Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...“Kalaide? Otkud ti ovdje?”
Kalaide zatrepće. “Enaor? I ja bih tebe mogla pitati to isto.”
Enaor je vratio nož za pojas i okrenuo se konjima. “Nemamo vremena za razgovor”, rekao je preko ramena, preskačući ogradu. “Idemo.”
Kalaide je zastala. “Kamo?”
“Bilo kamo, samo da je daleko odavde.” Enaor se okrenuo i pružio joj ruku. “Stiže vojska.”
“Vojska? Čija?”
“Ne znam i nemam namjere ostati ovdje da doznam. Dođi, ženo, nemamo vremena za gubljenje. Netko bi se mogao zapitati zašto nas je dvoje.”
“Sumnjam. Pri izlasku sam susrela jednog čovjeka i rekla sam mu da nosim toplo piće stražaru.”
Enaorove obrve se podignu; Kalaide je prepoznala izraz čak i na blagoj mjesečini. “Znači, sad te puštaju da se šećeš uokolo?”
“Naravno da ne. Lagala sam.” Eto ga, opet, opravdava se kao da mu je zbog nečeg odgovorna. Bijesno je uzdahnula. “Slušaj me, Enaore”, reče. “Slažem se, moramo otići odavde. Ali ne mislim te više slijediti. Ako je ta vojska koju si spomenuo harajska, ja ću im se pridružiti.”
Načas ju je promatrao u tišini, onda slegne ramenima. “Samo požuri.”
Prihvatila je njegovu ispruženu ruku i popela se na ogradu, onda se spusti s druge strane.
“Hoćeš li se usuditi preskočiti ogradu na Jirialu?” upita Enaor. Njihov ulazak izazvao je samo nekoliko pospanih frktaja među konjima.
“Hoću.” Slijedila ga je kroz usnule konje, promatrajući ga na mjesečini. Lice mu je bilo napeto; nije joj pustio ruku, a osjećala bi se sitničavo da je na silu izvuče. “Imam i Jiralove bisage”, doda šapatom.
“Dobro.” Pogled koji joj je dobacio preko ramena nije bio u skladu s tom riječi.
Jirial ju je dočekao vlažnim dodirom nosa, topao usprkos hladnom vremenu. Enaor joj je pomogao da se uspne na njega, onda podigne ruku.
“Poslije će ti trebati konj”, rekao je, načas nestajući u tami. Vratio se vodeći osedlanog sivca crne grive. “Već sam ga prije primijetio”, rekao je kao da se ispričava. “Djeluje mi dobro ujahan.”
Kalaide potapše drugog konja po glavi. “Prekrasan je.”
“Znam da te neće slušati kao Rahin, ali…” Enaor je uzjahao sivca. “Spremna?”
Kalaide duboko udahne. “Jesam.”
Enaor dodirne sivčeve sapi petama i povede ga prema ogradi punom brzinom. Konj ga je slušao kao da oduvijek zajedno preskaču ograde, nadletjevši drvene grede u otmjenom, samouvjerenom luku. Jirial je pričekao da mu Kalaide da znak, onda krene za njima. Držeći se za njega, Kalaide je sklopila oči i otvorila ih tek kad su bili na drugoj strani, jureći kroz zasniježenu šumu.
“Nitko nije reagirao”, promrmljala je iznenađeno.
Enaor se osvrne. “Konji spavaju. A Ghard je mrtav.” Zvučao je zadovoljno. Kalaide se ugrize za usnicu.
“Kamo idemo?”
“Prema zapadu. Stat ćemo u šumi da zamijenimo konje, ali ne još.”
Kalaide je pomislila na Sorgovu priču o čudnim stvarima što lutaju šumom. Njih su dvoje ranije prošli skoro istim putem, i djelovalo je tiho, čak i udobno. Sad im se drveće nadnosilo nad glave, podsjećajući Kalaide na hramske slike mrtvih u pokori, gole grane uzidzale su se prema nebu kao da preklinju za milost. Čak je i nebo samo djelovalo prijeteće, pokretne mrlje crnih i ljubičastih oblaka koje se igraju sjenki s punim mjesecom.
“Enaor, stanimo.”
Usporio je da je pogleda, upitno podignutih obrva.
“Ne bismo trebali ići dalje. Ne djeluje mi dobro.”
“Nemamo izbora. To je najkraći put za Perdael.”
“Mogao bi se vratiti na jug i ići kroz Kale. A ja ionako hoću na istok.”
Odjednom, Enaor zaustavi sivca i uhvati Kalaidinu ruku u Jirialovoj grivi. “Na istok?” Zvučao je iskreno zapanjeno. Kalaide proguta.
“Da. Vraćam se kući.”
“Kako? Ghardi će te samo opet uhvatiti – zašto si se onda uopće trudila pobjeći?”
“Idem u Nar Reolis. Hoću doznati što se dogodilo s mojim bratom. Postoji način… ako budem pazila, neće me otkriti.”
“Ili će te uhvatiti i ubiti. Tvoj ghardski zaštitnik će sutra ujutro već vjerojatno biti mrtav. A ako Badgor drži tvoj dom, nećeš biti sigurna što god učiniš.”
Kalaide je osjetila gorčinu u njegovom glasu. “Ti ga poznaš? Tog Badgora?”
Enaor je kimnuo, ali nije ništa dodao.
“Sorg kaže da ima saveznike među Starijima. Koji se zovu… kal-nešto”.
“Kalhanci?”
“Tako je. Kaže da su oni Badgoru pomogli zauzeti Moroiku.”
“Moroika je pala?” Enaor je uhvati za rame. “Sigurna si da je tako rekao?”
“Ja…. da, sigurna sam. Opsijedali su je dugo, ali nisu je mogli osvojiti sve dok im… Kalhanci nisu pomogli.”
Enaor je pusti i strese glavom. “To je sigurno laž… ali ako je Badgor slomio i Moroiku… onda su preostala još samo dva naša grada.” Spustio se na tlo. “Dobro, ženo. Daj mi moga konja, i idemo. Nemamo vremena za gubljenje.”
“Ne idem s tobom.”
“I te kako ideš. Sad smo povezani puno dublje – ne mogu te samo pustiti. Moram znati da si na sigurnom.”
“Pa zar me neće štititi one zaštitne čini koje si bacio na mene? Djelovale su kad su mi Ghardi pokušali staviti kaleansku čizmu.”
Enaor se iskezi. “To nisu zaštitne čini. To sam ja.”
Kalaide se namršti, tražeći logiku. “Kako to misliš?”
Zapuh vjetra pomakao je oblake iznad njihovih glava i zalio ga mjesečinom, oštro mu ocrtavajući lice. Načas, Kalaide se činilo da vidi odsjaj munja u njegovim očima, kao da mu šarenice odražavaju oluju koja se kretala prema njima. A onda joj nešto teško padne na leđa i gurne je na tlo.
Konji su se prestrašeno propeli; boreći se da izvuče glavu iz blata i snijega, Kalaide je čula njihovo prestravljeno vrištanje kako se miješa s Enaorovim psovkama. Tanki tragovi hladnoće spustili su joj se preko leđa, ali i opet bez boli. Nešto nalik pandži dohvatilo joj je lice i natjeralo da vrisne, vukući. Stvor joj je pokušavao slomiti vrat.
Kalaide se odgurne obim rukama, nadajući se da će tako zbaciti napadača, ali nije uspjela. Kad se pandžolika ruka pomakla, otvorila je usta i zagrizla prst na svojim ustima; imao je okus po truleži, i nije se ni pomakao. Kalaide se opet spustila na snijeg da si oslobodi ruke, i dograbila je pandžu. Koža joj je bila skliska od blata; kad bi samo uspjela iskopati nokte iz svojih obraza, stvorenje bi izgubilo oslonac. Uspjela je odvaliti dva od tri prsta kad joj je težina odjednom nestala s leđa. Užurbano se uspravila i okrenula.
Enaor je napola klečao, jednom rukom držeći crnog stvora, drugom pipajući za nožem na svojem pojasu. Stvorenje je bilo otprilike ljudskog oblika, ali pokriveno crnim krpama poput razderanih šišmišjih krila. Enaor je napipao nož i presjekao stvorenju grlo, ali kao da je zasijekao u glinenu lutku: na kraju reza, komad tkiva je otpao a da stvor to nije ni primijetio.
Kalaide se ogledala oko sebe u potrazi za oružjem. “Blaga Matrielen, spasi nas ovoga”, promrmljala je skoro nesvjesno, tražeći kamen koji bi bio dovoljno velik. “Što god to bilo, spasi nas od ovoga.”
Stvor se uspio osloboditi Enaorova stiska i ustati, teturajući prema Enaoru. Iznad njihovih glava, oblaci su se opet raspršili, osvjetljavajući šumu kao da je arena. Enaorovo lice bilo je prekriveno krvlju, a lijevu je ruku držao blizu tijela, u neprirodnom položaju. Preko stvorovog ramena, pogledao je Kalaide – bar se tako činilo, bilo je teško kroz krv razaznati kamo gleda – i dahnuo samo jednu riječ: “Bježi.”
Kalaide mu se nije ni trudila odgovoriti. Mogla se dosjetiti samo jedne stvari koja plaši svakog živog stvora. Premda nije bila sigurna odnosi li se to i na njihovog napadača, morala je pokušati. Nadajući se da su bisage preživjele napad, Kalaide tiho klizne u stranu i potrči prema Jirialu.
On je stajao malo podalje, prijeteće frkćući prema sivcu kad god bi ovaj pokušao pobjeći. Kalaide je osjetila kako joj se dah presijekao kad je shvatila da nema bisaga. Nepričvršćene, sigurno su pale kad se propeo. Proklinjući vlastitu glupost, Kalaide požuri natrag, pokušavajući se sjetiti gdje je točno bila kad ju je stvor zaskočio.
Popipala je kroz snijeg, i ugledala crnu kožu bisaga točno u trenutku kad je stvor skočio na Enaora. Kalaide se baci na bisage i užurbano ih otvori.
Morala se natjerati da ne traži kremen naprosto bacajući sve u snijeg. Tražeći u tami, mogla bi ga previdjeti i izgubiti zauvijek. Uvukla je ruku u torbu što je sporije mogla, oprezno opipavajući svaki predmet dok ne bi shvatila što je. Činilo se da to radi satima; u žurbi, stvari su joj padale iz ruku i mogla se samo moliti da ne opipava jedno te isto.
Enaor je pao na koljena i nestao joj iz vida, skriven čudnom odjećom stvorenja. Kalaide zatvori oči i nastavi tražiti. Konačno, prsti su joj napipali metalnu kutijicu u kojoj je držao opremu za paljenje vatre. Izvadila ju je i odlomila granu s najbližeg drveta, onda udari kremenom jednom, drugi put. Na treći udarac, kremen joj je ispao iz smrznutih prstiju. Bacila se na koljena i očajnički zapipala po snijegu. Prsti su joj se sklopili oko kamena. Izvukla ga je, obrisala o stolu i opet udarila. Iskrica je bila mala; vlažno drvo nije htjelo planuti.
Dvojica u sukobu opet su bili na nogama; jedan je drugog tresnuo u drvo. Mjesec se sakrio iza skupine oblaka, bojeći cijeli krajolik u ljubičasto. Kalaide opet posegne u bisage. Roman koji je uzela u Bajlali još je bio zaguran uz jedan rub. Izvukla ga je i ne gledajući istrgnula komad.
Borce se sad više uopće nije moglo razlikovati; bili su samo grudva tame koja pada i kotrlja se po snijegu. Pergament je planuo; drhtavim rukama, Kalaide ga približi grani. Trebalo joj je malo, ali kad je vanjska kora izgorjela, zaplamtjela je čvrstim, pouzdanim svjetlom. Kalaide ustane i, držeći baklju obim rukama, krene prema borbi.
“Odlazi, gadni stvore!” povikala je iz svega glasa, mašući bakljom oko boraca. Nije ju se usudila upotrijebiti na neki drugi način dok ne razazna tko je tko. “Odlazi ili gori!”
Vidjela je komad otrcane crne tkanine i gurnula baklju prema njemu. Planuo je tako naglo da je vrisnula, ali crni stvor zajaukao je još puno jače. Skočio je u stranu, mlateći po sebi kao pekar kad otresa brašno. Kalaide iskoristi priliku i gurne mu baklju u lice. Usprkos okolnoj vlazi, stvor je smjesta buknuo i vrišteći pao u snijeg.
“Odmakni se.” Enaorov glas bio je jedva čujan, ruka hladna i skliska od krvi. Kalaide se trznula, napola uvjerena da je zapalila pogrešnog borca, ali osjećaj veze nije se dao prevariti. Posegnula je za njim i trznula se: ruka mu je bila slomljena.
“Nisi zacijelio.”
On odmahne glavom. “Neumrli ne mogu davati energiju, samo uzimati. Zato i gore tako brzo.”
Stvor u snijegu je skvičao sve tanje, poput napuštenog mačeta.
“Možemo li mu… skratiti muke?”
“Ne.” Krenuo je prema konjima, šepajući i pridržavajući lijevu ruku desnom. “Idemo.”
Nije još ni stigao do konja kad je iz šume iskočio još jedan crni stvor i sakrio ga.
Kalaide je ustuknula, gutajući vrisak. Okrene se prema prvom neumrlom.
Na snijegu je ostala samo crna mrlja i smrad spaljenih krpa. Vatra je ugasla.
Enaor se gotovo nije vidio pod crnim stvorom. A bisage su bile s druge strane.
Kalaide je potrčala prema njima, trepćući da si raščisti pogled. Nešto ju je dohvatilo u prolazu, ali nije imala vremena baviti se time. Ne obazirući se na val hladnoće koji joj je prošao nogom, otrgla se i nastavila prema bisagama.
Kutijica, kutijica, kutijica. Zašto ju je bacila natrag u bisage kad je zapalila vatru? Ne smije se osvrtati prema borbi, ništa nije važno, samo kutijica, kremen, tako, sad komad pergamenta, daj, daj…
Odjednom, čula je vrištanje konja. Načas je stisnula šake i osvrnula se. Neki ogroman obris stajao je kraj konja. Kalaide se ukočila od straha, ali obris je projurio kraj nje i navalio na borce.
Uspjela je upaliti novu baklju. Ustavši, vidjela je da je treći borac razdvojio Enaora i neumrlog. Ne dajući si vremena za razmišljanje, potrčala je prema njima i gurnula baklju prema crnim krpama.
Još jedan vrisak, trzaj pandžolikih ruku. Kalaide je čula riku ali nije se obazirala na to, usredotočena samo na čas kad se neumrli uspravio. Udarila ga je bakljom u prsa. Zapahnuo ju je smrad ugljena, glavu joj je presijekao stravični krik.
Pustila je baklju i odahnula, onda pojuri prema Enaoru.
Ležao je licem u snijegu i nije se odazvao kad ga je pozvala. Kalaide klekne kraj njega i okrene ga, podižući mu glavu u svoje krilo. Oči su mu bile skoro zatvorene, i vidjele su se samo bjeloočnice.
“Da se nisi usudio sad mi umrijeti”, promrmljala je. Ugrizla se za usnicu, duboko udahnula da se smiri, onda posegne za njim. Bio je živ.
“Fino.” Kalaide je osjetila kako se ledena šaka straha u njenim prsima opušta. Onda začuje neki pokret i pogleda prema mjestu gdje je dogorio drugi neumrli.
Tamo je stajala krupna životinja boje pijeska.
“Lav”, promrmlja Kalaide zapanjeno. “Lav.”
Životinja je stala desetak koraka od nje i promatrala je, malo nagnuvši glavu i njuškajući vjetar. A onda se lijeno spusti u snijeg, kao mačka koja je uspješno zatukla štakora.
Kalaide je osjetila kako se Enaor miče i privukla ga bliže, bojeći se da neki nagli pokret ne prestraši lava. “Budi miran”, šapnula je, ne usuđujući se skrenuti pogleda s lava.
Nad njima, oblaci su se opet razdvojili, bacajući svjetlo na životinju. Djelovala je kao da se smiješi.
“Ja tebe poznam”, prošapće Kalaide tiho, prepoznavši kratku grivu. “Nahranila sam te u Kaleu, zar ne?”
Lav je podigao uši čuvši njen glas. Ohrabrena, Kalaide spusti Enaora što je nježnije mogla i polako ustane. “Tako je, zar ne?” rekla je, malčice glasnije, pružajući ruku prema lavu i zakoraknuvši. “Nahranila sam te, sjećaš se. Dobar dečko. Pomogao si mi da se riješim gamadi.” Kad se našla između lava i Enaora, sjela je na pete i ostala nepomična, nudeći ruku da je onjuši. “Dobra maca. Dođi, maco.”
Lav kao da je malo promislio, onda ustane i priđe joj, dodirnuvši joj prste njuškom. Zatim spusti glavu. Kalaide je blago počešala gusto krzno. Lav je legao, očito uživajući.
“Dobra maca. Dobar dečko. Mmm, da, to je fino, jel’ da? Jadnik mali, nisi nas valjda slijedio sve dovde? Pametan dečko.”
Kad se uvjerila da je to doista njen lav, Kalaide ga potapše po glavi. “Sad moram pomoći Enaoru, znaš”, reče blago. “Ostani ovdje i nemoj plašiti konje.”
Lav ju je pogledao s mačjim osmijehom i spustio glavu na prednje noge, zijevajući. Kalaide ustane i vrati se Enaoru.
Nije se ni pomakao. Hitro ga je pogledala, otkrivši mnoštvo plitkih rana i jednu dugačku pandžu koja mu je virila iz prsa. A neumrli mogu samo uzimati energiju, ne i davati je. Preostale su joj samo uobičajene iscjeliteljske vještine da mu pomogne. Ali nije se usudila vaditi pandžu ovako, u mraku, uz prijetnju novog napada. Otrgnula je nekoliko vrpci s ruba svoje hitone i upotrijebila ih da učvrsti pandžu, ali drugo ovog časa nije mogla. Opet je počelo sniježiti.
Treba joj svjetlo, a on treba toplinu – ukratko, vatra. Ali nije se usuđivala zapaliti je ovdje, i nije ga mogla nositi. No dobro, ali ima dva konja. Ustala je i pokušavala smisliti kako će na kraj s konjima i lavom kad ju je nešto blago dotaklo po nozi.
“Enaor! Prestrašio si me.”
“I… idi.”
Opet je kleknula i automatski mu dotakla čelo. Bilo je toplije nego obično. “Bit će ti dobro, samo ako te uspijem maknuti odavde.”
“Nemoj… gledati… kako umirem.”
Skinula je svoju jaknu i pokrila ga. Gesta je bila tako patetična da se nasmijala samoj sebi, ali bar je stigla povratiti kontrolu nad svojim glasom. “Ne brini”, rekla je, i zvučala je skoro bezbrižno. “To mi ne pada na pamet.”
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 7.3.2008. u 12:58 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
“Dobra maca. Dođi, maco.”, he he;-)