Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...Neka mi oprosti Margaret Bourke-White1 , neka mi oproste Emmeline Pankhurst i dame Peggy Ashcroft2 , ali na današnji dan, ne tako daleke 1995. godine, umro je Roger Zelazny. Trostruki dobitnik Nebule i šesterostruki dobitnik Huga3 , magistar književnosti koji je svoj spisateljski put unaprijed zacrtao i zatim uredno slijedio, čovjek koji je sebi i svijetu podario Gospodara svjetlosti, Ovoga besmrtnika, Noć toga usamljenog listopada, cijeli Amber i još toliko toga.
Rođen 13. svibnja 1937. godine, Roger Joseph Zelazny bio je dijete poljskog useljenika i američke Irkinje. Još se u srednjoj školi počeo baviti pisanjem, te je uređivao školske novine. Diplomirao je na sveučilištu Western Reserve, a zatim magistrirao na Kolumbiji, specijaliziravši se za elizabetansku i jakobinsku dramu. Nakon diplome, 1962. godine, zaposlio se u uredu za socijalno osiguranje i počeo pisati, krenuvši od sasvim kratkih priča, preko nešto duljih, da bi do 1965. stigao do romana, a 1969. dao je otkaz i do kraja života živio od pisanja.
Prvu je profesionalnu priču, “Passion Play”, objavio u časopisu Amazing 1962. godine, i gotovo istog časa, vidjelo se da se pojavio čovjek koji će spekulativnu fikciju općenito postaviti naglavačke. U svoja je djela uključivao mitologiju sa svih strana svijeta, i miješao je s modernom, popkulturnom mitologijom, a magiji je prilazio onako kako su “hard-esefičari” prilazili svojoj znanosti, pazeći na mehaniku funkcioniranja. Istovremeno, stilski je bio spreman poslužiti se svime, od hardboileda do eksperimentalne srednje struje, a vlastitu je mitologiju tkao tako suptilno da se mnoge njegove pasaže može mirno čitati kao pjesme u prozi.
Neki su, uostalom, tako namjerno i napisani: eksperimentiranje s formom bilo je jedna od Zelaznyju dražih razbibriga. Tako roman Roadmarks počinje s poglavljem “Dva”, nastavlja se s poglavljem “Jedan”, i zatim do kraja izmjenjuje samo poglavlja s tim naslovima, sve dok čitatelj ne shvati da “jedinice” nose priču glavnoga lika, dok se u “dvojkama” pojavljuju svi oni koji mogu procuriti na središnju cestu, poveznicu kroz vrijeme i prostor.
Bez obzira na to što se u kasnijoj karijeri koncentrirao na romane, nikad nije izgubio vještinu pisanja pripovijetki. Tako Zelaznyju dugujemo klasike kao što su “Na licu mu vrata, u ustima svjetiljke”, “On koji oblikuje”, “Povratak krvnika”, “24 pogleda na planinu Fuji, od Hokusaija”, “Ružu za eklezijasta”, “Varijaciju jednoroga”…
Jednako vješt u baratanju stilom kao i u inovaciji tematike, Zelazny je bio jedna od ključnih figura u transformaciji SF-a u ono kompleksno područje kojim danas vrludamo, koje toliko volimo i na koje smo s pravom ponosni. Istovremeno, nikad nije izgubio ništa od svoje otvorene, vedre prirode, a pružao je i pravu, konkretnu potporu ljudima u čiji je talent vjerovao, kao što je Steven Brust.
Kad sam bila mala, htjela sam jednog dana postati Roger Zelazny. Danas znam da bih bila sretna kad bih mu jednog dana stigla do koljena.
Strašan tip.
_________________________________
- koja se na današnji dan rodila [↩]
- koje su na današnji dan umrle [↩]
- s po četrnaest nominacija za svaku od ovih nagrada! [↩]
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 6.14.2008. u 8:15 am u kategoriji Spekulativna fikcija. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
hvala na lijepo sročenom portretu mog najdražeg pisca! vjerujem da je svatko tko je čitao njegove romane i priče u jednom trenutku poželio biti roger zelazny. ja sigurno jesam.
nažalost, ja mu neću nikada ni do koljena biti, ako te to što tješi. 
mene tješi da bar mogu čitati njegova djela i svaki puta se diviti umu koji je to sve smislio i vještini kojom je to sve ispričano…
Hvala… I hvala Zelaznyju, na svemu.