Kalaide se probudila s prigušenim krikom na usnama. Nekoliko trenutaka samo je sjedila u krevetu i drhtala, čekajući da joj se srce umiri. Tama oko nje djelovala je prijeteće. Napola naslućeni, nepoznati obrisi sobe nisu joj ulijevali nimalo povjerenja. Neki prigušeni zvuk natjerao ju je da odskoči, pritisnuvši leđa uza zid. Tek tad je uočila da ispod zastora na vratima dopire svjetlo.
Pazeći da ne napravi nikakvu buku, ustala je. Pri ruci nije imala oružja, ali na podu kraj ulaza primijetila je veliku mjedenu vazu. Sad ju je našla pipanjem i, držeći je obim rukama, provirila je u središnju sobu kroz procjep između zastora i zida.
Enaor je sjedio za niskim stolom, okrenut leđima, pognut nad nečim što nije vidjela. Kalaide vrati vazu na mjesto i, povukavši zastor u stranu, pozove ga po imenu. Iznenađeno se okrenuo.
“Ženo? Budna si?”
“Košmar.” Zašto li je sanjala starca, zapitala se. Shvatila bi da je sanjala svoga oca, ili Mahiaru. Ali starac joj nije bio blizak; nije mu znala ni ime. Nije znala čak ni odakle je. Plave oči govorile su da je sa sjevera, ali sasvim sigurno nije bio Ghard. A harajski je govorio s jedva naslutivim naglaskom… slično kao Enaor. Ali bio je prenizak, ako je suditi po Enaoru. Što nije znala.
“Enaore”, reče. “Jesi li visok?”
Pogledao ju je podignutih obrva. Kalaide uđe u prostoriju i smjesti se na divan pred vatrom. Prije spavanja je skinula i tuniku i suknju. Sad je na sebi imala samo dugačku pamučnu hitonu, malo preveliku kao i sva nova odjeća, i toplina joj je prijala.
“Mislim, za svoj narod”, objasnila je, podižući naramenicu. “Jesi li viši od većine Starijih?”
Slegnuo je ramenima. “Ima ih nižih, ali ima i viših. Zašto pitaš?”
“Samo provjeravam nešto. Jedan stranac kojeg sam upoznala.”
“Mislila si da bi mogao biti Stariji?”
“Da - ali bio je nizak. Otprilike moje visine.” Odjednom, još nešto joj je palo na pamet. “Ali ne, nije mogao biti Stariji. Imao je bradu.”
Kotlić sa čajem još je visio nad vatrom. Enaor ustane, napuni još jednu čašu i pruži je Kalaide. Zatim iz škrinje izvuče nekoliko smeđih pločica i spusti ih na stol. “Ušećerene datulje”, objasnio je, spuštajući se pred nju. “Svidjet će ti se”, doda. “Najlakše nas je prepoznati po očima. Pogledaj moje.”
Oklijevala je trenutak, obuzeta neodređenom nelagodom. Držeći čašu obim rukama, pogledala je Enaora, onda spusti pogled na čaj. U njemu je plutalo nekoliko listića. Kad je zavrtjela šalicu, zakovitlali su se kao imitacija oluje što je bjesnila iza prozora.
“Svi Stariji imaju sive oči”, reče Enaor. “Mislim da ni jedan čovjek nema takve.” Spustio je glavu, ali nije se odmakao. Samo si rukom protrlja čelo, mršteći se. Njegovo boso stopalo zapelo je za rub njene hitone. Kalaide je čeznula da je odmakne, ali činilo se tako sitničavim.
Skrenula je pogled na stol. Tamo je stajala otvorena knjiga.
“A što ti radiš budan?” upitala je da ispuni tišinu. “I tebe je probudio košmar?”
Odmahnuo je glavom. “Glavobolja.”
“Što si to radio?” Uzela je knjigu sa stola. Bila je pisana pismom koje nije poznavala. Više je sličilo haraici nego kaleškoj skripti, ali svejedno ga nije mogla do kraja raščitati. “Čitaš nešto?”
“Pokušao sam”, odvratio je s uzdahom. “Ali našao sam samo neke romane.”
“Romane?”
Podigao ju je dignutih obrva. “Znaš. Dugačke priče.”
“Kao epovi?”
Nasmijao se. “Ne, o običnim ljudima. I nije u stihu.”
“Proza? Čula sam da je to moderno u Kashani, ali…”
“Baš.” Enaorov glas bio je pomalo prezriv. “Moda.”
“Ne voliš te… romane?”
Slegnuo je ramenima. “Više volim istinite priče nego izmišljene.”
Kalaide uzdahne. Ona je voljela izmišljene priče - ako su dobro izmišljene - i zapravo bi rado pročitala i koji roman, ali do njihove udaljene provincije prije rata još nisu stigli, a kasnije nitko više nije brinuo za knjige.
Opet ju je počela hvatati pospanost, ali udobna, ne više prijeteća. Miris trava iz čaja udružio se s toplinom vatre i blago je omamio. Bila je prelijena da ustane.
“A inače voliš knjige?”
Gledao je u vatru. Crte lica kao da su mu se omekšale, pomladile. Kad je progovorio, u glasu skoro da nije bilo promuklosti.
“Volio sam ih.” Prstom je zaokružio po zraku, kao da dodiruje neku zamišljenu knjigu. “Nekad davno.”
“Što se… dogodilo? Poslije?”
“Postao sam Barlornach. Demonski borac.”
“Što je to?”
Nasmijao se i pogledao je. “Onaj tko se bori kao demon.”
“U Haraji…” oklijevala je, “… demoni su izgubljene duše.”
Enaor si bespotrebno pročisti grlo. “Baš tako”, reče.
Sasvim polako, Kalaide spusti svoju čašu na pod. Podigla je ruku i dotakla crtu na njegovom obrazu vršcima prstiju. Vidjela je kako je progutao i pokušala se nasmiješiti, ali nije bila sigurna je li joj uspjelo. Mirisao je na ljekovite trave iz svojih bisaga, one koje nije poznavala, nove, strane.
Enaor sklopi oči i spusti glavu, tako da mu je obraz sad ležao na njenom dlanu. Njegov dah na njenoj koži bio je topao i miran.
Nikad nije tako sjedila s Laedorom.
S nelagodom, spustila je ruku u krilo, osjećajući se kao da bi je trebala sakriti, obrisati s nje miris nepoznatih trava. Enaor je pogleda s nagovještajem smiješka u kutevima očiju.
“Ako se ne misliš vraćati u krevet”, rekao je, opet promukloga glasa, “bilo bi pametnije da se obučeš.”
Kalaide kimne i ustane, namjerno sporo. Uzela je pločicu datulja u jednu ruku i svijeću u drugu.
Datulje su stvarno bile ukusne, ali svjetlo skoro da joj nije ni trebalo. Tragovi jutra već su se počeli probijati između škura… ili je to možda bio samo odsjaj snijega. Što god bilo, pomalo ju je zaplašilo. Užurbano je navukla suknju i samo prevukla tuniku preko glave, vraćajući se u središnju sobu s pojasom u ruci. Dok ga je vezala, srebrna kopča koju joj je starac poklonio uhvatila je svjetlo i zablistala.
“Što je to?” upita Enaor prilazeći bliže.
“Ovo?” Kalaide slegne ramenima. Možda je zato sanjala starca. “To sam dobila. Ništa važno.”
Enaor se spustio na jedno koljeno da bolje pogleda kopču. Onda ustane i stane pred nju. “Ništa?” rekao je, nekako zbunjenim glasom. Podigao je ruku i razvezao prva dva čvora na svojoj košulji. Onda posegne pod nju i izvuče lančić koji je nosio oko vrata. Na njemu su visjele dvije stvari. Spustio ih je na svoj dlan i pokazao Kalaide. Jedno je bio prsten, zlatni pečatnjak s kristalnim kamenom ukrašenim nekim čudnim znakovima - ali drugi privjesak bila je srebrna kopča, posve identična onoj na Kalaidinom pojasu.
“Kako… odakle ti to? Što to znači?”
Enaor strese glavom. “Dobio sam to. Mislio sam da nije ništa važno - praktički sam zaboravio na to, sve do sada.” Namrštio se i vratio lančić pod košulju. “Kopču mi je dao neki starac… koji je prošao kroz Anlahlan malo prije opsade. Mislio sam da je to samo još jedan od onih ludih ljudskih proroka koji preživljavaju mumljajući gluposti.”
“I ja sam kopču dobila od jednog čudnog starca. Prošao je kroz Nar Reolis neposredno prije nego što su tebe doveli… Što bi to moglo značiti?”
Umjesto odgovora, Enaor podigne obje ruke do sljepoočnica i ispusti prigušen, bolan zvuk.
“Enaor!” Kalaide ga je uhvatila za ramena i zateturala kad se svom težinom oslonio na nju. I njoj se činilo kao da joj je netko svezao uže oko glave i stezao ga sporim, okrutnim okretima. Konji su zanjištali, isto tako zbunjeno i bolno.
Kalaide je odvela Enaora do divana i pomogla mu da sjedne. Čula je njegovo duboko disanje i shvatila da se bori protiv boli. U njenoj glavi, bol se brže povukla. Ustala je i počela skupljati stvari po sobi.
“Što god to bilo”, rekla je preko ramena, “nećemo ovdje ostati više ni časka.” Dohvatila je knjigu sa stola i gurnula je u bisage. Onda zastane i ogleda se oko sebe, procjenjujući što bi im moglo trebati.
“Jel’ ti bolje?” upitala je Enaora oblačeći čizme koje su pronašli. Nisu savršeno pristajale, ali, na svu sreću, bile su malo prevelike a ne premale.
“Da”, promrmljao je, iako su mu pokreti još uvijek bili pomalo usporeni. I on se obukao do kraja, onda priđe prozoru i virne kroz škure.
“Netko je vani”, šapnuo je. Oslonivši mu se na rame, Kalaide je pokušala i sama vidjeti, ali Stariji je prekine i glavom pokaže na konje.
Što je tiše i brže mogla, Kalaide je osedlala konje i pobacala u bisage sve što joj se činilo korisnim, onda dobaci upitan pogled Enaoru. Izvana se nešto čulo; činilo se da zvuk dopire točno ispred vrata. Enaor se pomakao u stranu, trudeći se da ostane neprimijećen.
“Što je to vani?” upita Kalaide šapatom.
“Izgleda kao da dvoje ljudi kopa grobove u snijegu”, odvratio je.
“Preživjeli? Možda bismo im trebali pomoći?”
Enaor strese glavom. “Ne možemo biti sigurni da su stvarni. Možda su prikaze. Neki trik.”
Kalaide sklopi oči i posegne prema prisutnostima pred vratima. Osjetila je samo užasavajući vrtlog boli i bespomoćnog bijesa, i mržnju od koje su joj zasuzile oči.
“Ne znam…” promrmljala je, hvatajući Enaorovu ruku da ne zatetura. Kratak dodir s onim vani ostavio ju je zadihanu i prestravljenu. “Nisam sigurna…”
“A nisam ni ja”, rekao je. “Nešto strašnije no što sam ikad vidio prošlo je kroz Bajlalu. Nemam pojma kako izgleda, i ne mogu si priuštiti rizik. Moram se vratiti na sjever i stići do Kalhane. Ona je zadnja preostala. Naprosto ne mogu…”
Kalaide je zaustila da ga prekine, onda shvati da zapravo uvjerava samog sebe. “Što ćemo?” upita umjesto toga. “Ako…”
“Ššš.” Osluškivao je, zatvorenih očiju, s rukom na balčaku svoga mača. Kalaide je zadržala dah, premda nije ništa čula. Odjednom, vidjela je kako se Enaoru lice grči od bola. Stresao je glavom kao da je želi raščistiti i pojurio prema vratima.
Tren-dva bila je previše zapanjena za pokret, ne želeći se suočiti s onim vani, ali ne želeći ni ostati unutra. A onda, kad je čula bolni krik Starijeg, jednom je rukom podigla suknju i hitonu, drugom dograbi njegov nož i pojuri za njim.
Vani je načas ostala slijepa od snijega. Ali oluja je bila čudna. Čak ni u nekadašnjoj pustinji snijeg ne bi smio biti duginih boja, toliko je znala.
“Enaor!” zazvala je.
“Bježi!” stiglo je negdje s kraja ulice. “Uzmi konje i bježi!”
Kalaide je napravila nekoliko koraka prema zvuku Enaorova glasa, onda zapne za rub svoje preduge suknje i padne. Čula je kako prema njoj grme kopita i instinktivno se bacila u stranu, priljubivši se uza zid. Kraj nje su projurila dva konja s jahačima. Nije ih vidjela: i jahači i konji proletjeli su kraj nje prebrzo da bi išta razaznala. Šarena oluja se malo smirila kad su konji prošli, kao da se koleba bi li slijedila njih ili se vratila Enaoru. On je stajao malo više niz ulicu, oslonjen na zid.
Kalaide se podigla na laktove i koljena. Glavno tijelo oluje - jer vrtlog je polako zadobivao nedvojbeni oblik - kao da se počelo okretati prema njoj.
“Ne! Ženo! Vrati se u kuću!” Teturajući, Enaor je krenuo prema njoj, galameći koliko je mogao, kao goniči kad pokušavaju natjerati plijen prema lovcima. Ili možda skrenuti pozornost medvjeda s potencijalne žrtve, kao što su učinili kad se Kolion jednom izgubio u lovu. Noge su joj donijele odluku i ne pitajući mozak; Kalaide se našla u kući, penjući se u Jirialovo sedlo, slobodnom rukom grabeći Rahinove uzde. Uz divlji uzvik, nagnula se do konjskog vrata i krenula prema vratima.
Vani je vidjela samo oluju; natjerala je konje ravno u nju, dozivajući Enaora. Kad su prodrli u uskomešani vrtlog boja i snijega, osjetila je kao da je hvataju stotine ruku i deru na komadiće. Jedan je konj zavrištao. Po naginjanju sedla shvatila je da se Jirial propinje i trebala joj je sva snaga i spretnost da se održi na njemu. Stotine glasova vrištale su joj u glavi. Morala je urlati da bi samu sebe čula, tjerajući bolne krikove da postanu riječi.
“Stariji! Enaor! Ovamo!”
Jedna blijeda ruka uhvatila je jabučicu njenog sedla. Mogao je to biti bilo tko: pogled joj je dosezao samo lakat od nosa, ali bol je bila prejaka za bilo kakvo razmišljanje. Dograbila je zglob ruke, zatvorila oči jer joj i tako nisu koristile, i zabila pete u konjske sapi. A onda je sve bilo samo hladnoća, srce koje joj očajnički udara u grudima, smrad konjskog straha koji joj puni nosnice, vjetar koji joj šamara lice, bjelina koja je osljepljuje čak i kroz spuštene kapke.
Čula je stenjanje i otvorila oči. Enaor se držao, ali jedva, obim rukama stežući sedlo, s mačem u zubima. Lice mu je bilo krvavo.
“Da stanemo?” upita Kalaide. “Ne možeš…”
Nestrpljivo je stresao glavom. Kalaide je pustila Rahinove uzde i posegla za mačem. Nije mogla dobro uhvatiti držak; bojala se da će ga samo porezati. Konačno, odluči se i uhvati oštricu.
“Pusti”, rekla je, osjećajući kako joj rub prolazi kroz kožu. “Imam ga.”
Poslušao ju je, ljutito tresući glavom. “Ti si luda, ženo”, bilo je prvo što je rekao. Okrenuo se u stranu i pljunuo u snijeg. “Rekao sam ti da bježiš.”
Kalaide se nasmije. “Pa to sam i učinila, zar ne?”
Stigli su do brijega iznad Bajlale. Čim je Kalaide zaustavila konje, Stariji sklizne na tlo. Kalaide skoči sa sedla i pritrči mu.
“Jesi dobro?”
Kimnuo je, masirajući ruku. Kalaide je bacila pogled prema zaleđenom gradu i instinktivno se skutrila u snijeg.
“Blaga Matrielen…”
“Što je?”
Bez riječi, Kalaide digne ruku i pokaže na dolinu pod njima.
Oluja je prestala. Na sjajnom suncu koje se bezobzirno probijalo kroz rastrgane oblake, šareni vrtlog djelovao je još nestvarnije nego dolje u gradu. Teturao je preko plavičasto-bijele pustoši, prateći dva konjanika koji su skoro pregazili Kalaide u Bajlali.
S brijega, njihov je trag Kalaide izgledao kao točkasta crta granice na nekom zemljovidu. Na njenom kraju, dva jahača su se još probijala kroz led i snijeg, no napredovali su bolno sporo. A dalje, na jugozapadu, ogromna vojska prosipala se po netaknutom snijegu, s crvenim ogrtačima poput kapi krvi na jutarnjem suncu.
Enaor promrmlja psovku ispod glasa i ustane. “Moramo se maknuti odavde.”
Šarena mećava je sustizala jahače. Kad im je prišla bliže, zgusnula se i poprimila ljudski obris, onako kako se pojavila u gradu. Jedan se konj propeo i zbacio svoga jahača; drugi se okrenuo i ugledao šareni obris divovskog djeteta kako im se približava.
Zbačeni jahač bacakao se po snijegu, ali činilo se da ne može ustati. Onaj na konju načas je oklijevao; šarena mećava stizala je sve bliže; jahač je dohvatio uzde drugog konja, okrenuo se, i pobjegao.
Kalaide si rukom prekrije usta da priguši krik. Mećava je skočila na obris u snijegu, usisavajući očajni krik u sebe. Kalaide sklopi oči.
“Ženo, ne!”
Okrenula se, iznenađena napetošću Enaorova glasa.
“Molim?”
Lice mu je bilo još bljeđe nego obično. Vidjevši njenu zbunjenost, prošao je rukom kroz kosu i pročistio si grlo, kao da mu je neugodno. “Bojao sam se da ćeš pokušati posegnuti u… ono.”
Kalaide ustane iz snijega i opraši si suknju. “Dotakla sam ga u gradu”, reče tiho. “Ništa ne mogu učiniti.” Podigla je glavu i osmjehnula se Enaoru. “Nisam uvijek nerazumna, znaš.”
Umjesto da joj uzvrati osmijeh, Enaor se namršti, gledajući preko njenog ramena. “Što to rade?”
Kalaide se okrene. Ghardska vojska se naglo zaustavila na čistini nedaleko od grada. Uredni redovi naglo su se pretvarali u kaos otvorene košnice. Iz kola koja su bila na kraju kolone izlazili su ljudi u bijelim odorama i ogrtačima obrubljenim zlatnim vezom.
Kalaide proguta. Svećenici Sunca? Činilo se da izvikuju naredbe i dobivaju poslušnost. Vojnici su jurili ovamo-onamo, neki ložeći vatre, neki raspoređujući kola u krug, neki podižući šatore. Jedna mala skupina odvojila se od ostalih i krenula u stranu, bliže Bajlali, predvođena ljudima u bijelom.
Zapalili su četiri vatre, a svaku je smjesta okružilo po četiri čovjeka u bijelom. Na sve jačem dnevnom svjetlu, Kalaide je vidjela da su im lica prekrivena zlatnim maskama.
“Kastranionovi sinovi”, promrmljala je u nevjerici i ustuknula. Osjetila je Enaorovu ruku iza sebe i stisnula je. “Sigurno.”
“Znaš li što rade?”
“Ne točno. To je obredni raspored - po četiri svećenika za svaku vatru, četiri vatre za svaku jezgru, četiri jezgre za puni krug. Ali nemam pojma što žele…”
“Što god bilo, vjerojatno je opasno”, reče Enaor. “Svi su zaštićeni.”
“Zaštićeni?”
“One zlatne maske. Srebro provodi magiju, zlato je zaustavlja. Nisi to znala?” Namrštio se. “Mislio sam da svi to znaju.”
“Učili su me da ne nosim zlato, ali svi smo mislili da ta odredba samo sprečava svećenike da ne postanu pohlepni…” Zbunjeno, stresla je glavom. “Ali ja sam samo obična svećenica… Možda neki viši svećenici znaju za to.”
Enaor slegne ramenima. “Očito je da oni znaju za to - nije važno odakle. Čak im i konji imaju zlatne uzde - znači da se petljaju u nešto što utječe i na konje i na ljude.”
Odjednom, glas mu je zamro, oči se stisnule. Crta kraj njegovih usta činila se snažnijom. Kalaide se okrene prema dolini da vidi zašto.
Kraj svake vatre, vojnici su podizali po četiri kosa križa. Ostali su iz kola dovodili ljude vezanih ruku, tjerajući ih prema križevima. Pred svaki dovršeni križ stala su po dva svećenika. Imali su torbe pune opreme koju su rasprostirali na snijeg, po uredno pripremljenim čistim krpama. Kalaide se namrštila, pokušavajući vidjeti što to vade.
“Ne”, šapnula je, nesvjesno jače stežući Enaorovu ruku. “Pa ne misle valjda…”
Enaor joj uzvrati stisak. “Misle”, reče suho.
“Što… zašto…”
Osjetila je da je pokušava povući na drugu stranu, natjerati je da ne gleda, i nestrpljivo mu se otela iz ruku. Sijevajući pogledom s doline na njega i natrag, rekla je:”Ti znaš što će se dolje dogoditi. Znaš čemu im služe ti križevi.”
Kimnuo je. Lice kao da mu se okamenilo. Kalaide proguta.
“Kako znaš?” upita šapatom.
Pročistio je grlo. “Bio sam na jednom.”
Zahvatala je rukama po zraku, ni sama ne znajući što traži. Htjela je nešto reći, ali riječi su je izdale. Sve je to bilo previše, tako potpuno, savršeno previše. Blaga Matrielen, ne može se sad raspasti. Ne smije. Nema za to vremena. Mora… nešto…
Osjetila je više nego vidjela kako je Enaor krenuo prema njoj i podigla ruke, bojeći se dodira. A onda je Enaor opsovao.
“Što sad…?” promrmljao je, i zbunjenost njegova glasa natjerala ju je da opet pogleda u dolinu.
Četiri čovjeka u svećeničkim odorama pojurila su prema šarenom vrtlogu i rasporedila se oko njega, raširenih ruku, kao da ga mogu zaustaviti. U međuvremenu, iz posljednjih kola izašlo je i desetak obrisa u crnim hitonama izvezenim srebrom. Kalaide proguta.
“Sestre…” prošapće. “Što one rade ovdje?” Okrenula se prema Enaoru. “Ono su harajske svećenice i svećenici. Zašto surađuju s Ghardima?”
Enaor odmahne glavom. “Ne znam. Znam da ih vaši bogovi pomažu.”
“Nemoguće…”
Dolje, svećenicama Mjeseca pridružilo se isto toliko svećenika Sunca. Parovi su zauzeli svoje položaje u krugu oko križeva sa zarobljenicima. Čak i da nikad u životu nije ni jednom slavila ljeto, Kalaide bi prepoznala pokrete parova. Nije mogla vjerovati svojim očima.
“Možda… plešu” promrmljala je, zvučeći blesavo i sama sebi.
“Ne plešu.” Enaorov glas bio je oštar i hladan kao ledena pustinja oko njih. “Pare se.”
“Ali zašto? To nema smisla…”
“Bol i užitak. Pokušavaju kontrolirati onaj šareni vrtlog. To je jedino objašnjenje.” Opet si je pročistio grlo. “Vjerojatno su to isto pokušavali i u Anlahlanu. Samo što im se plijen tamo nije ni pojavio.” Podigao je ruku do prsa, kao da ga rebra bole, i oslonio se na svoga konja. Onda polako digne ruke i položi ih na crnu kožu svoga sedla, ispruženih, raširenih prstiju. Na unutarnjoj strani lijeve podlaktice imao je ožiljak koji nije blijedio; Kalaide ga je primijetila još kad mu je šivala rane, u podrumu Nar Reolisa. Još se sjećala osjećaja njegove kože pod svojim prstima, skoro neprirodne glatkoće dodira.
Do vrha brijega su već dopirali razni zvukovi predstave za mećavu duginih boja. Odupirući se potrebi da prekrije uši, Kalaide korakne bliže Enaoru. Dolje u Bajlali uzeo je kratku kožnu jaknu. Dopirala mu je samo do iznad struka, pružajući joj pogled na njegove duge noge. Ne da joj je pogled trebao: nije morala čak ni sklopiti oči da bi prizvala sliku njegovih čvrstih, golih bedara dok je stajao pred njom u snijegu, teško dišući, nakon one borbe s Ghardima.
Zakoraknula je, pružajući ruke prema njegovim ramenima. Snijeg pod njenim nogama zaškripi.
“Batharon te lovio, ženo, ne približavaj se!” Glas mu je čudno drhtao. Kalaide stane, pitajući se što je zapravo kanila učiniti.
“Okreni se na drugu stranu i ostani podalje. Moramo izdržati dok ne završe.”
Odjednom, shvatila je. Zato su dolje čak i svećenički konji bili zaštićeni od magije: Kastranionovi sinovi svuda oko sebe su slali osjećaje koje su izazivali - užitak i bol podjednako. To je vjerojatno bila svrha cijele predstave. Primamiti dugino stvorenje obećanjem užitka, i onda ga zarobiti prijetnjom boli.
Čim je to shvatila, Kalaide je počela smišljati kako bi se zaštitila. Ipak je ona svećenica Mjeseca: osjećaji su ono čime Matrielen najbolje vlada. Mora biti u stanju pronaći način da se riješi ove nametnute pohote.
Bilo se teško koncentrirati s Enaorovim ramenima u vidokrugu, pa se okrenula prema Rahinu. Uhvatila se za sedlo i sklopila oči.
Prvo je pokušala podići uobičajene zidove. Nije pomoglo: koliko god se trudila, slike i sjećanja prodirale su kroz njenu obranu. Svećenici u dolini nekako su drugačije slali svoj dodir. Njegove ruke pod njenim leđima i koljenima, vruća voda jedino što ih dijeli.
Sinovi Kastraniona nisu bili obdareni empatijom. To je Matrielenin dar. Njihova je sposobnost povezivanje umova, razmjena misli i slika a ne osjećaja. Možda bi njihova zaštita tu radila, ali zlatne maske kao da su ukazivale da ne radi. Njegova koža pod njenim prstima dok spušta ruku s njegovog vrata. Premda se govor uma mogao i nasilno prenijeti, to se smatralo opasnim i teškim. Ovakva projekcija osjećaja naprosto u eter uopće ne bi smjela biti moguća.
Svako posizanje je samo posizanje. Mahiara je to voljela govoriti kad bi njene učenice neki zadatak proglasile preteškim.
Kalaide proguta. Enaorovo lice uz njen dlan, rub usnica koji dodiruje njenu kožu. Logika. Mora ostati logična. Pri posizanju za nekim, otvaraš svoju nutrinu i ispuštaš dio sebe da ostvariš kontakt. Što bi bilo suprotno od toga?
Suprotno bi bilo zatvaranje. Ali za to bi se morala odreći svih uobičajenih zaštita, jer su i one zapravo kraci koje puštaš u svijet. Ostala bi otvorena za bilo kakav napad. Njegova prsa uz njena leđa, njegova ruka oko njenog struka, Jirialovi mišići koji se upinju pod njenim raširenim nogama i guraju je uz njegovo tijelo. Stisnula je zube. Vrijedi pokušati - puno gore nego što već jest ne može biti.
Zamislila je kako se zatvara, povlači sve tračke sebe koje automatski pruža u svijet, čak i one koji joj dopuštaju dodir, sluh, vid. Sjedio je gol pred vatrom kad je izašla iz kade. Samo je trebala pustiti ručnik da joj padne s ramena.
Krikovi iz doline izblijedili su joj u ušima. Drhtanje u njenoj utrobi se smirilo. Usporila je disanje, povlačeći se još dublje. Sedlo pod njenim prstima kao da je omekšalo, grubi dodir kože postao je blag i gladak. Gladak kao Enaorova koža, provukla joj se misao, ali uspjela ju je zanemariti. Konačno, sve što ju je okruživalo bila je tama, prazna i tiha kao napušteno mišje gnijezdo. Kalaide otvori oči.
“Enaor”, rekla je. Glas joj je zvučao kao da dopire kroz nekoliko slojeva vune. “Enaor, našla sam način.”
On je klečao kraj Jiriala, još uvijek okrenut leđima, ruku zarivenih u snijeg. Još ga je bilo teško gledati, ali mogla se kontrolirati. Na zvuk njena glasa, on je samo podigao glavu.
“Možeš to prigušiti”, reče Kalaide. Čula je vlastitu zadihanost i zabila si nokte u dlanove da je smiri. Koraknuvši unatrag, počela je govoriti, tjerajući se da gleda samo netaknuti snijeg među njima. “Moraš se potpuno zatvoriti. Odbaci zaštite; samo ti smetaju. Naprosto povuci sve što imaš. Uvuci se u sebe.”
“Sigurna si?” Više uzdah nego riječi.
Zvuk njegova glasa kao da joj je ušao u kralježnicu. Nadala se da će joj oštrina pomoći. “Samo me poslušaj, Stariji.”
Neko vrijeme vladala je tišina. Konačno, Kalaide je čula pokret i usudila se podići pogled. Enaor si je lice pokrio zasniježenim rukama. Nakašljala se.
“Uspio sam”, reče on. “Moramo pobjeći odavde.” Ustao je i uzjahao. “Dok još možemo.”
Kalaide baci pogled prema dolini. Dugino stvorenje primaklo se bliže krugu, ali činilo se rastrzano između svoje prethodne žrtve i nove igračke. Ogromna glava okretala se ovamo i onamo, naglim, djetinjastim pokretima.
“Jadno malo”, promrmlja Kalaide.
“Jadno malo?!?” Enaor se osvrnuo. “Zašto radije ne žališ one na križevima?” Trznuo je uzde; Jirial uzvrati nervoznim frktanjem.
Kalaide je uzjahala gutajući strah. “Naravno da ih žalim. Ali žao mi je i vrtloga, što god bio. Djeluje kao… dijete.”
“Da, dijete koje se hrani tvojim osjećajima.” Potjerao je konja i ne gledajući je.
Rahin se mučio na snijegom pokrivenoj padini. Nakon nekog vremena, Kalaide dovikne: “Enaor!”
Pogledao ju je preko ramena, ne zaustavljajući se. Kalaide je primijetila napetost njegovog lica, ali nije se dala zastrašiti.
“Kamo idemo?” upitala je, tjerajući Rahina da ga sustigne. Enaor se opet okrenuo.
“Dolje.”
“Dolje? Bliže Ghardima? Pa ti se šališ!”
“Tako će biti najsigurnije. Nemamo pojma koliko ih ima, i stižu li im možda pojačanja. Ovako ćemo bar znati što se dolje događa.”
Kalaide sklopi oči, pokušavajući smisliti odgovor. Dok su silazili, bol se počela probijati kroz njena prigušena osjetila. Znala je što to znači: Ghardi i svećenici uspjeli su u svojim planovima.
Nije joj se sviđao smjer u kojem su krenuli, ali nije vidjela da ima izbora. Jednom rukom čupkajući rub svog već otrcanog ghardskog ogrtača, pošla je za njim.
« Ethel Smyth | Doma | SFeraKon! »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 4.24.2008. u 12:16 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
I tako ja dođem na posao i prvo što napravim jest pogledati jel možda novo poglavlje onlajn…
Postaje mi sve zanimljivije i zanimljivije, i pitam se kakvo si objašnjenje za sve ove događaje smislila;-)
Jako mi je drago čitati jedan ovakav fantasy roman sa snažnim ženskim likom s kojim se nije teško poistovjetiti;-)
Hehe… Drago mi je što nisam jedina koja se dobro zabavlja s ovime… Bar dio motivacije pri pisanju bila je činjenica da baš nema pretjerano puno mača i magije sa snažnim ženskim likovima koji nisu opake bejbe u verižnjačkim badićima
Pazi,to što je u četvrtak praznik, ne znači da mi željno ne iščekujemo slijedeći nastavak. Nema praznika kad je Svećenica u pitanju.
Pada mi na pamet da bi za praznik možda mogla i dupla ljuta. Ono, ipak je praznik.
Kao što vidiš, ni praznik rada nije spriječio pojavu novog poglavlja… a ovo za dva poglavlja odjednom… ne znam, meni se čini da je strpljenje vrlina…
A čuj, ne košta ništa probati.
Ma sve pet. Samo neka ide kako ide.