“Ženo!”
Promeškoljila se u snu, mrmljajući nešto nerazumljivo. Enaor je časak oklijevao, onda je oštro protrese.
“Probudi se, ženo! Kalaide, budi se!”
Zatreptala je prema njemu, još uvijek sumnjičava od sna. “Što…” promrmlja. Enaor je povuče u sjedeći položaj.
“Ne smiješ zaspati, ženo”, rekao je grubo, trljajući joj ramena. “Ne možeš spavati na snijegu. Smrznut ćeš se.”
“… nije hladno…” odvratila je, pokušavajući opet leći. Enaor ju je privukao bliže vatri koju je zapalila - bar je bila toliko razumna - tjerajući je da otvori oči.
Na neko je vrijeme bio potpuno izgubio pojam o vremenu. Neshvatljiva propast Bajlale navela ga je da zaboravi ljudsku ženu koju je ostavio u snijegu, bez zaklona, u ledenoj pustinjskoj noći. Njegovo tijelo, naviklo na sjeverne hladnoće, jedva da je osjetilo pad temperature.
Kad se konačno natjerao da ode iz mrtvog grada, pronašao je Kalaide kako leži u snijegu, kraj skoro zamrlog žara. Lice joj je već počelo poprimati onu plavičastu boju koju je vidio na leševima u Bajlali. To ga je najviše potreslo: pomisao da bi se još jedno mrtvo tijelo moglo pridružiti onima u dolini, smrt isto tako besmislena kao i one druge, ali ovaj put njegovom krivicom.
Vatra je bila premala da bi je zagrijala, a više potpale nisu imali. Bez topline prave, velike vatre, bez zaklona od snijega koji se kovitlao oko njih, neće izdržati do jutra. Preostalo mu je samo jedno. Podigao ju je preko ramena, ustao, zviznuo konjima da ih slijede, i krenuo natrag prema gradu duhova.
Unio ju je u prvu kuću otvorenih vrata. Kuća je bila tipična za Bajlalu, s vratima koja su vodila ravno u prostranu, središnju sobu. Popločani pod bio je prekriven tepisima po kojima su bili razasuti veliki, šareno izvezeni jastuci za sjedenje, a svako sjedalo imalo je kraj sebe i rezbareni stolić od sandalovine. Iz središnje prostorije vodila su dva izlaza, zakrivena zastorima umjesto vrata. U kutu između njih stajala je velika, rezbarena drvena škrinja. Odmah pred njom, niski okrugli stolić bio je prostrt zdjelicama i tanjurićima za čaj, okružen s još jastuka. U jedan zid bilo je ugrađeno veliko ognjište, pred kojim je stajao uski divan.
Enaor je položio Kalaide na divan i okrenuo se ognjištu. Kraj njega je bila uredno složena hrpa ogrjeva, drvo i osušeni konjski izmet. Enaor je još lomio led koji je prekrivao ognjište kad je Jirial zanjištao na ulazu. Enaor je i njega i Rahina uveo u prostoriju, zatim zatvori visoka ulazna vrata.
Iz bisaga je izvadio kremen i vratio se ognjištu. Kad je uspio dobiti poštenu vatru, premjestio je Kalaide što se bliže usudio, umatajući je u jedan od brojnih sagova umjesto promočenog ghardskog ogrtača. Jastucima oko stola malo je proširio ležaj, da ne mora brinuti hoće li pasti s divana.
Bajlala je imala toplu vodu iz izvora skrivenog duboko u stijenama oko grada. Enaor se sjećao da mu je to bila jedna od najzanimljivijih stvari kad je kao dijete posjećivao Kale. Ali već godinama nije bio ovdje, i mogao se samo nadati da vrući izvor nije u međuvremenu presušio. Pogledao je kroz jedna vrata, vidio da vode u spavaonicu, i prošao kroz druga.
Kako se i nadao, ova su vodila u kupaonicu. Najveći dio prostorije zauzimala je ovalna kada uklesana izravno u stijenu na kojoj je izgrađena kuća. Na jednom kraju stajala je ručna crpka. Enaor klekne kraj nje i isproba ručku. Radila je, a voda koja je posukljala iz cijevi bila je vrela. Ispustio je uzdah olakšanja i zapumpao jače.
Dok je napunio kadu, Kalaide je opet zaspala. Ne obazirući se na njene pospane proteste, skinuo joj je kalide i pregledao joj nožne prste. Bili su crveni i sigurno će neko vrijeme boljeti, ali nije bilo znakova pravih ozeblina.
Otkrio ju je, svukao joj tuniku i otkopčao hitonu. Onda je ponese u kupaonicu.
Nije ju u takvom stanju mogao samu spustiti u široku, duboku kadu, dovoljno prostranu za petero. Načas ju je spustio na pod, skinuo čizme i skliznuo u vodu koja se pušila, noseći napola onesviještenu ženu na rukama.
Kad ju je zapljusnula vruća voda, ispustila je tih, iznenađen zvuk.
“Sve je u redu, ženo. To je samo voda.”
Još se časak koprcala u njegovom naručju, a onda joj se pogled razbistri. Namrštila se.
“Što… gdje…?”
Zadrhtala je i instinktivno potražila toplinu vode. Enaor je malo spusti, tako da joj je voda sad dopirala do brade.
“Zaspala si na snijegu”, rekao je.
Kalaide kimne, trljajući si čelo rukom. “Sanjala sam tako čudan…” Odjednom, prekinula se. Oči joj se rašire. Enaor je vidio kako pogledom obuhvaća svoja gola ramena, bradavice vidljive kroz vodu. Tijelo joj se ukočilo.
Nekoliko puta je duboko udahnula, bacajući sumnjičave poglede prema njemu. Kad ju je podigao, bila mu se prihvatila oko vrata. Sad je polako povukla ruku i pokušala je nehajno spustiti preko svojih grudi. Prsti su joj napipali mokar pramen kose i počeli ga vrtjeti.
“Zaspala sam?” promrmljala je, gledajući negdje pokraj njegovog uha.
Kimnuo je glavom. Opet je zadrhtala, toliko da se morala prihvatiti za njegovo rame. Onda pruži ruku i dohvati rub kade.
“Sad… dalje mogu i sama”, rekla je, sa zanimanjem promatrajući pumpu.
“Sigurna si?”
“Znam plivati, Stariji! Ne moraš me držati u vodi.”
Kimnuvši, spustio je ruke i odmaknuo se. Više mareći za brzinu nego za otmjenost, otpljuskala je na drugu stranu i prihvatila se za rub kade, okrenuvši mu leđa dok je on izlazio na suho.
Odjeća mu je bila potpuno mokra. Svukao ju je i ugledao policu pokraj kade.
“Tu ima soli za kupanje, ako…” počeo je, ali nije ga pustila da dovrši.
“Enaor.” Glas joj je bio napet. “Možeš li me, molim te, sada ostaviti samu?”
Namrštio se. Kad ju je odnio u vodu, mislio je samo kako bi je zagrijao. Sad, njeno ponašanje ponudilo mu je i druge mogućnosti.
Ne. Ni jedno ni drugo ne mogu si to priuštiti. Uostalom, bilo je očito da ga ne želi kraj sebe.
“Naravno.” Otišao je u glavnu sobu i povukao zastor za sobom.
Nad ognjištem je visio otrcani bakreni lončić. Umotavši se u još jedan sag, Enaor otvori vrata, napuni ga čistim snijegom i objesi ga iznad vatre, onda zatvori vrata i povuče veliki drveni kračun.
Konjima je izgleda bilo dovoljno to što su se konačno maknuli sa snijega. Enaor ih je obojicu ovlaš istrljao, zatim prokopa po škrinji kraj stola. Unutra je našao veselo oslikanu bakrenu kutiju s poklopcem. Čaj u njoj još je bio suh i očuvan, kao što se i nadao. Dok je čekao da zakipi voda, pregledao je i spavaonicu.
Imala je u sebi samo nizak, širok krevet i još dvije škrinje. Jedna od njih čuvala je, između ostaloga, i par čvrstih pustinjskih čizama, dovoljno malen da bi mogao pristajati i ženi. U škrinji je bila i cijela zbirka šarene odjeće, ali Enaor ju je samo ovlaš pregledao. Nije mu se činilo da bi bilo što od toga moglo ponuditi pravu zaštitu od nevremena koje je vani bjesnilo, ali bit će bolje nego njena odjeća, prljava i poderana.
Otvorio je drugu škrinju i odabrao dvije najjednostavnije košulje koje je pronašao, i par hlača.Odnio je svoj odabir u dnevnu sobu.
Kalaide je još bila u kupaonici. Enaor je spustio odjeću na stol i uzeo kutijicu s čajem. U kipućoj vodi, lišće je ispustilo voćni miris. Duboko ga je udahnuo, dopuštajući si trenutak opuštanja.
U spavaonici je pronašao i nekoliko velikih, debelih ručnika. Nakašljavši se da upozori Kalaide, odnio ih je u kupaonicu. Kad je ušao, bila je u vodi do brade.
“Donio sam ti ručnike. U drugoj sobi ima i odjeće, ali nisam znao što bi htjela.”
Nije odgovorila, samo kimne glavom. Enaor je načas oklijevao, ne znajući što bi trebao reći ili učiniti, onda odustane i vrati se u dnevnu sobu.
Sa čašicom čaja u ruci, sjeo je na jastuk pred vatrom, osjećajući kako mu se mišići opuštaju na toplini koja je konačno počela ispunjavati sobu. Glava mu je bila teška; naslonio je laktove na koljena i sklopio oči.
Nešto mu je dotaklo nadlakticu, tako blago da isprva nije podigao glavu, uvjeren da je to samo dašak vjetra izvana.
“Enaor… hvala ti.”
Kad je podigao pogled, Kalaide je stajala pred njim, umotana u ručnik do vrata, s nelagodom na licu.
Pročistio je grlo. “Na čemu?”
“Što si mi spasio život… više puta.” Nasmiješila se, pomalo nesigurno. Mokra kosa padala joj je preko ramena u smeđe-zlatnim pramenovima. Djelovala je kao nimfa s nekog starog mozaika. Jače se omotala u ručnik i ustuknula.
“Spomenuo si odjeću…”
“U spavaonici, u škrinji kraj vrata.” Enaor ustane. “Čaj ti je na stolu.”
Krenula je prema spavaćoj sobi, ali naglo stala. “Kamo ćeš ti?” upita.
“Oprati se.” Namrštio se. “Jesi dobro?”
“Prestravljena sam”, rekla je, vrlo mirno, informirajući ga o jednostavnoj činjenici. “Ovdje se dogodilo nešto užasno pogrešno. Mislim da ne bismo trebali ostati ništa duže nego što je neophodno.”
“Oboje trebamo odmor”, odvratio je. “Po svemu sudeći, tko god je ovo učinio, htio je samo smrt. Mislim da ćemo neko vrijeme biti sigurni.”
Ugrizla se za usnicu, igrajući se rubom svoga ručnika. “Ja sam svećenica, Enaor. Ovo mjesto… nije u redu.”
Nije mogao suzdržati osmijeh. “A postoje još i mjesta koja jesu?”
Načas mu je uzvratila pogled, onda spusti glavu. “Ne znam.”
* * *
U škrinji nije bilo ničeg sivog ni crnog, pa je Kalaide odabrala zelenu tuniku i suknju, kao najtamnije i stoga najbliže prihvatljivoj odjeći za svećenicu. Sve joj je bilo malo predugačko. Morala je uzeti svoj stari remen i presavinuti suknju preko ruba da joj se skute ne vuku po podu.
Nikad još nije vidjela takvu tamnu zelenu boju na tkanini. Znala je da bi odabrala isto i da je škrinja bila puna crne i sive odjeće. Zbog toga ju je pomalo pekla savjest; kao kad bi u djetinjstvu ukrala kolačić s Ljetoslavne trpeze prije no što padne mrak. Strani običaji već su je izgleda nagrizali. Sama pomisao da je netko nepoznat vidi nagu trebala bi je prestraviti, ali nije. Postupila je ispravno, naravno, pretvarala se da se ništa nije dogodilo i izvukla mu se iz ruku što je prije mogla. Ali to je bio svjestan napor, ne nešto što je željela učiniti.
Nije joj se sviđalo kamo su joj misli krenule. Zato se vratila u glavnu sobu i prošetala po njoj, proučavajući strani namještaj i čudne ukrase. Iako joj je sve djelovalo neobično, osjećala je ostatak domaće atmosfere u prostoriji. Tko god je ovdje prije živio, sigurno je uživao u životu. Zrak je mirisao na konje i čaj, izrazita suprotnost kristalno čistom zraku vani, ali prostorija je zato djelovala samo još udobnije.
***
Kad je izašao iz kade, Enaor se osjećao neočekivano dobro. Nije se okupao još otkako je Anlahlan pao. Nije više bio siguran koliko je otada prošlo, ali nije ni htio znati. Anlahlan je mrtav, kao i Bajlala, premda na drugačiji način. A to mu je ostavljalo jako malo mogućnosti. Natjerao se da zanemari te misli. Odluke mogu pričekati do jutra… sve osim jedne.
Raspletena, kosa mu je padala do bokova. Enaor prođe rukom kroz nju i stane pred zrcalo. Lice koje mu je uzvratilo pogled bilo je na rubu straha.
Na polici kraj zrcala stajalo je nekoliko četki i češljeva od srebra, s ručkama ukrašenim malahitnim intarzijama. Enaor oblizne usnice i odabere srebrni češalj. Raščešljao se i spleo pletenicu, počevši nisko na vratu. Onda automatski stisne zube, kao da mu tijelo očekuje bol, i dohvati nož.
***
Kad se Enaor vratio u središnju prostoriju, pristojno odjeven u košulju boje pijeska i tamne hlače, Kalaide je podigla pogled i osjetila kako joj se oči zapanjeno šire. Njegova duga pletenica je nestala. Kosa mu je sad dosizala jedva do ramena. U treperavom svjetlu vatre, odjednom se činio strašno mlad.
Stao je pred njom, napetog lica, ispruživši obje ruke pred sobom. Preko njih visjela je njegova pletenica, patetična poput mrtvog tijela neke male životinje. Kalaide zbunjeno ustane i prihvati je s upitnim pogledom. Slegnuo je ramenima, kao da nema što reći.
“To je… korota?” upita Kalaide.
Iznenađeno ju je pogledao i stresao glavom. “Zavjet.” Pred njenim još uvijek zbunjenim pogledom, pročistio je grlo i objasnio: “Odrekao sam se zaštite bilo kojeg klana ili grada, bilo čega i bilo koga tko bi me prihvatio.”
“Dok…?”
“Dok Bajlala ponovno ne oživi, ili oni koji su je natjerali da se proždere ne budu uništeni.” Opet je slegnuo ramenima, onda skrene pogled. “Ili dok ne umrem.” Preko ramena, bacio je pogled na svoju pletenicu u Kalaidinim rukama. “To…” - glavom je pokazao na svoju odrezanu kosu - “to mi je jako važno, a nemam je kome dati. Možeš li je ti čuvati?”
Još uvijek zbunjena, Kalaide kimne glavom i brižljivo preklopi pletenicu, pa je spremi u džep na svojem pojasu.
Enaor je sjeo kraj vatre i opet uzeo svoju čašu čaja. Kosa mu je pala preko lica; povukao ju je unatrag jednom rukom, drugom prikrivajući zijevanje. “Hoćeš se naspavati dok smo tu?”
“Misliš da je to mudro?”
“Ne bi bilo ništa pametnije da se vraćamo van na oluju.”
Kalaide je časak razmišljala, onda spusti svoju čašu na pod. “Ne bi mi smetalo da malo odspavam na pravom krevetu”, reče polako.
Enaor kimne, vrteći čaj u svojoj šalici. “Idi u sobu. Ja ću ostati ovdje.”
Na vratima, zastala je. “Hoćeš… jesi li dobro, Enaor?”
Kimnuo je ne okrećući se. Kalaide ga je još časak promatrala, onda potapše konje za laku noć i otputi se u spavaću sobu.
***
Neki nepoznat glas užurbano ju je dozivao. Kalaide otvori oči i ugleda čovjeka duge sijede kose kako stoji kraj njena ležaja. Trebao joj je trenutak da ga prepozna, onda se sjeti: bio je to starac kojeg je spasila od gomile u Nar Reolisu. Nasmiješio joj se svojim blaženim osmijehom.
“Vidim da me prepoznajete, gospodarice Kalaide”, rekao je, svojim jedva primjetnim naglaskom. “To mi je drago.”
Kalaide ga je zbunjeno gledala. Otkud on ovdje, usred Bajlale? Zaustila je da ga to upita kad je neka tamna sjena prekrila njegovo lice. Zakašljao se, krv mu je posukljala iz prsa, i pao je na pod, s dugim, srebrnim kopljem u leđima.
« Tiptree | Doma | Miješana salata »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 4.17.2008. u 12:08 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Hrm… Nisu li ta poglavlja malo prekratka?
Jao, baš si morala staviti tako napet kraj poglavlja, da grizem nokte do idućeg četvrtka…
Ozbiljno, ovo mi se jako sviđa, onaj preostali djelić tipičnog ženskog u meni vrišti od oduševljenja ovakvim odnosom likova… Kemija, ah, kemija, ili kako su to X-Files shipperi nazivali, MSR, elektricitet i sl.
Pa naravno da mora biti kratka poglavlja s napetim krajem. Ja želim da se ljudi vraćaju svakog tjedna… i da grizu nokte… baš sam zločesta, jel’da?
ovo me podsjeća na bakine priče o romanima u nastavcima iz novina: grof monte-kristo - bacaju ga iz zatvora u vreći (uvjereni da bacaju mrtvaca) u more, za vreću su zavezali kamen, a on otkriva da ne može izaći iz vreće. edmond dantes je bačen, čuje se plup, ostatak čitajte idućeg tjedna. pričala mi je da tri dana nije mogla spavati od muke koliko je napet kraj tog nastavka bio.
Jipii! Stigo je četvrtak! Stigo je četvrtak! Stigo je čet… vr.. tak.. … *snif*
Ha, čuj, bila je anketa o postanju više puta tjedno… Ma, ne brini, brzo će četvrtak.