Već se dulje vrijeme spremam napisati ovaj tekst, ali nikako da stignem. Pa evo, sad kad Firefox sprema svoju 3. verziju, da i to učinim. Neka vas naslov ne zavara: ne mislim govoriti o Švarciju, i veliko slovo nije tipfeler. Priča koju želim ispričati jest priča o tome kako me Microsoft¹ sam natjerao da se prebacim na Linux.

Kao prvo, da se razumijemo: ja nisam Microsoft-basher, i nikad nisam ni bila. Koristim Windowse već godinama i, usprkos povremenom grintanju, sve do nedavno zapravo nisam imala nekih velikih problema. U davna vremena verzije 3.11, još mi se znalo dogoditi da tu i tamo vidim zloglasni “plavi ekran smrti”, ali ne baš često, a kvalitetnije verzije, zaključno s XP-om, stajale su mi čvrsto kano klisurina. Jedan od razloga je, vjerojatno, bio i to što ja zapravo volim IT, i uvijek sam nastojala imati dobre i jake strojeve. Ne čudovišta – moja omiljena kompjuterska igra je još uvijek Tetris, tako da mi nisu trebale monstruozne grafičke kartice i slične kerefeke – nego solidne, kvalitetne strojeve koji su pružali zadovoljavajući omjer cijene i kvalitete, dovoljno prostora, i obično imali podosta RAM-a jer to sa sobom vodi i određenu udobnost rada. Nisam u životu imala ni puno problema s virusima, jer sam uvijek pazila da imam odgovarajuću zaštitu i nisam osjetila potrebu klikati na mailom pristigle linkove koji nude slike jedva punoljetnih djeva bajnih ili zaradu od trilijardu dolara u dva dana. Dakle, po mom iskustvu, Windowsi nisu zlo, nego su široko prisutan i solidan OS.

Kao drugo, već jaaako dugo tvrdim da je MS-ov Word, da prostite, nenadjebivo najbolji softver za obradu teksta koji postoji, uz samo dva uvjeta: da ga znate koristiti, i da ga koristite za obradu teksta, a ne za, recimo, izradu web-stranica, prelamanje ili druge stvari za koje nije predviđen i u kojima doista veselo šepa. Sad, s jedne strane, mnogi kojima Word predstavlja problem muku muče s onim prvim uvjetom. Word je kompleksna tvorevina koja ima puno silno dobrih i pametnih rješenja, ali doista nije za neinformirane. Ne mogu ni nabrojati koliko mi se puta kosa digla na glavi kad bih dobila tekstove napravljene u Wordu u kojima su odlomci uvlačeni razmaknicom, stilovi pravljeni direktnim intervencijama na tekst, a numerirane liste tipkane rukom, kao da se korisnik još uvijek nije oprostio od svoje vjerne Olimpije.²

Iza obje tvrdnje stojim i danas – ali uz jedno ozbiljno ograničenje: gorenavedeno vrijedi, pod uvjetom da stanemo prije Viste i novog Officea. Kao dugogodišnji “power-user”, svoj sam normal.dot prenosila iz jedne verzije Worda u drugu još od prošlog stoljeća, a zajedno s njim i kratice, makrače i tonu drugih stvari koje sam si sporihtala onako kako meni paše. Isto tako, kad god sam se prebacivala s jedne verzije Doza na drugu, obično mi je trebalo neko vrijeme da poisključim sve moguće nepotrebne automatike i općenito si stvari našlihtam po volji, ali onda bi, u roku od tjedan-dva, sve sjelo na mjesto i moji kompovi bi opet postali one stare, poznate kante kojima se mogu služiti i naslijepo.

A onda je došla Vista. Ne bi ona došla sama po sebi – nemam potrebe uvijek biti među ranim usvojiteljima, a iskustvo nas uči da su MS OS-ovi obično jači nakon što izađe prvi SP³ – ali su mi se stvari tako sudbinski posložile. Krepao mi je laptop a, budući da popravak košta ohohoo, zaključili smo da će biti bolje rješenje nabaviti novi, a krpanje starog stroja ostaviti za neka bolja vremena. I, kako to nije glavni stroj, nisam htjela neko veliko i skupo čudovište, već samo nešto solidno na čemu se može pisati i surfati. (Da, radim ja i svašta drugo, ali to sve mogu i na Sharoni, velikom stroju.⁴ Pa sam uočila vrlo povoljnu ponudu HP-ovog Compaqa 6720s. Postojala je samo jedna mala caka: dolazio je s Vistom, u verziji home basic. OK, zaključili smo. Ima i gorih stvari u životu nego ganc novi komp s ganc novim OS-om. Konačno, to je tvornički složeno. Ne može biti totalno loše, ne?

Može. I te kako.

Prvo, novi MS Office. Možda je doista namijenjen upravo onim ljudima koji u proteklih desetak godina ništa nisu naučili, pa će im ovaj novi šareniš, prepun sličica, tabića, animacija i sličnih gluposti pomoći da konačno nauče što se sve s Wordom može⁵ , ali nekako sumnjam u to. Nama, međutim, koji smo savladali baratanje prijašnjim verzijama, kao da su namjerno pokušali maksimalno otežati stvari. Trebalo mi je nekoliko minuta da pronađem kako ću formatirati tekst, jer su, između ostaloga, razni elementi formata porazbacani po posve novim rubrikama, tako da vam je jezik na jednoj strani⁶ , font na drugoj…

No, dobro. MS Office je ionako došao samo kao demo-verzija, pa bi se to moglo i zanemariti. Naravno, malo je priglupo imati aplikaciju na kompu a onda je, kad demo-verzija istekne, morati zamijeniti starijom varijantom, ali već sam ionako paralelno koristila i Open Office, i nije mi bio problem naprosto puknuti OO na komp i pretvarati se da onaj ružni, nezgrapni, smiješno šareni program koji tvrdi da je u nekom srodstvu s nekad moćnim i ozbiljnim obrađivačem teksta zapravo ne postoji.

Ali tu priča tek počinje. Naime, i sam OS ponašao se vrlo slično novoj verziji MS Officea. Bio je puno veći, puno šareniji, i puno sporiji. Nudio je neke bitne izmjene u principu funkcioniranja, neke stvari nisu bile gdje su nekad bile, a najviše me izluđivalo stalno, kakti sigurnosno propitkivanje mislim li zbilja otvoriti taj program/datoteku/štoveć i znam li ja da mi je dijete na svome loginu čitalo svoj mail. Osim toga – budući da sam odabrala model relativno skromnih grafičkih mogućnosti, jer mi nešto jače ni ne treba – Vista se stalno žalila da ne može ovo ili ne može ono, slavni aero nije ni do selotejpa došao, a indeks zadovoljstva strojem – koji Vista računa sama – nije uspijevao postići čak ni trojku. Da ni ne spominjem da mi je čitava veselica, zajedno sa skrivenim particijama i drugom opremom, u startu pojela 30 giga diska. Kad se sjetim svog prvog PC-ja, koji se dičio ogromnim hardom od 80 MB⁷ , to se činilo nekako smiješnim, ali, opet – na 120 GB prostora, nešto što mi bez pitanja poždere četvrtinu doista mi nije baš simpatično.

A onda je Vista počinila samoubojstvo. Ozbiljno. Harakiri, seppuku, ne znam kako bih to drugačije nazvala. Naprosto, jednog dana je komp iz čista mira, pri dizanju, zatražio svoj recovery disk. OK, pomislih ja naivno, nešto ga je uzrujalo, dat ćemo mu recovery disk i pustiti ga da se smiri.

Sljedeće što se pojavilo na ekranu bio je natpis: Formatting C:.

Ne znam mogu li vam opisati kako je užasavajuće vidjeti taj natpis bez gumbića na kojem bi pisalo “Yes/No”, ili bar “Cancel”, ili nešto slično. Formatiram C disk, a ti možeš samo gledati. King i Romero zajedno nisu u stanju smisliti ništa što bi se moglo mjeriti s time, časna riječ.

Argh. Još me prođu žmarci kad na to pomislim.⁸

I, eto. Tako je moja Vista samu sebe ubila, formatirala si disk, i ostavila me s praznim kompjuterom. Jest, imala sam ja bekapirane fajlove (ne sve, nažalost), ali svejedno me stvar malo iznervirala. Malčice.

Komp je još bio pod garancijom (bio je star oko mjesec i pol) i postojala je opcija da ga nosim natrag u dućan i tražim da mi stave novu Vistu. No, nekako, nisam baš imala pretjerane želje da to iskustvo ponovim. Mislim da me razumijete. Postojala je i mogućnost da gore stavim XP, ali, iskreno, u tom trenutku nije mi baš bilo do novog iskustva s Windowsima. Pa sam stoga dohvatila Ubuntu 7.10 , najpristupačniju distru Linuxa, i šusnula je na komp.

I nisam se ni osvrnula. Da, trebalo mi je dva dana dok sam sve pohvatala – ali u Visti, koja je bila nova inačica OS-a koji sam koristila godinama – nisam ni za mjesec i pol uspjela složiti sve kako hoću. A sad je izašla i nova verzija Ubuntua, Hardy Heron, koji se, zamislite, prijavio mome kompu i uredno me pitao hoću li se apgrejdati – jer ne moram, budući da je Gutsy Gibbon, verzija 7.10, LTS-izdanje, i ima osiguran support za sljedeće 3 godine. Kako čujem, osmica još ima ponekih kašljucanja, ali dok mome Gibboniju istekne potpora, već će biti i novih verzija, i opet ću moći odabrati stabilnu, sigurnu, na viruse otpornu verziju OS-a koji je potpuno legalan, radi apsolutno sve što treba, i diže se, na sporom stroju, od nule do pune funkcionalnosti za nevjerojatnih i stoga više puta štopanih 18 sekundi.

I zato Dozama mogu reći samo jedno: Hasta la Vista, baby.

A koga zanima, probnu verziju Ubuntua (stavite je na CD i vrtite ne dirajući svoj postojeći OS, da je isprobate) možete, posve legalno, skinuti ovdje.

_________________________________

1. ovdje bi sigurno trebala doći neka TM oznaka ili slično, kao i kod svih drugih naziva MS softvera. Zamislite si što vam treba. [↩]
2. Ne zato što bi to samo po sebi bilo problem, već zato što se takve stvari više nego lako raspadaju, pogotovo kad ih se prebacuje s jednog stroja na drugi, a ljudi se onda ljute na softver, koji nije ni kriv ni dužan. [↩]
3. što se vidjelo i na nedavnom PWN2OWN natjecanju [↩]
4. Mali se zove Fifi. [↩]
5. Ispričavam se što cijeli MS Office prvenstveno izjednačavam s Wordom, no za to imam dva dobra razloga. Prvi je što je Word ipak najšire korištena aplikacija iz sklopa, a drugi je taj što i ja najviše koristim upravo Word, tako da o njemu mogu govoriti s najviše autoriteta. [↩]
6. u ispravkama [↩]
7. uočite promjenu u redu veličine [↩]
8. Pauza za lupanje glavom o stol. [↩]

Povezani postovi:

• Povezano

  • 31. 3. 2008. -- Iz kategorije nepodnošljivo slatkih stvari