Plamenovi su pod Enaorovim pogledom zagrmjeli kao šumski požar, bljeskajući ružičasto i ljubičasto i, nevjerojatno, plavo. Bilo je to prvi put što ga je Kalaide vidjela bacati doista strane čini, i prizor ju je malo potresao. Oči su mu poprimile čudnu boju, poput olujnih oblaka, dajući mu neki divlji, zastrašujući izgled, ali njegova ruka oko njene bila je čvrsta i neočekivano topla. Opet se nasmiješio; nešto u tom osmijehu podsjetilo ju je na Mahiarin izraz kad bi ohrabrivala svoje učenice pri teškim vježbama.
Odjednom, stisak mu je ojačao, osmijeh je postao drven, zaboravljen. Sagnuo se, vukući je za sobom, i gurnuo njihove spojene ruke u nemoguće šarene plamenove.
Kalaide je vrisnula prije no što je shvatila da je palucanje vatre želatinasto i hladno, kao juha koja je preko noći stajala u ledenici. Osjetila je kako se plamenovi guraju među njihove dlanove, neugodni kao crvi ili bjelouške, ali ne pekući. A onda ju je nešto ugrizlo u samo središte dlana. Bol se probila do njenog srca i probola je. Automatski je posegnula za njim, ali on strese glavom.
“Izjaši ga”, šapnuo je. “Bez štitova.”
Kalaide se povukla, napola uplašena. Skoro je zaboravila koliko je stranac. Sad, kad su mu se graške znoja pojavile nad usnicom a bol joj je prožimala cijelo tijelo, nije se mogla ne zapitati je li to samo neka njegova suluda potraga za smrću. Ali ga je poslušala, stisnuvši zube i izdišući kroz usta polaganim, odmjerenim ritmom.
Trenutak kasnije, bol je počela blijediti. Kad se svela na izdržljivu razinu, Enaor podigne pogled.
“Sad posegni za mnom.”
Kalaide ga je poslušala, ispuštajući dio sebe poput pipka, tražeći osjećaj Enaora. Lako ga je pronašla – blizina i dodir olakšavali su zadaću – i osjetila kako su mu brane posve spuštene. Tolika otvorenost natjerala je da zastane, ali bol joj nije davala vremena za razmišljanje. Bojeći se da će izgubiti koncentraciju, bacila se dalje.
Njeno ja kao da se raspršilo u mirijadu komadića kad je njena suština dotakla njegovu. Nije bilo slika, ni jasnih osjećaja, ničeg čvrstog za što bi se uhvatila. Kao da ju je požurivao kroz sve vanjske sitnice, potičući je da dotakne samu njegovu jezgru. Jedino odredivo bio je svjež miris snijega i trava u njenim nosnicama.
I njene čestice su se uskovitlale poput pješčane oluje, miješajući se s onim što je poznavala kao Enaora. Trebala joj je sva njena sprema i volja da zadrži kontrolu nad sobom dok je vrtlog rastao i uvlačio je u sebe. Ovo je posizanje bilo dublje no išta što je ikad iskusila. Načas se skoro htjela povući, na rubu straha.
Enaor je osjetio njeno oklijevanje i usporio. Odnekud jako daleko, njegov je promukli glas šapnuo: “Neću boljeti.”
To se činilo kao čudno obećanje, ali svejedno ju je ohrabrilo. Opustila se i pustila ga da je vodi.
Djelići dojmova pojavljivali su joj se na samom rubu svijesti, samo da već sljedećeg trenutka iščeznu, prije nego što bi ih uspjela razaznati, a još uvijek su jurili. U uskovitlanoj tami pojavila se točka tamnoljubičastog svjetla, skoro joj presjekavši odlučnost. U teoriji je znala da takvo mjesto mora postojati, ali nije ga se nadala vidjeti, čak ni u sebi samoj, kamoli u nekome drugome. Jezgra.
Dopustio joj je još jedno zastajanje, kao da joj treba predah – ili je možda njemu trebao; Kalaide nije bila sigurna. Dodir je sad bio tako potpun da nije mogla odrediti što dolazi od koga. A onda su opet krenuli dalje, užurbano, skoro mahnito. Kalaide je zadržala dah, svjesna da se i njena jezgra otvara prema njegovoj. Bol se opet pojavila, dosegla novi vrhunac, i zatim nestala, a Kalaide je čula svoj glas kako ispušta uzvik čiste radosti. Nešto toplo i meko načas ju je obujmilo, ublažavajući udar i pružajući joj novu snagu. Ljubičasti sjaj okruživao ju je sa svih strana – osim jednog malog isječka, primijetila je začuđeno, ali osjećaj je bio prejak da ga ispusti – i uzdahnula je od čuda i blaženosti.
A onda je sve završilo, i stajali su u snijegu pred Jirialovim nezainteresiranim pogledom, dok je Rahin njuškom gurkao Kalaidinu kosu.
Automatski se provjerila: bila je zadihana, srce joj je još nepravilo lupalo a koljena klecala, ali nije mogla naći ni traga plamenovima ni rani koju je napola očekivala negdje iznad svoga srca.
Polako, Enaor joj pusti ruku. U središtu njenog lijevog dlana, tamo gdje je osjetila ugriz vatre, presijavao se mali, zvjezdoliki ožiljak, kao da mu vrelina tek sad zamire.
“Trebalo bi brzo zarasti”, reče Enaor. I on je bio zadihan. “Ali stavit ću ti zavoj, za svaki slučaj. Nemam pojma kako ljudi reagiraju na plamen istine.”
“Plamen istine?”
Slegnuo je ramenima, sporim kretnjama uzmajući svoju medicinsku opremu. “To je samo ime.”
I on je pazio na lijevu ruku. Kalaide je nagnula glavu da bolje vidi, i ugledala identičan ožiljak u sredini njegovog dlana.
“A što smo to… zapravo učinili?” upitala je dok joj je stavljao povez na ruku. “Ako postoji neko jednostavno objašnjenje?”
Nasmiješio se i stresao glavom. “Ukratko, nadam se da sam stvorio vezu između naših duša. Ti bi rekla – naših jezgri.”
Omatao je zavoj i oko svoga dlana, nespretan i jednoruk. Kalaide uzme zavoj iz njegovih još drhtavih prstiju.
“Ali što to zapravo znači?” upitala je, popravljajući njegov nezgrapan rad. “Jel’ ti ovo prečvrsto?”
“Dobro je.” Pričekao je u tišini dok nije završila. Kalaide je već pomislila da ne namjerava odgovoriti kad je rekao, dok je vezivala završni čvor: “Zapravo znači ovo.”
Nešto kao da ju je poteglo ravno u jezgri. Kalaide je i nehotice jeknula, a onda shvati da nije ništa bolno, samo osjećaj bliskosti, prepoznatljivo enaorske, uz još nešto nesigurno, nerazaznatljivo. Osjećaj se povukao naglo kao što je i došao.
“Dobro”, reče konačno. “Ali koja je svrha te… veze?” upitala je. Enaor slegne ramenima.
“Do određene mjere, omogućuje nam da komuniciramo izravno. Postaje sve teže kako udaljenost raste – ima više smetnji – ali bar u teoriji, sad me možeš dosegnuti i ako sam s druge strane oceana.”
“Ali posizanje je nemoguće na prevelikim udaljenostima…”
“Kroz vezu posežeš izravno za dušom umjesto da tražiš moj otisak.” Vidjevši njen zbunjeni izraz, objasnio je: “Tražiš ono što znaš da jesam, a ne kako djelujem. Zapravo je slično tvom iscjeliteljskom dodiru, samo izravnije.”
Dok se Kalaide još hrvala s tom zamisli, Enaor se spusti kraj vatre. Noć je nekamo otišla. U svjetlu praskozorja, lice mu je bilo još bljeđe nego obično. “I omogućuje nam da jedno drugome dajemo snagu i pružamo orijentaciju na svim razinama iznad tjelesne. Zato sam morao stvoriti vezu prije nego što te povedem u sivozor. Ako se tamo nešto dogodi, bez toga ti ne bih mogao pomoći.” Dovršio je kroz zijevanje. Kalaide se pitala koliko mu je snage trebalo za stvaranje veze. Uredno podvrćući rubove svoga zavoja, spustila se kraj njega.
“Enaor… mogu li te pitati nešto vrlo intimno?” Pričekala je dok nije kimnuo i podigao obrve prije nego što je nastavila. “Kad sam… kad smo se dodirnuli… izgledalo je kao da jedan dio tvoje jezgre… ne znam…”
“Nedostaje”, dovršio je umjesto nje. “Točno. Kad se veze kidaju na silu, ostanu ožiljci.” Dohvatio je konjsku deku i legao na nju, sklopivši oči. Kalaide je ostala znatiželjna, ali nije htjela dalje prčkati po tome. Ogrlila si je koljena, prisjećajući se onog trenutka potpunog kontakta, pitajući se kako se često stvaraju veze koje ostavljaju takve ožiljke.
“Jesi znao da si ljubičast?” upitala je, nastojeći si skrenuti misli.
Enaor se nasmiješi ne otvarajući oči. “Stvarno? Rekli su mi da sam plav. Valjda ovisi od promatrača, kao i sve drugo.”
Kalaide se namršti. “Kako to misliš, kao i sve drugo? Zapravo jako malo toga ovisi od promatrača.”
Enaor joj dobaci umoran pogled. “Sve ovisi od promatrača. Sve je u umu. Zar vas u Haraji to ne uče?”
Zvučalo je smiješno. “Naravno da ne.”
Enaor sjedne. “Trebali bi. Ovaj svijet je samo odraz kaosa, jedan od mnogih. I, budući da je slika, tako se i ponaša. Zar nema Haraia izreku da je ružnoća u oku onoga tko gleda?”
“Da, dobro, imamo, ali ja sam mislila da se to odnosi samo na… ono, tjelesni izgled.”
“Između ostaloga, da. Ali vrijedi i za sve drugo. Svijet se mijenja ovisno o tome kako gledaš na njega.”
Nasmijala se s nevjericom. “Znači, ako odlučim vjerovati da u Haraji nema Gharda, oni će samo nestati?”
“Jasno da neće. Kao prvo, samo jedno vjerovanje slabo utječe na Oko svijeta. A kao drugo, morala bi promijeniti samu svoju jezgru, pretvoriti uvjerenost u nepostojanje Gharda u dio svoga bića.”
Uhvatila se za jedini poznati zvuk. “Oko svijeta?”
“Tako ga Ghardi zovu. Izvor našeg odraza. Ghardi smatraju da je to oko koje je Orlarn izgubio pri rođenju i iz kojeg se rodio naš svijet.”
“Mislila sam da bogovi Ghardsarna nisu tvoji bogovi.”
Enaor slegne ramenima. “To je samo ime. Kako Harajci tumače podrijetlo svijeta?”
“Pa, možda ima nekih sličnosti. Strielen od Vječnosti, koja je oduvijek postojala, nacrtala je krug u zraku. Iz tog kruga rođeni su Kastranion i Matrielen. Kastranion se ritnuo kao svako novorođenče, i pogodio je svoju sestru u čelo – zato ju se uvijek prikazuje sa znakom Mjeseca na čelu. Matrielen je zaplakala, a iz njenih suza nastao je naš svijet. U Kashani postoji hram Prve suze. Nad oltarom je oko od dragog kamenja.” Nasmiješila se. “To je ono što mi zovemo oko svijeta.”
Enaor kimne. “Eto vidiš. Sve te priče su samo različita tumačenja iste stvari. Istina iza njih je ista, ali svi bogovi i sva objašnjenja su jednako istiniti.”
Kalaide strese glavom. Činilo joj se da će joj um eksplodirati od tolikih novih zamisli.
“To zvuči tako…” Zbunjeno je stresla glavom. “Tako ispravno.”
Osmijeh mu je bio čudan, skoro nježan. “I baš kao što –” Odjednom, glas mu je zamro.
“Što…?” upita Kalaide šapatom.
“Čekaj.” Pogled mu je sumnjičavo prelazio pustinjom.
Kalaide je vidjela pokret iza jedne dine, i zgrčila se. Blaga Matrielen, nemoj da nas sada uhvate. Ne sada.
Enaor izvuče svoj mač i tiho ustane, pokretom ruke pokazujući Kalaide da ostane gdje je. Odmakao se nekoliko koraka od vatre i čekao. Zvuk se ponovio, a ovaj put ga je i Kalaide čula.
Zvučalo je kao zapomaganje mačeta.
« Još SF-slave | Doma | Q&A »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 5.8.2008. u 12:38 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Is it just me or was this almost like a… sex scene?…
I naravno, završavaš napetom scenom, tako da s još večim nestrpljenjem čekamo idući četvrtak…
Aaaa, ne. Ovaj put se neću nasanjkat. Još nisam pročitao i odugovlačit ću koliko god mogu.
niniane: sex scene? Who, me? Samo zato što dolazi do… penetracije?
igor: pročitaj! pročitaj! pročitaj! You know you want to…