Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...
Kao prvo, da raščistimo: Spook Country nije, zapravo, spekulativna fikcija, bar ne u onom standardnom smislu. Sve Gibsonove spekulacije su čvrsto usidrene u današnjici, postojećoj tehnologiji, i postojećoj političkoj situaciji. Bez obzira na to, na određenoj razini podsjetila me na Strossov Halting State, jer zapravo govori o više-manje istim stvarima.
Sama priča je u biti špijunska, ili bar tako djeluje. No, s druge strane, kako, uostalom, već i sam naslov govir, gotovo ništa u Spook Countryju nije (baš sasvim) onako kako djeluje. Ljubitelji Johna LeCarrea ili Iana Fleminga neće, čini mi se, biti pretjerano oduševljeni ovim romanom. Iako ispunjava, da tako kažem, tehničke zahtjeve špijunskoga žanra — skupi automobili, hitech oprema, sveprisutna paranoja, postojanje paralelnog špijunskog svijeta — zemlja uhoda iz naslova — ne priklanja se niti pustolovnoj niti lamentirajućoj školi špijunske fikcije, a profesionalni špijuni, kad se i pojavljuju u kadru, nisu nam ni na koji način približeni. I to je, bar meni osobno, jedna od dražih strana knjige, jer izbjegava i flemingovsku klopku (špijun koji naprosto nema nikakvih moralnih dvojbi, ili, kad ih i ima, odbacuje ih brzo i efikasno) ali i onu lekareovsku (špijun koji neprestano krši ruke nad vlastitim potezima, ali ih svejedno vuče).
No, ono najzanimljivije u cijelom romanu jest — bar meni — zapravo world-building. Znam da to zvuči čudno govoreći o nečemu što nije spekulativna fikcija, ali doista je tako. Kao što je u svojim prvim romanima ekstrapolirao posljedice daljnjeg razvoja informatičke tehnologije, tako u Zemlji uhoda Gibson zapravo ekstrapolira iz trenutnog stanja IT-a, i ta mu procedura savršeno ide od ruke. Paranoik koji odbija spavati dvije noći za redom u istom kvadratu GPS-mreže, lokativna umjetnost (kompjuterske slike koje se pojavljuju na točno određenim mjestima), ratno profiterstvo od iračkog rata — sve su to stvari koje su posve moguće, izvedive s današnjom tehnologijom, a možda već i postojeće, ali ih Gibson — koji je definitivno žanrovski pisac — predstavlja i prikazuje točno onako kako je nekad prikazivao Zeiss-Ikon oči i dupine augmentirane inteligencije. Tako da Spook Country, iako je na tržištu predstavljen kao srednjostrujaški triler i vjerojatno će dobro funkcionirati kao takav, zapravo jest spekulativna fikcija, utoliko ukoliko nas sustavno vodi kroz svoj svijet objašnjavajući nam njegovo funkcioniranje, upravo onako kao što to inače SF čini sa svojim ekstrapoliranim svjetovima.
I to je, baš, kao što rekoh, meni najdraža strana ovog romana. Već sam, inače, prije bila imala velikih problema s Gibsonom, i stvari poput Mona Lisa Overdrivea nisu mi baš bogzna kako sjele, jer mi se činilo da se počeo ponavljati (a i inače mi je oduvijek bio bolji u kratkim pričama nego u romanima). Ali očito je da mu prizemnost jako dobro sjedi: i Pattern Recognition (koji je bio i glavni razlog što sam jedva dočekala Spook Country, jer mi se činilo da je konačno krenuo nekim drugim i zanimljivim putem) i Spook Country definitivno su mi bolje knjige nego što je to bio njegov kiberpankerski (romanopisački!) opus. A čini mi se da se i Gibson tako osjeća. Stilski gledano, gotovo bih se usudila reći da je kroz cijelu kiberpankersku fazu bio tražio svoj pravi glas, a sad ga je nekako pronašao, pročistio i počeo koristiti na pravi način. Postmodernističko/manirističko baratanje (pop)kulturnim referencama — kad, na primjer, opisuje Brucea Springsteena kao križanca između Apolona i Bugsa Bunnyja, samo da bi mu to poslužilo kao metafora za plastičnu figurinu zaštitnog znaka korporacije koja igra bitnu ulogu u romanu — vjerojatno neće svakome sjesti do kraja. No, za one koji to vole — a ja otvoreno priznajem da sam među takvima — Gibson je u svojoj Zemlji uhoda uhvatio pravu žicu, i ostvario izričaj kakav bi mnogi rado imali, ali ga rijetki uspijevaju pronaći.
Sve ovo ne znači da je roman posve bez mana: bar dva sudionika u zapletu (koji, u standardnoj maniri špijunskih trilera, uključuje veliki broj protagonista, od kojih troje služe kao naratori) opremljeni su vezama, novcem i moćima koje ih pretvaraju maltene u deus-ex-machina figure, a jedan od njih upleten je u cijelu priču više-manje samo zato da bi jedan od naših naratora, bivša rokerica Hollis Henry, bila uvučena u priču i opremljena odgovarajućim resursima. S druge strane, ideja da se “celebrity” koristi kao svjedok jer netko tko ima vlastitu stranicu na Wikipediji nosi i određenu javnu težinu meni se, moram priznati, strašno sviđa, između ostaloga i zato što istovremeno komentira današnju celebrity kulturu, ali i podcrtava taj postmodernistički odmak od stvarnosti koji su današnji romanopisci žalosno često u stanju zaboraviti: ako nije na Internetu, kao da se nije ni dogodilo…
I, konačno — SPOILER! SPOILER! — ono što se meni jako svidjelo, a što će možda razočarati čitatelje u potrazi za “pravom” špijunskom pričom:Gibson cijeli zaplet vrti oko tajanstvenog kontejnera koji poput nekog suvremenog letećeg Holanđanina luta morima. Na kraju se ispostavi da kontejner ne sadrži ništa što bi neki klasičniji špijunac stavio u njega — nisu u pitanju bombe, tajna oružja, pa čak ni važni politički dokumenti. Gibsonov McGuffin je — 100 milijuna dolara u kešu, svota previše velika da bi je
se moglo lako oprati (predivan je trenutak kad najveću — i stvarnu — isplatu u kešu ikad izvršenu, 2,4 milijarde baksa, uspoređuje s volumenom 74 veš-mašine) a previše mala da bi se itko potrudio učiniti nešto s njom, sve dok sad, kad se krava muzara iračkog rata bliži svome kraju, ne naiđe (malih!) igrača kojima se to konačno čini dovoljno puno love da je se pokušaju dokopati. A glavni pozitivac u priči ne otima tih 100 milijuna, nego ih ozrači i time čini neupotrebljivima, tako da njegov čin — svojevrstan teroristički akt — zapravo ispadne, kako to Gibson sam kaže, “a prank”, neslana podvala ratnim profiterima koji su previše visoko pozicionirani i previše dobro povezani da bi ih se ikako moglo privesti pravdi. Tako da, na kraju, cijela špijunska igra više nema nikakve veze s vladama ni ideologijama, već samo s lovom, i ne vrti se oko spašavanja svijeta, nego oko sitne igre među sitnim igračima koji jedni drugima podmeću noge u infantilnim i poprilično besmislenim igricama. I sama ta poruka, o tome kako je Kiplingova “velika igra” u današnje doba postala, zapravo, vrlo mala i vrlo djetinjasta igra, meni je sjajno sjela. Kad bih knjigama davala ocjene, ovoj bih od mogućih pet vjerojatno dala bar četiri zvjezdice.
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
