Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...“Eto ga. Vidite, nije tako strašan kad se malo naviknete, zar ne?” Kalaide je govorila vedrim glasom dok je vezala posljednji čvor za nosila. Lav je sjedio kraj nje i mirno je promatrao, dok se Jirial svaki čas osvrtao i bacao nervozne poglede na njih dvoje.
Kalaide se odmakne i kritički promotri svoje djelo. Napravila je nosila od niskih grana koje je mogla odvaliti svojom težinom. Lav joj je neko vrijeme pomagao, uvjeren da se radi o igri, a onda je opet legao pa je mogla pripremiti konje. Odlučila se da Jirial vuče sam: mogla se pouzdati u njega, a sivca još nije poznavala.
I sad je bila spremna za polazak, a krpica neba koju je vidjela kroz oblake govorila joj je da je blizu ponoći. Trebali su joj sati da napravi nosila ali, bilo zahvaljujući lavu ili dobrostivošću bogova, više im nitko nije ni prišao. Kalaide je promrmljala zahvalu za to, onda povuče Enaora na nosila i opet ga pokrije svojom jaknom.
Sad je već nedvojbeno gorio. Kalaide se ogleda oko sebe i zadrhti, ne samo od hladnoće. Znala je da bi u harajskim šumama moralo biti skloništa za lovočuvare, i nadala se da će naći nešto takvo. Ako do jutra ne nađu sklonište, stat će i utaboriti se kako najbolje može. Konačno, ratno je doba; neće biti čudno što u šumi ima izbjeglica.
Ne baš ovako čudnih skupina, morala je priznati, ali tu nije ništa mogla promijeniti. Ogledavši se još jednom da provjeri nije li što zaboravila, uzela je Jirialove uzde u jednu ruku, sivčeve u drugu, i krenula. Kao što je napola očekivala, lav je ustao, zjevnuo, i krenuo za njima.
“Moramo ići polako, dečki.” Činilo se da je životinjama lakše ako im stalno govori. “Ne želimo previše drmati Enaora. A onda, kad nađemo sklonište, morat ću mu pomoći – nadam se da ćeš to shvatiti, Jirial.”
Bilo je gotovo nestvarno tako hodati kroz šumu s dva konja i lavom u tami prošaranoj mjesečinom. Kalaide se sjetila priče koju joj je majka pričala kad je bila mala, o djevojci koja se izgubila u šumi i morala je pripitomiti jednoroga, lava, lešinara i vuka da bi se vratila kući. Pa, Jirial bi mogao biti jednorog: bio je dovoljno neobuzdan da prođe kao stvorenje iz legendi. Lav je očito dobio ulogu lava a bilo je potrebno samo malo mašte da zamisli Enaora kao vuka. Tako da je ostala s lešinarom manjka i konjem viška.
“Pa, sivi”, rekla je, trudeći se da joj glas bude vedar, “budući da ne znam kako se zoveš a nekako te moram zvati, zvat ću te Lešinar. Oni su ljepši nego što se obično misli, znaš, na jedan svoj način. Mahiara – ona me učila – je znala govoriti da ni jedno stvorenje nije prirodno ružno ni prirodno lijepo, nego samo tako djeluju zbog toga kako ih mi gledamo. Što je, zapravo, slično onome što Enaor govori o tome kako funkcionira cijeli svijet. Baš čudno, ne? A bit će još čudnije ako se ispostavi da je u pravu, zar ne?”
Lešinar je zafrktao, premda Kalaide nije bila sigurna da li u potvrdu ili niječući. Ali čula je drhtaj u svome glasu, i pokušala ga se otresti. “Kad se oporavi, moramo mu to reći.”
Umjesto bolje, zvučala je još gore, pa je odustala od govora. Bila je umorna, bilo joj je hladno, čizme su joj promočile, prsti smrznuli. Skupocjeni vez na rubu njene haljine otežao je vukući se po snijegu; hitona joj se lijepila za noge, pretvarajući svaki korak u studiju blata. Razgovarajući sa životinjama i osvrćući se da pogleda Enaora, posrtala je na svakom drugom koraku. Još uvijek nespletena kosa padala joj je u oči, ali kad bi samo pomislila na to da podigne ruke i uplete je, sve bi je zaboljelo.
Ne. Ne može tako. Kad nađe sklonište, morat će se pobrinuti za Enaora, a to neće moći ako se bude davila u samosažaljenju. Progutavši uzdah, ispravila je ramena, potegla skute i zatakla ih za svoj pojas, i krenula dalje.
Enaor bi tu i tamo promrmljao nekoliko riječi, zbunjujući Jiriala. Kalaide se prvi put zaustavila, pokušavajući ga razumjeti, ali shvatila je da bunca i samo čvršće prihvatila Jirialove uzde kad je sljedeći put progovorio. Čak i s pandžom neumrlog u prsima i gubitkom energije, činilo joj se da prejako reagira. No ako rane nisu jedini problem, Kalaide nije imala pojma što će. Jednom ga je dotakla kroz vezu, ali ni to nije pomoglo; vidjela je samo njegovo opušteno tijelo, kao da spava preduboko da bi se probudio.
Šuma je postajala sve gušća, preprečujući im put i tjerajući Kalaide da skrene prema sjeveru, premda je procijenila da je zapad trenutno najbolje rješenje. Nakon nekog vremena, više nije bilo čak ni natruhe puta. Ušli su u područje Orien, divlje božice šume i lova, posestre rata. Čak i mjesečina kao da je oklijevala prije no što bi se prosula po tlu.
“Snažna Orien, lovice i lovino”, prošapće Kalaide. “Ovaj lovac treba tvoju pomoć.”
Lešinar je zafrktao kao da je hoće podsjetiti kako joj Enaor nije jedina briga. Kalaide ga potapše po ramenu i nasmiješi se. “A i nama drugima bi dobro došla”, doda.
Guste grane nad njihovim glavama ovdje su tlo skoro potpuno zaštitile od snijega, ali vlaga se probijala posvuda, stvarajući maltene opipljivu atmosferu tešku od trulog lišća i blata. Zajedno s mrakom, Kalaide je imala dojam kao da hoda kroz zatvoren prostor, kao kad je Kolion bio dječačić kojem je trebala sestrina pomoć dok vodi svoje drvene legije u pohod iz njegove sobe do njene, po cijelom dugačkom hodniku.
Blaga Matrielen, što se dogodilo s Kolijem? I Sorg i Enaor bili su uvjereni da je Badgor opasan i nije sklon milosti. Odjednom, tama je prestala biti udobna i postala puna prijetnje. Kad je Lešinar sretno zafrktao, skoro je poskočila od straha.
Ni pedeset koraka od njih, napola skrivena razraslim grmljem, stajala je mala drvena zgrada. Kalaide je ne bi ni primijetila da Lešinar nije tako reagirao. Činilo se da baš nije navikao na poteškoće, i pogled na ljudsku gradnju vjerojatno mu je dao nadu u odmor. Kalaide zastane, automatski praveći znakove Mjeseca nad prsima.
“Pričekaj me ovdje”, rekla je Jirialu i oprezno koraknula prema kućici. Bilo bi joj lakše da ima svjetla, ali nije se usudila sad paliti baklju. Umjesto toga, uzela je Enaorov mač sa sedla i, nezgrapno ga držeći pred sobom, otvorila škripava, skoro slomljena vrata, praćena lavom.
U kolibi nije bilo nikoga. U njoj je bio samo jedan uski krevet, polica s napuklom drvenom čašom, stol bez jedne noge, nekoliko komada drveta koji su možda nekad bili stolac, i ognjište. Kalaide je triput prošla uskim prostorom, provjeravajući da se ništa ne skriva u mračnim zakutcima. Ni voluharica nije zimila pod krevetom. Kad se uvjerila da je jedini stanovnik kolibe jedan usnuli pauk, izašla je i dovela Jiriala i Lešinara bliže.
U kolibi nije bilo mjesta za sve, ali sa stražnje strane kolibe otkrila je škripavu nadstrešnicu okruženu visokom ogradom. Tlo je tu bilo prekriveno slamom. Kalaide je odvukla Enaora u potleušicu, onda odvede konje u zaklon.
“Vratit ću se čim budem mogla”, rekla je Jirialu, skidajući mu sedlo. Uzela je deke sa sobom; nadstrešnica će zaštiti konje od vjetra i snijega, a Enaoru će trebati toplina. “Ne idite nikamo.”
Jirial je frknuo u znak razumijevanja, a čak se i Lešinar izgleda pomirio sa sudbinom, premda je očito bio razočaran kad nije ostala popričati ili ih pošteno istrljati. Lav ju je slijedio pod krov, ali je ostao kod izlaza. Kalaide zastane i opet ga počeše po glavi.
“A ti. Nemoj pomisliti da su ti ova dvojica doručak. Jirial može biti gadan kad hoće.”
Lav ju je pogledao s prezrivim izrazom, kao da je sama pomisao na konjsko meso bila ispod njegova dostojanstva. Dok su hodali, jednom je prišao preblizu Jirialu, a konj je pokazao zube na način koji je Kalaide protumačila kao nešto tipa “da mi nije gospodar na brizi, naučio bih te da to ne radiš.” Izgleda da je i lav to tako shvatio, jer je nakon toga ostao na umjerenoj udaljenosti. Kalaide se nadala da će sami održati primirje, jer nije imala ni vremena ni načina nametnuti ga. Uz još jedan pogled i nekoliko promrmljanih upozorenja, ostavila ih je i vratila se u kuću.
Prva joj je briga bila da zapali vatru, da njega zagrije a sebi osigura svjetlo. Upotrijebila je ostatke stolca i zapalila ih koristeći još jedan dio nepročitanog romana.
“Morat ćeš mi pomoći da ovo pročitam”, rekla je preko ramena, čekajući da se vatra rasplamsa. “Znam da ne voliš romane, ali ja ne znam čitati ovo pismo, a stvarno me zanima.” Manji komadi potpale konačno su se počeli dimiti. Dimnjak nije radio baš dobro – vjerojatno ga je snijeg zapušio. Kalaide otškrine prozor. Prostorija je bila malena. Brzo će se zagrijati kasnije.
Iz bisaga je izvukla posudu, napunila je snijegom i ostavila je kraj vatre. Nad ognjištem nije bilo kuke, a nije imala vremena slagati gorište. Morat će se ovako snaći. Izvukla je Enaorove noževe za bacanje iz bisaga, očistila ruke u snijegu, i oprezno uklonila Enaorove zavoje.
Pandža se skoro nije ni pomakla, ali rana je podosta krvarila. Morat će prvo sve očistiti. Ustala je s poda – bilo bi joj preteško prebacivati ga na krevet, a nije imala ni razloga za to – i otrgla nekoliko komada s hitone. Trebat će joj za krpe.
“Nadam se da si bio u pravu kad si rekao da se ne možeš razboljeti kao čovjek”, rekla je, namačući prvi komad hitone i oprezno mu čisteći krv s prsa. “Ali ovog časa mi baš ne djeluje tako.” Pregibom ruke mu je dotakla čelo; koža mu je bila znojna i vrela.
Kad je očistila krv, načas posegne za njim. Um mu je bio kovitlac dojmova, slike iz borbe kroz koju su upravo prošli, neka druga borba s protivnikom kojeg nije poznavala, bljeskovi ženskog lica, vruće, hladno, bol. Kalaide je prigušila sve što je mogla. Za svaki slučaj, jedan je komad krpe smotala i gurnula mu ga među zube – blaga Matrielen, odakle mu sve te ogrebotine na licu – i zarezala.
Triput je morala stati da dosipa još snijega u posudu, a dvaput da doda drva na vatru. Kad je završila, iskoristila je sve zavoje i skoro sav konac, ali pandža je bila vani, rane zašivene i previjene, posjekotine na licu očišćene i zašivene gdje druge nije bilo.
Ustala je i morala se osloniti na zid da ne padne. Tako je dugo klečala da su joj noge utrnule, u glavi joj se vrtjelo, a dnevno svjetlo koje je dopiralo kroz prozor peklo ju je za oči. Oteturala je do kreveta, gdje je ostavila bisage, i prokopala po njima, više napamet nego s nekom svjesnom namjerom.
Sadržaj jedne kutijice mirisao je dovoljno poznato; može ga staviti na povrede koje nije prekrila, da smanji natekline i ubrza zacjeljivanje kože. Mršteći se, Kalaide opet klekne i počne širiti melem po Enaorovom licu.
Bio je puno prevruć za njen ukus, a bol očito nije popuštala. Cijele je noći plutao između svijesti i mraka, povremeno je psujući, tu i tamo joj govoreći da ga ostavi. Sad, kad ga je dotakla, zarežao je i pokušao se odmaknuti. Kalaide se nije obazirala: umotala ga je u konjske deke i ogrtače koliko je bolje mogla, onda sjedne na krevet da pregleda ostatak njihovih zaliha.
Pregledala je njegove trave, ali jedino u što je bila sigurna bio je blagi čaj koji jedva da će koristiti kod groznice. U džepu jakne imala je još nekoliko listića bjelorose. To će bar malo pomoći.
Ustala je i izašla u potrazi za kamenom kojim će uzavreti čaj. Kad ga je pronašla, očistila ga je u snijegu i uglačala rubom hitone, onda s obližnjeg drveta otrgne grančicu. Spustila je kamen u vatru da se zagrije. Kad se zažario, prebacila ga je granom u vodu, onda dosipa čaj. Ispuštao je ugodan, voćni miris, podsjećajući je na onu noć u Bajlali.
Oči su joj se napunile suzama. Samo zbog neprospavane noći, i možda zbog snažnog mirisa čaja koji je sipala u šalicu. Sjedeći na podu, pridigla je Enaora, oslonila ga na sebe i podigla mu šalicu do usana.
“Daj, Enaor”, prošaptala je, ne vjerujući svome glasu, “trebaš tekućine. Hajde, popij.”
Isprva se zagrcnuo, ali Kalaide nije odustajala sve dok nije ispraznio šalicu. Načas je samo ležao, spustivši glavu na njeno rame, onda odjednom ispusti krik i uhvati joj zglavak čeličnim stiskom, izbacujući joj šalicu iz ruke. Kalaide se ukočila, bojeći se da bi ga nagli pokret mogao natjerati na još snažniju reakciju.
Malo se uspravio i slobodnu ruku spustio na njen obraz. Oči su mu bile skoro bezbojne, kao gorski kristal.
“Tako si lijepa”, rekao je, s malim, tužnim osmijehom. Onda mu se lice zgrči u bolu; sklupčao se i pao na pod, pokrivajući si glavu rukama. Nešto je govorio, ali Kalaide nije mogla razaznati riječi. S oklijevanjem, ispružila je ruku i spustila je na njegovo rame. Trgnuo se kao da ga dodir boli i otkotrljao se u stranu.
“Enaor, ne, stani.” Nije se usuđivala podići glas. “U redu je, sve je u redu.”
Ležao je na boku; nagli pokreti rastrgali su bar dio šavova, vidjela je to po krvavim mrljama na zavoju. Sad je razumjela njegove riječi.
“Oprosti”, šaputao je, ponavljajući, stalno, dok su mu se riječi sudarale, “oprostioprostioprosti…”
Duboko udahnuvši, Kalaide posegne za njim kroz vezu. Osjetio ju je i pogledao, ne mičući se, kao da se ukočio od straha.
Stvarno, sve je u redu, Enaor, poslala je jasno i odlučno. Opraštam ti.
Ruke su mu pale na pod. Stvarno? upitao je, prestrašenog, skoro djetinjeg izraza lica.
Naravno. Kalaide si je zabila nokte u dlanove da joj koncentracija ne popusti. Sve ti je oprošteno.
Dobro. Lice mu se rastopilo, kao tinta kad kapne u vodu. Smijem li sad zaspati?
Naravno. Ugodan san.
S nagovještajem osmijeha, sklopio je oči i iščeznuo iz kontakta. Kalaide uzdahne i sklopi oči. Nije znala baš puno o Starijima, ali znala je prepoznati znakove umiranja. A mogla je samo sjediti i čekati.
« Besplatne knjige | Doma | Dva-u-jedan »
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 7.10.2008. u 12:01 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Bookmarks…
Remmrit.com user has just tagged your post as !…