“Kalaide?” Enaor je otvorio oči, pokušavajući se sjetiti što bi trebao vidjeti. Nagli zapuh hladnoće koji ga je probudio značio je da Kalaide više ne leži kraj njega, a znao je da mu je zaspala na ramenu. Sve ostalo od sinoć bilo je samo vrtlog grozničavih slika kojih se nije ni želio sjetiti.
Dobro, možda ne baš sve.
Dok su mu se oči privikavale na polumrak, ugrizao se za usnicu da zaustavi osmijeh i natjerao se da se usredotoči na ono što ga okružuje. Ležao je na uskom krevetu u kutu nekakve kolibe. Posuda kraj ognjišta, neke krpe na podu, njegov paket medicinske opreme otvoren a sadržaj napola rasut, ogrtači i odjeća u hrpi na podu. Sve se to slagalo s ono malo sjećanja što ga je mogao prizvati, ali nije mu govorilo ni gdje su ni koje je doba. Svjetlo koje je stizalo kroz pritvoren prozor djelovalo je puno prejako da bude mjesečina, što je značilo da je vani vjerojatno sunčan dan.
Opremljen ovom informacijom, Enaor ustane i oprezno se protegne. Još je osjećao tragove slabosti u mišićima, ali sve bi se to moglo srediti s još malo odmora i doručkom. Batharon ga lovio, baš je gladan. A nije ni čudo.
Nesposoban zadržati osmijeh, sagnuo se i podigao posudu, pa je napuni snijegom s prozora. Sve ostalo će mu reći Kalaide kad se vrati.
Da li mu se to čini ili je stvarno dugo nema? Kleknuo je kraj ognjišta i počeo razgarati vatru sporim, lijenim pokretima. Možda se brine za konje. Batharon zna što je sve Jirial preživio. Nakon takve noći – ili možda dvije noći? nije bio siguran – životinje će trebati hranu i šetnju. A činilo mu se i da se sjeća nekakvog lava, no to je vjerojatno samo zaostatak iz groznice. Premda, s Kalaide, nije mogao biti siguran; njoj dobro ide kroćenje divljih stvorenja.
Natjerao se da razgori vatru i postavi posudu na nju prije nego što je izgubio strpljenje i posegnuo za Kalaide.
Gdje si?
Činila se nekako zbunjenom. Vjerojatno je mislila da još spava. S konjima. Brzo se vraćam.
Htio ju je dotaći, ali nije se usudio. Izbjegavala je njegov pogled. Uhvatio sam te u krivom trenutku?
Moglo bi se tako reći. Osmijeh joj je u sebi imao trag gorčine.
Kalaide, jesi li dobro?
Sklopila je oči i pokrila ih jednom rukom, kao da se bori za koncentraciju. Ne, Enaor, reče konačno. Nisam dobro. Ali stvarno bi mi puno značilo da me još malo ostaviš na miru.
Pomalo uplašen, nakratko je skenirao kolibu i nadstrešnicu iza nje: našao je samo Kalaide, Jiriala i dva nepoznata životinjska traga, pa je kimnuo i povukao se iz kontakta. Konačno, ne zna baš jako puno o ljudima. Možda postoje stvari koje Kalaide ne želi dijeliti ni sa kim, zbog kojih joj je neugodno. Morat će biti oprezan: ljudi imaju toliko čudnih pogleda i tabua, i obično ne primaju dobro kad se neki od njih pogazi. Trebat će mu strpljenja… Kalaide nije Inae.
Trzaj fantomskog bola prošao mu je kroz prsa, tjerajući ga da se ugrize za usnicu dok je odmicao posudu s ognjišta i sipao u nju listiće čaja. Ne sad, ne još. Ne može riješiti sve odjednom. Kao prvo, mora do kraja povratiti snagu, a onda će se zaputiti prema Kalhani. Nemoguće je da je pala. Najveći i najstariji grad Starijih. Tamo će se skloniti i zatražiti pomoć.
Nije bio baš sasvim siguran kakvu pomoć, ali nije vidio drugog rješenja. Ako ghardska vojska misli nastaviti ovim tempom, ubrzo će biti jako rastegnuti, možda će čak morati i napustiti neka mjesta. I mala, pokretna jedinica mogla bi im nanijeti gubitke. Naravno, bit će teško osloboditi utvrđeni grad, ali ne i nemoguće. A onda, kad Anlahlan bude slobodan a Kalaide na sigurnom, mogu početi i napadati. Bilo je krajnje vrijeme da netko to učini.
Obukao se i otpio malo čaja. To mu je dalo dovoljno energije da se opet uzvrpolji. Pokupio je svoju medicinsku opremu, složio je i vratio u bisage. Onda uzme jedan od svojih noževa za bacanje i smjesti ga u futrolu. Drugi nije mogao naći. Uzeo je svoj mač, opasao ga, podigao ghardsku jaknu i ogrtač s poda, otresao ih i spustio na krevet. Drugog noža još uvijek nigdje. Pogledao je pod krevet. Ništa. Možda je ostao u šumi.
Prišao je vratima i otvorio ih.
I opsovao.
Kalaide je bila sklupčana uz drvo točno pred vratima, lica okupanog suzama, s Enaorovim tankim nožem u ruci. Prestrašen i ljut, Enaor joj je pritrčao, dograbio je za ramena i podigao na noge.
“Kalaide! Što se dogodilo?”
Stresla je glavom, pokušavajući se osloboditi njegovog stiska i izbjegavajući njegov zabrinuti pogled. Gurnuo ju je uz drvo i natjerao je da ga pogleda, držeći joj lice obim rukama. Načas ju je promatrao u tišini, tražeći neko objašnjenje i ne nalazeći ga. Zidovi su joj bili u punoj pripravnosti, kao da očekuje njegov napad; izraz njenog lica jasno je govorio da bi ga dočekala borba. S bespomoćnim, zbunjenim smiješkom, pustio ju je i uzmakao za korak.
“Želiš mi reći?” upita tiho.
Pokrila je lice rukama. “Baš i ne.”
Nije mogao ostati tako daleko. Nije se usudio prići bliže.
“Što si… htjela učiniti?” upitao je.
Nasmijala se. “Moraš me pitati?” Iza prstiju, glas joj je drhtao. “Htjela sam umrijeti, Stariji. Ali onda sam shvatila da ne mogu, jer je i moja smrt u tvojim rukama.”
Što je nježnije mogao, prihvatio ju je za ruke i natjerao je da ih spusti. “Kalaide”, upita tiho. “Zašto bi htjela umrijeti?”
Odjednom, susrela mu je pogled, puna nevjerice. “Znaš li koji je danas dan? Imaju li Stariji uopće dane? Kako vi brojite vrijeme?”
Zvučala je nesuvislo. Gutajući strah, Enaor slegne ramenima. “Naravno da imamo. Blizu smo sredoljetnog dana.”
“Točno tako.” Izvukla je ruke iz njegovih. “Danas jest sredoljetni dan, Stariji. Znam jer sam izračunala. Večeras je noć Ljetoslave.”
Ljetoslava. U prvi čas, riječ mu nije ništa značila, onda se sjetio što je to. I smrznuo se: naravno, jedno od dva najveća slavlja južnjačke vjere, koji od svećenica zahtijeva izbjegavanje svakog dodira s laicima, do ponoći u kojoj počinje druga polovica godine. Batharon je lovio, zar je još toliko odana Matrielen?
I jedan pogled na njeno suzama umrljano lice odgovarao je na to pitanje. Prolazeći si rukom kroz kosu, Enaor strese glavom. “Kalaide, mi – nisi mogla znati.”
“Ne? A kako sam onda jutros znala? Kako sam mogla to izračunati uz pomoć jutarnjih zvijezda i Mjeseca? Kako to da mi je mozak odjednom oživio čim sam si zadovoljila pohotu?” Govoreći, počela se odmicati od njega, povlačeći se dalje među drveće. “Nije ni čudo što su nas napala ona čudovišta – to me sigurno Božica pokušavala spriječiti na putu prema ovakvoj sudbini. A ja sam, budala, zanemarila sve njene znakove i plesala po tvome paganskom taktu! Čak sam i u nju posumnjala, majko svih majki, dotle si me doveo…”
Suze su joj opet potekle niz lice. Ruka u kojoj je još držala nož je zadrhtala, kao da ne može odlučiti koga bi napala. Enaor si oblizne usnice i oprezno korakne prema njoj.
“Slušaj me, Kalaide. Nisi učinila ništa – ”
“Osim što sam se sparila s tobom u noći kad me ni jedan laik ne bi smio čak ni vidjeti, kamoli dotaći.” Kosa joj je pala preko lica; nestrpljivo ju je odmahnula u stranu. “Pogledaj me, Stariji! Samo me pogledaj! U posuđenoj kurvinskoj odjeći, krvavih ruku! Ubila sam za tebe, izdala sam Božicu za tebe! Gdje je tome kraj? Što mogu zadržati?” Pogledala je nož u svojoj ruci. “Očito, čak ni svoju smrt.” Odbacila je nož i opet podigla pogled prema njemu. “Vrati mi bar moju smrt.”
Svaki korak bio je poput hodanja po užetu. “To ne mogu, Kalaide. Naprosto ne znam kako bih razvrgnuo vezu.” Usudio se napraviti još jedan korak. “Ne znam čak ni može li se razvrgnuti. Oprosti…”
“Ti – ti prokleto, demonsko stvorenje! Od časa kad sam te upoznala, samo mi uništavaš život! Da si bar umro među našim psima! Ili da si poginuo tamo u An –kako se već zove to mjesto! Da si bar imao hrabrosti da se sam ubiješ, kad već tako očito zaslužuješ smrt! Da te bar nisam nikad – ”
Stala je kad joj je zgrabio ramena. Držao ju je bez riječi, boreći se s potrebom da je ošamari. Udarala je naslijepo, sigurno. Nije mogla znati koliko su njene zadnje riječi bile blizu istini. Nije joj rekao dovoljno o Anlahlanu.
Kad je bio siguran da se može kontrolirati, ispustio je dah iz pluća i naprosto je odgurnuo od sebe.
“Ne moraš se baš toliko uzrujavati, svećenice”, čuo se kako govori, hladnim, podrugljivim glasom. “Ako se dobro sjećam, nisam baš obljubio neiskusnu djevicu.”
Okrenuo se natrag prema kolibi, ali ona ga uhvati za rukav. “Kako se usuđuješ! Znači da si znao – točno si znao što radiš! Sve one lijepe priče, pitanja, sve su to laži! Kad pomislim da sam ti izmislila tisuću isprika, da sam se uspjela uvjeriti da sam ja jedina kriva!”
“Ah, znači silovao sam te?” Progutao je zgađeni smijeh. “Naravno. To mi je bila namjera od samog početka, od časa kad sam te odveo iz one ruševine u ghardskim rukama! Samo mi je jedno bilo na pameti, odvukao sam te sve do Bajlale i natrag – i ne samo to, isplanirao sam da me neumrli napadnu i napola ubiju, samo da te dobijem pod sebe! I konačno sam uspio, nakon što sam svladao sav tvoj silni otpor!”
Ovo je bilo ludilo: Enaor se osjećao kao da netko stoji kraj njega i šapće mu gorke riječi u uho. Zapravo je htio samo nekako ukloniti njen jad, pokazati joj kako malo poštovanja Matrielen zaslužuje, kako je daleko od svetogrđa bila protekla noć. Ali, nekako, umjesto da postupa razumno, jedva se suzdržavao da je fizički ne napadne, i na silu ne izbriše taj optužujući izraz s njenog lica. Stisnuo je šake, pokušavajući se smiriti.
Kalaide kao da se borila s nečim sličnim. Nekoliko puta je duboko udahnula prije nego što je odgovorila. “Ne”, reče konačno, mirnijim glasom. “Ne, imaš pravo. Nisi me ni silovao ni zaveo. Ja sam praktički zavela tebe. Ali –” pogledala ga je smrznutih očiju – “ali, zar ne vidiš, sve je zato samo još gore. Da sam… Samo sam se htjela sakriti od svega što se događa, zaboraviti, bar na čas. Bilo što bi poslužilo. To što sam odabrala tebe… kao da sam namjerno tražila što će najviše povrijediti Matrielen.”
Bilo bi lakše da mu je naprosto prerezala žile. Načas sklopivši oči, pročistio si je grlo. “To je bilo sve?” upitao je, tihim, odmjerenim glasom. “Ja sam samo nešto što će te riješiti košmara, egzotična trava da zaliječiš bol? Hvala, iscjeliteljice. Nadam se da ti je koristilo.”
Okrenuo se natrag prema kolibi i našao se licem u lice s mladim lavom koji je režao. Posegnuo je za svojim mačem, zahvalan za priliku da se konačno riješi bijesa.
“Ne!” Kalaidin povik skrhao mu je koncentraciju; kad se napola okrenuo prema njoj, lav je iskoristio priliku i skočio ali, iz nekog razloga, kao da se predomislio usred skoka i sletio nezgrapno pokraj njega, otklizavši se sve do Kalaide. Kleknula je u snijeg i zagrlila ga kao da je mačka.
“To je lav kojeg smo nahranili u Kaleu.” Jecala je u lavlju grivu. “Nemoj ga sad ubiti.”
Stvarni strah u njenom glasu opet ga je doveo svijesti. Kao da se neka čarolija razbila, natjerao se da pusti mač i zatreptao. Tračak vrtoglavice prolepršao mu je po rubovima vidnog polja. Pustio se da padne na koljena i gurnuo ruke u snijeg, čekajući da vrtoglavica prođe.
“Kalaide”, rekao je, vrlo tiho, tjerajući se da misli samo na dodir snijega na svojoj koži. “Nešto se čudno događa.”
Još je grlila lava; znao je to po prigušenom glasu. “Znam.” Onda je valjda podigla glavu, jer su sljedeće riječi bile posve jasne. “Enaor, bojim se.”
Hladnoća mu se širila kroz tijelo, pomažući mu da se opusti. “I ja”, šapnuo je. “I nemam pojma što je to.” Konačno ju se usudio pogledati. “A ti?”
Stajala je kraj lava držeći se za nadlaktice kao da joj je hladno. Možda je i bilo tako: imala je na sebi samo crno-crvenu haljinu dubokog izreza, prljavu i poderanu. Enaor ustane i skine svoju jaknu.
“Ne”, rekla je.
Kad je krenuo prema njoj, napola je ustuknula. “Enaor… ja…”
Ponudio joj je jaknu preko ruke. “Uzmi. Neću te dotaći.” Kad je i dalje oklijevala, dodao je: “Ovo zbilja nije dobar čas da mi priuštiš upalu pluća.”
S nesigurnim osmijehom, uzela je jaknu pazeći da ga ne dodirne, onda je prebaci preko svojih ramena. “Hvala”, šapne.
Pročistio je grlo, zureći u žbun trave koji je virio iz snijega između njegovih stopala. “Kalaide. Neću se pretvarati da razumijem tebe ili tvoje običaje”, počeo je oprezno. “Ali… dala si mi same svoje suštine, i podijelila moju. Nakon toga – “
Užurbano je odmahnula glavom. “Nemoj. Molim te, nemoj. Mogu – mogu živjeti s tim ako moram, ali ne mogu razgovarati o tome. Možeš li to prihvatiti?”
Usred žbuna raslo je cvijeće. Latice su mu bile plave, ali neprirodna zima je činila svoje, grickajući rubove cvjetova i ostavljajući ružne, prljavo-smeđe tragove. Enaor polako kimne, dotičući jedan cvijet vrhom svoje čizme. Ionako će uskoro umrijeti; pitao se da li da stane na cijeli žbun, da mu prekrati muke, ali onda odustane. Najosjetljivije biljke ponekad prežive gdje druge ne uspiju. Bar se tako pričalo. Šteta što on već odavno ne vjeruje u priče. “Što je s konjima?” upitao je da ispuni nelagodnu tišinu.
“Pustila sam ih na ispašu. Nadala sam se da će Jirial paziti na moga Lešinara.”
Kao da ga je prizvala svojim riječima, sivac se pojavio među drvećem. Netko ga je jahao.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 7.24.2008. u 12:51 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Odlično poglavlje!:-))) I odličan fanatizam;-)