Malo zabave za ljubitelje književnosti…

Kao prvo, Vlak niotkuda, roman Michela Thalera. Roman nije loš, ali spominjem ga iz sasvim drugog razloga: cijeli roman, dug 233 stranice, napisan je bez i jednog glagola. Ozbiljno. I sve se kuži, što je najbolje. Literarni eksperiment ili dosjetka? Ili samo akademsko mahanje perom pera radi? Vjerojatno ovo posljednje, jer je čovjek koji ga je napisao, pravim imenom Michel Dansel, doktor književnosti, a umjesto promocije romana održao je sprovod za glagol, nazivajući ga “osvajačem, diktatorom, i uzurpatorom književnosti.” Osim toga, tip je izrazito ogorčen na cijeli ljudski rod. Optuživali su ga za mizoginiju, no mora se reći, njemu su i muškarci i žene koje susrećemo u vlaku uglavnom — kreteni. Napisan je još 2004., ali eto, spominjem ga sad jer mi je sad dopao šaka… a i podsjetio me na drugi poznati (i nešto lakše probavljiv) eksperiment u autorestrikciji.

Ne znam jeste li to znali, naime, ali roman Gadsby Ernesta Vincenta Wrighta napisan je bez i jednog jedinog slova “e”. Tko mi ne vjeruje, može pogledati tekst originala. Istu stvar napravio je i francuski pisac Georges Perec, svojim romanom La Disparition, no on je, ipak, imao zeru jednostavniju zadaću. U engleskom je, naime, slovo “e” pet puta učestalije od bilo kojeg drugog…

No, ako ćemo o samoograničavanju, ne znam može li itko nadmašiti tipa po imenu Leon Placentius. Frajer je bio fratar, i živio je u Francuskoj u 16. stoljeću, a napisao je Pugna porcorum, ep o boju svinja od preko 250 stihova. U čemu je caka? Svaka pojedina riječ počinje mu… slovom p. Nekako imam dojam da i nije baš imao puno posla…

S druge strane, poljski pisac Jerzy Andrzejewski napisao je roman Bramy raju (Vrata raja) koji ima oko 40 000 riječi — ali samo jednu rečenicu. Krleža, Joyce… amateri, sami amateri.

No, kad spominjem Joycea, moram reći i nešto što relativno malo ljudi zna o njemu: osim što je u pisanju bio opsjednut vremenom, isti je problem imao i u stvarnom životu. Bio je poznat po tome što je nosio ni manje ni više nego pet ručnih satova, sve odjednom — a svaki je pokazivao drugačije vrijeme.

A to je još i banalno kad se usporedi s francuskim pjesnikom Gérardom de Nervalom, koji je kao ljubimca imao jastoga, kojeg je, navodno, vodio i u šetnju, na dugačkoj plavoj lajni. Ne znam zašto je važno što je bila plava, ali to se spominje u svim izvorima… kao što se spominje i drugi neobični ljubimac, šišmiš, kojeg je imao Charles Baudelaire. Za njega je pak dodatno zanimljivo i što ga je Baudelaire sam uhvatio na lokalnom groblju, a hranio ga je kruhom i mlijekom.

Ali svi su oni amateri kad se usporede s Millardom Kaufmanom, čovjekom koji je veći dio svoga života proveo kao novinar, marinac, pa zatim scenarist, i sad je, s 90 godina, napisao svoj prvi roman. Roman, pod naslovom Bowl of Cherries, doživio je i kritički uspjeh i dobrodošlicu publike, jer je sumanut i smiješan i mudar kako to samo jedan 90-godišnjak može napisati… osobito kad se radi o 90-godišnjaku koji je jednom, eksperimenta radi, uzeo kobrin otrov, i došao k sebi gol igrajući golf, o čovjeku koji je prestao pušiti s 80 jer ga inače ne bi operirali, koji je tulumario s mladom Elizabeth Taylor i najviše zapamtio da je imala mrak televizor… čovjeku koji, naravno, sad dovršava i svoj drugi roman, i, kako sam kaže, za živo čudo još mu rade skoro svi kotačići u glavi. Strašan tip. Koga zanima, opširan intervju s njim pročitajte ovdje.

I eto, poslije netko kaže da su velikani uštogljeni…

Povezani postovi:

• Povezano

  • 22. 7. 2008. -- Književne tetovaže
  • 11. 4. 2008. -- Koja ste knjiga?
  • 21. 11. 2008. -- Torte nad tortama
  • 19. 11. 2008. -- Monty Pythons Strike Back
  • 14. 11. 2008. -- Doslovizacija
  • 11. 11. 2008. -- Osuvremenjeni klasici
  • 8. 11. 2008. -- Novi mem
  • 31. 10. 2008. -- Death Star Torta
  • 28. 10. 2008. -- Divote prirode
  • 15. 8. 2008. -- Ma sad ću se ja uozbiljiti…
  • 9. 8. 2008. -- I još jedan štos…
  • 8. 8. 2008. -- Zvučna iluzija
  • 5. 8. 2008. -- Još jedna dobra fora
  • 25. 7. 2008. -- Umjetnički Star Wars
  • 21. 7. 2008. -- Čovjek je pogodio suštinu teorije književnosti