“Ascinia?” Trgnuvši se, Kalaide je skočila na noge. Njena je svijeća dogorjela, ostavljajući je slijepu pred bljeskom baklje na vratima. Bacila je pogled kroz prozor: nebo je bilo posve crno. “Ascinia, jesi li to ti?”

“Vi ste tu?” Baklja je progovorila harajski, ali baritonom i s blagim naglaskom. Kalaide se namršti i zatrepće. Bio je to onaj crvenokosi Ghard koji ju je poslao van iz središnje dvorane, i iznenađeno je zurio u nju. “Otkud vi ovdje?”

Kalaide povuče ogrtač preko ramena, drhteći. Zaspala je kraj otvorenog prozora. “Vaši ljudi su me doveli ovamo”, rekla je, što je mirnije mogla. “Mislila sam da ste im vi tako naredili. Je li ovo vaša soba?”

Mladi Ghard strese glavom. “Da, ali… Oh, Orlarnovog mu koplja! Rekao sam im da vas odvedu nekamo dok ne završim tamo dolje, pa su pretpostavili…” Čak i s crvenom bradom, Kalaide je vidjela kako mu obrazi rumene. “A i vi ste.”

“S obzirom na sve, zapravo jesam.”

“Ispričavam se, gospo. Nadam se da su bar bili pristojni prema vama.”

“Jesu.”

Ghard je ušao u sobu, zapalio još jednu svijeću i vratio baklju u hodnik. “Drago mi je”, rekao je, vraćajući se u sobu i zatvarajući vrata za sobom. Kalaide se povukla prema prozoru, ali on je samo umorno sjeo na krevet. “Koliko sam shvatio po riječima vašeg suputnika, vi ste više žrtva nego…”

“Što ste učinili s njim?”

Pitala je prenaglo; shvatila je to čim je progovorila. Mladić je sumnjičavo pogleda.

“Živ je. Premda, iskreno, nije mi jasno zašto bi vas brinula sudbina vašeg navodnog otmičara.”

Kalaide stisne rubove svoga ogrtača. Morat će biti opreznija dok ne otkrije što im je Enaor ispričao. “Mislim da je znatiželja prirodna.” Izdržala je njegov upitni pogled ne trepnuvši, zabivši si nokte u dlanove da ih zadrži mirnima.

Mladi Ghard si protrlja bradu. “Zašto?”

Kalaide spusti pogled. Mora brzo misliti. “Možda se želim naslađivati nad njegovom sudbinom”, promrmlja.

“Ne. Niste takav tip.”

“A što vi znate o meni?”

“Podosta. Putovali ste sa Starijim… možda ste morali, jer biste inače nastradali? Ali zajedno s njim – znači da ste u stanju gledati i dalje od barjaka. Hrabri ste i snalažljivi, toliko ste pokazali u borbi.” Nasmiješio se i slegnuo ramenima. “I ne znate ghardin.”

Kalaide mu je i protiv volje uzvratila osmijehom. “To priznajem”, reče. “Ali u ostalom griješite.”

“Ne očekujete valjda da povjerujem kako smo zarobili glasnika Gnjusnog Gospodara koji vas je oteo kao žrtvu za oltar svoga gospodara? Moj ujak to možda i vjeruje, ali ja ne.”

“Odveo me iz kuće protiv moje volje, na to vam se mogu zakleti. Ali stvarno ne znam što je namjeravao sa mnom.”

“I svejedno vas zanima što mu se dogodilo?”

Slegnula je ramenima. Nije imala pravog odgovora na to, čak ni za sebe samu

Nasmijao se. “Vi ste neobična osoba, gospo.”

Kalaide se ugrize za usnicu. Očito je imao važan položaj. Bio bi koristan saveznik – ali po kojoj cijeni? Pazeći da zadrži neodređen osmijeh na licu, spustila je glavu. “Previše mi laskate, gospodaru.”

“Sorg. Sorg od Vamroda.” Pružio joj je desnu ruku, po harajski.

“Kalaide”, rekla je, prihvaćajući ruku. Stisak mu je bio suh i čvrst, ali kratak. Njenom ocu bi se svidio. Uvijek se žalio da je Laedorov stisak previše pohlepan. Osjećam se kao da bi mi iščupao ruku da može, govorio je. Mladac se naprosto previše trudi. Prisjećajući se, Kalaide osjeti kako joj se smiješak topi. Rukovala se s Ghardom, jednim od onih koji su joj oduzeli dom, ubili oca, braću. Naglo povuče ruku.

“Nešto nije u redu, gospo Kalaide?”

Ali ne smije ga sad naljutiti. Stresla je glavom. “Ne, samo… samo sam umorna. Ovo je bila duga noć.”

Sorg je načas oklijevao. “Možete odspavati ovdje, gospo. Ja ću se snaći u dvorani – neće mi biti prvi put.”

Prije nego što je Kalaide mogla odgovoriti, vrata su se otvorila i u sobu je utrčao neki vojnik, užurbano govoreći. Sorg promrmlja nešto što je očito bila psovka.

“Ostanite ovdje”, rekao je Kalaide, posežući pod svoj krevet i vadeći ispod njega torbu od navoštenog platna. “Nitko vam neće smetati.”

“Što se događa?”

“Jedan od bolesnika bunca. Moram – “

“Jedan od bolesnika? Imate ih više? Epidemija?”

Namrštio se. “Što je to epidemija?”

“Više ljudi istovremeno pati od iste bolesti?”

Čovjek na vratima nestrpljivo je uzdahnuo i dodao neki ljutiti komentar. Sorg mu odgovori, onda se opet okrene Kalaide.

“Da. Sad ću –”

“Idem s vama. Možda mogu pomoći.”

Namrštio se. “Jeste li sigurni? To baš nije lijep prizor.”

Kalaide zbaci ogrtač i krene prema vratima. “Navikla sam.”

Uznemireni čovjek poveo ih je do sobe na drugom kraju hodnika. Bila je puno veća od Sorgove, s desetak improviziranih ležajeva. Na svakom od njih ležao je po jedan čovjek, u raznim stadijima bolesti. Bili su znojni, ispucalih usana, neki su mrmljali, drugi se trzali. Na ležaju kraj prozora, jedan se mladić bacakao, nerazumljivo vrišteći.

Kalaide je pretekla oba Gharda i kleknula kraj mladića, spuštajući mu ruku na čelo. “Gori. Prvo mu moramo spustiti temperaturu. Čime ste se služili?”

Sorg bespomoćno slegne ramenima. “Vodenim oblozima… ne znam ni jedan drugi način.”

“Imate li rakije? Bilo kakvog jakog pića?” Počela je odvezivati mladićevu tuniku, automatski izbjegavajući nesuvisle pokrete njegovih ruku.

“Ali…” Sorg ju je načas promatrao u tišini, onda dovikne naredbu preko ramena i klekne kraj nje, hvatajući mladića za ruke i pomažući joj da mu skine tuniku. “Imam dojam da znate što radite, Kalaide”, rekao je.

“I znam”, odvratila je, skidajući mladiću hlače. “Moramo ga ohladiti. Što… Imate li slučajno kadu?”

“U sobi moga ujaka.”

“Donesite je, i napunite je vodom. Hladnom vodom. I trebat ću krpe. Ne zavoje, samo nešto za – je li to rakija?”

Zadihana Ascinia stala je kraj njih, sa glinenom bocom u ruci. Kalaide je uzme jednom rukom, drugom gužvajući bolesnikovu košulju. “Nije važno, i ovo će poslužiti.” Zubima je otvorila bocu i pomirisala. “Što je ovo?”

“Žitno vrenje, iz Perdaela. Peče kao rakija. Ali imam i vinjaka, ako – “

Kalaide strese glavom. “Ne, bit će dobro.” Nalila je malo tekućine čovjeku na prsa. Pacijent je vrisnuo i pokušao se izmaći. Ascinia ga uhvati za noge, ali on je odgurne.

“Pomozite joj, Sorg”, dobacila je Kalaide preko ramena, trudeći se da zadrži bolesnika. Kad se Sorg nije ni pomakao, okrenula se prema njemu. “Hoćete da čovjek preživi, zar ne? Onda me poslušajte.”

Sa zbunjenim izrazom lica, Sorg je posluša, svojom težinom držeći čovjekove noge. Ascinia se odmakne.

“Sad ću donijeti krpe”, rekla je, žureći iz sobe.

Kalaide je čovjekovu košulju alkoholom i počela mu mazati kožu.

“Stigla je kada”, objavi Sorg.

Kalaide podigne pogled. “Napunjena?”

“Da.”

“Onda ćemo ga staviti unutra.”

Pacijent se počeo smirivati. Kad su ga spustili u hladnu vodu, isprva je zavrištao, onda se opusti, naslonivši se na Sorgovo rame i mrmljajući tiho.

“Držite mu glavu iznad vode, ali ga uronite koliko ide”, uputila ga je Kalaide dolazeći do daha. “Koliko dugo je ovakav?”

“Ima groznicu zadnja tri dana, ali još nije bilo ovako loše.”

Kalaide je kleknula kraj drugog pacijenta, provjeravajući mu puls. “Bolest počinje proljevom?”

“Otkud znate?”

“U ovim krajevima to nije neobična bolest. Već sam je često viđala.” Išla je od jednog do drugog ležaja, pregledavajući pacijente. “Čime ste ih hranili?”

“Mlijekom, dok smo ga imali, poslije ničim. Ne mogu gutati.”

“Mlijeko nije dovoljno. Oni koji mogu jesti trebali bi dobiti juhu s raskuhanim povrćem. Većina ih je u ranim stadijima.” Opet je uzela bocu i podigla tuniku još jednog bolesnika. “Čaj, trave?” upita preko ramena, trljajući čovjeku prsa alkoholom.

Sorg strese glavom. “Nisam se usudio. Znam ponešto o travarstvu, ali ne poznajem lokalne biljke.”

Ustajući, Kalaide kimne. “Ujutro ćemo zajedno izaći. Pokazat ću vam što nam treba.”

“Nama?”

“Ovaj bi morao u vodu čim izvadimo prvoga.” Prišla je drugom pacijentu i opet kleknula. “Od ovoga se može i umrijeti”, doda.

“Znam to. Samo nisam očekivao…”

Kalaide priđe kadi, nagne se nad nju i uhvati čovjekovo lice rukama, proučavajući mu oči. “Sad ga se može izvaditi.” Pogledala je Sorga. “Da ću htjeti pomoći?” Kad je kimnuo, slegnula je ramenima. “To je opasna bolest. Ne mogu samo stajati i gledati kako se širi. Sad samo polako, vratite ga na krevet.”

Kad su čovjeka prebacili na ležaj, Kalaide klekne kraj njega, dotakne mu čelo i ispusti zabrinut uzdah. Uzela je čistu plahtu i natopila je alkoholom. “Evo”, reče, spuštajući je čovjeku na prsa. “Ovo bi trebalo spriječiti ponovno dizanje groznice, ali netko mora stalno biti kraj njega. Ako se zagrije, vratite ga u vodu.”

Pletenica joj se raspala; odgurnula je kosu iz očiju i glavom pokazala na dva ležaja kraj vrata. “Njima dvojici treba dati nešto juhe čim se probude. Pošaljite nekoga u kuhinju da se pobrine za to.” Opet je provjerila puls prvog pacijenta. “Mislim da će se izvući. Do jutra više ništa ne možemo učiniti”, dodala je ustajući. Pod je bio mokar; poskliznula se i pala na koljena. Sorg joj pritrči.

“Jeste li dobro?”

Kalaide se užurbano izvukla iz njegovih ruku. “Umorna sam, to je sve. Već danima se nisam naspavala.”

Ne obazirući se na njene umorne proteste, Sorg joj je pomogao da ustane, držeći je ispod ruke. “Imao sam pravo”, reče nasmiješeno. “Vi stvarno jeste neobična osoba, Kalaide. Hoćete li sad prihvatiti moju ponudu kreveta?”

Kalaide zatrepće. “Ponudu ili naredbu?”

Nije odmah odgovorio. Kalaide je vidjela kako je progutao. “Već su mi tri čovjeka umrla od ovoga. Ružna smrt.” Pustio joj je ruku i odmakao se za korak. “To je samo zahvala. Ako želite nešto drugo, samo recite.”

Kalaide je načas razmišljala, igrajući se s niti iz svoga rukava. Glupo se ponijela, pustivši iscjeliteljskim navikama da preuzmu kontrolu. Sad im je sigurno i sumnjiva.

“Činite se kao ljubazan čovjek, gospodaru Sorg”, reče. “Jesam li u pravu?”

Sorgu se lice zbunjeno trznulo. Slegnuo je ramenima. “Rado bih tako mislio.”

“Pa, onda,” Kalaide izvuče nit, smota je u kuglicu i baci, “mogu li, molim vas, vidjeti… Barlornacha?”

“Možete li mi bar reći njegovo ime?”

Kalaide načas sklopi oči, posižući prema njegovim osjećajima. Možda je opasno, ali morala je doznati.

Ništa ga nije štitilo: zahvalnost, sumnjičavost, simpatija, umor, sve je slobodno posukljalo prema Kalaide. Bilo je teško raspetljati zbunjene osjećaje. “Ne mogu. Ne mogu pokloniti što nije moje.”

Sorg ispruži jednu ruku i podigne joj bradu, tjerajući je da ga pogleda. Dugo ju je tako promatrao, kao da je kasnije misli naslikati po sjećanju. Njegove plave oči bile su zabrinute i nesigurne. Kalaide se natjerala da ne zadržava dah, da se ne opire, premda nije osjetila nikakvo svjesno posizanje.

“Dobro.” Pustio ju je i stresao glavom. “Odvest ću vas do njega.” Otvorio je vrata i poveo je hodnikom.

Vani, noć je prošla, ostavljajući ih u blijedom, zasjenjenom jutru koje je pootvaralo vrata i napunilo hodnik vojnicima. Činilo se da svi razgovaraju tiho i tjeskobno. Kalaide je pretpostavljala da raspravljaju o događajima prošle noći. Većina ljudi koje su sreli zurila je u nju s interesom, ali ne iznenađeno. Svi su pozdravljali Sorga, a nekolicina ga je pokušala i uvući u razgovor, no on ih je sve odmahivao, vodeći Kalaide niza stube.

Prošli su kroz nateion, gdje je neko drugo dijete opsluživalo vatru, a nekoliko je vojnika sjedilo na klupama s velikim drvenim kriglama pred sobom. Sorg je s jednog stola uzeo uljanicu, zapalio je, i izašao na dvorište.

Jutarnji zrak bio je hladan, iako topliji nego u pustinji oko Bajlale. Slijedeći Sorga preko vlažnog šumskog tla, Kalaide začuje prijateljsko frktanje. Jirial je stajao u oboru, zajedno s drugim konjima.

Kad su ih doveli nije primijetila obor, a ni nekoliko drvenih kućica u kakvima se inače dimilo meso. Sorg ih je poveo do jedne, očito određene za zatvor, pred kojom su stajala četiri naoružana stražara. Pustili su Sorga bez pitanja, premda su začuđeno promatrali Kalaide.

Sorg je maknuo kračun s vrata i stao u stranu da pusti Kalaide proći.

“Ako ste sigurni da to želite, gospo Kalaide…” promrmljao je nesigurno. Ne obazirući se na njega, Kalaide uđe.

U pušnici je vladao skoro potpuni mrak; dva uska prozora bila su zabijena daskama. Kalaide oprezno korakne unutra. U tami se nešto pomaklo, a poznati promukli glas izustio je jednu jedinu riječ na ghardinu.

“Ja sam”, rekla je tiho. Vidjela je gušću hrpu tame sa svoje lijeve strane i krenula prema njoj.

“Ne prilazi. Ovo…” Rečenicu mu je prekinuo napadaj kašlja, puno jači nego njegovi uobičajeni problemi. Kalaide se osvrne prema ulazu.

“Smijem li mu pomoći, Sorg? Treba mi samo – “

Stresao je glavom. “Ništa vam ne mogu dati. Ne bez dopuštenja moga ujaka, a on to neće dopustiti, vjerujte.”

“Čak ni vode?”

“Vode je dobio, a dobit će i hrane. Ne mislimo ga ubiti.” Napola je zakoraknuo u unutrašnjost. “Ali ne mislite valjda ostati ovd–”

“Mislim.”

“Ali…”

“Neću tražiti ništa što mi ne možete dati. Ali ako imate i traga ljubaznosti u sebi, ostavit ćete me ovdje.”

Sorg je uzdahnuo, stresao glavom, protrljao si bradu, onda opet stresao glavom. “Pa, gospo Kalaide, ako vam je vlažan pod draži nego suhi krevet, to je vaša stvar. Računam na vašu pomoć oko trava za moje ljude ali, dok se ne razdani, možete ostati ovdje.” Pružio joj je uljanicu s izrazom punim očekivanja, kao da se nadao da će se predomisliti sad kad je pristao na njenu molbu. Umjesto toga, Kalaide uzme lampu i promrmlja zahvalu. Okrenuo se i zatvorio vrata za sobom. Kalaide je čula kako stražari vraćaju teški drveni kračun na mjesto, onda se okrene.

“Enaor?” šapnula je.

Kašalj mu je sveo glas na hrapavi šapat. “Batharon te lovio… rekao sam ti… da ne prilaziš, ženo. To sam… i mislio.”

Kalaide klekne i spusti uljanicu na pod. U slabom svjetlu koje se probijalo kroz mutno staklo, lice i prsa bili su mu blijedi, prekriveni tamnim mrljama nečeg gustog i vlažnog.

“Blaga Matrielen, Enaor, što su ti učinili?”

Nasmiješio se kroz otečene usne i pridigao se u sjedeći položaj. “A što… misliš?”

Kalaide strese glavom, tjerajući se da mu uzvrati osmijeh. “Glupo pitanje, imaš pravo.” Ogledala se po ćeliji. “Gdje je ta voda? Možda da to bar očistimo.”

Enaor ju je namršteno promatrao. “A tebi?” upita oštro.

“Dobro sam. Nisu me ni dotakli. Pomogla sam im s lastinom groznicom, zato je onaj crvenokosi tako ljubazan prema meni.”

“Lastina groznica?”

“Jedna bolest. Može biti i smrtonosna, ali ako je uhvatiš na vrijeme prođe za tri-četiri dana. I…”

“Pokazala si im da si iscjeliteljica?”

“Ne. Samo sam rekla da poznam tu bolest.”

Enaor ljutitio strese glavom. “Onaj mladi Ghard nije glup, ženo!” Bijes ga je koštao još jednog napadaja kašlja i natjerao ga da se skvrči. Kalaide je posegnula za njegovim ramenima da mu pomogne, ali on je odgurne.

“Proći će…” promrmljao je, držeći se za prsa.

“Zvuči kao pluća. Slomljena rebra?”

Enaor kimne, opet se spuštajući na tlo. “Ne… brini za mene, ženo.” Nekoliko puta je udahnuo, plitko i bolno. “Ali tebe moramo zaštititi.”

“Kako to misliš?”

“Ovi Ghardi su odmetnici. Ne vjeruju ni jednoj svećenici Mjeseca. Ako…” Kad se prekinuo, Kalaide se napela, očekujući još jedan napadaj kašlja, ali Enaor je samo šutio, stisnuvši oči. Konačno ispruži jednu ruku i uhvati njenu.

“Vjeruješ li mi?”

Iznenađeno je kimnula. “Znaš da ti vjerujem.”

“Imam jednu ideju… ne znam hoće li upaliti. Ali to je jedino što možda mogu učiniti… a i to ću morati improvizirati.”

“Što?”

“Hoću prevariti sudbinu.” Segnuo je rukom pod svoju razderanu košulju i izvukao lanac s prstenom. Stavio ga je na prst, onda sklopi oči.

“Ne ulazi u kontakt dok ti ne kažem”, šapnuo je, “a onda se posluži iscjeliteljskim dodirom. Misliš da ga možeš provesti izravno kroz vezu?”

“Mogu probati.”

“Učini to.” Opet se podigao u sjedeći položaj, onda oprezno uzme uljanicu. Na lijevoj ruci nije imao noktiju.

“Enaor!”

Pogledao ju je, vidio da zuri u njegove prste i spustio ih natrag u tamu. “Usredotoči se, ženo. Ovo neće biti lako.” Sklopivši oči, nekoliko puta je duboko udahnuo. Kalaide je prepoznala duboku koncentraciju, sličnu onoj koju je koristio kad je stvarao vezu između njih dvoje, i morala se prisiliti da ostane mirna. Preslab je za takve napore, Stariji ili mlađi. Da se nije bojala još gorih posljedica prekidanja koncentracije, bila bi ga zaustavila.

Enaor je otvorio oči i pogledao uljanicu. Bljesnula je plavim odsjajem. “Sad.”

Kad je gurnuo ruku u plamen, Kalaide je osjetila trzaj u vezi i otvorila se prema njemu, posižući za njegovim tjelesnim otiskom, ulazeći u njegovo tijelo. Načas, svijet je nestao; jedino svjetlo dolazilo je iz kamena na Enaorovom prstenu, okupanog sićušnim plamenom uljanice. Čudan znak na kamenu bio je rupa u svjetlu, kao da ostavlja svoj pečat na teksturi svijeta samog. Kalaide je osjetila stezanje Enaorove vilice, napetost u mišićima njegove podlaktice. Ruka mu je bila stisnuta u šaku, tako čvrsto da se činilo kako će slomiti vlastite kosti. Samo napola svjesno, Kalaide je podigla ruku i uhvatila ga za zglavak, možda kako bi ga odvukla od vatre, možda kako bi mu pružila snagu da je podnese. Stvarno nije znala.

Dok su se Enaorovi prsti polako razdvajali, bila je preiscrpljena da bi išta znala. Što je učinio, zašto – nije znala, a toga časa nije ni marila. Bila je svjesna samo Enaorove ruke koja pada na vlažni pod, zvuka njegovog daha dok sikće kroz ogrebano plućno krilo, svojih vlastitih mišića pretvorenih u rasparano tkanje koje je samo čista tvrdoglavost držala uspravnim.

Enaor se opet spustio na pod i ispustio tih, umoran zvuk. “O… oprosti” šapnuo je.

Trebalo joj je neko vrijeme dok je pronašla grlo, sjetila se kako ga koristiti. “Nije upalilo?”

“Ne znam.” Drhtavim prstima skinuo je prsten i vratio ga na lančić oko svoga vrata.

Kalaide se spusti na pod kraj njega. Uljanica je izdahnula; jedino svjetlo sad su bili slabašni žućkasti zraci koji su kapali kroz pukotine na prozorima.

“Enaor?”

Nije odgovorio.

“Što su ti točno učinili?”

“Ništa što neće zarasti do podne… nažalost.”

“Zašto nažalost?”

“Zar ti nije jasno?”

Kalaide uzdahne. “Da sam ja u tvome stanju, bila bih zahvalna do neba kad bih se mogla oporaviti u jednom danu.”

“I onda…?”

Sjela je od nevjerice. “Ne misliš da će… opet…”

“Zar bi… oklijevali… sa čovjekom?”

“Ali zašto, za ime Matrielen, zašto? Što žele od tebe?” Vidjela je kako je progutao i stresla glavom. “Što si im rekao?”

“Razbjesnio sam ih.” Još uvijek sklopljenih očiju, napola je slegnuo ramenima. “Rekao sam im da sam glasnik Gnjusnog Gospodara.”

“Tko je to?”

“Jedan njihov bog. On… Horiarh, Gnjusni Gospodar je jedina stvar na ovom svijetu koje se Ghardi plaše. Barlornach je Horiarhov glasnik i psetar.” Pogledao je Kalaide s gotovo stidljivim osmijehom. “Tako su me zvali Ghardi u Anlahlanu. Jedan od ovih me prepoznao. Iskoristio sam priliku.”

“Zašto?”

Enaor pokrije lice rukama i uzdahne kroz prste. “Ghardi su uglavnom praznovjerni kao stare babe. Tako dugo dok nisu sigurni tko sam zapravo, neće se usuditi ubiti ni tebe ni mene. A osim toga, dok oni pokušavaju izvući informacije iz mene, ja ih izvlačim iz njih. Oni su dezerteri.”

“Tko?”

“Ovi Ghardi ovdje. Došli su s ostatkom vojske, naravno, ali odmetnuli su se, ne znam zašto. Isprva su mislili da smo mi špijuni poslani da ih uhvate.”

“I vjeruješ da su te informacije vrijedne cijene koju si platio?”

Spustio je ruke. “Ne znam. Znao sam da ću im tako skrenuti pažnju i s tebe. Oprosti.”

Kalaide se namršti. “Ispričavaš se meni? A što je s onim što se događa tebi? Nije li ti tu plan malo podbacio?”

“Ne.”

“Hoćeš reći da si htio da se ovo dogodi?”

Polako je kimnuo. “Inače bismo oboje nastradali.”

“Pa što? Odakle ti pravo da me štitiš ni ne pitajući me za mišljenje?”

Odjednom, gurnuo joj je svoju lijevu ruku pred lice. “Odatle mi pravo”, šapne bijesno. “Ja to mogu podnijeti. A koliko bi ti potrajala, koja čak nemaš ni sposobnosti da zacijeliš?”

“A koliko ćeš ti potrajati?”

“Dovoljno. Prošao sam i kroz gore”, dodao je blaže, opet sklapajući oči.

Kalaide ga uhvati za ruku, pazeći na krvave vrhove prstiju. “Što… je gore od ovoga?”

“Puno toga.”

“Kao na primjer?”

Enaor uzdahne. A onda, vrlo polako, počne govoriti. “Kao, na primjer, kad čupaju cijele udove, a ne samo nokte. Kao, na primjer, kad gledaš kao se to događa drugima, onima koje voliš. Kao, na primjer,” progutao je, “kad uspiješ ukrasti bodež za nekoga, a onda je sam moraš ubiti, jer ona nije u stanju, jer su joj ruke smrskane i beskorisne.” Otvorio je oči i susreo Kalaidin pogled. “Kao što sam rekao. Puno toga.”

Pokušao je izvući ruku iz Kalaidine, ali nije mu dopustila. “Blaga Matrielen”, promrmljala je. “Ima li… mogu li ti ikako pomoći, Enaor?”

“Ne.” Sklopio je oči. “Samo sam … umoran.”

Okrenuo se na bok i spustio glavu u njeno krilo, pa sklopi oči. Kalaide je ostala sjediti, držeći ga za ruku, zapanjeno gledajući njegov oporavak u blijedom jutarnjem svjetlu. Posjekotine i opekline su iščezle, lice mu je ponovo poprimilo pravilnost isklesanog kamena, nokti su se ponovo pojavili. Konačno, i sama premorena, pustila mu je šaku i sklupčala se pored njega. Enaor se okrene u snu i prebaci ruku preko njenih ramena.

Povezani postovi:

• Povezano

  • 14. 8. 2008. -- Dvadeset i četvrto poglavlje
  • 7. 8. 2008. -- Dvadeset i treće poglavlje
  • 31. 7. 2008. -- Dvadeset i drugo poglavlje
  • 24. 7. 2008. -- Dvadeset i prvo poglavlje
  • 17. 7. 2008. -- Dvadeseto poglavlje
  • 10. 7. 2008. -- Devetnaesto poglavlje
  • 3. 7. 2008. -- Osamnaesto poglavlje
  • 26. 6. 2008. -- Sedamnaesto poglavlje
  • 19. 6. 2008. -- Šesnaesto poglavlje
  • 12. 6. 2008. -- Petnaesto poglavlje
  • 29. 5. 2008. -- Trinaesto poglavlje
  • 22. 5. 2008. -- Dvanaesto poglavlje
  • 15. 5. 2008. -- Jedanaesto poglavlje
  • 8. 5. 2008. -- Deseto poglavlje
  • 1. 5. 2008. -- Deveto poglavlje