U seriji obnavljanja zaboravljenih članaka iz časopisa Op.A., evo i trećeg nastavka o ovisnostima. Ovaj put o jednoj koju jako dobro razumijemo: ovisnost o čitanju.

Jeste li ovisnik o čitanju?

Pažljivo pročitajte ove tvrdnje i pokušajte iskreno odgovoriti koliko se od njih odnosi i na vas.

1. Ponekad čitam kad sam u depresiji, ili da si poboljšam raspoloženje.
2. Zna mi se dogoditi da pročitam knjigu (ili više njih) u jednom danu.
3. Čitam brzo, i često «gutam» knjige.
4. Ponekad čitam rano ujutro, ili prije nego što krenem na posao.
5. Ponekad skrivam knjige na neočekivana mjesta u nadi da ih nitko od moje obitelji neće pronaći.
6. Ponekad zbog čitanja izbjegavam prijateljske ili obiteljske obaveze.
7. Kad gledam filmove u kinu ili na televiziji, u glavi popravljam dijaloge.
8. Ne mogu se dobro zabavljati ako pri sebi nemam bar jednu knjigu.
9. Na tulumima se često povučem u stranu i čitam.
10. Zbog čitanja se družim s ljudima koje inače ne bih ni upoznao/la.
11. Ponekad zanemarim kućanske poslove ili osobnu higijenu samo da završim čitanje knjge.
12. Novac namijenjen za druge stvari u stanju sam potrošiti na knjige.
13. Dogodilo mi se da pokušam posuditi više knjiga nego što knjižnica dopušta.
14. Većina mojih prijatelja su teški čitači.
15. Dogodilo mi se da se onesvijestim nakon što cijelu noć provedem čitajući.
16. Dogodilo mi se da se zbog čitanja izgubim ili zaboravim na nešto važno.
17. Dogodilo mi se da se rasplačem, razbjesnim ili na drugi način ponašam iracionalno zbog nečeg što sam pročitao/la.
18. Došao/la sam u iskušenje da ukradem knjigu – i podlegao/la mu.
19. Ponekad poželim da ne čitam toliko puno.
20. Ponekad mi se čini da mi čitanje izmiče kontroli.

Ukoliko smatrate da se tri ili više tvrdnji s gornjeg popisa odnosi na vas, kod vas se razvija ovisnost o čitanju. Ako se radi o pet ili više tvrdnji, suočite se s tužnom istinom: vi ste ovisnik o čitanju.

Svi oni koji su prerano naučili čitati vjerojatno će se prepoznati u ovoj situaciji: Crvenkapica s 10 riječi po stranici više nije dovoljna, džeparac je nedovoljan za kupovinu knjiga, a bliža i dalja rodbina naprosto se ne da uvjeriti da je za dijete najbolji poklon nešto za čitanje. Djetetu ne preostaje ništa nego da počne prekapati po svojoj domaćoj i gradskim knjižnicama¹ .Pronalazi se sve i svašta, od starih bakinih izdanja Hedwige Court-Mahler do sabranih klasika. Mladi čitač ih sve guta i, bar u prvo vrijeme, gotovo da mu je svejedno ima li pred sobom predratni (prije svih onih ratova) ljubić ili Dostojevskog – glavno da je knjiga. Razvija se mladi lektoman.

Premda u današnje doba, zahvaljujući² prevlasti audio-vizualnih medija, takvi slučajevi postaju sve rjeđi, još uvijek ih ima. To su oni sumnjivci koji i u tramvaju izvuku knjigu, a ljeti sjede po gradskim parkovima i plaše malu djecu (i njihove majke) podočnjacima i blijedom puti razvijenima u kasnonoćnim seansama čitanja. Lako ih je uočiti u vlakovima i autobusima. Obično i nemaju auto – možda baš zbog podsvjesnog gađenja prema prijevoznom sredstvu u kojem ne mogu čitati, a možda i zato što velika sklonost čitanju obično nije osobito profitabilna osobina.

Pa što je, onda, to što inače normalne, zdrave mlade ljude odvodi u ponor iz kojeg nema povratka? Jer, nemojmo se zavaravati: i nakon što razviju vlastiti ukus, lektomani uvijek ostaju podložni svežederskom čitanju, naprosto zato što svako toliko ostanu bez odgovarajućeg materijala za prehranu svoje bolesne potrebe.

Većina ljudi lektomane ne razumije ništa više nego što razumiju heroinske ovisnike (i manje nego alkoholičare, koji tradicionalno dobivaju najviše tolerancije³ ). U najboljem slučaju, svrstava ih se u istu skupinu, tj. smatra ljudima koji naprosto ne znaju izići na kraj sa «stvarnim svijetom», pa eto, jadnici, moraju nešto koristiti kako bi iz njega pobjegli. U onim gorim, razvijaju se kvazifreudovske teorije o traumama iz djetinjstva i problemima u socijalizaciji.

Istina je, naravno, da svi teški čitači po definiciji moraju imati manjak nekih drugih aktivnosti, kao što ga moraju imati i strastveni skupljači maraka, amaterski sportaši i kompjuterski geekovi. S druge strane, pitanje «bijega od stvarnosti» sasvim je drugačije. I ne, ne bojte se, nećemo krenuti od definiranja stvarnosti. Ali malo konkretnih podataka neće biti na odmet.

Sveučilište u Zagrebu godišnje proizvede samo 4 do 5 komparatista književnosti, ali ih upiše znatno više, oko 150. Konkurencija je međutim i trostruko veća. Znajući koje su opcije otvorene diplomiranim komparatistima književnosti (koji ne mogu predavati u školama i, pojednostavljeno rečeno, sa svojom diplomom imaju samo službeno odobrenje da kompariraju književnost), čovjek se zapita zašto ti, naizgled normalni mladi ljudi svjesno odustaju od bar potencijalno profitabilnih studija i kreću studirati nešto što im gotovo sigurno neće nikad donijeti koristi?

Odgovor je, naravno, jednostavan: svi, ili bar gotovo svi (potencijalni) studenti komparativne književnosti biraju svoj studij jer je to jedini način da si “legaliziraju” čitanje. I to ne bilo kakvo čitanje – konačno, da im je samo do debelih knjižurina, mogli bi upisati i pravo. Studij književnosti, međutim, blagosilja upravo onu vrstu čitanja koja najčešće i stvara ovisnost: čitanje beletristike.

Naravno, 5, 150, pa čak ni 300 gimnazijalaca godišnje ne bi bili dovoljni da se stvori prava ovisnička populacija. Ovisnici o čitanju mogu se naći i na drugim mjestima. Među tehnički i prirodoslovno orijentiranom populacijom, na primjer, ovisnost o čitanju nije nimalo rijetka pojava. Možda manje radikalna u svojim manifestacijama, obično usmjerenija ka žanrovski određenoj literaturi⁴ , ovisnost o čitanju i te kako je prisutna u svim segmentima suvremenog društva.

Stručne su škole, na primjer, pune ovisnika o čitanju. Djevojke i mladići koji se spremaju početi zarađivati za život čim dosegnu punoljetnost često su ovisnici o čitanju. Većina njih, doduše, ne posiže baš automatski za Mme. Bovary. No već i sama činjenica gladi za pisanim materijalom (a da ta glad postoji vidi se već i po broju klasičnih kiosk-romana koji su još uvijek na tržištu, usprkos ekonomskoj krizi i drugim uvjetima od kojih su stradale čak i mnoge novine, o časopisima da i ne govorimo) govori nam kako je opsjednutost čitanjem, bez obzira na odabranu vrst literature, nešto što prožima čitav ljudski rod.

Pa kako je to moguće, pitamo se, u ovom vremenu vizualnih komunikacija, interneta i meksičkih sapunica? Kako je na svjetskoj razini moguće da je, sa svim potresima elektronske trgovine, Amazon još uvijek živ i prodaje knjige? I kako je, gledajući lokalno, moguće da Dr.Romani još uvijek mogu privući publiku koja svako popodne ima priliku pratiti Esmeraldu, Dadilju, Mlade i bezobzirne?

Uspjeh Amazona i drugih elektronskih trgovina već je nadugačko i naširoko izanaliziran na tako mnogo mjesta da bi bilo besmisleno ovdje se upuštati makar i u pregled ponuđenih objašnjenja i njihovih razloga. Zadržimo se zato samo na očitoj činjenici da je Amazon uspio nešto što drugi nisu: kombinacijom domišljatosti i sreće, uspio je MTV/internet generacijama prodati starinske papirnate knjige. Zašto ljudi u Hrvatskoj koriste online knjižare nije teško shvatiti: niže cijene i veći izbor uočio bi čak i dedek kojeg se prinudno privede pred ekran s ponudom Barnesa&Noblea. Zašto su se ljudi koji imaju “pravi” B&N pedeset metara od kuće pomamili za istim onim knjigama kraj kojih su godinama prolazili ni ne primjetivši ih, drugo je pitanje, na koje sociolozi još uvijek pokušavaju odgovoriti.

A odgovor, ili bar njegov lavovski dio, zapravo im je pred nosom. Iz naše perspektive, doduše, možda ga je lakše otkriti, naprosto zato što smo mi u prilici uočiti i ono drugo neobjašnjivo ponašanje tržišta: prodaju kiosk-romana. U zemlji u kojoj populacija prosječno kupuje manje od 1⁵ knjige godišnje, kako to da itko kupuje prozu, u bilo kojem obliku, bilo koje kvalitete? Iz istog razloga iz kojeg i američki klinci surfaju po online knjižarama. Zato što ljudi vole čitati.

Kao i sa svim drugim ovisnostima, tako i kod ovisnosti o čitanju, stvari počinju naoko nevino: netko vam ponudi da probate, prvih nekoliko puta vam bude jako lijepo, a nakon toga je već kasno, zakačili ste se, i nema više natrag. Na kraju balade, sasvim je svejedno tražite li od svojeg fixa visoku literarnu kvalitetu, žanrovsku određenost ili (a ima i ljudi koji ostanu književni omnivori cijelog života) naprosto da bude živo slovo na papiru. Ostaje činjenica da književnost, još uvijek, pruža nešto što ni jedan drugi medij ne može. Kao što je preživjela i orkestralna glazba⁶ , naprosto zato što bi za njom ostala praznina, tako preživljava i književnost. Usprkos sve brojnijim pokušajima da se sama priroda književne produkcije promijeni, kroz uvođenje in izraza kao što su interaktivnost, hipertekst, elektronička knjiga, ona pješačka varijanta, u kojoj tekst na papiru počinje na prvoj stranici i završava na posljednjoj, još uvijek suvereno vlada tržištem.

I sad se, po tko zna koji put, moramo zapitati – zašto je tako? Ali odgovor na to pitanje zauzeo bi daleko više mjesta nego što ga mi ovdje imamo na raspolaganju. A bilo bi i prilično besmisleno pokušati ga pružiti. Jer, priznajte i sami: nitko vam ne treba objašnjavati zašto volite čitati.

_________________________________

1. One u školama ne vrijede: u njima se uvijek nađe dobronamjerna, pedagoški obrazovana knjižničarka koja mladog čitača usmjerava k literaturi primjerenoj njegovoj dobi, koju mladi čitač poznaje i ne zanima ga. [↩]
2. Izrazito pogrešna upotreba riječi «zahvaljujući», op.a. [↩]
3. Osim u islamskim zemljama. [↩]
4. Kod prirodnjaka obično spekulativnoj fantastici, kod ostalih najčešće krimićima. [↩]
5. Slovima: jedne [↩]
6. Izbjegavanje izraza «ozbiljna» ima više razloga, a glavni je taj što, u suvremenom stvaralaštvu, tzv. ozbiljna glazba najčešće zvuči neozbiljno, dok je ulogu glazbe-koja-se-obraća-publici a da pri tome nije u trominutnom pjevanom obliku uglavnom preuzela filmska glazba, što se lako može uočiti po velikoj popularnosti soundtrack albuma i popularnosti autora kao što su Moricone, Jarre ili Vangelis. [↩]

Povezani postovi:

• Povezano

  • 8. 6. 2008. -- Jope promo
  • 4. 4. 2008. -- Teorija o teoriji
  • 26. 3. 2008. -- Što nas tjera putem pera
  • 15. 3. 2008. -- Kralj je mrtav, živio kralj
  • 12. 3. 2008. -- Busted
  • 10. 10. 2007. -- Feniks. Jeremija Feniks.
  • 25. 8. 2007. -- O definiciji znanstvene fantastike