesto odgovora, stranac ju je samo privukao bliže k sebi. Ulazili su sve dublje u šumu.
Usprkos zimi, čempresi i borovi još su bili puni iglica, i začas su ih zakrili od pogleda. U šumi će biti još teže slijediti tragove. Mogla se osloniti samo na sebe. Sad kad je znala da stranac govori harajski, mogla je pokušati bar uspostaviti komunikaciju.
“Idemo prema Kaleu?” upitala je.
Stranac nije odgovorio. Kalaide uzdahne, tjerajući se da misli usprkos hladnoći koja joj je udarala u lice.
Bila je bijesna na samu sebe. Kako se mogla uvaliti u ovo? Stranac iza nje borio se na strani Gharda, ubio je onog vojnika, ubio je Amaire…
Ali nije ubio nju. Nije joj bilo jasno zašto.
“Zašto me nisi jednostavno ubio?” čula se kako pita. Iza leđa, osjetila je da se stranac trznuo, ali nije dobila odgovora.
Dublje u šumi, stranac je zaustavio konje i skliznuo sa svoga sedla, vukući Kalaide za sobom. Prebacio ju je na Rahina, onda joj zaveže ruke za jabučicu Rahinova sedla.
Iz svojih bisaga izvadio je kratku tuniku i kožnu košulju, navukao ih, a ukraden vojnički plašt prebacio preko konjskih leđa.
Sunce je konačno izlazilo, boreći se s oblacima. Na njegovom svjetlu, strančeva koža djelovala je još bljeđe, poprimajući mutni sjaj uglačanog alabastra. Dok se oblačio, Kalaide je vidjela da su se rane koje je sinoć sašila pretvorile u blijede, skoro nevidljive ožiljke.
“Što ti se dogodilo s ranama?” upitala je.
Pogledao ju je upitno podignutih obrva.
“Zacijelile su preko noći”, objasni Kalaide. “Nisam se ni morala truditi”, doda ironično.
“Ne baš”, odgovorio je stranac nenadano. “Mogu iskrvariti na smrt kao i bilo tko drugi.” Kruto je kimnuo glavom. “I zato sam ti zahvalan za ono što si učinila, ženo.” Pročistio je grlo. “I žao mi je zbog onog psa kojeg sam ubio.”
Kalaide je stisnula jabučicu Rahinovog sedla, ne znajući što bi rekla. “Ja… pretpostavljam da ti nismo ostavili izbora.”
Stranac je sa svoga sedla skinuo mač i tok i pripasao ih.
“Nikad neću shvatiti vas ljude”, promrmljao je penjući se natrag u sedlo. “Ostavili ste svu opremu kraj moga konja.”
Ono “vas ljude” natjeralo je Kalaide da upita: “Tko… odnosno, što si ti?”
Usne su mu se trgnule u nagovještaju smiješka. “Vjerovala ili ne, ženo, ti si prva koja je otkrila pravo pitanje. Ja sam Stariji.”
“Stariji od čega?”
Slegnuo je ramenima i opet potjerao konje, držeći Rahinove uzde u jednoj ruci. “Tako se naziva moj narod. S vašim ljudskim ratovima nemam veze ni koliko ovaj snijeg oko nas, i jedino mi je žao što sam izgubio toliko vremena.”
“Ako je to istina, zašto si se borio na strani Gharda?”
“Nisam se borio ni na čijoj strani. Samo sam naletio na bitku na gazu. Već bih bio u Kaleu da me netko nije dohvatio s leđa. Ghardi su mi još manje dragi nego vi Harajci.”
“Nemam razloga da ti vjerujem.”
“Nemam razloga da te uvjeravam.”
Pri zadnjoj rečenici, okrenuo se prema Kalaide. Odjednom, zaustavi konje, dohvati vojnički ogrtač sa svoga sedla i prebaci ga preko Kalaidinih ramena, povlačeći joj kapuljaču preko glave. Kalaide iznenađeno promrmlja zahvalu. Stariji slegne ramenima.
“Usprkos dojmu koji sam sigurno ostavio, zapravo nisam nepristojan”, rekao je.
“Zašto me onda ne pustiš?”
Ali činilo se da je napadaj govorljivosti kod stranca prošao. Digao je ruku, napeto osluškujući. Kalaide se namršti.
U šumi oko njih vladala je neobična tišina, ali to nije ništa značilo. I dvoje ljudi na konjima bilo je dovoljno da ušutka uobičajene šumske zvukove.
A onda je i ona čula.
Tihi metalni zvukovi, šljapkavi koraci kroz snijeg, tu i tamo isprekidani kašljanjem ili tihim mrmorom.
Sustigla ih je potjera iz Nar Reolisa. Bez oklijevanja, Kalaide poviče: “Ovdje smo! Ovamo!”
A onda je Rahin pod njenim nogama jurnuo punom brzinom, i sva joj je snaga trebala samo da se održi u sedlu.
Jurili su satima, ili se bar Kalaide tako činilo. Sunce je odavno izgubilo bitku s oblacima a granje nad njima uronilo ih je u dodatnu sjenu. Nakon nekog vremena, nije više bila sigurna ni gdje su, ni kako daleko. Stariji bi povremeno puštao konje da uspore do koraka, onda bi ih natjerao u kas, pa opet puštao da se odmore. Očito nije namjeravao tako skoro stati.
U dnu leđa, Kalaide je osjećala tupu bol. Premda je obično dobro sjedila u sedlu, sad nije mogla pronaći udoban položaj. Nadala se da je to samo zbog vezanih ruku i manjka kontrole, a ne zbog Matrielenina ciklusa. To je bila zadnja stvar koja bi joj još trebala, a bilo bi i nekoliko dana prerano.
Snijeg je padao sve gušće, skrivajući njihove tragove. Ako ih je potjera pronašla – Kalaide više nije bila sigurna u to – ubrzo ih više neće moći moći pratiti. Morala ga je nekako zaustaviti. Ili bar usporiti. A na raspolaganju je imala samo riječi.
“Stariji!” dovikne.
Nije se okrenuo ni usporio. Kalaide je pokušala natjerati Rahina da uspori ili bar skrene s puta, ali uzalud.
Nakon nekog vremena, šuma se promijenila. Tanke grane prekrivene sićušnim iglicama govorile su joj da su već dospjeli podalje na jug, možda i u šli u Kale. Čak je i more mirisalo drugačije, jače, valovi su u obalu udarali s većom divljinom. Ušće rijeke ostalo je daleko iza njih prije nego što su stali.
Iscrpljena, Kalaide protrlja oči i baci pogled prema Starijem. Vjetar mu je nosio kosu oko lica. Kad se okrenuo prema njoj, izgledao je kao da mu je lice isprugano čudnom, crnom tetovažom.
“Kako se zoveš?” upitala je.
Podigao je jednu obrvu, kao da ga pitanje čudi. “Enaor”, odvrati.
“Enaor.” Oči su joj suzile od vjetra. Zatreptala je i udahnula. “Ja sam Kalaide. I molim te da me pustiš. Ovo nema nikakvog smisla.”
On strese glavom. Približio se na konju i izvukao nož. “Ali dovoljno smo daleko da se malo odmorimo.” Presjekao je uže kojim su joj ruke još uvijek bile vezane, onda pokupi ostatak i prebaci ga preko svoga sedla.
Kalaide si protrlja zglobove. Uže ju je na nekoliko mjesta raskrvarilo, zglavci su joj bili bolni i otečeni. Trebalo bi joj žalfije i arnike.
Ogledala se oko sebe, i nije mogla da se ne nasmije. Žalfija i arnika pod ovolikim snijegom. U normalna vremena, bilo bi dovoljno da napravi tri-četiri koraka, i našla bi sve što joj treba. Ali kod kuće je još imala sušenih zaliha.
“Zar to nije i dovoljno daleko da me pustiš?” upitala je.
Enaorove obrve se iznenađeno podignu. “A kamo bi pošla?”
“Kako to misliš?”
“Ono što smo susreli nije bila neka mala patrola. Bilo ih je bar tridesetak, možda i više. Ako sad kreneš natrag, uhvatit će te. To ne mogu dopustiti.”
“Zašto? Misliš da bih ih povela za tobom?”
Puhnuo je i stresao glavom. “To su bili Ghardi, ženo.”
Kalaide se namršti. Po onome što je čula, snage koje su susreli kretale su se od obale prema unutrašnjosti. Znači da su se negdje iskrcali. Ali Ghardi prije nisu koristili brodove.
Laedor je rekao da Ghardi pokušavaju zaobići Kastranionov Prst.
More je bilo najbrži put oko planine.
“Ali… to… to je nemoguće”, promrmljala je, odbijajući povjerovati. Opet je počelo sniježiti. Nekoliko pahuljica pogodilo joj je nos, tjerajući je da strese glavom. “Ovo je zaljev Tisuću otoka”, rekla je. “Nitko ne može proći kroz njega ako nema lokalnog pilota. Ove vode su previše opasne za svakog tko ih ne pozna.”
Stariji siđe s konja. “Onda su pronašli lokalnog pilota. Zlato i strah stvaraju saveznike posvuda.” Potapšao je svog konja po nosu i protegao se. “Ne vjerujem da će slati patrolu u ovom smjeru.” Prišao je Kalaide i ponudio joj ruku da siđe. Nije se obazirala.
“Ako si u pravu”, rekla je, “znači da idu prema Nar Reolisu.”
“Tvojem imanju? Vjerojatno.”
“A mi nemamo zaštite! Nitko nije očekivao napad s ove strane. Blažena Matrielen, ja moram natrag!” Okrenula je Rahina prema sjeveru, tako brza u panici da je uspjela napraviti nekoliko koraka prije nego što je Rahin stao, tvrdoglavo odbijajući poslušati njene zapovjedi.
Stariji joj je prišao u dva duga koraka i uhvatio njene uzde. “Sad se ne možeš vratiti, ženo!” reče ljutito. “Ghardi će te uhvatiti.” Uzdahnuo je. “A ionako više ništa ne možeš učiniti za svoje ljude.”
“Mogu ih bar upozoriti.”
“Morala bi se provući kraj Gharda. Divlji jesu, ali glupi nisu. Uhvatit će te. I ubit će te.”
Kalaide se zagledala u njega, pokušavajući procijeniti izraz njegovih očiju. “Ti si čudan otmičar, Starije stvorenje”, reče.
Pogledao ju je, podigavši obje obrve.
“Odvučeš me od kuće i navlačiš kroz hladnoću, a onda brineš što bih mogla poginuti.”
“Što je tu čudno?”
“Sve?” pokušala je. “Zar nije?”
Stresao je glavom. “Ja sam razlog što si ovdje – zato si moja odgovornost.”
“Iako si me bio spreman ubiti ako pokušam pobjeći?”
Podigao je jednu obrvu. “Jesam li?” upita.
Zbunjena, Kalaide nije odgovorila. Nije imala vremena za takve rasprave. Za bilo kakve rasprave. Sve što je stajalo između Nar Reolisa i bar trideset divljih Gharda bili su Laedor i šačica vojnika.
Nagnula se u sedlu i uhvatila ga za ovratnik tunike, očajnički se trudeći da mu objasni. “Enaore”, rekla je, trudeći se da održi glas mirnim. “Ako me pustiš, nećeš biti ni u kakvoj opasnosti. Čak i da hoće, Laedor te više nema vremena progoniti, a Ghardi su krenuli prema sjeveru, ne prema jugu. Osobno te razrješujem svake odgovornosti prema meni.” Obliznula je usnice. “Molim te.”
Oči su mu bile posve bezizražajne, sive poput kamena, i isto tako hladne. Nekoliko časaka promatrao ju je bez riječi. Kalaide je imala vremena ugledati blagi trzaj njegovih nosnica, kao kad životinja nanjuši opasnost, i neprirodno bljedilo njegovih članaka tamo gdje je stezao uzde. Kraj usana mu se pojavila ona gorka crta koju je Kalaide već znala prepoznati. Konačno, spustio je glavu i pročistio grlo.
“Ne”, rekao je, otresajući snijeg s kose. “Žao mi je, ne mogu. Kad te uhvate, ispitivat će te. Nisam prešao pola poznatog svijeta da bi me sad uhvatili.”
“Uhvatili tebe?” Kalaide se namršti. “Ghardi te traže?”
Iskezio se. “Rekao sam ti da im nisam saveznik. Ti si mi odlučila ne vjerovati.”
“Ali, svejedno… Ne bih im ništa rekla. Stvarno.”
Smiješak je nestao. “Rekla bi im.”
Kalaide je zadrhtala od praznine njegova glasa. Stariji joj opet pruži ruku. “Ovdje ćemo doći do daha, a onda ćemo nastaviti do Kalea. Nadam se da ću tamo moći dobiti vojsku. Onda možda možemo nešto učiniti.”
Kalaide se s oklijevanjem spusti s konja. “Ti… bi se borio za moj dom?” upitala je preko leđa.
Nasmiješio se i podigao ogrtač koji joj je pao s ramena dok je silazila. “Borio bih se protiv Gharda i…” Glas mu je zamro. Pažljivije je pogledao ogrtač. “Batharon te lovio, ženo, pa ti krvariš! Zašto nisi ništa rekla? Mogli smo ranije stati. Ili misliš da sam životinja koja se ne bi pobrinula za tuđu ranu?”
Još uvijek mrmljajući psovke, počeo je otvarati svoje bisage. “Pokaži mi gdje si ranjena”, reče preko ramena. “I kako se to uopće…”
Spustivši glavu, Kalaide se ugrize za usnicu. Nije bilo dovoljno to što ju je Mjesečev ciklus uhvatio daleko od Hrama – pomisao da ga mora objašnjavati tome stranom stvorenju natjerala joj je suze na oči.
“Nije mi ništa”, dahne.
“Kako to misliš, nije ti ništa? Nećeš mi valjda reći da krvariš od zdravlja?”
“Baš tako! Kao i sve žene!” Okrenula se Rahinu i sakrila lice u njegove sapi, želeći da se zemlja otvori i proguta je. I to baš sad, posljednje krvarenje prije Ljetoslave, čas kad bi se trebala povući od svijeta… Sve je to bilo naprosto previše.
“Imaš li… što trebaš?” upitao je Enaor tiho. Kalaide samo strese glavom.
Stariji je pročistio grlo. Krajičkom oka, Kalaide je vidjela kako spušta torbu sa svoga sjedala na tlo kraj njenih nogu. “Uzmi ovo”, rekao je. “Unutra ćeš valjda naći nešto da… središ stvari.”
Čula je njegove korake u snijegu.
“Vraćam se uskoro”, dodao je, Kalaide nije bila sigurna da li kao upozorenje ili kao pokušaj da joj olakša. Pričekala je dok sve oko nje nije utihnulo, onda se okrene i prokopa po ponuđenoj torbi.
Jedino korisno bio je smotak zavoja. Pregrizla mu je rub da ga lakše razdere, onda presavine tkaninu tako da je može postaviti na mjesto. Kad je završila, ogledala se oko sebe.
Enaora nije bilo nigdje na vidiku, i ništa se nije čulo.
Duboko udahnuvši, prišla je Rahinu, uzjahala ga i pojurila prema sjeveru.
* * *
Snijeg je neko vrijeme padao bespoštedno, a onda je naglo stao, kao da i oluji treba vremena da dođe do daha. Enaor je iskoristio zatišje da se pokuša orijentirati. Spustio se do obale i popeo na stijenu koja je izvirivala iz vode da bolje vidi.
S njegove desne strane, obala bi se trebala uzdizati, postupno gubeći razvedenost karakterističnu za Haraju i uzdižući se u oštre planinske vrhunce koji su veći dio kontinentalnog Kalea činili pustinjom. Ali sivi obzor nije dopuštao tako daleki pogled čak ni njegovim očima.
Već se dvaput morao udaljiti od obale, i sad više nije bio siguran gdje je. Kad bi bar vidio otoke. Trebala bi postojati uočljiva razlika između harajskih i kaleških voda. Pogledao je lijevo, u smjeru iz kojeg je došao. I smrznuo se.
Ghardske snage koje su prije susreli nisu bile ništa u usporedbi s flotom koja se sad sa sjevera približavala obali. Dugački, šareni brodovi s Orlarnovim očima na jedrima i veslima što su im poput ježevih iglica virila iz utroba. Dobro je poznavao taj prizor. I predobro. Da je bio sam, zastao bi i pokušao spaliti bar koji brod.
Ovako, napustio je svoj vidikovac i požurio natrag prema mjestu gdje je ostavio ljudsku ženu. Moraju se još odmaknuti od obale, pa makar to značilo još dulji put. Na Jirialu, mogao bi to nadoknaditi jašući bez zastajanja. Žena i njen razmaženi škopac još će ga dodatno usporiti. Trebao ju je već odavno pustiti. Uopće je nije trebao povesti sa sobom.
Ugledavši samo jednog konja, promrmljao je psovku. Naravno, iskoristila je prvu priliku i pojurila ravno prema Ghardima. Tvrdoglavo, glupavo ljudsko stvorenje. Trebao bi je samo ostaviti. Što ga se tiče ako je i uhvate? Ako je netko među ovim snagama i sposoban prepoznati njegovo ime, ne znaju da bi im mogla reći gdje je. Samo će je ubiti, pa što. Ubit će ih toliko. Ne može svima pomoći.
Sjetio se one noći u njenom podrumu. Harajci su se prema njemu ponašali kao da je životinja, bacili ga u arenu – to je poznavao. Drugo od ljudi nije ni očekivao. Ali ona je došla otvoreno i zabrinuto, i povezala mu rane. Osjetio je zahvalnost: ponižavajuće. Povjerenje: nezamislivo. Tu je noć proveo u agoniji, očajnički posežući za onim ludilom koje ga je dovde dovelo. Skliznulo mu je kroz prste, ostavivši ga bez zaštite.
Obraćala mu se kao da je bijesan pas, ali mu je svejedno pružila ruku da je poliže. Čak je pokušao i drkati, te noći u podrumu, uvjeren da se radi o prolaznoj tjelesnoj privlačnosti, nadajući se da će je se tako riješiti. Nije pomoglo; odustao je, zgađen nad sobom i svojom slabošću, bespomoćno povučen natrag u svijet tom tankom niti ljubaznosti.
Skoro ju je ubio kad ju je ugledao onog jutra, kad mu je donijela hranu. Toliko ju je mrzio. I zapravo ju je baš zato i poveo sa sobom. Da samome sebi pokaže kako je noć prije toga bila samo prolazna iluzija njegova izludjelog mozga, da je ona ništa, obično ljudsko biće koje će se okrenuti protiv njega čim joj pruži priliku. Ali… nije. Bila je tvrdoglava, i naporna, ali ne nerazumna ili podla. Batharon je lovio, čak mu je oprostila i za onog psa kojeg je ubio. Nije ju mogao samo tako napustiti.
Mrmljajući psovke, Enaor pojuri prema Jirialu. Uzjahao je i potjerao ga u galop, pitajući se je li konačno do kraja izgubio razum, kad tako riskira za skoro nepoznatu ljudsku ženu.
Dublje u šumi, usporio je, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz tamu. Sa svoje desne strane, čuo je nekakvo komešanje. Skliznuo je sa sedla i krenuo prema zvuku, izvlačeći mač.
Na čistini pred sobom ugledao je pet Gharda i, na tlu među njima, nepokretno tijelo. Dah mu se načas presjekao, ali tijelo je bilo krupno i crvenokoso: još jedan Ghard. Po razgovoru, to je izgleda bio temchord ophodnje… i ljudska žena ga je ubila. Nje nije bilo nigdje na vidiku.
Iza Gharda stajala je skupina konja. Enaor prepozna Kalaidinog konja i proguta još jednu psovku. Uspjela im je pobjeći, ali pješice. Enaor se ugrize za usnicu. Samo da je pronađe prije Gharda…
Iza sebe je začuo prigušen zvuk i okrenuo se. Ljudska žena stajala je oslonjena o drvo, s ghardskim nožem u rukama. Lijevi obraz bio joj je krvav, kao i oštrica noža.
Krenuo je prema njoj, ali nož u njenim rukama upozoravajuće se podigao. Spustio je mač. “To sam ja, ženo. Enaor.”
Stajala je ukočeno, stežući kožom omotanu dršku noža obim rukama. Onda spusti oružje i sklopi oči.
“Blažena Matrielen…” promrmljala je.
Prihvatila je njegovu pruženu ruku i pustila ga da joj pomogne krenuti natrag prema Jirialu. Odjeća joj je bila u neredu, ali ne zastrašujućem, a sad, izbliza, vidio je da krv dolazi iz posjekotine na njenom licu. Vjerojatno ju je netko udario s prstenom na ruci. Ali drhtala je kao suhi list.
“Jesi li povrijeđena?” upitao je podižući je u sedlo.
Jednom rukom je još uvijek stezala nož, a drugom nervozno čupkala rub kožnog štitnika. “Ja… Enaor… ja…”
Uspeo se iza nje i petama dotakao sapi svoga konja. “Sve je u redu”, promrmlja besmisleno. “Sad si na sigurnom.”
Osvrnula se da ga pogleda. “Ne razumiješ”, zajecala je, puno preglasno. “Enaor, ja… ubila sam čovjeka!”
Prije nego što je mogao smisliti neki odgovor, jedan glas poviče na ghardinu: “Tamo su!”
« Što nas tjera putem pera | Doma | Anketa »
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
