Na današnji dan prije točno sto godina rodila se Ruth Elizabeth Davis, poznatija kao Bette Davis. Snimila je više od stotinu filmova, dobila dva Oscara, deset nominacija za Oscara (do danas, samo su Katherine Hepburn i Meryl Streep skupile više), i brojne druge nagrade. Bila je prva žena koja je od Američkog filmskog instituta dobila nagradu za životno djelo i prva žena koja je predsjedavala Američkom filmskom akademijom.
Najviše je se pamti po oštrom i prepoznatljivom glumačkom i privatnom nastupu, te po iznimnoj smjelosti: i dan-danas su rijetke glumice poput nje, koje spremno pristaju tumačiti neprivlačne negativke. Toliko je polagala na uvjerljivost svoje glume da je, još 1937. godine, prilikom snimanja filma Marked Woman, trebala odglumiti ženu koju su pretukli mafijaši, nezadovoljna flasterićem koji joj je ponudio filmski šminker, otišla svome doktoru koji joj je napravio “pravu” premlaćenu facu. Kad je 1939. godine snimala film Privatni životi Elizabeth i Essexa, u kojem je glumila Elizabetu I, obrijala je dio kose i obrve kako bi joj što više nalikovala. Osim toga, kako je tada imala samo 31 godinu a igrala je Elizabetu potkraj života, postala je prva glumica koja je pristala tumačiti ulogu žene starije od sebe. U vrijeme sustava studija, kad su u Hollywoodu, po riječima Bette Davis, “više vrijedile noge nego nadarenost”, takav je postupak bio više nego hrabar.
I u privatnom je životu bila odlučna i nezaustavljiva. Prva je pokrenula parnicu protiv “studijskog ropstva”. Po ugovoru sa studijem Warner Brothers, naime, imala je pravo odbiti ulogu, no u tom slučaju vrijeme koje provede ne igrajući nije se računalo u trajanje ugovornih obaveza, a, naravno, tijekom takve suspenzije nije dobivala ni plaću. Također, studio ju je mogao prisiliti da podrži bilo koju političku stranku ili proizvod, te koristiti njenu sliku i lik na bilo koji način koji želi. Davis nije dobila spor, ali jest utrla put drugima: prva glumica koja se sudskim putem uspjela osloboditi studijskoga ropstva bila je Olivia de Havilland, tek 1943. godine.
A i kasnije će krčiti puteve drugima: kad je 1941. godine izabrana za prvu predsjednicu Američke filmske akademije, predložila je brojne radikalne reforme, no zbog konstantnog protivljenja vijeća, ubrzo je dala ostavku na predsjedničko mjesto. Naslijedio ju je glumac danskog podrijetla Jean Hersholt, koji je – proveo sve njene prijedloge u djelo.
Tijekom rata prodavala je vojne obveznice i to u svome prepoznatljivom stilu, izazivajući i vrijeđajući publiku dok ne bi popustila, no očito je taktika bila uspješna: u samo dva dana prodala je obveznica u vrijednosti 2 milijuna (tadašnjih!) dolara. Također, bila je jedina bjelkinja u trupi koja je putovala bojišnicom i zabavljala crne američke vojnike, u društvu s Lenom Horne i Ethel Waters. Zajedno s Caryjem Grantom i Jackom Warnerom, osnovala je i slavnu “Hollywood Canteen”, kantinu za vojnike na dopustu u kojoj su ih zabavljala najveća imena Hollywooda. Za svoj je rad tijekom rata dobila i Medalju za istaknutu civilnu službu, najviše civilno odličje koje dodjeljuje američko Ministarstvo obrane.
Dok je za Elizabetu bila spremna dodati si trideset godina, nije bila spremna skrivati svoje prave godine: kad je 1948. godine doznala kako je Jack Warner izdao uputu da je se snima uz “mekše” svjetlo, to je započelo svađu koja će godinu dana kasnije završiti njenim odlaskom iz Warner Brosa i prelaskom u, za to doba gotovo nepostojeće, glumce-slobodnjake. Isprva joj ponude nisu baš pljuštale, pa je u jednom trenutku autoironije dala oglas u časopisu Variety, gdje je ispod svoje slike napisala “glumica srednjih godina. Glumi za hranu.” No, tada je, 1950. godine, dobila ulogu po kojoj će je ipak svi najviše pamtiti, u filmu Josepha L. Mankiewitza Sve o Evi: Margo Channing. Uloga “glumice srednjih godina” toliko joj je pristajala, a Mankiwitzev tekst bio je toliko duhovit i promućuran, da je sama izjavila kako je to bio “najbolji scenarij koji je ikad pročitala.” Sam je redatelj za nju rekao kako je na snimanju bila “Savršena do u slovo. Do u slog.” Film je dobio 14 nominacija za Oscara, od čega čak dvije za glavnu žensku ulogu – Davis i Anne Baxter. Osim što je proglašen jednim od 100 najboljih američkih filmova svih vremena, jedan je od rijetkih filmova koji na Rotten Tomatoes imaju 100% pozitivnih kritika. Zanimljivo je da, usprkos svemu, Bette Davis nije dobila Oscara za svoju glumu – a koliko je film bio utjecajan vidi se i po tome što je 1952. godine skupina ljubitelja kazališta počela dodjeljivati nagradu “Sarah Siddons Award for Distinguished Achievement”, koja je inače bila izmišljena za potrebe filma.
No, daleko od toga da je to bilo posljednje veliko dostignuće Bette Davis: posljednju ulogu odigrala je 1987. godine, u filmu Kitovi u kolovozu. Ne samo što je tada bila već osamdesetgodišnjakinja: prije toga je preživjela operaciju raka dojke, neposredno nakon koje je doživjela čak četiri moždana udara. Ali i to je komentirala u neponovljivom stilu: “Old age is not for sissies”1 1989. godine, dok je gostovala na španjolskom filmskom festivalu Donostia-San Sebastian, zdravlje joj se naglo pogoršalo te je prevezena u američku bolnicu u Parizu, gdje je i umrla, 6. listopada 1989. godine. Pokopana je na groblju Forest Lawn u Los Angelesu, kraj svoje majke i sestre, a na grobu joj piše: “She did it the hard way.”
Strašna žena.
_________________________________- Starost nije za slabiće. [↩]
« O grmlju i mačkama | Doma | Dobra fora »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 4.5.2008. u 1:24 am u kategoriji Citati, Strašne žene. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
[…] Osim toga, uz dvanaest nominacija, pridružila se zlatnoj ženskoj trojci – uz nju su još samo Bette Davis i Meryl Streep1 – ali također i žena službeno proglašena najvećom glumicom američkog filma, […]