Enaor je opsovao kroz stisnute zube i oprezno si dotakao list. Hlače su mu se natopile krvlju; Bahtaron ih lovio, što joj se to događa? Onaj crvenokosi mladić bio je izgleda prisutan u pozadini… kao i uvijek.
S uzdahom, Enaor sklopi oči i osloni se o deblo drveta. Grubi dodir kore na njegovoj koži i miris hrastovog soka pomogli su mu da raščisti um. Kad se smirio, zabio je nokte u koru i pritisnuo što je jače mogao. Tračak energije koji je drvo ispustilo bio mu je dovoljan.
Malo živih bića bilo je sposobno kontrolirati gubitak energije kao drveće; njihova krupna, stara tijela registrirala su otvorene rane i prekidala protok dovoljno brzo da izgube samo mali djelić. Brži stvorovi, oni koji su se kroz život kretali u stranu umjesto prema gore, nisu bili toliko svjesni svojih tijela. Obično nisu bili u stanju na vrijeme pronaći točku iz koje istječe snaga, i gubili su sve ako se povuče prava nit.
Drveće je bilo drugačije. Sigurno.
Za njega. Tko zna što se događa s Kalaide.
Enaor proguta još jednu psovku i natjera se da pusti drvo. Veza koju je stvorio očito je radila, premda to i nije bila neka utjeha. Kakva suludo neodgovorna zamisao! Povezao se sa krhkom ljudskom ženom, gurnuo svoju sliku ispred njene, tako da sve što joj zaprijeti pada na njega – gdje mu je bila pamet? Što prije se riješi toga ludila, to bolje.
Pogledao je prema nebu, onda sklopi oči. Spuštala se večer, a s njom i moć Kalaidine Božice. Bit će još jača ovdje, u svojoj domovini. Enaor osjeti kako mu se prsti nestrpljivo grče. Čim se smrači, uzet će Jiriala i otići što dalje.
Na rubu obzora, bljesak ljubičaste svjetlosti najavljivao je oluju, možda i mećavu. Bar to je dobro: oblaci će prekriti nebo i oslabiti Matrielenin utjecaj. Moći će jahati kroz noć, krenuti prema Tha. Zaboraviti sve što se dogodilo poslije Anlahlana.
Uz još jedan uzdah, istezao je napete mišiće svoga vrata kad ga je titranje na samom rubu njegovog osjetilnog polja upozorilo na opasnost. Netko dolazi.
Popeo se više među grane, automatski skenirajući šumu oko sebe. Mnoštvo umova, većinom umornih ali čvrsto usredotočenih na svoj cilj. Vojska. Išla je prema njima.
* * *
Kalaide je sjela na krevet u Sorgovoj sobi i pokrila si lice rukama. “Ne znam, Sorg, kunem se da nemam objašnjenja! Mislim da su to zaštitne čini koje je Enaor bacio na mene, ali ne znam kako to funkcionira, i ništa više ne mogu reći! Kunem se – tako mi časti i Božice!”
Sorg se nervozno ushodao po sobi. “Vjerujem vam, Kalaide. Ali ne znam što ćemo sad.” Zastao je i pogledao Kalaide, onda opet krene koračati. “Ne znam što Gathorn misli učiniti, ali bar smo sigurni da vas neće ni dotaći. Gnjusni Gospodar je jedina stvar koje se ozbiljno boji… ali nisam siguran koliko će taj strah potrajati.” Zabrinuto ju je pogledao, trljajući si bradu. “Ne usudim se pustiti vas da pobjegnete… mene bi ubili, a vas bi lako uhvatili. Osim toga, šuma je noću opasna… vidjeli smo…”
“Znam.” Kalaide je spustila laktove na koljena i stisnula šake, pokušavajući smisliti rješenje. Bez obzira na sve, mora pobjeći. Nije mogla računati ni na Enaora ni na Sorga. Samo na sebe.
Ustala je i prišla prozoru, nadajući se da je bar snijeg stao. Nije.
Gurnula je ruke u džepove. Prsti joj napipaju nešto sitno i čvrsto. Rogatica.
Ne okrećući se, upitala je: “Sorg, mogu li noćas ostati ovdje?”
Načas je oklijevao. “Vjerojatno je to najsigurnije… ali znate što će svi misliti.”
“Nije me briga tko što misli, Sorg. Umorna sam.” Pogledala ga je preko ramena, trudeći se da djeluje bespomoćno. “Samo se želim osjećati sigurno.”
Otužno se nasmiješio. “A tko ne želi? Dobro, ostanite ovdje. Reći ću Asciniji da nam donese nešto za jelo, i možemo…”
Prekinulo ga je kucanje na vratima; jedan je čovjek virnuo unutra i doviknuo kratku, oštru zapovijed. Sorg si opsuje u bradu. “Ujak me traži. Pričekajte ovdje, Kalaide. Zakračunajte vrata.”
“Naravno.” Pokušala mu se osmjehnuti, ali izašao je prebrzo da bi vidio.
Čim su se vrata zatvorila za njim, Kalaide pritrči lavoru za pranje i izvadi svoje rogatice. Imala je šest-sedam bobica, dovoljno da uspava cijelu četu.
Uzela je čašu i napola je napunila vodom iz vrča, onda oprezno stisne jednu bobicu u tekućinu. Voda se načas zacrvenila, ali brzo se vratila prirodnoj prozirnosti. Imat će malo ustajali okus, ali ništa strašno. A kad ujutro pronađu Sorga omamljenog, nitko ga neće optužiti za pomoć pri bijegu… bar se nadala.
Sad ga još mora natjerati da to popije. Čuvši kucanje na vratima, trgnula se i sjela na krevet.
Ušla je Ascinia, noseći vrč jabukovače. “Mislila sam da bi ti dobro došlo, nakon svega”, rekla je. “Jesi li i gladna?”
Kalaide odmahne glavom.
“Sigurno? Moj gulaš je dobar, a treba ti snage.” Nasmiješila se. “Dodala sam i malo piva, za bolji san. Muškarci to vole.”
Kalaide se nasmiješi, razmišljajući. U jabukovači se okus neće osjetiti, no možda Sorg bude sumnjičav, nakon svega što se dogodilo. Ali postojali su načini da se muškarce riješi sumnjičavosti.
“Ascinia”, rekla je, “imaš li neku odjeću koju bih mogla posuditi?”
Ascinia se iznenađeno namršti. “Hladno ti je?”
“Ne, mislila sam više na nešto…” Zastala je. Nije zapravo točno znala na što misli. “Nešto manje…” pokuša nesigurno. “Nešto što… muškarci vole?”
Žena ju je pogledala s nečim nalik sažaljenju. “Odlučila si preživjeti?” upitala je tiho. “Preko Sorga?”
Kalaide spusti oči. “Odlučila sam učiniti što moram. Možeš li mi pomoći?”
Ascinia kimne. “Naravno. Nismo baš isto građene, ali mislim da imam nešto što će ti odgovarati. Odmah dolazim.”
Vratila se časak kasnije, noseći pladanj s hranom, i ispod njega nešto umotano u čisto bijelo platno. Odložila je pladanj i razmotala svoj paket na krevetu.
Bila je to dvoslojna haljina, kakve su se nosile prije pedesetak godina. Hitona je bila crna i vrlo uska, dugih rukava i dubokog izreza, i spuštala se do poda. Stola koja ju je prekrivala bila je od crvenog pliša, malo otrcana na rubovima ali inače očuvana, urešena zlatnim vezom. Ascinia je pogladila haljinu.
“Evo. Pristajat će ti.” Nasmiješila se. “Ja malo ispadam iz nje.”
“Ne znam kako da ti zahvalim, Ascinia. Ovo je…”
Žena odmahne glavom. “Ionako nije bila moja. Ghardi su je donijeli s nekim plijenom, i htjeli su je baciti. Ja sam je samo spasila.”
Kalaide zadrhti. Haljina je morala pripadati njenoj baki. Kalaide je nije upoznala. U Nar Reolisu je stajala njena maska, ali prikazivala je samo lice oštrih, odlučnih crta pod zastarjelo kompliciranom frizurom. Prišavši krevetu, Kalaide dotakne haljinu. Načas, uz miris domaće kuhinje, mogla je gotovo zamisliti da je u Tahalinoj sobi, gdje je provodila toliko vremena nakon smrti svoje majke.
Žene u tvojoj obitelji umiru mlade, ali žive punim životom, rekla joj je jednom Tahal. Kad joj je umrla majka, Kalaide je neko vrijeme provela obuzeta strahom da neće dočekati starost. Pa zar bi radije doživjela devedesetu i umrla od dosade? rekla joj je tada Tahal. Kalaide je osjetila kako joj smiješak povlači krajeve usnica. Možda će uskoro umrijeti, ali sigurno ne od dosade.
Kad je obukla haljinu, Asciniji su se oči raširile u divljenju.
“Kao da je šivana za tebe”, promrlja s odobravanjem. Onda posegne u džep svoje pregače i pruži Kalaide češalj. “Ako Sorg ne primijeti razliku, stvarno je isposnik kakvim ga smatraju njegovi ljudi”, primijetila je.
Kalaide je rasplela kosu i počela mučno raščešljavanje. Ascinia cokne jezikom i uzme joj češalj.
“Ja ću”, rekla je. Kad ju je raščešljala, ustukne za korak, promatrajući je, glave nagnute u stranu. “Ostavi je tako”, reče. Vidjevši nelagodu na Kalaidinom licu, ohrabrujuće se nasmiješila. Onda pokupi Kalaidinu staru odjeću. “Ovo ću ti oprati”, rekla je krećući prema vratima. “I ne brini. Sorg je dobar čovjek. Neće te povrijediti.”
Kalaide se nije mogla natjerati da joj odgovori. Zahvalila joj je jedva čujno.
Kad je Ascinia otišla, uzdahnula je i otpila malo jabukovače prije nego što joj je dodala rogaticu. Zatim se ogleda po sobi. U ognjištu je gorjela vatra. Ako već misli igrati takvu igru, bolje da to učini kako treba.
Spustila je pokrivač s kreveta na pod da ne zaprlja haljinu. Onda natoči malo jabukovače u jednu čašu, spusti je na pod i klekne kraj ognjišta.
Nije se još pravo ni smjestila kad su se vrata otvorila. Kalaide se trgla.
“No, no”, rekao je Gathorn s nečim nalik ljubaznom osmijehu. “To daje nikakva potreba mene se bojati.” Ušao je u sobu i pogledao oko sebe s izrazom kaptora koji pregledava svoje legije. Kalaide je skoro vidjela kako u sebi zbraja ključne elemente: vrč jabukovače, raspremljen krevet, ona kraj ognjišta.
“Vidim”, promrmljao je, trljajući si bradu sporom verzijom poznatog pokreta. “Gnijezdo praviš, da? Kao ptici mala?”
Kalaide je šutjela, pokušavajući procijeniti koje su mu namjere. Činio joj se malo pripitim, ali ne toliko da bi ga to usporilo. Gathorn prođe kraj nje i sjedne na krevet.
“Mojeg nećak čekaš, da? Sorgu?”
Bilo bi glupo nijekati. “Da.”
“On neće ti noćas doći.” Gathorn se namrštio, kao da ga to malo brine. “On jaši put pronaći.” Uzdahnuo je, duboko i zamišljeno. “Netko dolazi. Mi morali otići bi. Nema smisla ovdje ostati, uz tako opasno.” Pogledao je Kalaide, onda se nasmiješi. “Ti za Sorgu kosu spustiš?” upitao je.
Kalaide zbunjeno slegne ramenima. Nije znala što bi to moglo značiti. Sjetila se kako je Enaor odrezao svoju pletenicu. Očito, na sjeveru kosa ima drugačije značenje nego u Haraji.
“Da”, odgovorila je, automatski hvatajući pramen svoje kose i igrajući se s njime. “Tako je.”
Gathorn je stresao glavom, ali dobroćudno, kao da želi reći nešto o mladalačkim ludostima.
Kalaide proguta i odluči se. “Ama, što je meni?” rekla je odjednom, uzimajući čašu jabukovače. “Sigurna sam da bi Sorg volio kad bih vam ponudila neko osvježenje.” Govorila je brzo, nadajući se da će zbuniti Gharda. Govorio je harajski puno slabije od Sorga; može ga pokušati zatrpati riječima.
Donijela je čašu Gathronu. “Nisam sigurna je li vam to omiljeno piće”, rekla je, nudeći mu čašu, “ali ako još niste probali ovdašnju jabukovaču, ne znate što propuštate, uvjeravam vas. Dobila sam od kuharice malo iz posebnih rezervi, znate, to je puno bolje nego ono što vam inače nudi. Naravno, netko ovako velik trebao bi veću čašu, ali…”
“Ja neću tebi dirati”, rekao je Gathorn, prihvaćajući čašu. “Meni to treba ne, Sorgu veselje da kradem.” Otpio je malo. “Samo nešto mi brine.” Još jedan gutljaj. Kalaide je zažalila što je upotrijebila samo jednu bobicu, ali sad je već bilo prekasno.
“Što?” upitala je.
“Što sa Gnjusnom Gospodaru?”
Pitanje ju je uhvatilo nespremnu. Nije imala pojma kako bi se trebala ponašati zaručnica Gnjusnog Gospodara, pa je odabrala najsigurniji put.
“Pa ne mislite valjda da želim biti njegova? Koja žena bi to željela?” Stresla je glavom. “Ne. On – onaj stvor me odveo iz moga doma ne pitajući me ništa, i da ga niste zaustavili, ne znam što bi mi se dogodilo.”
Gathorn se zavalio na krevetu, zamišljeno pijuckajući. “Jednu stvar imam koju razumijem ne.” Zagledao se u nju. “Ti ghardin govoriš ne, da?”
“Da – mislim, ne, ne govorim ghardin.”
“Ali Gharda bog tebi za sebi nevjestu odabrao je. Zašto?”
Kalaide zabije nokte u svoje dlanove. “Možda mu nije do razgovora sa mnom”, reče tiho. Popio je već pola čaše – zašto je još na nogama?
Gathorn se opet zagledao u nju, zamišljeno proučavajući sve, od raspuštene kose, preko izreza hitone, sve do ruba crvene stole. “Kad ti gledam, skoro ti vjerujem”, rekao je polako.
A onda padne na krevet.
Kalaide ga je načas promatrala, čekajući da vidi hoće li otvoriti oči ili se pomaknuti. Kad je bila sigurna da se onesvijestio, prišla mu je bliže i provjerila puls. Bio je krupan i snažan – u najgorem slučaju će ga neko vrijeme boljeti glava kad dođe k sebi. Mirne savjesti, krenula se spremiti.
Otvorila je škrinju kraj kreveta, tražeći nešto što bi mogla prebaciti preko otmjene ali tanke haljine. Ugledala je Jirialove bisage, očito ubačene s namjerom da ih se kasnije pretraži. Izvadila ih je i hitro pregledala. Koliko je vidjela, sve je još bilo unutra, uključujući tu i Enaorov paket prve pomoći i rezervnu košulju koju je uzeo u Bajlali. Pa, i to je bolje nego ništa. Kalaide je navukla košulju, preko toga Sorgovu jaknu, i prebacila bisage preko ramena. Ako bude sreće, imat će i konja.
Vratila se do Gathorna i skinula kopču sa vrhs njegove tunike. Bila je napravljena od fino ispletene srebrne žice. Kalaide još nikad nije vidjela tako nešto. Načas se zapitala je li to ghradski rad ili plijen, onda uzme vrč s jabukovačom i iscijedi u njega još dvije bobice. Zastala je samo načas da provjeri ima li koga pred vratima, onda se još jednom osvrne po sobi, duboko udahne i izađe na hodnik.
Taman je stigla do vrata kuće kad je čula kako se otvaraju vrata nateiona. Kalaide je zastala; nije se imala kamo sakriti. Čovjek joj priđe i reče nešto na ghardinu. Ona strese glavom.
“Samo harajski govoriš?” upita čovjek. Kalaide kimne glavom.
“Kamo ideš?”
“Gospodar Gathorn me poslao da ovo odnesem stražaru kod konja”, rekla je. Glas joj je malo zadrhtao; natjerala se da se uspravi i pružila ruku da mu pokaže kopču koju je uzela Gathornu. “Dao mi je ovo kao dokaz.”
Čovjek se namršti. “To ti je dao? Čudno.” Premjestio se s noge na nogu, namršteno je promatrajući. “Oh, dobro. Idi”, rekao je konačno, žureći kroz vrata prije nje. Kalaide ga je pustila proći i pričekala dok nije stao kraj drveta u dvorištu i počeo odvezivati hlače, pa onda nastavi prema oboru.
Noćno nebo bilo je neočekivano svijetlo. Oblaci su raspršili svjetlo punog mjeseca, bacajući nježan žuti sjaj na svijet. Matrielenina noć. Hodajući kroz snijeg, Kalaide je automatski prošla kroz sva četiri Mjesečeva znaka.
Možda se Matrielen naljutila na nju i kaznila je. Imala bi pravo. Toliko je toga o sebi zaboravila, u divljim danima koje je provela sa Starijim. Mogla je to zamisliti: Matrielen ju je iskušavala, šaljući joj izazove, a ona je pokleknula pred svakim od njih. Došlo je vrijeme da se to ispravi.
Zastala je pred oborom i pogledala vojnika koji je čuvao stražu. Bio joj je okrenut leđima, zgrbljen i oslonjen na ogradu, ali Kalaide je vidjela da je mlad i vitak. Rogatica će ga onesvijestiti znatno brže nego Gathorna. Kalaide si pročisti grlo i stupi bliže.
“Ovo vam šalje gospodar Gathorn”, rekla je glasno, nadajući se da će vojnik, ako i ne govori harajski, prepoznati ime svoga vođe.
Čovjek se okrenuo i stavio joj nož pod grlo.
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
