Ja nemam visoko mišljenje o Gospodaru prstenova. Za to postoji mnogo razloga, i čim budem imala malo više vremena, elaborirat ću glavne među njima. U međuvremenu, živopisna ilustracija bar jednog od tih razloga.
« SFeraKon! | Doma | Pratchett o fantasyju »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 4.29.2008. u 2:31 pm u kategoriji Spekulativna fikcija. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
he he he:) slazem se. ja sam relativno kasno isla citati gospodare prstenova, sa nekih cca 22 godine. moja sestra je taman imala 16 i odusevljavala se gospodarima, pa sam ja rekla, ajd, idem i ja to napokon procitat. Prva trecina prve knjige je isla brzo, a onda nikako, negdje na 2/3 prvog dijela zaklopila sam knjigu, i rekla sestri: i sta, sad tako ce malo trcat, pa naic na nesto, pa se borit, pa ce bit tesko, pa ce ipak uspjet i tako cijelu 2. i 3. knjigu i onda ce ga na jedvite jade bacit tamo gdje treba? a sestra zbunjeno: …pa da…
uvijek sam mislila da sam jednostavno prekasno to isla citati.
e, a za sferakon, bas mi zao sto nisam dosla. taman sam si u 3. mjesecu isplanirala otic u Koln na http://www.frauenfilmfestival.eu i onda je ispalo l8r da se sferakon bas poklapa. pf.
Eh, da je to jedini problem s Tolkienom, dalo bi ga se još i čitati… Mene puno više muče neke druge stvari, ali o tome stvarno kad budem jednom imala vremena…
A za SFeraKon, šteta što nisi mogla doći, bilo je baš super, ali nema veze, bit će i sljedeće godine…
jako mi je zanimljiva(i neobjašnjiva) ova novokomponirana navada LJUBITELJA fantasya da pljuju po Tolkienu.O tempora!O mores!
Nema ti tu ničeg neobjašnjivog, a bogami ni novokomponiranog. Kao prvo, Tolkien je već u doba kad je pisao LotR (započet krajem tridesetih, dovršen krajem četrdesetih, objavljen sredinom pedesetih — svejedno je, biraj) bio zastario, kako stilski tako i sadržajno. To što se oslanjao na nordijsku mitologiju i što je težio postizanju epskog dojma može biti isprika za silno dugačku priču, no nije i ne može biti isprika za neke druge probleme. Samo ukratko, što se zapleta tiče, potpuno stoji primjedba koja je satirizirana u crtiću: postoji, naime, više načina kako bi se cijela saga o nošenju prstena mogla učiniti bržom, jednostavnijom i sigurnijom (unutar logike narativa!) koje Tolkien jednostavno ignorira. No, tu je tek početak problematike, i možda i najoprostiviji nedostatak. (Tolkien ispreda priču koja bi trebala svojom logikom slijediti folklornu naraciju, tj. orijentirati se na užitak u pripovijedanju a ne u poanti.)
S druge strane, međutim, on piše onako kako je jedino oksfordski profesor i mogao pisati, idealizirajući selo i demonizirajući napredak, potpuno u skladu s patrijarhalnom velikom pričom, oslanjajući se na precepte “čojstva i junaštva” kao jedine mjere ispravnosti, potpuno zanemarujući ženske likove, i veselo ignorirajući sve što se ne uklapa u njegovu sliku. Tolkienovo je selo — selo na kojem se ne koristi gnojivo, u kojem nema ni jedne loše strane male sredine, a njegovi su likovi podijeljeni oštrim rasnim crtama i potpuno podložni svojim genetskim predispozicijama. Sve što se ne uklapa u estetiku je ipso facto loše, sve što se uklapa u estetiku je dobro. Ukratko, cijela njegova ogromna slika je potpuno plošna.
Nemoj me krivo shvatiti: ja Tolkienu ne odričem važnost (ne “pljujem” ga), ali to ne znači da ne mogu reći da je zastario i dosadan. Naravno, ovo drugo ovisi u velikoj mjeri od ukusa — meni je i Mme Bovary užasno dosadna, iako joj isto tako nikad neću odreći važnost — ali ovo prvo, dakle zastarjelost, pa i (možda čak i namjerna) anakroničnost, idealizacija ruralnog života su stvari koje mu ne samo imam pravo zamjeriti kao ljubiteljica fantasyja, nego ih na određeni način i moram zamjerati, baš zato što fantasy ima prostora i mogućnosti pružiti daleko više od toga.
Na određeni način, Tolkien je fantasyju učinio medvjeđu uslugu, jer je, s jedne strane, privukao pažnju javnosti (i čitalačke i akademske) na žanr kao takav, no s druge je stvorio jednu okamenjenu, neinventivnu i ograničenu sliku, koja je dugo vremena, pa donekle još i danas, opterećivala fantasy, zbog čega ga se često proglašavalo bezvrijednim i neinteresantnim. Jer, doista, nije problem toliko u klonovima Tolkiena, koliko u tome što je sam materijal za kloniranje već bio oštećena roba.
Ponavljam, kad budem imala više vremena napisat ću detaljnije, ovo je samo toliko da ne bi ispalo kako ja “pljujem” Tolkiena (a ne pljujem ga, samo ga ne štujem, ali ja sam i inače ikonoklast po prirodi) a da za to nemam argumenata. No, tko voli, samo neka uživa. Nema u tome ničeg lošeg.
Hvala na iscrpnom odgovoru.
Složio bih se sa tvojim racionalističkim primjedbama da razgovaramo npr o SF-u a ne o klasičnome high fantasyu koji je već sam po sebi neka vrsta idealizacije (i bijega) od stvarnosti a ne realistična proza(de gustibus i tako to).Naime ako se SF bavi nekom vrstom izmijenjenih ili barem (donekle) realno mogućih stvarnosti onda se fantasy bavi onim sanjivo/eskapističkim dijelom ljudske prirode i duše u kojem je (gotovo)sve moguće(pa i idealizacija sela i ruralnog života).
Kaj ja znam,iste prigovore koje upućuješ Tolkienu mogli bi recimo primijeniti na Western kao žanr.Ni on nema veze sa stvarnim životom u tom razdoblju već samo sa mitologizacijom tog razdoblja.Svaki se žanr uostalom bavi samo nekim aspektom stvarnosti.Za primijetiti je da svi Tolkienovi klonovi teže oponašati kompleksnost “Gospodara prstenova” no na kraju završavaju sa kompleksnošću “Hobbita”.Očito dakle da nije dovoljno samo razvući priču unedogled i ubacivati beskrajne opise prirode.Ima tu još neki X faktor kvalitete.
Ako i pretpostavimo da svi tvoji argumenti vrijede i dalje ostaje misterij strahovite popularnosti i utjecaja Gospodara prstenova.Okamenjeno,anakronistično,zastarjelo pa ipak…hmmm,ma bit će ipak da ima tu još nešto
Popularnost nema veze s kvalitetom. Nekad se podudari, ali u većini slučajeva ne. Ja volim i Hobbita i LotR, ali mi ne pada na pamet da ga idem branit kao kvalitetno literarno dijelo. Meni je osobno bila smješna peticija da se LotR uvede u lektiru, što sam i rekao u odgovarajućoj temi na NOSF forumu.
Kao prvo, smiješno je o bilo kojem žanru govoriti kao o inherentno eskapističkom. Eskapizam se prvenstveno nalazi u motivaciji čitatelja, a ne u djelu kao takvom. Potpuno je moguće čitati Hamleta kao malo sporu krimi-komediju, s nekim urnebesno smiješnim i nekim jako napetim scenama i doduše tragičnim, ali baš zato jako ironičnim krajem. Drugim riječima, pripadnost nekom žanru nije sama po sebi izlika za eskapizam, niti se kao takva treba prihvatiti.
Isto tako, ne stoji niti da mitologizacija (bilo čega) mora sama po sebi biti idealizacijska. Ako ćeš po westernu, Dobar, loš, zao (koji bi puno bolje bilo prevesti s “Dobar, ružan i zločest” alli što se tu može) baš namjerno ulazi u mitologizaciju, ali je koristi u nimalo eskapističke svrhe — baš obrnuto, on de facto dekonstruira herojski mitos (i to vrlo pedantno, mitem po mitem) i propituje ga. U američkom westernu, pak, ista ta mitologizacija korištena je u čiste dnevno-političke svrhe (guglaj, npr., kritičarsku raspravu — koja traje do danas! — o “lijevim” i “desnim” westernima, osobito na liniji Točno u podne vs. Rio Bravo.
Kao treće, što uopće znači “realistična proza”? Postoje razne razine realizma: mimetičnost (oponašanje stvarnosti) je jedna kategorija; realističnost unutar svijeta (dosljednost, unutarnja konzistentnost) sasvim druga; realističnost (u smislu psihološke uvjerljivosti) likova treća, itd. Tolkien svjesno odstupa od mimetičnosti, što je potpuno OK; unutarnja dosljednost mu već šepa, a psihološka uvjerljivost je kod jako mnogo njegovih likova odletjela kroz prozor ni ne osvrnuvši se, tako da mu se tu može prigovarati čak i kad bismo prihvatili (što ne moramo, i ja recimo odbijam to učiniti) mitologičnost kao izliku za neke druge nedostatke.
I, dodatno, apsolutno se ne slažem s time da se fantasy mora po definiciji baviti “sanjivo/eskapističkim” dijelom ljudske prirode: Michael Moorcock i China Miéville također pišu fantasy, da navedem samo dva eklatantna primjera, pa ni jedan ni drugi ne potpadaju pod eskapizam. Da ni ne govorim o tome kako ni pod razno ne želim pristati na koncept da u fantasyju treba biti moguće sve. Vidi, na primjer, što o tome govori Ursula LeGuin: “u fantasyju smiješ izmisliti vlastita pravila, ali ih se onda moraš i pridržavati.” Tako da ne pali ni razdioba na liniji ZF/fantasy, jer pridržavanje pravila, kako god da su izvedena, spada u bazično autorsko poštenje prema publici, a ne samo u neke žanrove.
O Tolkienovim klonovima neću u detalje: ima ih boljih, ima ih lošijih, ’nuff said. Klonovi su, na kraju balade, uvijek klonovi (osim kad se radi o ne-klonovima, koji namjerno uzimaju određene elemente za svoje svrhe, ali za to sad fakat nemam mjesta ni vremena).
I, na kraju — kao što je i Igor rekao — nema u popularnosti LotR-a ničeg misterioznog: kao prvo, velik dio svoje popularnosti može zahvaliti upravo svojim nedostacima, tj. eskapizmu i idealizaciji ahistorijske povijesti i neruralnog i nerealnog sela — ljudi, osobito mladi ljudi, vole takve stvari. (Ljudi vole svašta. Popularne su, koliko ja znam, i reality serije pa ih to ne čini kvalitetnima.) A drugi dio je, naravno, mitologizacija samoga Tolkiena: tko god danas počne čitati fantasy, neizbježno će se prije ili kasnije naći u situaciji da mu netko kaže “moraš pročitati Gospodara!” Što na određeni način i stoji: zato sam ga prije i usporedila s Mme Bovary. Ne možeš se baviti romanom a da ne pročitaš Flauberta, ne možeš se baviti fantasyjem a da ne pročitaš Tolkiena. Ali ne znači da ni jednom ni drugom ne smiješ vidjeti mane.
Eh,pa ako sapunice nisu inherentno eskapističke onda ne znam kaj jesu.
btw,ne kužim ni zakaj eskapizam uzimaš isključivo kao negativnu konotaciju.Nekima od nas je i previše zbilje(samo pogledaj dnevne vijesti)no priznajem da je to samo stvar ukusa.
Koga zanima kako se stvarno živjelo u prošlosti i kako se obrađivala i gnojila zemlja u to doba sigurno to neće potražiti u fantasyu nego u nekom udžbeniku iz povijesti ili agronomije.
Ma naravno da nije sav fantasy eskapistički.Govorio sam o Tolkienovoj vrsti fantasya.Što se westerna tiče spomenula si špageti western koji je totalna antiteza klasičnom vesternu.Tu bi onda mogli spomenuti i Altmanove antivesterne no kud bi nas to dovelo?Klasični western(John Ford,Howard Hawks) je mit o divljem zapadu(nećemo valjda amerima uskratiti njihov možda jedini pravi mitos?).Sve ostalo je samo poigravanje obrascima ili nekaj drugo.
Ako klikneš na amazon i pogledaš ocjene i dojmove za bilo koju knjigu ili film vidjet ćeš nešto zanimljivo.Nema te knjige ili filma kojeg netko neće popljuvat,netko nahvalit do neba a netko biti suzdržan.No zanimljivo je to da je srednja ocjena koja se dobije o dotičnom djelu prilično točna odnosno tim točnija i pouzdanija čim je više ljudi ocijenilo.Još nisam naišao ni na jednu knjigu ili film koju je ocijenilo par stotina ljudi pa naviše a da je ocjena nerealna.
Kaže Igor da popularnost nema veze s kvalitetom no koji donekle objektivni kriterij uopće imamo na raspolaganju?Dva akademska profesora koji nekaj popljuju vrijedi više od milijuna čitatelja i popularnosti koja traje već skoro 50 godina?Ma budimo mi načisto,akademska kritika ionak baš i nema neko visoko mišljenje o SF&F-u(čast i slava izuzecima).
P.S.
Što se Ursule LeGuin tiče, u drugom MONOLITU od Bobana Kneževića imaš njen opširan i apologetski esej o Tolkienu,LOTR i njegovim kritičarima.Možda se može negdje na netu pronaći na engleskom.
E pa ak i Ursula veli da je LOTR oke ’nuff said
Što dalje, to više mi se čini da u raspravi imamo problem šume i druma…
Prvo, nisam sigurna da su sapunice žanr po sebi. Postavlja se, naime, pitanje, kako definiraš sapunicu? Jer, ako je naprosto definiraš kao seriju koja nema ograničen broj nastavaka, onda ćeš vidjeti zašto, na primjer, Ameri razlikuju “day-time soap” od “prime-time soapa”, i uočit ćeš da ni sapunice nisu inherentno eskapističke…
Zatim, ne vidim po čemu ti smatraš da je eskapizam promatram isključivo kao negativan. Ja se samo izrazito ne slažem s time da fantasy mora po definiciji biti eskapistički, jer ne mora: primjeri koje sam ti spomenula su jako daleko od toga da budu eskapistički, tj. ako ih želiš tako čitati moraš se dobrano potruditi, iako ima i jako puno drugih fantasyja, koji su po svojoj pojavnosti odnosno po svojim novumima (ako smijem posuditi Suvinov termin izvan konteksta) puno bliže Tolkienu, a koji se, kao i sve ostalo, mogu čitati eskapistički ili ne-eskapistički. Pogledaj, na primjer, Terryja Pratchetta, ili, ako hoćeš nešto što nije izravno humor, Stevena Brusta, pa vidi što oni rade sa sličnim — ali ne umjetno ruraliziranim — kontekstima. Jedna od stvari koje ja zamjeram Tolkienovoj idealizaciji ruralnog, naime, jest u tome što gradovi kod njega de facto ne postoje izvan negativiziranog konteksta, a to nema nikakve suvisle veze ni s osnovama srednjovjekovlja, čak ni s predajom na koju se oslanja, a kamoli s nekakvom logikom ili tako nečim nebitnim, već samo s njegovim vlastitim stavovima.
Inače, spomenula sam ti i klasične vesterne, koji su i te kako kroz mitološko govorili o svojoj neposrednoj stvarnosti (baš ova dvojica koju si i ti spomenuo, u ona dva filma koja sam ja spomenula), pa prema tome, teza o suprotstavljenosti mitologijskog i povijesnog time nije dokazana (relevantnost je jedan od elemenata koji mit održavaju na životu, to je dokazano i u mitološko/etnološkim studijama, i u naratologiji, a i u memetici.) A većina mitema između ostaloga ima i osobinu univerzalnosti, tako da je talijansko (više ili manje radikalno) korištenje vestern-mitema potpuno legitiman postupak, a ne poigravanje obrascima. Upravo obrnuto: baš činjenica što se mitem divljeg zapada pojavio i u drugim kulturnim sredinama govori ti da se radi o mitu, a ne o povijesti.
E, sad, što se tiče procjene publike, sori. Ocjene na Amazonu, kao što si i sam primijetio, uvijek su u rasponu od jako loših do jako dobrih. Određivati tu nekakve srednje ocjene nema baš puno smisla — a problem je, između ostaloga, i u tome što su sve ocjene na Amazonu u prosjeku relativno dobre, baš zato što se ljudima češće da pisati o stvarima koje im se sviđaju. Osim toga, ima ekstremnih slučajeva kad su knjige ljude baš razljutile, pa dobivaju vrlo nisku srednju ocjenu, ali i to govori više o sposobnosti dotičnih naslova da razjare nego o njihovoj (ne)kvaliteti. Da ne govorimo o čestim razlikama od amazona do amazona (.co.uk, .de, .it, .fr…) Tako da uopće ne bih ulazila u takvu tehniku za doznavanje bilo čega.
A milijuni čitatelja te opet vraćaju na banalnu “mudrost masa”: Harry Potter je također silno slaba knjiga (za prvu garantiram, ostale nisam čitala jer je moj život prekratak da bih čitala nečiji slabo zamaskirani marysueizam zapakiran u banalno derivativni šareni papir, začinjen akronijskom idealizacijom i serviran s degutantno velikom porcijom marketinga.). Da ne misliš da se bunim samo na fantasyje, pogledaj moj prikaz The Roada, a i jedno i drugo su naslovi koji imaju odobravanje masa.
Potpuno je pak legitimno pitanje kako ćemo se dogovoriti o procjenjivanju književnosti. Ne govorim tu o akademskim kanonima: oni su socijalni konstrukti, i kao takvi automatski sumnjivi, s tim se slažem. (To da akademska kritika nema neko visoko mišljenje o SF-u je višestruko diskutabilno, ali nećemo sad o tome. Iznenadio bi se kad bi malo prokopao, ipak.)
Ali samo zato što je akademska kanonizacija nepouzdana, to ne znači da ne postoji način da se uoče određeni objektivni kriteriji. Neke od njih sam ti već spomenula: unutarnja kohezija i psihološka uvjerljivost, na primjer, nisu nešto bez čega bi bilo koji klasični narativ mogao funkcionirati.
Da, objektivni kriteriji za umjetnost nužno su zapravo isključivo zanatski, jer je to jedino što se može koliko-toliko objektivno procijeniti. Mogli bismo možda govoriti i o trećoj kategoriji, važnosti ili utjecajnosti, u kojem slučaju Tolkienu apsolutno priznajem da je nezaobilazan, ali to sam ti već ionako na početku rekla. Ali i toliko drugih stvari je nezaobilazno, pa to ne znači nužno da su dobre, niti da se ikome moraju nužno sviđati.
A inače, da se privedem kraju, ako govoriš o eseju o ritmovima u Tolkiena (to je najpoznatiji esej Le Guin o Tolkienu), on je više usredotočen na tumačenje popularnosti, i nema veze s apologijom onoga zašto Tolkien meni ide na živce. A kao deklarirani ikonoklast, moram ti pripomenuti da me nitko — pa ni Ursula Le Guin — ne može natjerati da mi se sviđa nešto što mi se ne sviđa, ili da ne vidim rupe tamo gdje ih ima. Tvoje je pravo — koje od samog početka nitko ne spori — da uživaš u Tolkienu ako ti se takva vrst patrijarhalne i ruralno idealizacijske vizije sviđa. Moje je pak pravo da kažem popu-pop, a Tolkienu-oksfordski profesor… i da mi se njegovo djelo ne sviđa.
Ja sam definitivno za više šuma nego druma
Ma šalu na stranu ni ja ne mislim da je LOTR remek-djelo samo mislim da je bolji nego mu se priznaje u nekim književnim krugovima odnosno puno bolji nego mu ti (barem javno)priznaješ.
Kritičarski prigovori na stranu, mislim da si i sama na kraju iskreno priznala u čemu je stvar. LOTR ti naprosto ide na živce i ne sviđa ti se. Meni je to posve okej i ne bih se ni javljao na tvoj post da nije u pitanju web site ljubiteljice fantasya. Dakle posvemašnji nedostatak i najmanje mrvice reverentnosti prema djelu tipa koji je faktički tata fantasya je priznajem meni pomalo išao na živce (da, da, znam da je i prije njega bilo fantasya ali…)
I dalje smatram da nekaj bezvezno nemre dugo trajat i bit istovremeno popularno ak nema barem zrno soli neke književne ili ine kvalitete.
Sve popularne bezvezarije(reality showovi etc.) traju od danas do sutra.
Nisam ljubitelj patrijarhalno-ruralne vizije (zloćo, ma jebga, još će ispasti da slušam Thompsona i cajke)samo mislim da uništavanje Amazonske prašume i ozonskog sloja majčice nam Zemlje nije dobro za nikog pa makar to neki zvali progresom.
Svojedobno je Sidney Pollack zanimljivo objasnio zašto gotovo svi filmski režiseri obožavaju Kubricka dok su kritičari podijeljeni oko njegovog opusa. On veli da je to zato jer režiseri gledaju i procjenjuju isključivo ono što je u kadru filma dok su kritičari skloni zamjerati i stvarima kojih nema u filmu a oni smatraju da bi ih trebalo biti.
Tako i ti zamjeraš Tolkienu na stvarima kojih NEMA u LOTR.
Nema gradova,nema ženskih likova,nema poljoprivrede etc.
I eto, na kraju stvarno djed šumom a baba drumom.
E, sad si već postao snishodljiv, a to nije pristojno.
Ad 1: Nikad u životu nisam mijenjala stavove između javnog i privatnog, pa neću ni sad. Ne, nikad nisam voljela Tolkiena, iako sam ga puno puta čitala, kao što sam puno puta čitala i Flauberta. Ni javno ni privatno nikad nisam oklijevala to priznati, niti govoriti o tome što sve zamjeram Tolkienu.
Ad 2: Očito je da tebi smeta nedostatak poštovanja prema nekome tko je tata. Tata Tolkien rulez. Čekaj, kako bi se to ono reklo? Otac… vladavina… patri… arhat…?
Ad 3: Nisam ja ništa “priznala”, nego sam ti sustavno i strpljivo elaborirala u čemu su Tolkienovi posve realni, objektivni, zanatski problemi: ne drži se vlastite logike, karakterizira plitko i simplificirano. Zatim sam ti elaborirala dodatne ideološke probleme: rasizam, seksizam, lažnu historičnost, i ruralnost. Prema tome, da se razumijemo: LotR je, u najboljem slučaju, osrednje djelo, koje ima svoje povijesno mjesto, i privlači pozornost kao fenomen. Vidi pod: Ian Fleming.
Ad 4: Primjerom Fleminga ujedno rješavamo problem pitanja “popularne bezvezarije” i njene trajnosti.
Ad 5: Miješanjem Tolkienovog steriliziranog sela i Amazone ne miješaš čak ni kruške ni jabuke, nego kruške i plastične jabuke (ili, u Tolkienovom slučaju, vjerojatnije, voštane). I elegantno ignoriraš činjenicu da Tolkienovo selo uopće nije selo, bar ne funkcionalno.
Ad 6: Da, ja zamjeram Tolkienu na stvarima kojih u LotR-u nema, a moralo bi ih biti, kao npr: karakterizacija likova, unutarnja logika. Koliko puta to još moram ponoviti? To su stvari koje su loše. (Primjećujem da se hvataš za ideološke argumente, a ignoriraš zanatske.) Ne, to nije slučaj sa Kubrickom: njemu kritičari najčešće zamjeraju nedostatak emocionalnosti prema likovima (što je potpuno subjektivna procjena), ali mu nitko nikad nije zamjerio brljanje u zanatskom smislu. Jer i ne može: bilo vizualno, bilo narativno, Kubrick uvijek zna što radi.
Ad 7: Ponavljam: ne zamjeram ti što ti se Tolkien sviđa i što ti njegova vizija paše. Tvoje pravo. Moje je pravo da ga ne cijenim, jer za to imam argumente, koje sam ti dosad već triput izlagala. Tvoje je pravo da ti moj ikonoklazam ide na živce. Tu ti ne mogu pomoći. Ali pridavati Tolkienu nekakvu vrijednost koje nema, ili pristati ga ne kritizirati zbog nekakvog povijesnog položaja jednostavno neću. Ako ti to smeta, i ako misliš da ja zbog toga ne volim fantasy, to je i opet tvoje pravo… ali zbilja nije moj problem.
Zakaj zapravo čitaš autore koji ti se ne sviđaju?
I to puno puta?
Ako to uopće smijem pitati?
Tekst Leguinove na koji sam mislio nije onaj koji spominješ ( “rhythmic pattern in LOTR” ) jer taj doista nije apologetski.Postoji još jedan no nažalost čitao sam ga samo u tom srpskom prijevodu u MONOLITU a ne sjećam se naslova.
Zamolio bih te ( ako stigneš i želiš, naravno) da mi pojasniš što je to lažna historičnost kod Tolkiena?
To mi je doista nov pojam.
Hehe… Ne, nije u pitanju nekakav mračni fetišizam, već ono što se zove “occupational hazard” kad si komparatist književnosti…
Osim toga, kako sam već i prije rekla, ne odričem ja Tolkienu utjecajnost, i čvrsto vjerujem da ga moraš poznavati ako se hoćeš (teorijski) baviti fantasyjem, ako ništa drugo, a ono zato što moraš znati prepoznati njegove tragove u drugim stvarima.
Le Guin je puno puta pisala o Tolkienu, ovo je samo najpoznatiji tekst. Nažalost, nemam doma sve Monolite, i očito mi fali taj s tekstom na koji se ti referiraš, ali probat ću ga nabaviti…
A lažna historičnost nije neka velika mudrost, i zapravo je prilično česta pojava, ne samo kod Tolkiena: to ti je ona situacija kad se stvara žal za prošlošću, ali za nepostojećom prošlošću, za nekakvim izmišljenim/idealiziranim “zlatnim vremenima”. Kod Tolkiena se pojavljuje udvostručeno, kao vapaj za boljim prošlim vremenima unutar narativa (konačno, on opisuje kraj jedne ere), ali i kao ponuda te njegove vizije za kojom se onda može žaliti. Znaš, ono, doba kad su bogovi hodali zemljom, kad su ljudi bili njihovi miljenici, itd. U većini slučajeva, takav postupak je samo jednostruk i implicitan(npr. u Harryju Potteru), a Tolkien ga još dodatno i naglašava tom nostalgijom unutar narativa. Što je, usput rečeno, nedvojbeno dio njegove privlačnosti; strašno je lako ljude navući da uzdišu za dobrim, starim ovim ili onim… Sjeti se samo one Clarkeove, “Ni budućnost nije kao što je nekad bila.”
Hmm, taj pojam lažne historičnosti me strašno podsjeća na C.S.Lewisov ( posuđeni )pojam “sehnsucht” a koji ima gotovo isto ( ili slično ) značenje : “desire for something that has never actually appeared in our experience “. Prema njemu riječ je zapravo o čežnji za rajem.
Pa i jest slično, samo što je Sehnsucht čežnja (Lewisu za rajem, normalno, nekom manje opsjednutom kršćanstvom za nečim drugim — još stari Grci su poznavali taj koncept, a oni su čeznuli za zlatnim doba.), a lažna historičnost je pak sredstvo kojim se kod čitatelja Sehnsucht izaziva. Dakle, ako hoćeš, jedno je lažna nostalgija, a drugo način kako je izazvati.
Thnx na objašnjenju. Stvar je sad jasnija.
Privodim kraju ovu diskusiju citatom Ursule LeGuin : ” No ideologues, not even religious ones are going to be happy with Tolkien, unless they manage it by misreading him. For like all great artist he escapes ideology by being too quick for its nets, too complex for its grand simplicities, too fantastic for its rationality, too real for its generalizations. They will no more keep Tolkien labelled and pickled in a bottle than they will BEOWULF, or ELDER EDDA, or the ODYSSEY “
pozdrav!
ova rasprava je vrlo zanimljiva, mada se ne bih jos javno ukljucila s obzirom da jos promisljam ideologiju, identitete i primjenu teorijskih koncepata na Tolkienov rad. zapravo, upravo to mi je tema diplomskog rada, pa me zanimalo možete li me uputiti na autore koji su raspravljali o Tolkienu (cini se da znate dosta o tome)? unaprijed hvala
Osim Ursule LeGuin, ovako na brzaka, svakako preporučam Michaela Moorcocka (npr. u Wizardry and Wild Romanca, njegovoj teorijskoj knjizi o fantasyju), zatim Chinu Mievillea (za ideološku kritiku Tolkiena), pa čak i Asimljevovi članci o fantasyju (ima kompletna bibliografija na njegovom sajtu). Naravno, o Tolkienu govore i svi drugi teoretičari fantasyja i SF-a općenito, tako da je to zapravo dosta široko područje, ali nadam se da će ovo bar malo pomoći.
tnx… ima mnogo toga na Internetu i zapravo će mi trebati nekoliko dana da to sve prevedem, filtriram i složim u smislene cjeline na koje se mogu referirati… ajme meni koliko posla
ako se sjetiš još ćega, navratit ću svako toliko. hvala još jednom¨!