“Možeš jahati bez sedla?” Enaor je povukao Kalaide na tlo i prošaptao, konjskom dekom pokrivajući njihovu vatru.
Kalaide načas sklopi oči da se privikne na mrak, onda baci pogled prema mjestu gdje su svezali konje. Rahin se bio propeo kad je počela gužva, ali Jirial je ostao miran i sad je bio skoro nevidljiv.
“Mislim da mogu”, odvrati. “Što…” Prepoznala je odsutni izraz na Enaorovom licu i pričekala.
“Vjerojatno ghardska ophodnja”, promrmljao je. “Bahtaron me lovio – trebali smo ostati u pustinji i otići dalje na zapad prije skretanja na sjever.”
“Koliko ih je?” Kalaide je osjetila bljesak bijesa kad ih je koplje oboje promašilo, ali to je bilo sve. Iscjeliteljski dodir nije baš bio precizno oruđe kad su u pitanju brojevi.
“Desetak. Ne usuđujem se podrobnije skenirati. Idemo.” Krenuo je prema konjima puzeći sasvim uz tlo. Kalaide ga se trudila oponašati koliko je mogla, ali napredovala je bolno sporo i naporno. Dok su se približili konjima, lice i ruke bili su joj prekriveni blatom, iglicama i snijegom. Enaor je imao vremena i pokupiti svoje bisage kad su prošli kraj njih.
“Pripremi se da skočiš”, rekao je. “Na moj znak.”
“Nisam sigurna…” Osjetila je Enaorovu ruku oko svoje mišice i zašutjela.
“Sad!”
Skočili su. Kalaide je dograbila Rahinovu grivu i, uz oslonac Enaorove ruke, uspjela mu se uspeti na leđa. U sljedećem trenutku, jurili su prema drveću, a slijedila ih je buka ghardskih psovki i opasno zujanje kratkih kopalja.
Šuma je jurila kraj Kalaide u vrtlogu niskih grana i naglih trzaja. Činilo se da idu prema sjeveru, ali mogla se orijentirati samo prema bregovitom terenu – imala je pune ruke posla samo držeći se Rahinu za grivu i trudeći se da ne izgubi Enaora iz vida. Nikad prije nije jahala bez sedla – na određeni način, bilo joj je lakše zato što su toliko jurili pa nije stigla razmišljati o kamenju pod sobom. Dlanovi su joj se znojili. Kosa joj je padala u oči, svodeći svijet na nejasan Enaorov obris i povremene žućkaste bljeskove snijega na mjesečini. Kad je Rahin zavrištao i propeo se, više je odletjela nego se bacila u stranu.
Sletjela je na grm i osjetila eksploziju boli u svome desnom članku, ali ništa nije vidjela, štiteći si lice od trnja na grančicama. Pokušala se pomaći, ali odjeća joj je zapinjala.
“Dođi.” Enaorova ruka bljesnula je iz mraka i izvukla je iz grma odlučnim pokretom. Kalaide se našla na Jirialovim leđima.
“Što…?” pokušala je, okrećući se prema Rahinu. Ležao je u snijegu, glave iza grma.
“Koplje.” Enaor je zvučao napeto. “Mrtav je.” Popeo se iza nje i dodirom peta okrenuo Jiriala. “Jesi dobro?”
Kalaide je stisnula zube i oprezno okrenula stopalo. Uganuće, ništa slomljeno. “Jesam.” Rahin, tako mi je žao. Ti si bio damski konj, nisi trebao…
“Drž’se.” Pojurili su dalje. Oko njih, drveće je bivalo sve gušće, i uskoro su jedva mogli prolaziti. Kalaide je sklopila oči – ionako ništa nije vidjela – i progutala automatsku molitvu Matrielen. Ako njene svećenice šuruju s Ghardima a Božica ih nije kaznila, nešto je tu jako pogrešno. Osim ako Matrielen ne zna zato… ali kako bi to bilo moguće? A ako zna, zašto?
Otvorila je oči na Enaorove promljane psovke.
“Gdje smo to?”
Silazeći s Jiriala, Enaor slegne ramenima. “Još nas progone, ali više nemamo kamo.”
Kalaide se ogleda oko sebe; dah joj je stao u grlu. Stigli su na trokutastu, mjesečinom obasjanu čistinu. S jedne strane, bila je omeđena gustom šumom kroz koju su došli; drveće i grmlje bili su tako stisnuti da je jedva mogla povjerovati kako su prošli onuda. Bilo je jasno da drugog prolaza kroz gustiš nema. S lijeve strane, skoro okomita zemljana padina tvorila je neprolazan zid. A treće strane jednostavno nije bilo. Trava je ovdje naprosto prestajala, i dalje je postojalo samo nebo, i sićušna zasniježena šuma u daljini. Provalija se spuštala okomitije od stijene koja je zagrađivala drugu stranu čistine, ravno i duboko kao da je neka ogromna mačka povukla kandžom kroz planinu i odlomila joj komad. Kalaide se strese.
“Što ćemo sad?”
Enaor je stajao kraj padine s druge strane čistine. “Misliš da bi se mogla popeti ovuda?” upita preko ramena. Kalaide dotakne ogoljenu zemlju. Mrvila joj se pod prstima, ali, tu i tamo, vidjela je korijenje drveća s vrha brijega kako izviruje na otvoreno.
“Možda. Usudila bih se pokušati.”
Enaor zadovoljno kimne glavom. “Onda idi.”
Iznenađeno ga je pogledala. “A ti?”
“Ja ne idem. Netko ih mora usporiti.” Šapnuo je nešto Jirialu u uho, onda ga odvede do mjesta gdje su izašli iz šume. “Požuri”, dodao je preko ramena s natruhom nestrpljenja.
Kalaide strese zemlju sa svojih prstiju. “Ne”, reče mirno. Enaor podigne obrve.
“Kako to misliš?”
“Kako sam rekla. Ako ti ostaješ, ostajem i ja.”
“Ne budi glupa, ženo.”
“Nisam. Bilo bi glupo otići. Ostala bih sama, u nepoznatom kraju punom Gharda i Matrielen zna čega još. Prolaz je uzak, ova čistina je mala. Možda ih možemo odbiti.”
Enaor si nervozno prođe rukom kroz kosu. “Nemamo vremena za svađanje, ženo.”
“Znam. Zato mi daj svoj nož i ne raspravljaj se.” Pokušala se nasmiješiti. “Ne napuštam te, Stariji. Ti si sve što mi je preostalo.”
Enaor se zagledao u nju, zaustio, ali onda, umjesto da nešto kaže, uzme nož sa svoga pojasa i pruži ga Kalaide. A onda je naglo gurne o stijenu, dok im je koplje letjelo iznad glava i nestajalo u provaliji iza njih.
Sljedećeg trenutka, Kalaide se borila, leđima oslonjena o padinu, skoro napamet zamahujući prema krupnom obrisu koji joj je zaklanjao pogled. Krajičkom oka vidjela je bljesak Enaorovog mača na mjesečini, ali to je bilo sve.
Njen protivnik posegnuo joj je prema kosi; Kalaide je to iskoristila i gurnula ga obim rukama, saginjući se da izbjegne dvosjeklu sjekiru u njegovoj drugoj ruci. Čovjek se spotakao, pao i otkotrljao se preko ruba, ali uspio se uhvatiti jednom rukom za neki korijen. Kalaide ga je čula kako pokušava pronaći oslonac u tvrdom planinskom tlu. Obliznuvši usnice, okrenula je nož u svojoj ruci i svom ga snagom zabila čovjeku u šaku. Pustio se i nestao u tami uz prigušen uzvik. Kalaide se pokušala vratiti do padine, ali više nije mogla proći. Sad je Enaor bio pritisnut uza zid, napadnut s tri strane.
Kraj izlaza iz šume, Jirial se propeo i zanjištao; kad se sljedeći Ghard pokušao probiti na istaku, Kalaide je čula krckanje kostiju i vidjela kako čovjek pada pod krupnim kopitima. Jedan Enaorov protivnik osvrnuo se na neočekivani zvuk; Kalaide je to iskoristila, sagnula se i dohvatila oštricom stražnju stranu njegovih koljena. Dok je padao, Enaorov mač razderao mu je grlo, pretvarajući usklik u kašljanje i zatim u tišinu. Prije no što je Kalaide uspjela ustati, netko ju je dograbio za ruku i povukao je unatrag. Osjetila je pod vratom nazupčanu oštricu ghardske sjekire.
Sklopila je oči, pitajući se hoće li Strielen od Vječnosti doista biti s druge strane, da je dočeka i prevede preko vječnog mora.
Ghard koji ju je držao povikao je nešto na svome jeziku. Kad nije dobio odgovora, ponovio je glasnije, potežući Kalaidinu ruku prema gore, tako naglo da je jeknula. Odjednom, zveket metala je prestao.
Enaor je stajao, zadihan, s vrhom mača pod grlom Gharda u bogatoj, krvavo crvenoj opremi optočenoj srebrom. Čudan, životinjski smješak još je titrao u uglovima Enaorovih usana, ali oči su mu se polako vraćale u stvarni svijet.
Ratnik koji je držao Kalaide uputio mu je nekoliko odsječnih rečenica. Stariji je oklijevao, ne spuštajući oružje. Kalaide je osjetila da joj sjeverni ratnik jače steže ruku i ugrizla se za usnicu, shvaćajući da Ghardi pokušavaju dobiti život čovjeka pred Enaorovim mačem u zamjenu za njen.
Enaor je odgovorio na ghardskom, i konverzacija je potrajala neko vrijeme. Čeznula je da Enaoru kaže neka ne popušta, ali sa sjekirom pod grlom bilo joj je teško i disati, kamoli govoriti. Mogla je prosuditi situaciju samo po izrazu na Enaorovom licu, ali on se držao hladno, ne skrećući pogleda sa svoje potencijalne žrtve.
Oštrica sjekire pritisnula se o Kalaidinu kožu. Osjetila je krv kako joj curi niz grlo, uz još neko režanje na ghardskom. Enaorov odgovor dugo je potrajao. Čovjek na drugom kraju njegovog mača je uzvratio mirnim, ljubaznim glasom, i dovršio dobacivši nešto preko svoga ramena. Onaj koji je držao Kalaide je oklijevao, onda promrmlja nekoliko tihih riječi.
Konačno, Enaor spusti mač. Mladić u crvenom rekao je još nešto, a Enaor mu je preko ruke pružio svoj mač, s balčakom prema naprijed.
A onda su je dva Gharda dohvatila za ruke, ne grubo ali odlučno, svaki s jedne strane, i odvela je prema šumi. Enaor je još bio na čistini, okružen Ghardima.
Dvojica ghardskih ratnika vezali su joj ruke i podigli je na sedlo, zatim jedan od njih uhvati uzde i povede konja za ostalima. Sklopivši oči da rastjera strah koji joj se polako počeo penjati kralježnicom, Kalaide posegne za Enaorom.
Tamo gdje je trebao biti, našla je samo prazninu, točku tamniju od polumraka kojim su se kretali. Osvrnula se da vidi što se događa na čistini, ali grane su je već sakrile.
Pomolila bi se Matrielen, ali nakon prizora u pustinji Bajlale, nije se usuđivala. Preostalo joj je samo jedno.
Batharone, ili kako se već zoveš, ako si i upola vrijedan Enaorovog štovanja, bolje ti je da nešto hitno poduzmeš. Da se nisi usudio pustiti ga da umre.
Usprkos bijesnoj molitvi, tama je još uvijek bila sve što je Kalaide mogla osjetiti umjesto Enaora kad su stali, u dvorištu prostrane drvene kuće usred šume.
« U tami svjetlo | Doma | Trinaesto poglavlje »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 5.22.2008. u 12:44 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Samo mala napomena da su ti se fontovi zbrčkali.
Hvala na upozorenju, evo, srihtano. Prav mi budi kad uploadam tekstove s Windows mašine…