Nebo se posve zatamnilo prije no što je Enaor osjetio kako se bol povlači. Zaustavio ih je kod zadnjih dina koje su ih mogle sakriti od Gharda i čekao sumrak, ne okrećući se, ne govoreći. Znao je da je Kalaide još uvijek tu samo po povremenom frktanju njenog konja. U trenucima najjačeg bola, pa čak i prigušenog njihovim povučenim stanjem, čuo bi i njeno stenjanje. Nije joj mogao pomoći, pa bi samo stisnuo zube i čekao da najgora bol prođe.
U jednom su pogriješili: križevi nisu bili ograda koja je trebala zadržati dugino stvorenje. Bol ga je privlačila jednako koliko i užitak. Stvar kao da nije znala ni shvaćala razliku. Kakav god bio osjećaj, činilo se da uživa otkrivajući ga. Povremeno bi iznad snježnih dina ugledali njegovu ogromnu glavu, dok su Kastranionovi svećenici izgovarali duge molitve i vezivne čini. Poput djeteta, stvor je reagirao samo kad bi ga neka veza izravno potegla, ali lako je gubio koncentraciju.
A sad se spuštao mrak, harajski bog Sunca privremeno je gubio moć a Matrielen još nije stekla svoju, u onom neodređenom trenutku između dana i noći. Čas za pokret.
“Idemo”, šapnuo je Enaor i potjerao Jiriala, još uvijek ne želeći pogledati Kalaide. Bol nije bila jedino što je tijekom dana zabavljalo dugino dijete.
Oprezno su krenuli prema rijetkoj šumi na rubu pustinje. Na pustinjskoj strani u međuvremenu je izrastao pravi vojni tabor, u potpunosti izložen božanskim svjetlima Sunca i Mjeseca. Većina vojnika već je povečerala, i sad su glasno hrkali u velikim ghardskim šatorima. Samo su stražari i svećenički pomoćnici još bili vani, a čak su i neki svećenici potražili zaklon od ledene noći.
Dugino dijete već im je prije nekog vremena nestalo s vida. Enaor se nije usuđivao nadati da i ono spava, ali ako ga zanimaju nova iskustva, možda oponaša vojnike i pretražuje im snove. Nelagodni zvukovi što su stizali iz šatora govorili su u prilog toj pretpostavci.
Dok su se oni skrivali iza dina, Ghardi su proširili magijski krug. Očito nedavno postavljen niz križeva bio je na samom rubu šume. Na svakom križu bio je po jedan zarobljenik, ali nigdje nije bilo stražara. Enaor to nije ni očekivao – tako je bilo i u Anlahlanu. Oni koji su preko noći ostajali na križevima nisu imali snage za bijeg.
“Enaor, stani.” Šapat joj je bio jedva čujan, ali svejedno je čuo napetost. Duboko udahnuvši, Enaor se okrene u sedlu.
“Dobro si?”
Kalaide odsutno strese glavom, silazeći s konja.
“Što…”
Odmahnula je njegovo pitanje i oprezno krenula prema križevima. Enaor oblizne usne. To je suludi rizik. I baš zato je htio proći što bliže ghardskom taboru. Potežući bodež s pojasa, sjahao je i, promljavši Jirialu da ga pričeka, slijedio je do zarobljenika.
Kalaide je stajala pred najbližim križem, igrajući se rubom svoga ogrtača. Stajala je usred krvave mrlje na snijegu, ali činilo se da nije toga svjesna, kao ni zadaha krvi i izmeta koji je stizao s križeva.
“Još su…”
“Znam.” Enaor je prišao kraju reda i, duboko udahnuvši, spustio sve svoje brane. To je bilo jedino što je mogao pružiti zarobljenicima: podijeliti što osjećaju, sve do olakšanja smrti.
Ispustio je dah i počeo, hitrim, preciznim pokretima. Neko vrijeme, čuo je samo škripanje snijega pod svojim čizmama i stenjanje svoje kožne jakne dok mu se ruka dizala i spuštala. Osjetio je kako se Kalaide pridružila kontaktu, ali brzo se i povukla, ostavljajući za sobom samo natruhu strave. Nije joj zamjerao, premda to ne bi očekivao od nje.
Kad je stigao do posljednjeg križa, uhvatila ga je za ruku i zaustavila prije nego što je udario.
“Daj meni.”
Možda je htjela okajati to što je pobjegla. Skoro bez oklijevanja, Enaor joj pruži nož. Kapao je krv po rubu njene suknje. Enaor se odmakne za korak.
Kalaide je prišla starici svezanoj na križ. Propevši se na prste, pokušala ju je poljubiti pa, kad je nije mogla doseći, samo joj dotakne usne rukom.
“Zbogom, Tahal”, promrmljala je, i sklopila oči.
Pogodila je svoj cilj s preciznošću iscjeliteljice.
Nakon toga, ostala je stajati, bez riječi, zureći u mrtvo tijelo na križu. Konačno, Enaor je uzeo bodež iz njenih mlitavih prstiju, obrisao ga u snijegu i osušio o svoje hlače prije no što ga je vratio u korice.
“Idemo.”
Činilo se da ga Kalaide uopće ne čuje. Enaor joj spusti ruku na rame. “Ženo.”
Kao umorno dijete, pustila ga je da je odvede od križeva i podigne u sedlo.
“Tko god da je bila, žao mi je”, rekao je Enaor, vodeći joj konja za uzde. Riječi su bile slabe, ali drugo nije imao.
Skrenuo je prema sjeveroistoku, neko vrijeme vodeći oba konja, a kad je procijenio da su dovoljno daleko, ponovno je uzjahao. Ali Kalaide nije prihvatila svoje uzde kad joj ih je ponudio, i to ga je zabrinulo. Pokušao ju je dozvati; nije reagirala. Na kraju, zaustavio je konje i, psujući si u bradu, zapalio vatru i spustio ljudsku ženu s konja, umatajući je još i u deku sa Jirialovih leđa. Isprva je mislio da je to šok, ali čak i kad je skuhao čaj i natjerao je da ga popije – još uvijek pasivna, jedva svjesna – počeo se ozbiljno brinuti. Jedini znak života na njoj bili su prsti koji su uporno čupkali rub ghardskog ogrtača.
Nervozno prošavši rukom kroz kosu, Enaor je čučnuo pred nju i uhvatio je za ruke da zaustavi njihov nesvjesni ples.
“Ženo”, reče tiho. Vidio je to u Anlahlanu. Nakon pada, kad je počeo pakao, neki su se naprosto pustili. Enaor se sjećao njihovih lica, praznih izraza nedovršenih dječjih crteža. Gledajući sad isti taj izraz na Kalaide, morao je prigušiti potrebu da je udari, samo zato što mu je vratila to sjećanje.
“Ženo”, ponovio je kad nije reagirala. “Reci mi.” Glas ga je opet izdao; opsovao je u sebi i pročistio grlo. “Shvatit ću.”
Bila se zapiljila u njihove spojene ruke. Sad podigne glavu i pogleda ga u oči. “Hoćeš li?”
Kimnuo je glavom, jedva se usuđujući nadati. Trenutak kasnije, opet je spustila glavu, tresući je, kao da želi reći da mu ne može vjerovati, usprkos svemu. Enaor duboko udahne i zatvori oči. Samo joj je na jedan način mogao dati do znanja da stvarno razumije kako se osjeća. Stisnuvši zube, spustio je sve svoje zidove.
Ništa.
Nesposoban povjerovati, Enaor otvori oči i namršti se. Kalaide je još uvijek sjedila u istom položaju, kao da nije ni svjesna što joj je upravo ponudio. Sasvim blago, Enaor je posegnuo za njom i osjetio njenu obranu, čvrstu kao bilo koja njegova. Dodirnuo ju je za probu, bez imalo snage; odjednom, podigla je pogled i susrela njegov, ispustivši mali, očajni zvuk. Oči su joj očekivale silovanje, ali nisu nudile otpor. Zadrhtao je od toga izraza.
“Kalaide”, šapnuo je, ne vjerujući svome uništenom grlu, “nemoj me se bojati.”
Usne su joj se raširile u mali, sažaljivi osmijeh. “Da se bojim tebe? Zašto bih? Misliš mi nauditi?”
Progutao je. “Jasno da ne. Zar to još ne znaš?”
Slegnula je ramenima, možda i namjerno oponašajući njegov uobičajeni pokret. “Više ništa ne znam, Stariji. Razočarala sam svoju Božicu, prekršila zakletve, napustila dom. Kakva me god kazna snašla, zaslužujem je. Tko sam ja da se bunim protiv suda Božice?”
“Zašto… zašto misliš da zaslužuješ kaznu?” upitao je, blago joj stisnuvši ruke. “Nisi nikome naudila.”
“Osim onima koje sam ubila.”
“To je bio čin milosrđa, i ti to znaš. Nikakav iscjelitelj joj ne bi pomogao.”
“Ne znam. Nisam ni pokušala.”
Glas joj je bio tanak, drhtaj u njemu jedva pod kontrolom. Razgovor se činio kao da hoda po proljetnom ledu. Morao se oduprijeti porivu da je na silu privuče k sebi, ne bi li je zadržao od pada u tamu koja vreba ispod tanke kore.
“Nemoj se sramiti straha. Svi smo mi samo smrtnici. Prestrašimo se, zgadimo, i ustuknemo. Ja sam gore čudovište nego ti kad to gledam izbliza.”
Odjednom, oči su joj se razbistrile na njegovom licu. “O čemu ti to govoriš, Stariji?”
Enaor oblizne usnice. Nije smio pogriješiti ni u jednoj riječi. “Ustuknula si od kontakta na križevima. Nemoj si to zamjerati. I ja sam to učinio, puno puta.”
Oči joj se rašire u iznenađenju. “Mislio si da je to moj problem?” Zahihotala je, nezdravim zvukom. “Usudio si se pomisliti da bih pustila Tahal samu u smrt da sam imala izbora?”
Zbunjen, Enaor ju je pustio da izvuče ruke iz njegovih. “Kako to misliš? Mislio sam…”
“Mislio si pogrešno, kao i obično, Stariji!” Ustala je i nervozno se ushodala. Rub njenog ogrtača zapeo je za čašu i prevrnuo je; nije se ni obazrela. “Možda sam prekršila pola svojih zakletvi, i možda jesam kukavica, Stariji, ali nisam izdajica!” Stala je i pogledala ga. “Majka mi je umrla kad mi je bilo sedam godina”, rekla je, malo mirnije. “Od tada, Tahal je bila jedina majka koju sam imala izvan Hrama. Kako se uopće usuđuješ pomisliti da bih je napustila? Držala bih je do kraja…”
Glas joj je pukao; duboko je udahnula i nastavila: “U najmanju ruku, zaštitila bih je od te zadnje boli – samo da sam mogla! Ali nisam mogla, Stariji, jel’ ti sad jasno? Nisam mogla. Matrielen me se odrekla, i oduzela mi svoj dar. Više ne mogu posegnuti.”
Završila je tiho, glasa jedva jačeg od šapata, očajnički gužvajući rubove svoga ogrtača. Kad se Enaor zbunjeno namrštio, pustila je ogrtač i bespomoćno stisnula šake u prazninu. “Ne mogu.”
Enaor proguta i ustane. “To je nemoguće!” reče. “Ne možeš to samo tako izgubiti. Posegni za mnom.”
Stresla je glavom. “Ne. Ne mogu.”
“Osjetila si kad sam ja posegnuo za tobom, to znam. Pokušaj.”
“Ne.”
Prestrašeni izraz njenog lica toliko ga je razbjesnio da se jedva obuzdao. Ako je to istina, njena Božica kaznila ju je gore nego da je oslijepi. Nadao se da je to samo iscrpljenost, u spoju s dugim razdobljem provedenim u onom čudnom, prigušenom stanju, ali nije mogao biti siguran.
“Daj, ženo. Ne možeš samo tako odustati.”
“Ne shvaćaš, Enaor. Ne bih podnijela da se opet nađem u onoj beskrajnoj magli.”
To je bila novost. “Magli? Kako je izgledala? Siva?”
Oklijevala je prije odgovora, očito se pokušavajući prisjetiti točne slike. Batharon ih lovio, dobro su je podučili. Od ljudskog bića ne bi očekivao takvu disciplinu.
“Neka vrsta… mliječno, gusto sivog”, reče konačno. “Nema krajolika, nema slika. Samo… dojam.”
“Jesi li vidjela mene?” To je nemoguće. Ne bi smjelo biti moguće.
“Kad ti kažem da nikog nisam vidjela! To nije bilo posizanje!”
Enaor duboko udahne. “Kad si iza kapaka – ono što ti zoveš posizanje – što točno doživiš?”
“Zašto?”
“Samo mi odgovori. Slike, dojmovi, što?”
“Pa… U običnom posizanju, osjećam samo emocije i mogu otprilike odrediti odakle dolaze.”
“To je sken. Ne mislim to.”
“Ako se usredotočim za veliko posizanje…” Opet je dohvatila svoj ogrtač, sad zamišljeno. “Pa, više-manje vidim isto što i otvorenih očiju, samo je slika jasnija i mogu se bolje usredotočiti na određenu točku.”
Govoreći, sklopila je oči, ali sad ih je opet otvorila, kao da se boji da bi mogla automatski posegnuti za njim. Enaor joj blago dodirne zidove; još su bili tu.
“Dobro”, rekao je, sklapajući oči i spuštajući se na tlo. Ako je u pravu… nije mogao ni početi promišljati sve posljedice. Morao se prvo uvjeriti. “Sad sjedni.”
Kad je čuo da ga je poslušala, naslijepo je ispružio jednu ruku. Njeni prsti s oklijevanjem su prihvatili njegove. Iza kapaka, vidio ju je posve jasno, šćućurenu u travi koja je ovdje zamijenila bezdušni snijeg, očiju stisnutih čvrsto poput djeteta. Malčice je spustila svoje obrane. Još joj se nije usuđivao obratiti kroz kontakt, da je ne prestraši.
“Dobro ti ide”, rekao je na glas, kao da podučava nekog mladog i neiskusnog, kao što su nekad njemu govorili. Riječi njegovog oca.
Trebala mu je sva koncentracija da je provede kroz sljedeći korak. Odbacujući svaku pomisao na svoga oca, Enaor si pročisti grlo.
“Sad se sjeti kako je bilo kad si izgubila kontakt kod križeva. Ali sjeti se točno kako je bilo.”
Osjetio je kako joj se tjelesna ruka opušta dok se koncentrirala. Pričekao je još malo, da joj pruži dovoljno vremena za usporavanje disanja i pulsa. On je svoje tijelo mogao kontrolirati bez napora, ali nije imao pojma kakvom se tehnikom služe ljudi, ni koliko im treba.
“Što sad?”
Pitanje ga je uhvatilo nepripremljenog. Bila je jednako brza kao i on, i progovorila je kroz kontakt. Pa, ako ništa drugo, sad je sigurna da nije izgubila dar posizanja.
“Sad me slijedi.”
Polako, usredotočio se na svoju nutrinu. Iza njegovih kapaka i ispred njih, Kalaidini prsti ovili su se oko njegovih sa tek natruhom nesigurnosti. Enaor joj se nasmiješio, nadajući se da djeluje ohrabrujuće. A onda poleti.
Tri razine svijesti iznad tjelesnog. Sken, koji samo određuje izvore energije, obično šesto čulo. Iza kapaka, kamo se prenosi skoro cijeli tjelesni svijet – jer skoro sve u njemu ima nekakvu dušu, čak i biljke i kamenje. I na kraju, sivozor. Tu se može pronaći samo najdublje, najintimnije jezgre, a čak i za to treba vježbe i znanja. Neki su to nazivali najdubljim kontaktom, ili najnižom razinom. Za Enaora je oduvijek najbolje funkcionirala suprotna slika. Zamislio bi se kako leti prema gore, ostavljajući svijet za sobom, kao da stoji na najvišem balkonu tornja anlahlanskoga usred oblačnog dana. Svuda oko sebe vidio je samo sivilo, slično oblacima, bezoblično ali ne i jednolično.
Postupno, sivozor je počeo poprimati prepoznatljive osobine, dopuštajući Enaoru da se orijentira. S njegove desne strane, žućkasti trak svjetla nesigurno je treperio, poput sunca koji se probija kroz oblake. Nasmiješio se. Ne bi ga trebala biti u stanju slijediti sve dovde. Ali to je sasvim sigurno bila Kalaide. Znači, i ljudi se mogu uspeti do sivozora. Naravno, posve je drugo pitanje mogu li se naučiti i snalaziti u njemu.
“Ženo?”
Žućkasto je svjetlo zatreptalo, ali to je bilo sve. Bolje nego što je prošao njegov prvi pokušaj.
“Sad ćemo se opet spustiti”, pošalje Enaor, vrlo polako. “Ovdje ne možemo razgovarati.”
Pustio je da ga koncentracija spusti za jednu razinu, i konačno van, na uobičajenu stranu kapaka. U snijegu čvrstog svijeta, Kalaidine oči bile su razrogačene i djelovale su prestrašeno.
“Što je to bilo?” upitala je, još uvijek pomalo zadihana. “Gdje smo to bili?”
“To je sivozor. Mjesto koje može dostići samo krajnja suština tvoga bića. Kod križeva si naprosto presegla, vjerojatno zbog uzrujanosti. Našla si se u sivozoru, i nisi znala što bi.”
“Ali…” Progutala je i zašutjela, mršteći se: Enaor je skoro vidio kako joj um grozničavo radi, trudeći se da shvati što to znači. Nadao se da neće shvatiti baš sve što to znači, ali nada je bila slaba. Bila je puno prepametna da ne primijeti.
“To znači”, rekla je polako, “da sam ipak mogla pomoći Tahal.”
Nije imalo smisla lagati joj. “Da.”
Ugrizla se za usnicu, prstima opet uništavajući rub ogrtača. Enaor posegne za njom što je nježnije mogao, ali zidovi su joj bili neprobojni.
“Ženo.”
Bez riječi je podigla glavu.
“Daj da te naučim o sivozoru.”
“Zašto?”
“Jer ga možeš dosegnuti. Jer, kao i svako drugo mjesto, može biti opasan ako ga ne razumiješ.”
“I jer…?”
Nije mogao suspregnuti osmijeh. Brzo ga je naučila čitati. “I jer su mene naučili da ljudi ne mogu doseći sivozor, i zanima me je li to bila djelomična ili potpuna laž.”
Kalaidin uzvratni smiješak samo je malčice oklijevao. “Dobro. Onda me nauči.”
“Prvo moram uspostaviti vezu.” Ustao je i prišao njihovoj vatri, razvezujući lijevi rukav svoje košulje. Pokretom glave pozove ženu bliže.
“Daj mi ruku.”
Poslušala ga je bez riječi, očima slijedeći svaki njegov pokret. Mora da je bila izvrsna učenica.
Zavrnuo je svoj rukav, onda gurne ogrtač s njenih ramena da joj ne padne na dlan. Čvrsto je uhvati za ruku i oblizne usnice.
“Kako bi ti rekla, ovo bi moglo malo peckati”, rekao je tiho, i pogledao vatru.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 5.1.2008. u 12:12 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Ili ova poglavlja postaju prekratka, ili su mi prezanimljiva pa ih prebrzo pročitam…
Htjela sam malo popričati s tobom na SFeraKonu o Svećenici Mjeseca, ali damn all, kad god bih te vidjela, bila sam zatrpana nekim poslom…
Bit će da je ovo drugo, deveto poglavlje je baš duže od prosjeka…
A za razgovor — pa mene bar nije teško uhvatiti. Evo, tu sam.