Na današnji dan, 1907. godine, rodila se Katherine Hepburn, jedna od najvećih glumica i najstrašnijih žena svih vremena. Žena koja je osvojila najveći broj Oscara za glavne uloge ne samo među glumicama već i među glumcima – ukupno četiri. Osim toga, uz dvanaest nominacija, pridružila se zlatnoj ženskoj trojci – uz nju su još samo Bette Davis i Meryl Streep1 – ali također i žena službeno proglašena najvećom glumicom američkog filma, poznata po svojoj neuništivosti i odlučnosti.
Rođena je kao Katherine Houghton Hepburn – ne, to nisu dva imena, već prezimena njene majke i oca, jer je svo šestero njihove djece dobilo oba prezimena – bila je “čistog” engleskog podrijetla2 , što je za Amerikance neobično, a još je neobičnija bila obitelj u kojoj je Katherine H.H. odrasla. Njen otac, inače urolog, borio se za obrazovanje javnosti o spolnim bolestima, što je u to doba, početkom dvadesetog stoljeća, bilo više nego neobično. No još je neobičnija bila njena majka, Katherine Martha Houghton, koja je svoju kćer još kao djevojčicu počela voditi sa sobom na sufražetske demonstracije, a sudjelovala je i u osnivanju instituta za planiranje roditeljstva, zajedno s istaknutom ratnicom3 za kontrolu rađanja, Margaret Sanger.
U obitelji Hepburnovih, djeca su mogla slušati sve razgovore, a smjela su i sudjelovati. Iako su često dobivala protuargumente, tako su naučila da mogu otvoreno razgovarati o svemu. Od najranije mladosti, kćeri Hepburnovih bavile su se sportom, osobito plivanjem. Već duboko u osamdesetim godinama, Katherine Hepburn nastavila je gotovo svakodnevno plivanje u moru kraj svoga doma u Connecticutu, bez obzira na hladnoću vode. Upravo zahvaljujući tome – osim plivanja, briljirala je i u golfu te osvajala medalje u klizanju – sama je izvodila svoje opasne scene u filmovima.
Kad je Katherine bilo samo 14 godina, njen stariji brat Tom objesio se na tavanu prijatelja. Iako je ostalo nejasno da li se radilo o samoubojstvu ili o nesreći, nedvojbeno je da je Tomova smrt duboko potresla Katherine Hepburn: prestala se družiti s drugom djecom, a dugo je godina njegov rođendan, 8. studeni, slavila kao svoj, da bi tek u svojoj autobiografiji, pod znakovitim i za nju tipičnim naslovom Ja, priznala o čemu se radi.
Obrazovala se u koledžu Bryn Mawr, jednom od najslavnijih humanističkih koledža svoga doba, no zaradila je nekoliko kazni u školi, uglavnom zbog toga što je kršila satnicu i – pušila, što se u to doba smatralo neprikladnim za žene. Uhvaćena je, također, i kako gola pliva u fontani koledža, što zacijelo nije pomoglo njenom uspjehu, kao ni bavljenje glumom s kojim je započela već tada.
Bez obzira na sve probleme, 1928. godine diplomirala je iz povijesti i filozofije, i iste godine dobila prvu ulogu na Broadwayu. A samo da joj ne bi bilo dosadno, usput se i udala, za Ludlowa Ogdena Smitha. Brak je od početka bio uzbudljiv: bojeći se da će je publika pobrkati s tada popularnom pjevačicom Kate Smith, od svoga je supruga zahtijevala da promijeni ime u S. Ogden Ludlow. Rastali su se 1934. godine u Meksiku, no, začudo, ostali su prijatelji do kraja života.
Nakon duljeg razdoblja malih uloga, prvu je veliku priliku dobila 1932. godine, kao amazonka Antiopa u predstavi Ratničin suprug, osuvremenjenoj verziji Lisistrate. Predstava je doživjela veliki uspjeh u New Yorku, između ostaloga i zato što je Antiopa na scenu ulazila preksočivši nekoliko stuba s mrtvim jelenom prebačenim preko ramena. Leland Hayward, agent studija RKO, toliko se zadivio da je smjesta odlučio testirati snažnu glumicu. Iako je zatražila nevjerojatnih 1 500 dolara tjedne plaće, vidjevši testove, studio je pristao i dao joj ulogu. Visoka 1,71 m, Katherine Hepburn bila je među najvišim glumicama svoga vremena, i smjesta je opčinila svoga kolegu Johna Barrymorea, koji će joj se još dugo udvarati.
Nakon uspjeha prvog filma, A Bill of Divorcement, RKO joj je ponudio novi ugovor iako su se bojali kako će njeno nimalo holivudsko ponašanje utjecati na njenu karijeru. Kad su novinari spopali nju i njenog supruga nakon prvog filma, na pitanje jesu li doista vjenčani odgovorila je s “Nisam sigurna”, a kad su je upitali ima li djece, rekla je: “Dvoje bijele i troje obojane.” Takav iščašen smisao za humor smjesta joj je donio reputaciju “intelektualke” i “čudakinje”. Kad su joj kolege u studiju jednom sakrili hlače, nadajući se da će je tako prisiliti da navuče suknju, hodala je po studiju samo u donjem rublju i krenula je takva i na cestu, da bi se u posljednji čas hlače “pronašle”. No, ona je tu odlučnost da se drži svoje odjeće objašnjavala vrlo jednostavno: “Nosim svoj stil odjeće da si prištedim muku oko toga što bih obukla.”
Isprva joj takvo ponašanje nije pretjerano škodilo: već 1933. godine, osvojila je prvog oskara, za ulogu u filmu Morning Glory, u kojem je portretirala mladu glumicu koja odbacuje ljubav kako bi nastavila s karijerom. Iste je godine odigrala i Jo u filmskoj verziji Malih žena Louise May Alcott, američkoj ikoni ženskog pisma koja je požnjela ogroman uspjeh.
No, Hepburn se željela vratiti kazalištu. Komad u kojem je igrala, The Lake, ocijenjen je vrlo lošim, ali 1935. godine ponovno će se dokazati na filmu, kad naslovnom ulogom u Alice Adams zaradi svoju drugu nominaciju za Oscara. Uslijedit će jedna od najpopularnijih screwball komedija svih vremena, Bringing Up Baby, u kojoj zajedno s Caryjem Grantom kao zbunjenim profesorom pokušava brinuti za leoparda bogate tetke i kojom će oduševiti i publiku i kritiku, pretvorivši se u neospornu zvijezdu. No, serija osrednjih filmova poljuljat će taj status, burna veza s Howardom Hughesom šokirat će publiku i pokazati se emocionalno iscrpljujućom, a iste te 1938. godine zamalo će poginuti u urganu koji će razoriti obiteljsku kuću. Otprilike u to vrijeme, ocijenila je život kratko i jasno: “Život je težak. Uostalom, uvijek vas na kraju ubije.”
Uz Freda Astairea, Joan Crawford i Marlenu Dietrich, Katherine Hepburn završila je u kategoriji zvanoj “otrov za blagajne”, i vratila se kazalištu. Pisac Philip Barry posebno je za nju napisao komad Filadelfijska priča, u kojem igra razmaženu nasljednicu Tracy Lord rastrzanu između bivšeg muža koji joj može pružiti strast i budućeg, sigurnog i dosadnog. Čim je počela igrati, Filadelfijska priča oborila je sve rekorde na Broadwayu, a Katherine Hepburn kupila je filmska prava i prodala ih MGM-u, uz uvjet da može odabrati redatelja i glavne glumce. S Georgeom Cukorom iza kamere, te Caryjem Grantom kao zabavnim i Jamesom Stewartom kao dosadnim proscem, film nije mogao promašiti – i doista, postao je jedan od najvećih hitova četrdesetih godina, popularan i danas.
Film, inače, mnogima može djelovati antifeministički, pa čak i mizogino, no radi se, zapravo, o Mme Bovary pretvorenoj u komediju: očajnički pokušavajući ispuniti društvena očekivanja, Tracy Lord odbacila je svoga pravog partnera i prigrlila pouzdanog čovjeka koji joj ne može pružiti nikakav izazov. Kako se radi o komediji, i kraj je odgovarajuće sretan, no bijeda izbora koji Tracy stoje na raspolaganju – biti “razmažena, divlja i neodgovorna” ili “dobra i poslušna” – nije zapravo time nimalo narušena. Dexter (lik kojeg igra Cary Grant) čak joj u jednom trenutku to gotovo izrijekom i govori: ako ne bude imala partnera koji ju je u stanju razumijeti, Tracy će umrijeti – ako ništa drugo, ono od dosade – a brak joj je jedina opcija, jer je pritisak društva prejak.
A onda, 1942. godine, Katherine Hepburn zaigrat će u filmu Žena godine, s partnerom Spencerom Tracyjem. Na ekranu i izvan njega, Tracy i “Tracy” postat će nerazdvojni – i neprihvatljivi, kao dugogodišnji nevjenčani par u kojem je jedan od članova oženjen. Da, istina je da je Spencer Tracy cijelo to vrijeme ostao u papirnatom braku sa svojom službenom (katoličkom) suprugom, ali istina je, isto tako, da ni Katherine Hepburn nije baš marila za papire. Uostalom, o braku se izražavala puno puta, i rijetko kada pohvalno: tako je jednom rekla da je brak “prokleto komplicirana stvar. Da nije tako, ne biste morali potpisivati ugovor.” Još je slavnije njeno kratko sumiranje braka: “Ako želite divljenje mnogih muškaraca zamijeniti za kritiku samo jednog, samo naprijed, udajte se.”
Ali u mraku kino dvorana, Hepburn i Tacy bit će ne samo prihvaćeni već i iznimno popularni. Snimit će zajedno devet filmova, gotovo bez iznimke organiziranih oko sukoba između spolova u kojem su obje strane jednako jake i duhovite, i na kraju uspijevaju pronaći ravnotežu. Najpopularniji takav film vjerojatno je Adamovo rebro iz 1949. godine, te posljednji zajednički film i drugi Oscar za Hepburn, Pogodi tko dolazi na večeru iz 1967. godine, u kojem Hepburn i Tracy igraju uhodani, liberalni bračni par prisiljen svoje teorije isprobati u praksi kad im kćer kao zaručnika predstavi – crnca.
Samo godinu dana kasnije, oborit će rekord i postati prva glumica s trećim Oscarom, kojeg je dobila za ulogu Eleanore Akvitanske u filmskoj verziji komada Jamesa Goldmana Lav u zimi 4 . Sukob između Henrija Plantageneta (Peter O’Toole) i njegove supruge, Eleonore Akvitanske, oko toga koji će od njihovih sinova naslijediti prijestolje – a oboje su svjesni da ni jedan nije savršen izbor – te polagano shvaćanje da im kontrola nad budućnošću izmiče iz ruku izvrsno je sjela tada 61 godinu staroj Hepburn, dok je buran i strastven odnos između dvoje kraljevskih roditelja frcao iskrama. Hepburn i O’Toole do kraja života ostali su prijatelji, a zanimljivo je kako je Anthony Hopkins, koji je tada igrao princa Richarda5 kasnije priznao kako je glas Hannibala Lectera zasnovao na – glasu Katherine Hepburn.
No, najslavniju svoju ulogu Katherine Hepburn odigrat će uz drugu glumačku legendu, Humphreya Bogarta. U Afričkoj kraljici iz 1951. godine, s kojom će zaraditi petu nominaciju za Oscara, Hepburn igra Rose Sayer, postariju usidjelicu koja s propalim kapetanom uspijeva potopiti njemački brod i pronaći ljubav. Film, snimljen u Africi, ostao je zapamćen po tome da je gotovo cijela ekipa patila od malarije i dizenterije6 . Cijelo je snimanje bilo toliko uzbudljivo da je, mnogo kasnije, Hepurn napisala cijelu knjigu o tome. Knjiga se zvala: Stvaranje Afričke kraljice, ili kako sam otišla u Afriku s Bogartom, Bacall i Houstonom i skoro izgubila razum i postala bestseller čim je izašla, kad je Hepburn imala 77 godina.
Četvrtog Oscara pokupit će za ulogu u Zlatnom jezeru 1981. godine, a posljednju će ulogu odigrati u filmu This Can’t Be Love, kojeg je 1994. režirao njen bliski prijatelj, redatelj Lava u zimi, Anthony Harvey.
Katherine Hepburn umrla je 29. lipnja 2003. godine, u dobi od 96 godina. Za sobom je ostavila mnoštvo filmova, više knjiga, političku aktivnost – bila je pobornica ženskih prava, osobito aktivna u kontroli rađanja i začeća, a i članica američke komunističke partije dok nije zabranjena – i uspomenu na jednu od najvećih zvijezda koja se nikad nije pristala uklopiti u uobičajene zvjezdane okvire. Konačno, uvijek se držala vlastite maksime: “Ako uvijek radiš ono što te zanima, bar jedna osoba će biti zadovoljna.”
Strašna žena.
_________________________________
- sa deset i četrnaest nominacija, ali samo po dvije pobjede [↩]
- po nekim izvorima, čak se radi o vanbračnim potomcima Eleonore Akvitanske, koju će Katherine Hepburn kasnije odigrati na filmu [↩]
- ispričavam se na izrazu, no hrvatski naprosto nema ženski rod za borca [↩]
- nova verzija, s Patrickom Stewartom u ulozi koju je prethodno igrao Peter O’Toole i Glenn Close umjesto Katherine Hepburn, isto je tako sjajna i vrijedna gledanja ako negdje naiđete na nju! [↩]
- to mu je bila prva filmska uloga, kao i Timothyju Daltonu, koji igra francuskog kralja Philippea [↩]
- osim Johna Houstona, redatelja, i samog Bogarta, koji navodno jednostavno uopće nisu pili vodu [↩]
« Q&A | Doma | Emma Goldman »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 5.12.2008. u 12:31 am u kategoriji Citati, Strašne žene. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
i te kako strašna žena. jedna od mojih omiljenih glumica. doduše, slabije stojim s njenom ranijom filmografijom, ali kasnije njene filmove dobro znam i jako volim. trebalo bi više takvih žena na svijetu!
Potpuno se slažem!