Jest, Prince je sjajan, ali moram priznati da je meni možda i najstrašniji Crime and Punisher…
Šuma je jurila kraj Kalaide u vrtlogu snijega i užasa. Suhe grane posezale su joj za licem prijeteći kao Ghardi, krupnim prstima prekrivenim prstenjem češera. Ruke su joj bile krvave, kao i nož. Krv je mogla biti njena, ili onog čovjeka kojeg je ubila; nije znala, i nije željela doznati. Snijeg joj je upadao u oči, ali nije ih se usuđivala zatvoriti, bojeći se onog što bi vidjela iza svojih kapaka.
Osjetila je da usporavaju i osvrnula se, pokušavajući vidjeti preko Enaorovog ramena. Izbili su na malu čistinu, omeđenu gustim zimzelenim grmljem. Iza njih nije bilo nikoga, ali trag koji su ostavili nije bilo teško slijediti.
“Zašto stajemo?” upitala je suhog grla.
“Jirial nas ne može oboje nositi ovim tempom”, rekao je tiho. “Trebam zaklon.”
Sjahao je, onda sa sedla dohvati luk i strijele. “Znaš li se služiti ovime?” upitao je, gledajući Kalaide.
“Da.”
“Dobro?”
“Dovoljno dobro.”
“Dovoljno dobro da pogodiš pokretnu metu na onoj čistini?” Glas mu je bio napet. Kad ga je grlo izdalo, nije ga pročistio, samo nastavi šapatom: “Dovoljno dobro da ubiješ čovjeka?”
Kalaide proguta i kimne. “Mislim.”
“Moraš biti sigurna.”
Podigla je pogled i susrela njegov. “Da, Stariji”, rekla je, polako, razgovjetno, kao da govori u hramu. “Znam se služiti lukom dovoljno dobro da ubijem čovjeka kad se pojavi na čistini. Ja sam svećenica i iscjeliteljica, ali već sam danas ubila jednog čovjeka. Zašto ne bih i drugog?”
Stariji je ignorirao sve osim posljednje rečenice. “Gađaj predzadnjeg, brojeći od sebe.” Glavom je pokazao na obližnji grm. “Pričekaj mene prije nego što ispustiš strijelu, i onda se skloni.” Okrenuo joj je leđa i uhvatio uzde svoga konja. “Imam samo dvije strijele”, dodao je, vodeći svoga konja do drveta iza Kalaidinog grma. “Nemoj ih potrošiti uzalud.”
Prebacio je uzde preko grane ali ih nije svezao, onda šapne konju nekoliko riječi u uho. “Ako ne bude druge, uzmi Jiriala”, rekao je preko ramena, užurbano razvezujući svoju tuniku.
Pred Kalaidinim zapanjenim pogledom, nastavio se svlačiti sve dok nije ostao posve nag na snijegu. Tijelo mu je bilo mišićavo, vitko, kao u trkača. I posve bezdlako; Kalaide je bacila hitar pogled na njegovo međunožje i stigla se zapitati je li to prirodno ili se brije, kao hrvači.
Iz bisaga je izvadio veliku metalnu kopču i pričvrstio je na kraj svoje pletenice. Dok se Kalaide još čudila svemu tome, uzeo je i dva manja noža i, poput otmjenog mladića koji u frizuru dodaje paunova pera, utakao je oštrice u kosu, na početku pletenice. S mačem u lijevoj ruci i bodežom u desnoj, krenuo je u smjeru iz kojeg su došli.
Iz svoga skrovišta, Kalaide ga je promatrala kako prolazi kroz drveće i shvatila zašto se svukao: njegova koštano blijeda, bezdlaka koža kao da je hvatala boju bilo čega što bi odabrao kao zalon, postajući tamnosmeđa, ili zelena, ili opet bijela, tako da je njegovo kretanje izgledalo samo kao pirkaj vjetra. Zaustavio se daleko od nje, na samom rubu čistine, i stajao potpuno mirno, naizgled čak i bez disanja. Da ga Kalaide nije bila čitavo vrijeme slijedila očima, ne bi mogla razaznati gdje počinje njegova tamna pletenica, a gdje završava od zime usahla grana. Čak i njegove bose noge jedva da su ostavile traga na snijegu, kao da je tuda prošao samo jelen. Kalaide je osjetila kako joj se koža ježi od magije koja se uskovitlala zrakom. A onda je čula nešto što su vjerojatno bile psovke, na jeziku koji nije razumjela.
Svi preostali Ghardi su pošli za njima. Nosili su velike, dvoglave ratne sjekire ukrašene krvavo crvenim znakovima na rubovima. Široke kožne vrpce na njihovim ramenima držale su sjajne brončane štitnike otete harajskoj vojsci. Imali su crvene vunene ogrtače, a kosa im je bila boje vatre, upletena u po četiri-pet pletenica. Divlji sjevernjaci.
Promatrajući ih, Kalaide je osjetila potrebu provjeriti vrhove Enaorovih strijela, uvjerena da Stariji nema šanse protiv njih petorice. Napevši luk, zapitala se hoće li imati hrabrosti gurnuti drugu strelicu kroz vlastito grlo.
Da se nije ugrizla za usnicu, vrisnula bi od straha kad je prvi Ghard prošao kraj mjesta gdje je stajao Enaor. Nije ga primijetio. Ni drugi, ni treći. Konačno, svi su Ghardi bili između Kalaide i Starijeg. Nešto je zazviždalo kroz zrak, i jedan od sjevernjaka je pao, s oštrom Enaorovom kamom koja mu je provirivala iz vrata.
Kalaide je osjetila kako joj se prsti koče od napetosti. Načas, svijet kao da je nestao, omatajući je u potpunu tamu, kao da je zatvorila oči. Činilo joj se da nije ništa učinila, samo se držala šćućurena na mjestu, osjećajući divlje lupanje svoga srca, s nosom koji je curio od hladnoće. Ali kad se svijet vratio, imala je još samo jednu strelicu.
Prestravljen konj bez jahača projurio je kraj njenog skrovišta. Nadala se da će preživjeti. Sanjivim, odsutnim pokretom, blagoslovila je konja dok je nestajao u šumi.
Prvi Ghard ju je ugledao: zaurlao je i pojurio prema njoj. Okrenula se, još uvijek usporena, ali prije nego što je stigla podići luk, Ghardov je poklik završio krkljanjem, a čovjek je pao preko vrata svoga konja i stropoštao se sa sedla.
Dvojica Gharda još su bili u sedlima, zbunjeno se osvrćući. Uz glasan poklik, Enaor je iskočio na otvoreno, tijela blistavog na snijegu. Jedan Ghard uspio je okrenuti konja i navaliti na Starijeg. Jahač je zamahnuo svojim teškim oružjem. Enaor je dočekao udarac uzdignutom podlakticom – Kalaide se učinilo da čuje krckanje kostiju – i ubo čovjeka ispod prsnog oklopa, a onda ustuknuo, okrećući se poput plesača. Kopča na njegovoj pletenici uhvatila je ghardskog konja preko prsa. Životinja se propela i zbacila svoga ranjenog jahača, izbezumljeno vrišteći. Kalaide sklopi oči. Vriskovi su se pretvorili u tih, bolan cvilež, onda prestanu. Kiseli smrad žuči stigao je do Kalaide usprkos udaljenosti. Čula je ljudsko stenjanje i opet otvorila oči, užurbano kopajući po snijegu u potrazi za drugom strijelom.
Posljednji Ghard sišao je s konja i napao Enaora pješice, vitlajući svojom sjekirom s nekom čudnom, teškom otmjenošću. Stariji ga je dočekao pognut i naoružan samo bodežom. Kalaide se zagrcne; gdje mu je mač?
Njih dvojica oprezno su kružili jedan oko drugog usprkos Ghardovoj prividnoj prednosti. Enaorovo lice razvuklo se u širok, bezbrižan smiješak.
Ghard je rekao nešto na svome jeziku. Kalaide je posegnula za njim, i otkrila tragove poštovanja, čak i natruhu straha u zgrčenoj gužvi osjećaja. Strah je eksplodirao u jedva svladanu paniku kad je Enaor odgovorio. Premda nije razumjela riječi, Kalaide se činilo da ih nikad neće zaboraviti, izgovorene njegovim hrapavim, promuklim glasom.
“Jei”, rekao je.“Barlornacheich.”
Ghard je ispustio gromoglasan, očajni krik, i napao ga, gotovo ne gledajući. Enaorov smiješak se raširi. Kalaide je sklopila oči, sigurna u ishod, i nije ih opet otvorila sve dok nije čula samo tišinu šume. S oklijevanjem, pogledala je bojno polje.
Enaor je stajao, jedva razaznatljiv na snijegu, zadihan. Dah koji mu je izlazio iz usta tvorio je blijedu izmaglicu koja mu je sakrila lice kad se okrenuo izvaditi svoj mač iz tijela mrtvog Gharda. Oštrica je zapela; jednom nogom se oslonio na mrtvačeva prsa i izvukao je. Svuda oko njega, na ugaženoj bijeloj površini pušila se krv. Žute i zelene mrlje žuči miješale su se s crvenom, crvenom koja je pokrivala sve: odrezane udove, mrtva tijela, Enaorov sjajni mač, njegovu blijedu kožu. Dokle je pogled sezao, preostala su samo četiri živa bića, brojeći i konje. Oko Enaorovih usta bilo je krvi. Kalaide nije htjela doznati kako je tamo dospjela.
Osim njegove crne pletenice, cijeli svijet kao da je postao crven i bijel, poput neke ogromne, prezrele voćke što se rasprsla pod težinom vlastitih sokova. Vrlo polako, Kalaide je izašla iz svoga zaklona i uz rub čistine krenula prema njemu, stežući luk u promrznutim prstima.
Reagirao je kao životinja: iscereni osmijeh vratio mu se na lice, vrh njegovog mača zasjao je crvenilom, isukan prema Kalaide. Stala je kao ukopana, previše preplašena čak i da progovori, a onda su se Enaorove oči osvijetlile i spustio je svoje oružje.
“Ostani gdje si.”
Kalaide se oslonila na jedno drvo i zagledala se u Enaora. Osjećala je da bi trebala skrenuti pogled, ali nije mogla. Odsustvo dlake, neljudska bjelina kože, fino isklesani, nepomični mišići – izgledao je kao kip nekog drevnog, okrutnog boga, pokriven svježom krvi nedavne žrtve. Sasvim polako, zatvorio je oči i udahnuo, kao trkač koji je upravo završio dugu, napornu trku. Pustio je mač da mu padne iz ruku i dohvatio svoju pletenicu, otvarajući smrtonosnu kopču koja ju je držala i prolazeći blago prstima kroz kosu, rasplićući je, s izgubljenim, sanjivim izrazom na licu. Nakon nekoliko koraka, pronašao je netaknuto mjesto, kleknuo i zagrabio pune šake čistog snijega. Utrljao ga je u svoje krvlju zamrljano lice.
Kalaide je zadrhtala samo gledajući ga, zamišljajući kakva to užarena vatra u njemu traži da je gasi ledenim dodirom. Osjetila se neodređeno neugodno, kao da je nehotice bila svjedokom nečeg najintimnijeg što je imao a nije se povukla. Sjetila se kako je naletjela na Kalmara, lica zarivenog u Nasilinu maramu, dok je čekao rođenje svoga djeteta, koje nikad nije poživjelo da ga pozove ocem. Odjednom, shvatila je da crveni i odvratila pogled.
Enaor je duboko udahnuo, kao da se sprema zaroniti, i na trenutak se činilo da je nestao. Zakotrljao se u najdubljem snijegu, i samo bi ponegdje kraj njegove napola raspletene pletenice ošinuo zrak, kao rep neke divovske mačke. Čudan, zvonki zvuk ispunio je šumarak. Stariji se smijao.
Trenutak kasnije, čula je kako je pobrao svoje oružje i prišao joj. Opet je spustila pogled, zbunjena. Prolazeći kraj nje da pokupi svoju odjeću, Enaor je naglo zastao, privukao je jednom rukom k sebi i poljubio je u obraz, nasmiješen. Njegove sive oči ponovo su poprimile meku boju dima iz domaćeg ognjišta. Taj usputni, ovlašni dodir njegovih usana činio joj se gorim nego da joj je strgnuo odjeću i silovao je. Stisnula je svoja ramena i zamotala se čvršće u ogrtač, nastojeći da ga ne gleda u oči, da ga ne gleda uopće, dok se on ponovo oblačio i dovodio joj još uvijek prestrašenog Rahina.
“Moramo požuriti”, rekao je, pružajući joj uzde. “Ghardi će se uskoro početi pitati gdje im je ophodnja.” Pružio joj je ruku da joj pomogne uzjahati, ali Kalaide se pretvarala da ga ne vidi. Nije htjela dodirnuti njegovu hladnu, glatku kožu.
“Nisi povrijeđen?” upitala je dok se oblačio.
“Bio sam”, rekao je, i, odjednom, nije htjela čuti druge odgovore.
“U tom slučaju”, reče, “zbogom, Stariji.” Uspela se na Rahina i petama mu dotakla sapi, ali konj se odbio pomaknuti. Nestrpljivo je pogledala Enaora. “Opet sam zarobljenica?”
Stresao je glavom. “Ali nemam više vremena za gubljenje, i neću te opet spašavati iz ghardskih ruku.”
“Ali, Reolis… moram se vratiti.”
“Ništa ne možeš učiniti. Već su zauzeli tvoj dom.” Pred njenim prestravljenim pogledom, zatreptao je. “Oprosti. Zaboravio sam da ti ne razumiješ ghardin.” Izgovorio je naziv jezika čudno tvrdo, kao kad je izrekao onu drugu riječ, Barlornacheich. Kalaide je to zamijetila nekim odsutnim krajičkom mozga, pitajući se usput kako zvuči njegov materinski jezik. Ali diverzija nije uspjela: um joj se opet usredotočio na neprihvatljivu istinu.
“Nemoguće.” Stresla je glavom, nervozno čupkajući otrcani rub svoga poderanog rukava. “Mora biti nešto…” Pokušala je opet natjerati Rahina na pokret, ali Stariji mu uhvati uzde i zaustavi je.
Zaustio je, ali glas mu je pukao. Pročistio je grlo, onda strese glavom i pusti Rahinove uzde. Opet se okrenuo bojnom polju, kleknuo kraj najbližeg Gharda i skinuo mu debeli vuneni ogrtač. Još uvijek bez riječi, pružio je ogrtač Kalaide.
Skoro je zaboravila na hladnoću. Sad, premda joj je prvi poriv bio da odbije krasti od mrtvih, grubi dodir vune pod prstima podsjetio ju je na njenu laganu, razderanu odjeću. Prebacila je ogrtač preko svojih ramena i pričvrstila ga velikom metalnom kopčom ukrašenom čudnim, apstraktnim šarama. Ogrtač je bazdio na znoj i konja, ali bio je toplije od bilo čega što je ikad imala u rukama. Po prvi put otkako ju je Stariji odveo od kuće, osjetila je da joj čeljust nije stisnuta.
Možda više i nema kuće. “Što su rekli?” natjerala se da upita. Nije htjela čuti. Morala je čuti.
Enaor opet pročisti grlo. “Nisam baš puno čuo. Zauzeli su imanje na ušću rijeke. Izgleda da su se ljudi samo predali, tako nešto, dočekala su ih otvorena vrata. Samo ih je jedan čovjek napao, neki starac koji se jedva vukao, opremljen prastarim mačem koji nije htio stati dok ga nisu ubili.”
Kalaide je protrnula. “Tata…”
Enaorova ruka se spusti na njenu. Koža mu je bila hladnija od ljudskog dodira. Sjevernjačka. Strana.
“Žao mi je”, šapnuo je.
Nije htjela čuti blagost u njegovom glasu. Preko tvrde, ledene knedle u grlu, upitala je, namjerno zlobno: “A što pa ti znaš o tome, strano stvorenje?”
“Dovoljno.”
“Ah, da? Jesu li Ghardi i tebi ubili oca?” Zatreptala je nekoliko puta, premda nije plakala, samo su je oči pekle.
Pustio joj je ruku. “Ne”, rekao je, a oči su mu bile hladne, hladne, hladne. “Ja sam ga ubio.”
Riječi su bile dovoljno čudne da Kalaide načas zaboravi svoju bol. “Zašto?” upita.
Enaor strese glavom. “Nećeš vjerovati.” Pročistio je grlo. “Onda?” upita. “Ideš sa mnom? Ili imaš pametniju ideju?”
Kalaide je načas oklijevala. Jedan dio nje htio je samo okrenuti Rahina i odjuriti prema Nar Reolisu, prepuštajući se Matrieleninoj milosti. Ali Božica pomaže samo onima koji pomažu sebi, tako je bar govorila stara izreka. Ovog časa nije mogla pomoći svojoj obitelji. Ali mogla je sebe održati na životu, i natjerati Enaora da ispuni ono poluobećanje o dovođenju vojske.
Ali prije toga, morala je doznati. “Enaor,” rekla je. “Zašto?”
Nije se pretvarao da ne razumije njeno pitanje, samo je uzdahnuo i prošao rukom kroz kosu. Nekoliko pramenova palo mu je preko čela. Otpuhnuo ih je. Dječački pokret djelovao joj je neočekivano, ali ne i neprirodno. Kalaide shvati da nema pojma koliko je star.
Enaor ju je pogledao ispod obrva i uzdahnuo. “Sigurno želiš čuti odgovor?”
Odjednom, bilo ju je skoro strah kimnuti. Ali morala je doznati. “Da.”
Enaor prekriži ruke, onda povuče kosu naprijed i počne je upletati. “Bila si prva osoba u… ne znam ni sam koliko dugo koja me nije gledala s mržnjom.” Ispružio je ruku i potapšao svoga konja. “Osim Jiriala, jasno. Bila si jedina koja je bila… ljubazna prema meni.”
“I tako si mi htio uzvratiti? Otmicom? Ili si htio…” Stresla je glavom. “Ne. Nisi.”
“Ni sam ne znam što sam htio. Vidjeti… koliko će tebi trebati da se pretvoriš u izdajicu.” Dovršio je pletenicu i bespomoćno raširio ruke. “Svi drugi jesu.”
Polako, Kalaide se nagne u sedlu i uhvati ga za ruku. “Kad si rekao da si ubio svoga oca… ” počela je tiho. Enaor ustukne od njenog dodira.
“Malo sam pretjerao”, reče suho. “Zamolio sam ga da umre.” Napravio je nekoliko nervoznih koraka, onda stane ispred Kalaide i iskezi se. “Na savjesti imam neizrecive stvari, ženo”, rekao je tihim, jasnim glasom. “Dosad ih nisam imao kome priznati.” Okrenuo joj je leđa i opet prekrižio ruke. “A sad… se naprosto ne usuđujem. Vjeruj mi ili mi ne vjeruj, ali ne očekuj da ću ti ja pomoći u odluci.” Spustio je glavu i ostao tako, tih, posve miran.
Kalaide je načas oklijevala. Vunena nit s ruba ghardskog ogrtača odvojila se pod njenim nervoznim prstima. Sfrkala ju je u kuglicu, odsutno se diveći crvenoj boji.
Naravno, postojala je i mogućnost da laže. Um mu je, kao i uvijek, bio okružen neprobojnim zidovima; nije ga mogla dohvatiti. Bilo je jako čudno nemati svećenički dodir na koji bi se mogla osloniti.
Ali nije imala nikog drugog kome bi vjerovala.
Nije imala nikog drugog.
“Dobro”, reče konačno. “Idemo.”
Pogledao ju je preko leđa. “Kamo?”
Ona slegne ramenima. “Kamo si krenuo. U Kale.” Zastala je i pogledala iza sebe. Pogled joj se pružao jedva do prvih stabala: magla i mrak sakrili su čak i mrtve Gharde. Kao da iza nje više nije bilo ničega.
S druge strane, prema moru, vidjela se samo crna voda.
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
