Zvuk koji ih je uzbunio stigao je od lava. Ležao je u snijegu, napola smrznut i očito izgladnio. Oči su mu bile staklaste, ali još je bio živ.
“Jadničak”, reče Kalaide tiho. Enaor se polako spusti na jedno koljeno.
“Skoro je mrtav”, rekao je, pa si pročisti grlo. Životinja je bila mlada, još nije imao ni punu grivu. Zar je smrt doista jedina milost koja je preostala na svijetu?
Obliznuvši se, Enaor čvršće stegne svoj mač. Osjetio je da Kalaide stoji pola koraka iza njega; kao da mu je htjela spustiti ruku na rame. Nije bio siguran kako će reagirati ako to učini.
“Možda…” Oklijevao je. “Možda da pridržiš konje.”
“Ne. Postoji i drugo rješenje”, odvratila je. “Čekaj.”
Vratila se do konja i otvorila svoje bisage. Izvadila je iz njih neki paket i vratila se. Polaganim, odmjerenim koracima, prošla je kraj Enaora, kleknula kraj lava i povukla njegovu krupnu glavu u svoje krilo.
“Ženo…?”
Ne obazirući se na njegove proteste, slobodnom rukom otvorila je paket i izvadila pregršt pločica od datulja. Izdrobila je jednu i gurnula komade u lavlje ralje. “Probaj”, šapne. “Ukusno je.”
Životinja se u prvi čas zakašljala, ali onda shvati i počne žvakati.
Preko njegove glave, Kalaide je mirno susrela Enaorov zapanjeni pogled.
“Shvaćaš da mu možda uopće ne pomažeš?” upitao je.
Zatreptala je, ali nije skrenula pogled. “Moram bar pokušati, Enaor.”
Neko ju je vrijeme promatrao u tišini. Čak je i lavlja glava bila preteška za nju; mišići su joj bili vidljivo napeti, lijevi dlan sigurno ju je pekao kao užareno željezo. Usne su joj se raširile u opušten osmijeh dok je šaputala ohrabrenje svome čudnom štićeniku.
Enaor vrati mač u korice i ustane.
Dok je ona hranila lava, Enaor je pokupio njihovu opremu i pokrio vatru. Dan je bio oblačan, i nije htio više gubiti vrijeme u Kaleu. Put do Perdaela je dug i vodi kroz Tha, veliko močvarno područje na zapadnoj granici Haraje.
Razmišljajući, Enaor uzdahne. Što ako je i Kalhana mrtva? Što ako je on posljednji preživjeli Stariji, previd, slučajnost? Zakopčao je Jirialovo sedlo samo malo oštrijim pokretima nego što je bilo neophodno. Takve misli su čista glupost. Čak ni bogovi ne bi mogli uništiti cijelu rasu, osobito ne bogovi mlađih naroda. Ili, ako bi, ne bi im promakao ama baš nitko. Samo bi netko suludo arogantan mogao pomisliti da je izbjegao bogovima.
Nasmiješio se, samo napola svjesno. Svi su mu uvijek govorili da mu je to najveća mana. Dosad je to već mogao prerasti. Koliko ga je puta Dalair podsjećao na to da se svijet ne vrti oko njega?
Enaor baci pogled na mjesto gdje je Kalaide još hranila lavlje mlado. Ono razderano mjesto u njegovoj duši nekad je bila veza s Dalairom. Povezali su ih čim su bili dovoljno stari da podnesu obred. Budući vladar i njegov budući čuvar zida morali su biti u stanju djelovati kao jedno ako se ukaže potreba.
Ubio je Dalaira.
Enaor prođe rukom kroz kosu i osjeti kako je kratka. Načas je skoro poželio da je Kalaidine vjere, da vjeruje kako mrtvi promatraju svijet i zanimaju se za njega. Mogao bi Dalairu pokazati svoju odrezanu pletenicu. Mogao bi ga, možda, zamoliti da mu oprosti.
Kalaidina ruka na njegovom ramenu natjerala ga je da podigne pogled, ali prepoznao je njen dodir i nije posegnuo za oružjem. I to je bila promjena s kojom nije znao što bi. Pročistio je grlo.
“Kako je tvoj pacijent?”
Nasmiješila se, malo nesigurno ali svejedno očito sretna. Još je nikad nije vidio takvu . “Bio je samo gladan i smrznut. Otišao je. Pokušala sam ga potjerati prema sjeveru… ne znam. Ali mislim da smo mu dali priliku.”
Enaor se trzne. “Ti si mu dala priliku, ženo”, reče. “Ti si iscjeliteljica.” Uzjahao je i pokrenuo Jiriala, nadajući se da će tako izbjeći daljnji razgovor.
“A ti?” Kalaide se umorno podigla u sedlo, ali glas joj je još zvučao vedro. “Što si ti?”
Odgovorio je brzo, kao dijete koje izgovara pjesmicu i mora požuriti od straha da ne pogriješi. “Ništa. Izvan svoje zakletve, nemam života, ni časti, ni svrhe.”
Osjećao je njen pogled na svojim leđima, ali nije se htio okrenuti prema njoj. Oči su joj bile zlatno-smeđe u sredini, s tragom zelenog na rubovima. Podsjećale su ga na jesenske šume oko Anlahlana. Ne treba joj pogledati lice da se toga sjeti. Ne treba joj pogledati lice.
“To je… tužno”, rekla je tiho. “Je li istina?”
“Mora biti, ženo. Nemam izbora.”
* * *
“Stariji?” Kalaide je ponovno progovorila tek puno kasnije, kad su zaleđenu pustinju već ostavili za sobom i vratili se pod zimom izmučene borove Haraje. Posljednje riječi koje su razmijenili prije toga kao da su imale i neko drugo značenje, ali nije bila sigurna kakvo, i pomalo se bojala doznati. No, to nije bilo jedino što nisu razriješili.
“Kad ćeš mi pokazati sivozor? Rekao si da si zato i stvorio vezu među nama.”
Enaor se okrene i pogleda je. U sumraku, nije mogla razaznati izraz njegovog lica.
“Imaš pravo. Počet ćemo čim se zaustavimo da prenoćimo.”
“Sad ćemo si dopuštati i luksuz spavanja?”
Čula je osmijeh u njegovom odgovoru premda ga nije vidjela. “Nije mi cilj da svi pocrkavamo prije nego što stignemo do Perdaela, ženo. Bajlala je bila… žurba više nema smisla.”
Kalaide nije odgovorila. Između njih i Perdaela ležao je Tha. Za razliku od smjera sjever-jug, kojim se kretala većina harajske trgovine, ceste koje su išle u smjeru zapada smatrale su se područjem pustolova i bandita. Neposlušnoj djeci se prijetilo da će ih poslati u Tha – a Kalaide nije bila sigurna je li doista prerasla djetinje strahove koji bi joj se prošuljali kralježnicom kad god bi pomislila na varljivo zeleno tlo velike močvare.
“Čemu se nadaš u Perdaelu?” upitala je da si skrene misli.
“Tamo je još jedan grad Starijih. Kalhana. Najstariji i najveći naš grad.” Slegnuo je ramenima. “Nemam kamo drugamo. Ti možeš ostati u Haraji…” Usporio je Jiriala, ali držao je uzde visoko, kao da će odjuriti čim Kalaide donese odluku. Nesigurna, uzdahnula je.
“Stvarno ne znam. Nikad nisam bila u Perdaelu, premda znam njihov jezik… Kako je tamo?”
“Ja znam još manje od tebe. Imaju puno šuma, i čuo sam da kod njih muškarci nose suknje. Znam nešto o njihovoj povijesti, jasno, ali čak ni ne govorim perdalaj.”
Bilo je tako dobro čuti da postoji nešto što ne zna. Kalaide se natjerala da proguta hihot. “Pa, onda valjda moram ostati s tobom. Trebat će ti tumač.”
Jirial stane. “Točno.” Enaorov glas zvučao je nekako čudno olakšano. “Istina je. Trebat ću te.”
* * *
Zaustavili su se kraj jednog potoka. Nakon cijelog dana jahanja i skoro neprospavane noći, Kalaide je bila tako umorna da se jedva natjerala prožvakati ostatak zaliha iz Bajlale. Slatke pločice brzo su joj utažile glad, ali su je ostavile žednu. Prokuhala je vodu prije no što se usudila piti; ovaj potok nije znala. Enaor je pak podijelio vodu s konjima.
“Zar tebe bolesti ne pogađaju?” upitala je Kalaide, hladeći svoju vodu u snijegu. On odmahne glavom.
“Neki kažu da je to zato što smo mi prva stvorenja bogova, pa smo ispali bolji od mlađih naroda. Drugi misle da je to povezano s našom sposobnošću zacjeljivanja. Da se zapravo razbolimo, ali se oporavimo prebrzo da bi se primijetilo.”
“A što ti misliš?”
Slegnuo je ramenima.
“Pa zar se nikad nisi zapitao?”
Stresao je glavom. “Ja nisam iscjelitelj. Bolesti me zapravo ne zanimaju.”
“Ali znaš povezivati rane.”
“To zna svaki ratnik. Zar harajski vojnici ne dobivaju obuku u takvim stvarima?”
“Baš i ne. Postoje vojni liječnici, a u normalnim prilikama drugo nije ni potrebno.”
Nasmiješio se. “Što su to normalne prilike za vojsku?”
Kalaide se zamisli. Vojna pitanja zapravo je baš i nisu zanimala. Usprkos tome što im je upravo vojna služba izvorno donijela imanje, Reolisi su bili više trgovci nego ratnici, i jahali su u bitku samo na poziv ordinatora. Kalmar se otišao boriti preko volje.
Ali ne i njihova srednja braća. Kad je počeo rat, bili su premladi da vide išta osim sjaja uglačanog metala.
“Jesi li ti ratnik, Enaore?” upita Kalaide konačno.
Slegnuo je ramenima. “Učili su me ratovanju, ali i drugim stvarima.”
“Ali to ti se sviđalo?”
“Nema ti se tu što sviđati ili ne sviđati. To je neophodno.”
Kalaide sklopi oči. Kalmar joj je rekao skoro istu stvar, onog jutra kad je odjahao u rat. Naidar i Dalaon, tada petnaest i šesnaest godina stari, proveli su noć u uzbuđenom brbljanju, radujući se novim mjestima koja će posjetiti. Otad ih Kalaide više nije vidjela.
Odjednom, toliko su joj nedostajali da se morala ugristi za usnicu kako ne bi zaječala. Vjerojatno su mrtvi, sva trojica, a ona ih nije stigla ni ožaliti.
Vodeći se instinktom, Kalaide ustane i izvadi vrećicu trava koju je nosila oko vrata. Stojeći kraj njihove male vatre, posipala je trave po plamenovima.
“Strielen od Vječnosti, budi im milosrdna. Kharaon Reolis Tartor, moj otac, kojem bi sad bilo pedeset i devet godina: Strielen od Vječnosti, budi mu milosrdna. Naidar Reolis Hano, moj brat, kojem bi sad bilo sedamnaest godina: Strielen od Vječnosti, budi mu milosrdna. Dalaon Reolis Latus, moj brat, kojem bi sad bilo osamnaest godina: Strielen od Vječnosti, budi mu milosrdna. Kalmar Reolis Eheo, moj brat, kome bi sad bilo dvadeset i sedam…” Glas joj je pukao premda je šaptala; pročistila je grlo i nastavila, osjećajući hladne tragove suza na svojim obrazima. “Strielen od Vječnosti, budi mu milosrdna.”
Napola je zakoraknula u stranu, ali je zaustavi Enaorov glas.
“Thair vail Eteleor, moj otac, kojem bi sad bilo tristo i dvije godine.”
Kalaide se okrene i iznenađeno pogleda Enaora. On u tišini digne obrve.
“Strielen od Vječnosti, budi mu milosrdna”, dovrši Kalaide umjesto njega. Potrošila je svoju prstovet; opet posegne u vrećicu.
“Dalair vail Avalaor, moj – nismo bili u rodu…”
“Samo reci nešto čime ćeš odrediti vaš odnos.”
Prije nego što ju je Enaor stigao poslušati, u tlo između njih zabilo se koplje.
« Emma Goldman | Doma | Alieni se javljaju 2015? »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 5.15.2008. u 12:38 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Četvrtak, pola deset ujutro…
Strašno mi se sviđa odnos kakav si razvila između njih dvoje. Istovremeno je jednostavan i složen i ne zvuči apsolutno nimalo umjetno - a to mi je stvarno super:-)
(naravno, vjerojatno bi mi bilo malo manje super da Kalaide nije upravo ovakva, nego da je neka ženska heroina koja mlati okolo mačem ili se fajta sa svakim kog sretne - a upravo ovakva je, barem meni, beskrajno kul;-))
:preen: :preen: