… a tko nije, nije. Govorim, naravno, o NATO-referendumu. Koji je završio u subotu. U roku od petnaest dana, dakle, peticiju za referendum potpisalo je kakvih 150 tisuća ljudi, puno premalo u odnosu na zakonski propisanih 450 tisuća koliko bi stvorilo obvezu vladi da raspiše referendum.
S jedne strane, to nije posebno čudno. Vremena je bilo relativno malo, a uvjeti koji su postavljani, iako naizgled razumski (JMBG kao sustav provjere da nema udvostručavanja potpisa) bili su kao stvoreni da smanje broj ljudi koji će potpisati: još se relativno vrlo malo ljudi služi starim ispravama na kojima im piše JMBG, a prilično sam uvjerena da su svi koji su mogli svoj JMBG zaboravili čim su shvatili da im više nije neophodan1 . Osim toga, potpisivanje nije bilo savršeno organizirano — opet smo tu pred zidom kratkog roka — a mediji su se uglavnom trudili ignorirati proces potpisivanja, vjerojatno zato što ni na jednom potpisnom mjestu nitko nije odvođen u ludnicu niti išta slično i spektakularno.
S druge strane, relativno čudno jer broj potpisnika nije ni blizu čak ni po NATO najpovoljnijim procjenama javnog mnijenja. A osim toga — e, tu sad dolazimo do onoga što mene osobno u cijeloj priči najviše zanima — cijela je stvar od početka percipirana kao neka vrst referenduma prije referenduma. Naime, prateći komentare po forumima (a i dobar dio medijskih komentara), stjecao se dojam kao da se potpisuje peticija protiv ulaska u NATO, a ne peticija protiv ulaska u NATO bez referenduma. Što je, po mome, ogromna razlika. Naime, sasvim su različita pitanja treba li i zašto ulaziti u NATO — o čemu se svakako može raspravljati — i pitanje treba li prije tako monumentalne odluke provesti referendum — o čemu se zapravo ni ne bi trebalo raspravljati, jer čak i hrvatski Ustav zahtijeva referendume za pitanja “važna za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost”2 iako, istini za volju, ostavlja na procjenu saboru ili vladi da li da zatraži referendum i bez 10% glasača. I mislim da se baš tu može naći ključni, ili bar jedan od ključnih razloga za neuspjeh referenduma.
Umjesto da shvate pitanje referenduma kao pitanje omogućavanja građanima da sudjeluju u odlučivanju, dakle pitanja razvoja civilnog društva i demokracije, ljudi su ga uglavnom shvatili kao već gotovo referendumsko pitanje. Kao da referendum traže samo oni koji ne žele u NATO. Upravo zbog te percepcije i sve su se stranke3 prestrašile i uskratile su potporu referendumu: da ne bi netko, nedaj bože, pomislio da oni nisu za NATO. Uzalud je tu i tamo pokoja faca4 potpisivala referendum uz bljesak dva-tri fotića. Bilo je vidljivo da ni jedna stranka — pa ni one koje su glasove na izborima skupljale, između ostaloga, obećanjima da će tražiti referendum za NATO — ne podupire ni referendum ni peticiju. Što nije ni čudno, jer stranke po svojoj naravi ne mogu biti prijatelji civilnoj demokraciji. Ali, izgleda da naši ljudi to nisu shvatili.
Pričala sam jučer s frendom koji živi u Švicarskoj, i žali se na to kako Švicarci za sve živo, od načina izvođenja pasa u parkove pa nadalje, idu na referendum. Nama bi tako nešto bilo preskupo, točno, ali tu i tamo možda ne bi bilo loše da se za nešto pita narod. Da, znam da to zvuči kao neobična zamisao, ali to je jedini način da taj genijalni marketinški trik5 bude bar približno unutar svojih zadanih okvira. Da narod doista tu i tamo vlada. Ali to je nezgodno iz dva razloga: prvi je taj što sudjelovanje u donošenju odluka zahtijeva i određenu razinu odgovornosti… a nesudjelovanje oduzima pravo na prigovor, ili bi bar trebalo tako biti. Niste potpisali peticiju za referendum? Onda se nemojte žaliti kad ga ne bude. Nemojte govoriti kako vlast ništa ne pita narod, kad niste bili u stanju sami zatražiti svoja prava. A kladim se u što god hoćete da će takvih rasprava — kao i rasprava o pameti i ne-pameti ulaska u NATO — biti na sve strane. Ali sve će to biti samo pripovedanje o Abesiniji kod Žnidaršića. Jer nije bilo 10% punoljetnih koji su bili spremni nešto poduzeti kako bi zatražili svoje pravo na sudjelovanje u odlučivanju.
Drugi razlog, pak, mogao bi se shvatiti kao još žalosniji. Postoji u psihologiji jedan koncept koji se zove “naučena bespomoćnost”. To je ona situacija kad ispitanici misle da ne mogu ništa promijeniti u svome položaju, pa prihvaćaju što god ih zadesi ni ne pokušavajući nešto poduzeti. Kod nas se to još zove i “hrvatska šutnja”. I, iskreno, pitam se koliko je ljudi prošlo kraj štandova na kojima se potpisivalo peticiju i slegnulo ramenima zato što će “oni” ionako sve na praviti po svome. Možda i hoće (ne bi bilo ni prvi ni posljednji put da vlast ne sluša narod). Ali ako ne tražimo svoja prava, sasvim sigurno nam ih nitko neće dati.
I zato, tko je potpis’o peticiju, potpis’o je. A tko nije, neka šuti. I drugi put neka digne glas — ili olovku — na vrijeme.
_________________________________- Ovo samo po sebi već govori puno o građanskoj odgovornosti i obaviještenosti ljudi u nas, ali to je već druga priča [↩]
- Ustav RH, čl. 86, stavak 2 [↩]
- da, znam, osim Foruma mladih SDP-a — ali to ipak nije SDP [↩]
- OK, Zoran Milanović [↩]
- demokracija [↩]
« Donekle zanimljivo | Doma | Tiptree »
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
