Na današnji dan, 1940. godine umrla je Emma Goldman, anarhistica, pobornica općeljudskih prava, pobunjenica, “najopasnija žena u Americi” i općenito strašna žena.
Rođena je 27. lipnja 1869. godine u Kaunasu, u Litvi, koja je tada još bila dio Ruskog carstva, i to u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Njena majka, Taube, imala je dvije kćeri iz prvog braka, Helenu i Lenu. Prvi joj je suprug umro od tuberkuloze, a drugog, Emminog oca, odabrala je njena obitelj. Kad se rodila Emma, Abraham Goldman smatrao je rođenje kćeri samo još jednim znakom neuspjeha. Odrastajući u kući bez ljubavi, Emma je često bila metom fizičkog kažnjavanja, a jedinu je utjehu nalazila u odnosu s polusestrom Helenom, koja joj je pružala razumijevanje.
Kad je Emmi bilo sedam godina, obitelj Goldman preselila je u Prusku, gdje su je upisali u školu. Učitelj njemačkog oduševio se Emminom strašću, posuđivao joj knjige i vodio je u operu. Zahvaljujući izvrsnim rezultatima u školi, dobila je mogućnost da se upiše u gimnaziju, no vjeroučitelj joj je odbio napisati preporuku, pa je ipak nisu primili.
Obitelj se ponovno preselila, ovog puta u St. Petersburg, gdje je zbog siromaštva Emma Goldman morala prekinuti školovanje. Kad je zamolila oca da joj dopusti povratak u školu, on je u odgovor bacio njenu knjigu iz francuskog u vatru i povikao: “Djevojke ne moraju puno učiti!” No, Emma se nije dala smesti: nastavila je čitati i obrazovati se kako je mogla, a osobito su je privlačili nihilisti. Najveći je utjecaj na nju imao roman Što da se radi Nikolaja Černiševskog. Glavna junakinja u romanu, Vera, prihvaća nihilističku filozofiju, bježi od svoje obitelji, i organizira kolektiv za šivanje koji joj omogućuje slobodan život. Roman je oduševio Emmu Goldman, koja se i te kako mogla identificirati s pobunjenicom Verom.
Kad je napunila petnaest godina, njen je otac zaključio da joj je vrijeme za udaju, iako je Emma to oštro odbijala, tvrdeći da se neće udati osim iz ljubavi. No, 1885., Helena je odlučila otići svojoj sestri u SAD i povesti Emmu sa sobom. Emmin otac na to nije pristao, i Emma je morala zaprijetiti da će se baciti u Nevu ako joj ne dopuste odlazak. Stigavši u gradić Rochester, Emma Goldman počela je raditi kao švelja, no dala je otkaz kad su joj odbili povišicu, i zaposlila se u jednoj maloj trgovini. Tamo je upoznala Jacoba Kershnera, i u veljači 1887. godine udala se za njega. Prve bračne noći otkrila je da joj je suprug impotentan. U isto vrijeme, Emmu je sve više zanimala politika, osobito anarhizam i, zajedno s Jacobovom opsesivnom ljubomorom, brak nije izdržao ni godinu dana. Kad se razvela, roditelji su je proglasili razuzdanom i odbili je pustiti u kuću. Sa šivaćim strojem u jednoj ruci i torbom u drugoj, Emma Goldman otišla je u New York s pet dolara u džepu.
Prvog dana kad je stigla u grad, u kafiću Sach’s, tada poznatom okupljalištu radikala, upoznala je Aleksandra Berkmana, koji će postati jedna od najvažnijih figura u njenom životu. Drugi veliki utjecaj na nju izvršio je Johann Most, koji se zalagao za “propagandu djelom”, tj. korištenje nasilja za poticanje promjena. Most ju je podučavao govorništvu, i ubrzo je proglasio svojom nasljednicom.
Kad se prvi put popela na pozornicu, baš u gradu Rochesteru, Emmi Goldman stao je mozak. A onda se sjetila tri godine koje je provela tamo, dosadnog i potplaćenog posla u tvornici, propalog braka, poniženja, i progovorila je. Opisala je to ovako: “Riječi koje nikad sebe nisam čula izreći pokuljale su sve brže i brže. Bile su strastvene… Publika je nestala, čak je i dvorana nestala; bila sam svjesna samo svojih vlastitih riječi, svoje ekstatične pjesme.” Nakon toga, vrlo brzo postala je slavna upravo po svojim strastvenim govorima, i tisuće ljudi dolazile su je čuti. No, ubrzo se razišla s Mostom, koji joj nije dopuštao samostalnost.
Za razliku od Mosta, Saša Berkman bio je spreman dopustiti joj dovoljno slobode. Ubrzo su postali ljubavnici, i preselili se u Woodstock zajedno s Berkmanovim bratićem Modestom Steinom i Emminom prijateljicom Helen Minkin. Do kraja života ostat će iznimno bliski, a ljubavna veza potrajat će desetljećima.
Berkman i Goldman zajedno su pratili štrajk u Homesteadu. Jedan od najslavnijih štrajkova 19. stoljeća, bio je to sukob između radnika i čeličane Carnegie. Kad su pregovori između sindikata i uprave propali i započeo je štrajk, kompanija je dovezla štrajkbrehere iz drugih krajeva zemlje, i unajmila Pinkertonovu agenciju da ih čuva. 6. srpnja 1892. godine, tristo Pinkertonovaca sukobilo se sa štrajkačima: tijekom dvanaest sati pucnjave, poginulo je sedam zaštitara i devetero štrajkača.
Jedan od glavnih krivaca za sukob bio je upravitelj tvornice, Henry Clay Frick, i Goldman i Berkman odlučili su ga ubiti, uvjereni da će, zajedno s potporom koju su štrajkaši dobivali u novinama, to navesti radnike na pobunu protiv cijelog sustava. Berkman je krenuo izvršiti ubojstvo bombom, ali je nije uspio napraviti. Emma je pak, po uzoru na Sonju iz Zločina i kazne, zaključila da će se izdržavati prostitucijom. Očito je, međutim, da ni ona nije bila nadarena za život s onu stranu zakona: kad je pronašla prvu “mušteriju”, čovjek ju je odveo u lokalni bar, častio je pićem, dao joj deset dolara i rekao joj neka odustane jer “nema dara”. Goldman je kasnije opisala taj incident u svojoj autobiografiji, i dodala kako je ostala bez riječi.
U međuvremenu, Berkman je umjesto bombom napao Fricka pištoljem i nožem, ali nije ga uspio ubiti. Osim toga, umjesto da mu se oduševljeno pridruže, radnici su ga napali i predali policiji. Iako nije uspio ubiti Fricka, Berkman je osuđen na dvadeset i dvije godine zatvora. Policija je sumnjičila i Emmu Goldman, ali nisu našli dokaza protiv nje, te su samo prisilili njenog stanodavca da je izbaci. Cijelu priču najbolje je opisala sama Emma: “Kad ti je dvadeset i tri godine, ne razmišljaš razumno.”
Tijekom ekonomske krize 1893. godine, Emma Goldman uhapšena je zbog “nagovaranja na pobunu” kad je nezaposlenim radnicima okupljenim na Union Squareu rekla da treba “protestirati pred palačama bogataša; tražiti posao. Ako vam ne daju posla, tražite kruha. Ako vam ne daju ni to, uzmite kruh sami.” Budući da nije skrivala ni svoj anarhizam ni ateizam, osudili su je kao “opasnu ženu” na godinu dana zatvora. Tamo je patila od reume, i počela proučavati medicinu zahvaljujući prijateljski nastrojenom zatvorskom liječniku. Kad je izašla iz zatvora, dočekalo ju je skoro tri tisuće ljudi.
Po izlasku iz zatvora, odlučila je studirati medicinu, ali u Americi se kao žena nije mogla obrazovati za porodništvo i masažu, dva polja koja su je najviše zanimala. Zato je otišla u Europu, i u Beču zaradila obje diplome. Godine 1899. upoznala je Hippolytea Havela, s kojim je u Francuskoj organizirala Međunarodni anarhistički kongres, a kasnije se vratila u SAD, gdje je radila kao primalja, ali nije prekinula ni svoju javnu političku karijeru.
Godine 1901., kad je Leon Czolgosz ubio američkog predsjednika Williama McKinleyja, policija je zaključila da je Emma Goldman zacijelo um cijele operacije, samo zato što je i Czolgosz bio anarhist. Dva tjedna su je držali u zatvoru iako im je Czolgosz osobno potvrdio ne samo da ga Emma Goldman nije navela na atentat na McKinleyja, već ga nije zapravo ni poznavala – samo ju je jednom susreo i zamolio da mu preporuči anarhističku literaturu. No, kad je postalo jasno da Czolgosz mentalno bolestan, Goldman je odbila osuditi njegov postupak, zbog čega su je prezreli svi, pa čak i drugi anarhisti.
Nakon što su Czolgosza pogubili, promijenila je ime u E.G. Smith i počela se baviti isključivo medicinom, povukavši se iz javnog života. No, kad je donesen Zakon o izbacivanju anarhista, čime je anarhizam de facto stavljen izvan zakona, nije mogla izdržati: vratila se u politički život, podupirući pravo na slobodu izražavanja, i 1906. osnovala časopis Majka Zemlja, kao mjesto za “izražavanje mladih idealista”. Majka Zemlja objavljivala je članke suvremenih mladih anarhista, ali i klasične tekstove Proudhona, Kropotkina i Mary Wollstonecraft.
Iste godine, Aleksandar Berkman konačno je izašao iz zatvora, no bilo mu se teško vratiti starom životu. Čak je pokušao i samoubojstvo, i vratio se u život tek kad je Emma Goldman ponovno završila u zatvoru, kroz napore da je oslobodi. Godine 1907. preuzeo je i uređivanje Majke Zemlje, dok je Emma otišla na turneju kako bi svojim govorima prikupila sredstva za održavanje časopisa.
Sljedećih deset godina, Goldman će ostati na turneji, svojom karizmom okupljajući brojnu publiku ne samo među anarhistima, već i pripadnicima cijelog raspona političkog spektra, osobito novinarima, umjetnicima i piscima, kao i radnicima, i ženama. U proljeće 1908. godine, upoznaje Bena Reitmana, liječnika koji je radio sa siromasima, i započeli su ljubavnu vezu. Istovremeno, Emma se pridružila Margaret Sanger u borbi za legalizaciju kontracepcije, i zajedno su zbog toga uhapšene.
Godine 1910., zaključila je da joj je dosta onih koji na njena predavanja “dolaze kako bi se zabavljali” i odlučila je “dosegnuti onih nekoliko koji doista žele nešto naučiti”. Zato je napravila zbirku svojih govora i članaka, i objavila ih pod naslovom Anarhizam i drugi eseji. U knjizi je govorila i o patriotizmu (koji je prezirala), ženskim pravima, braku i zatvoru. Sudjelujući u raspačavanju letaka o kontracepciji, opet je završila u zatvoru 1916. godine.
Kad je 1917. u SAD-u počelo novačenje, Emma Goldman u Majci Zemlji objavila je svoje protivljenje kako novačenju, tako sudjelovanju SAD-a u ratu. Zato je zajedno s Berkmanom organizirala “Ligu protiv novačenja”, koja je svoje stavove tumačila time što su “internacionalisti, antimilitaristi, i protivnici svih ratova koje vode kapitalističke vlade”. Zbog toga su 1917. i Goldman i Berkman završili u zatvoru. Tijekom suđenja, Emma Goldman održala je svoj slavni govor u kojem je upozorila: “Kažemo kako je Amerika ušla u rat da bi osigurala demokraciju u svijetu, a trebala bi prvo osigurati demokraciju u Americi. Kako će svijet ozbiljno shvatiti Ameriku ako se demokracija kod kuće svakodnevno krši, sloboda govora sprečava, miroljubive skupove rastjeruju nasilni i brutalni gangsteri u uniformama; kad se slobodni tisak kontrolira, a svako neovisno mišljenje ušutkuje.” Dobili su maksimalnu kaznu – dvije godine zatvora i deportaciju, uz globu od 10 000 dolara. U zatvoru je upoznala socijalisticu Kate Richards O’Hare, kao i anarhisticu Gabriellu Segatu Antolini. Njih su se tri udružile u naporima da postignu bolje životne uvjete u zatvoru, i postale su poznate kao “Trojstvo”.
Godine 1919., Goldman i Berkman su pušteni iz zatvora i smjesta deportirani u Rusiju, zajedno s još nekoliko stotina ruskih imigranata, u skladu sa Zakonom o izbacivanju anarhista. Iako joj se isprva činilo da je revolucija ispravan prvi korak, vrlo brzo se razočarala suočivši se s realnošću situacije, osobito kad je čula da je “sloboda govora buržujsko sujevjerje”. Nakon što su sovjetske vlasti 1921. okrutno suzbile štrajk u Kronstadtu, Goldman i Berkman zaključili su da u toj zemlji za njih nema budućnosti. U prosincu te godine, odlaze prvo u Rigu, zatim nakratko u Stockholm, da bi se privremeno skrasili u Berlinu. Tamo će Emma Goldman napisati svoje knjige Moje razočaranje Rusijom i Još moga razočaranja Rusijom – naslovi koje joj je nametnuo nakladnik, ali koji su osigurali dobru prodaju.
No, njemačkoj ljevici nije se sviđala njena kritika Rusije, pa je Emma Goldman 1924. otišla u London. I tamo ju je dočekao šok i nevjerica kad je kritizirala sovjetski sustav. No ipak, kad joj je 1925. zaprijetila deportacija, škotski anarhist James Colton ponudio se da je oženi kako bi joj osigurao britansko državljanstvo. Zahvaljujući tome, mogla je bez brige putovati u Francusku i Kanadu. Tri godine kasnije, započela je pisanje autobiografije, živeći u kolibi u Saint-Tropezu. Knjiga je izišla pod naslovom Živeći svoj život, i Emma Golmdan htjela je da bude objavljena u jednom tomu i po pristupačnoj cijeni. Nakladnik Alfred Knopf izdao ju je u dva toma, i po cijeni za pola većoj od dogovorene. Bez obzira na to, dospjela je na same vrhove feljtonističkih izdanja te godine, i doživjela iznimno dobar prijem kritike. Velikim dijelom upravo zahvaljujući tome, 1933. dobila je dopuštenje za turneju po SAD-u, uz uvjet da govori samo o drami i svojoj autobiografiji. Kad joj je u svibnju istekla viza, otišla je u Toronto da zatraži novu, no nije ju dobila.
Godine 1936., nakon što je Saša Berkman počinio samoubojstvo, Emma Goldman otputila se u Barcelonu i po prvi se put u životu našla u pravoj anarhističkoj komuni. No, kako je građanski rat u Španjolskoj napredovao, glavni anarhistički savez, CNT-FAI (Nacionalna radnička konfederacija i Iberska anarhistička federacija), stupio je u koalicijsku vladu, kršeći tako suštinski princip anarhije. Ubrzo su se komunističke snage sukobile s ostatkom pravih anarhista, a nedugo nakon toga Druga španjolska republika je propala, i nacionalističke snage preuzele su vlast. Emma Goldman morala se vratiti u Englesku, no nije mogla izdržati tamošnju atmosferu, te se 1939. vratila u Kanadu. Tamo je ostala sve do svoje smrti, 14. svibnja 1940. godine.
Nakon smrti, dugo su je, kao ženu, smatrali “samo” vrsnom govornicom, a umanjivalo se njen doprinos slobodarskoj misli i anarhističkoj filozofiji. Tek šezdesetih i sedamdesetih godina, ponovno su je otkrile feministice drugog vala, i nova izdanja njenih djela vratila su je na ključno mjesto koje joj pripada. Stvarno svima najtoplije preporučam da bar pogledaju njena sabrana djela, koja se na engleskom može naći ovdje, dok izbor prijevoda anarhosindikalistkinje nude ovdje. No, da mi ne biste morali samo vjerovati na riječ, evo nekoliko stvari koje je rekla:
O svome viđenju anarhizma:
“Anarhizam, dakle, zapravo označava oslobođenje ljudskog duha od vladavine vjere; oslobođenje ljudskog tijela od vladavine vlasništva; oslobođenje od lanaca i ograničenja vlasti. Anarhizam označava socijalni poredak zasnovan na slobodnom okupljanju pojedinaca radi proizvodnje pravog društvenog bogatstva; poredak koji će svakom ljudskom biću jamčiti slobodan pristup zemlji i puno uživanje svih životnih potreba, u skladu s pojedinačnim željama, ukusima i sklonostima.”
“Nije me briga jesu li nečije teorije o sutrašnjosti ispravne. Zanima me je li im duh danas ispravan.”
“Želim slobodu, pravo na samoizražavanje, svačije pravo na divne, radosne stvari.”
“Nema veće laži od uvjerenja da su ciljevi i namjere jedna stvar, dok su metoda i taktika druge… Sredstvo koje se koristi postaje, kroz naviku pojedinaca i društvenu praksu, nerazdvojan dio konačnog cilja…”
Analizirala je i dramu, uočivši već tada važnost popularnog narativa u oblikovanju društvene svijesti. Prvu knjigu, Društveno značenje moderne drame, objavila je 1914., dok drugu nikad nije dovršila.
Sukobljavala se s ranim sufražetkinjama, ne zato što nije vjerovala u ravnopravnost žena, već zato što nije vjerovala da je pravo glasa i sudjelovanja u državnom okviru politike samo po sebi korisno:
“Kao da žene ne prodaju svoje glasove, kao da se političarke ne može potkupiti!”
“Pretpostaviti, stoga, da bi žena mogla uspjeti pročistiti nešto što se pročistiti ne može znači podariti joj nadnaravne moći.”
No, s druge strane, isto je tako uporno i strastveno zahtijevala ravnopravnost spolova:
“Zahtijevam neovisnost žene, njeno pravo da se sama izdržava; da živi za sebe; da voli koga god želi, ili koliko god želi. Zahtijevam slobodu za oba spola, slobodu djelovanja, slobodu u ljubavi, i slobodu u majčinstvu.”
“Potrebno nam je neograničeno oslobađanje starih tradicija i navika. Pokret za emancipaciju žena dosad je napravio tek prvi korak u tom smjeru.”
Bila je, između ostaloga, prva žena – u svoje vrijeme, općenito prva osoba u Americi, čak i među anarhistima, koja je javno izrazila uvjerenje da spolna opredijeljenost spada u osnovna ljudska prava:
“Čini mi se tragičnim što su ljudi drugačijeg seksualnog tipa uhvaćeni u svijetu koji izražava tako malo razumijevanja za homoseksualce, i koji je tako bezočno bezosjećajan prema različitim gradacijama i varijacima roda i njihovom velikom značenju u životu.”
Intenzivno se bavila pitanjem slobode govora i reformom zatvorskog sustava. Smatrala je zločin prirodnom posljedicom nepravednog ekonomskog sustava, a zatvore je nazivala “Društvenim zločinom i neuspjehom”.
I vjeru je smatrala samo instrumentom kontrole i dominacije:
“Svjesno ili nesvjesno, većina teista u bogovima i vragovima, u raju i paklu, u nagradi i kazni vide bič kojim se ljude tjera na poslušnost, skrušenost i zadovoljstvo… Filozofija ateizma predstavlja širenje i rast ljudskog uma. Filozofija teizma, ako je uopće možemo tako zvati, statična je i fiksna.”
I, konačno, citat koji nikad nije zapisala, ali koji je posve nedvojbeno bio i ostao u skladu s duhom njenoga razmišljanja:
“Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije.”
Emma Goldman. Najstrašnija žena.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 5.14.2008. u 1:40 am u kategoriji Citati, Strašne žene. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Svaka čast na odličnim tekstovima o sjajnim ženama!
Hvala!