Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...“Zdravi mi bili, gospodaru i gospodarice! I zdrav vam bio i lav, također, i vaše buhe, ako ih slučajno imate. Budite bogovima dobri, bit će i oni vama! Svi smo mi njihova stvorenja - živite tako, i bozi će vas zato voljeti!”
Kalaide se zapanjeno zabuljila u čudno stvorenje na njenom konju. Izgledao je kao čovjek, ali tako mršav i pokriven blatom da je djelovao više kao strašilo nego kao živo biće. Čini li joj se, ili tu i tamo na odjeći čak ima i tragova mahovine?
Bacila je pogled prema Enaoru, ali on se činio isto toliko zapanjenim kao i ona. Samo je načas podigao obrve i pogledao prema svome nožu, koji je ležao kraj nje u snijegu.
Ne dobivši odgovora na svoj kićeni pozdrav, čovječuljak ih je pogledao, nagnuvši glavu u stranu poput ptice, i nasmijao se visokim, prodornim glasom. “Znam! Uopće niste stvarni! Još jedan poklon Mračnog Boga. Lijepi pokloni. Hvala, Mračko”, zaključio je, namignuvši neodređeno preko ramena, spuštajući se s Lešinarovih leđa i krećući prema njima. Enaor korakne naprijed, s rukom na maču.
“Bio i ti pozdravljen, gospodaru”, rekao je, s onom varljivom mekoćom u glasu. Kalaide je osjetila kako joj se mišići automatski napinju, spremna da dograbi nož na prvi znak nevolje.
“Ispričavamo se što nismo prije odgovorili”, nastavi Enaor, “ali moramo priznati da si nas pomalo iznenadio došavši ovako na našem konju.”
“Lijepa životinja”, reče čovječuljak. “Lijepalijepalijepa. Gdje ste li je dobili, pitam se? Jeste li i vi od preko mora, kao što je izgleda vaš konj?” Nasmiješio se i znalački im namignuo. “Vidite, ja znam za preko mora.”
Enaor se namršti. “A tko si ti, kad toliko znaš?”
Uz mnoštvo kompliciranih kretnji, čovječuljak se naklonio, pokazujući skoro bezuba usta širokim osmijehom. “Prava stvar!” konstatirao je, s odobravanjem kimajući glavom. “Mračkova stvorenja nikad ne govore. Nikadnikadnikad. Zato i postanu tako brzo dosadni. Zapravo –” namrštio se sam za sebe – “moram mu to reći. Siguran sam da može nešto učiniti u tom pogledu.” Pokušao je pogledati preko Enaorovog ramena, stojeći na prstima i ispruživši jednu nogu. “Oh, i dama. Baš lijepo!” Zatim, upirući prstom na svoja koščata prsa, ponosno objavi: “Ime mi je Barlarn.”
Kalaide ime nije bilo poznato, ali činilo da ga Enaor zna dovoljno dobro da se trgne od iznenađenja. Čovječuljak se zahihotao i stresao glavom.
“Ha! Tu sam te iznenadio, je li? Nisi to očekivao!” Odjednom, kao da se snuždio. “Samo, znaš, ja lažem. Zapravo, samo se šalim. Joil se samo šali. Joiljoiljoil”, ponovio je, upirući ponovo prstom na sebe. “To sam ja. Joil od šume, kaže Mračko. Meni se više sviđa Joil od Hrama, ali Mračni Bog voli da bude sve po njegovom.” Slegnuo je ramenima. “Malo je tvrdoglav, znaš, Mračko. Ali ima zgodnu derištad. Zgodnuzgodnuzgodnu.”
Enaor korakne prema čudnom čovječuljku. “Taj Mračni Bog…” upita, “…kako mu je ime?”
“Pa…” počne Joil, povlečeći se unatrag, kao da se malo uplašio, “sad, ja ga zovem Mračko. Mislim –” namrštio se – “da mu uopće ne znam ime.”
“A njegova derištad? Je li Barlarn jedno od njih?”
Čovječuljak je prošao rukom kroz svoju kratku kosu, još jače podižući blatom zalijepljena pramenove. “Hej, otkud znaš?” upita, škiljeći sumnjičavo prema Starijem. “Nisi valjda prerušeni Barlarn, je li?” Trseći se da vidi preko Enaorovog ramena, doviknuo je Kalaide: “Barlurd? Jesi li to ti?”
Ne dobivši odgovora, stresao je glavom. “Ne. Nisam ni mislio. Oni nikad ne dolaze s konjima. Osim toga, oni me uvijek poljube u pozdrav. Uvijekuvijekuvijek. Želiš li me ti poljubiti?” upita iznebuha, okrenuvši se Enaoru zatvorenih očiju i napućenih usana. Gutajući smijeh, Enaor odmahne glavom.
“Ne ovog časa”, odvratio je polako. “Hoće li te smetati ako te ne poljubim?”
Joil otvori oči i odmjeri Starijeg kritičkim pogledom. “Nisi loš”, reče konačno, “ali Mračkova djeca su bolja.” Ponovo pogleda Enaora, zatim strese glavom, tako odlučno da su komadići blata poletjeli uokolo. “Ne. Neće me smetati. Ne moraš me poljubiti. Naravno”, dodao je, “ako baš jako želiš…” – opet je napućio usne.
Kalaide se više nije mogla suzdržati: sakrivši lice rukama, bespomoćno je zahihotala. Poslije svega, slika Enaora koji ljubi čudnog čovječuljka činila se beskonačno smiješnom.
Enaor joj je dobacio bijesan pogled, onda se opet okrene Joilu. “Ne, Joil”, rekao je, trudeći se da ostane miran. “Ali ima jedna stvar koju bih htio od tebe.”
Čovječuljak s prezirom strese glavom. “Ništa ne radim ako me nećeš poljubiti. Ništaništaništa. Mračkova djeca me uvijek ljube.”
Stariji se požurio da objasni: “Ne želim da išta učiniš. Samo da mi nešto kažeš.”
“Oh.” Joil je djelovao pomalo razočarano. “Onda dobro.”
“Hoću da mi kažeš gdje je… Mračko.”
Čovječuljak se nasmije. “To! Čekaj – pa kako to ne znaš, kad si već došao ovamo? Mračko mi je obećao da nikad neće pustiti nikog tko mu se ne sviđa da mi dođe u posjete. Nikadnikadnikad.” Lice mu se zgrčilo od sumnjičavog škiljenja. “On tebe zna, je li? Mračni Bog?”
“Naravno da me zna. Ali potrebno mi je da doznam gdje je. Odmah, ako je moguće.”
Čovječuljkove obrve su poskočile, razbacujući komadiće sasušenog blata s njegovog čela. “Pa sad, to baš ne znam… Ne možeš ga uvijek natjerati da se javi. Ali uvijek možeš probati. Tko zna, možda će te poslušati. Zbilja nisi loš…” doda zamišljeno.
Enaor duboko udahne. “Ali gdje? Gdje bi mi se mogao javiti?”
Joil raširi ruke. “Pa u Hramu, jasno! Gdje bi drugdje?” Bez ikakvog daljnjeg objašnjenja, okrenuo im je leđa i krenuo prema šumi iza kolibe. Enaor se užurbano okrene Kalaide.
“Čekaj me ovdje. Moram za njim.”
“Ne dolazi u obzir. Ne namjeravam ostati sama ovdje. Ne mislim da je Joil opasan, ali ova šuma jest.”
Enaor strese glavom. “Možeš li me bar povremeno poslušati? Ako nije lud ili lažac, susret s njegovim gospodarom bit će puno opasniji nego s neumrlima.” Prošao si je rukom kroz kosu. “Ako sam u pravu, ja sam kriv za ovo. Ne bih htio da…”
Kalaide si oblizne usnice, čupkajući vezeni porub na svojoj stoli. Dio se odvojio, ali samo je konac pukao, ne i tkanina. Moglo bi se popraviti. Kad bi imala konca. “Ne ostavljam te, Stariji.” Natjerala se da podigne pogled. “Dosad bi to već trebao znati.”
Lice mu se načas posve ukočilo; pogledao ju je s nesigurnim izrazom u očima. Nestrpljivi Joilov uzdah natjerao ga je da se okrene. “Konačno, vjerojatno je svejedno gdje si. Idemo.”
Praćeni lavom, krenuli su za Joilom, koji ih je čekao kraj gustog grma. Poveo ih je kroz zapetljane grane, naizgled nesvjestan trnja koje im se hvatalo za kosu i odjeću.
Kalaide je hodala brzo, misleći samo na ono što je bilo ravno pred njom: sljedeća uzbrdica koju treba svladati, sljedeća grana koju treba odgurnuti, sljedeća barica koju treba izbjeći. Sve drugo je bilo opasno područje za koje ovog časa nije imala snage.
Premda se Joil kretao tako brzo da ga je bilo teško pratiti, ubrzo su shvatili odakle mu čudna, blatom oblijepljena pojava. Činilo se da ni ne primjećuje prepreke na svome putu. Trnje mu je hvatalo lice i ruke, blato laptalo do koljena, kod svake udubine pao bi s licem prema naprijed, ali svaki put bi ustao i nasmijao se, kao da pada za vlastitu zabavu. Samo gledajući ga, Kalaide bi pomislila da je lud, i otpisala bi i sebe i Enaora kao još luđe zato što ga slijede, ali osjećala je kako iz njega izbija moć: usprkos stalnim padovima, na koži nije imao ni ogrebotine ni masnice. Čak mu je i lav samo ponjušio ruku i onda nastavio uz njega kao da se oduvijek poznaju.
Stigli su do duge, neugodno strme padine koja je završavala potokom. Joil se spotakao na prvom koraku i otkotrljao se do vode, onda stane da ih pričeka. Kalaide je časak oklijevala: padina je bila gola, samo je tu i tamo pokoji kamen izvirivao iz tla kao dječji zubi. Krajičkom oka, vidjela je kako je Enaor zaustio a onda se okrenuo bez zvuka, s rukom na pola puta do njenog ramena.
Htjela mu je reći koliko joj znači to što se trudi poštivati njene želje, premda su oboje znali da je prekasno za ispravak – ali ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto za takav razgovor.
Stisnuvši zube, okrenula se bočno na padini i krenula, tjerajući se da ne gleda dolje. Došla je do dna, a Enaor ju je slijedio.
“Hvala”, šapnula je, stisnuvši ruku nad njegovom. Enaor se izmakao, pretvarajući se da nije vidio njen pokret, i kimnuo glavom.
Joil je nastavio hodati, ne obazirući se na vodu koja mu je dosizala do bedara. Nakon nekoliko koraka, poskliznuo se, onda opet ustane uz smijeh i nastavi do druge strane, povremeno vrhovima prstiju praveći valiće oko sebe.
“A što sad?” upita Kalaide tiho. “Ne možemo samo prohodati potok… a lav se boji.”
Stojeći kraj potoka, lav je njuškao zrak s vidljivom nelagodom, ispuštajući tihe, zbunjene zvukove, naježen. Kalaide ga je pokušala smiriti, ali nije bila od velike pomoći; osjećaj magije u zraku bio je tako snažan da se i ona ježila. Na kraju, lav se okrenuo i uzverao natrag uz obronak, nestajući u šumi. S druge strane, Joil je skakutao u mjestu, mašući obim rukama.
“Zbogom, maco!” Pogledao je Enaora i Kalaide. “Idete, vas dvoje?”
Enaor pokaže na skupinu kamenja malo dalje niz potok. “Možeš doskočiti do tamo?”
Kalaide slegne ramenima. “Mogu probati.”
Spustili su se do točke najbliže kamenju. Kalaide je jednom rukom prikupila skute, duboko udahnula, i skočila. Kamenje je bilo sklisko, nekoliko trenutaka morala je divlje veslati rukama da se zadrži, ali uspjela je održati ravnotežu. Druga obala bila je još dalje, ali sad više nije mogla nego pokušati i nadati se najboljem.
Poskliznula se pri odskoku; već je skoro osjećala ledeni dodir vode kad su je dvije snažne ruke uhvatile i povukle na obalu. Blagi miris trava ispunio joj je nosnice.
“Što…?”
Joil se odmakne za korak i opet se onako komplicirano nakloni. “Uvijek na raspolaganju, gospodarice”, rekao je malo promuklo. “Uvijekuvijekuvijek.”
Enaor je prešao potok istim putem. “Jesi dobro?”
Kalaide kimne glavom. “Da… mislim…”
“Oh, ja se ne računam”, reče Joil namigujući. “Mislim, ja sam samo Joil. Nemoguće da se ja računam. Nenene, Joil se ne računa…” Pretvorivši riječi u improviziranu pjesmicu, nastavio je dalje, sada niz potok.
Ubrzo nakon prijelaza, šuma se razrijedila, i konačno ih dovela do ruba čistine. Kalaide je zastala i osjetila kako ostaje bez daha.
Zima ovdje nije imala mjesta: trava na čistini bila je zdrava i sjajno zelena, istočkana žutim i nebeski plavim cvjetovima; ptice su pjevale u lisnatim granama drveća na rubu čistine. Bilo je ljeto, onakvo kakvo je trebalo biti.
A usred čistine, kraj tiho brbljavog potočića, stajao je hram. Odnosno, ruševine hrama. Bio je čudna mješavina: jednostavna četvrtasta građevina u sjevernjačkom stilu, ali s natkrivenim ulazom koji je vodio do širokog, uzdignutog trijema, kao hram kraj Nar Reolisa. Većina stupova koji su držali krov je popadala, polako nestajući pod slojevima mahovine. Bjelina kamena koja je tu i tamo provirivala kroz sveprisutno zelenilo podsjećala je na kosti nekog odavno mrtvog čudovišta.
“Odakle ovo ovdje?” prošapće Kalaide. “Koliko je to staro, zašto nitko još nije…”
Joil je nastavio svojim putem, i zastao tek na prvim stubama ulaza u hram. “Idete ili ne idete?” upitao je preko ramena. Enaor je napravio još nekoliko koraka, slegnuvši ramenima u odgovor na Kalaidino pitanje, onda se sagne da prouči jedan srušeni stup.
“Ne,” rekao je, zbunjeno tresući glavom. Okrenuo se i pokratom ruke pozvao Kalaide. “Pogledaj.”
Kad mu je Kalaide prišla, pokazao joj je rub gdje je stub bio prepukao. “Ovo uopće nisu ruševine! Vidiš kako je pukotina zaobljena? To bi značilo da je nastala jako davno, da ju je vrijeme stiglo izglačati. Ali mahovina ovo nikad nije ni dotakla.”
Kalaide ga pogleda širom otvorenih očiju. “Kako to misliš, nisu ruševine? Ali što drugo…?”
“Ovo je ovako napravljeno! Zar ti nije jasno? Napravljeno ovakvo kakvo jest! Netko je ovo izgradio tako da izgleda kao ruševina.”
“Sjajna moć zapažanja, smrtniče”, rekao je dubok, zabavljen glas iza njihovih leđa. “No, s druge strane, ništa manje ne bih ni očekivao od nekog dovoljno lakomislenog – da ne kažem drskog – da upotrijebi moje ime kao paravan kojim će zavarati moja vlastita stvorenja.”
Na prvu riječ, Enaor je gurnuo Kalaide iza sebe i zastao, s rukom ukočenom za dlaku iznad balčaka svoga mača. Visok, crvenokosi ratnik širokih ramena koji je stajao pred njima u sjajnom crnom oklopu veselo se nasmijao na Enaorovu reakciju.
“Tsk, tsk… Zaštitnički instinkti opet rade prejako, Stariji? Nadam se da ne bi bio toliko glup pa da stvarno pokušaš tu iglicu koju nosiš umjesto oružja potegnuti na mene.” Na posljednjoj riječi još je jače spustio glas, gurnuo glavu naprijed kao kornjača, i namignuo. Kad je Enaor spustio ruku, krupni ratnik kimne s odobravanjem.
“To je već bolje. Pametnije bi bilo da pokušaš tim predugim jezikom prokopati put i iz ove nevolje. Tko zna?” Slegnuo je ramenima. “Ako mi bude dovoljno zabavno, možda ću biti sklon da budem popustljiv prema tvojoj drskosti.” Pogledao je preko Enaorovog ramena i široko se nasmiješio Kalaide, onda se opet namršti prema Enaoru. “Zna li tvoja mlada dama uopće što je učinio njen zaštitnik? Ha, gospođice?”
Kalaide nije imala pojma o čemu govori, pa je šutjela. Zrak oko njega upravo je pucketao od moći. Nikad još nije susrela nešto tako snažno, čak ni kad bi se Matrielen pojavljivala pri okretu godine. Ako to nije bog, onda je najbolji trik koji je ikad vidjela – a, nekako, sama nehajnost pojave kao da je potvrđivala da je moć stvarna.
Ratnik je malo pričekao, pa onda, kad mu nije odgovorila, opet kimne glavom. “Vidim. Mlada dama nema naviku razgovarati sa strancima. Fin odgoj. Odobravam.” Zatakao si je palce za pojas. “No? Zar nas Nećeš nas upoznati, smrtniče?”
“Kao da nas ne znaš”, odvrati Enaor mrko.
Krupni ratnik se nasmije. “Ah, ali mlada dama ne zna mene. Mogu mi progovoriti mnogo stvari, ali nitko me još nije imao razloga nazvati nepristojnim. Hajmo, stvorenjce. Postupi kako treba.”
Nevoljko, Enaor se pomakne pola koraka u stranu. “Kalaide Reolis Kharaonda, dopusti mi da ti predstavim Horiarha od Ghardsarna”, reče suho. Krupni se ratnik nakloni.
“Tako. To je već bolje, zar ne?” “Ono što je naš mladi prijatelj zaboravio spomenuti jest da sam poznat još i pod imenom Gnjusni Gospodar“, dodao je, podsjećajući Kalaide na nekog sitnijeg rahina koji se hvali kvalitetom svoje stoke. Mirno mu je uzvratila pogled i kimnula glavom, kao što bi pozdravila postarijeg ujaka. Ako se bog htio igrati, činilo se najpametnijim prihvatiti igru.
“Shvatila sam to, gospodaru”, reče. Bog se nasmije.
“Ali nije impresionirana. Dobro. Počinjem shvaćati čime si to našeg mladog junaka natjerala da zaboravi kako su bogovi, na kraju krajeva, ipak bogovi. Osobito oni zli”, završi, s prstom poučno u zraku.
“A vi ste, dakle, zao bog, gospodaru?” upitala je.
“Ne miješaj se u ovo, ženo”, rekao je Enaor dobacujući joj ljutiti pogled.
Horiarh opet zacokće jezikom. “Ali zašto, prijatelju, zašto? Odgovori mlade dame su mi baš zabavni. A, ne zaboravi, vaš je cilj upravo da me zabavite, ili bi bar trebao biti.” Još hihoćući, sjeo je u zrak. Kako se spustio, oko njega se stvorilo bijelo kameno prijestolje. “Kad samo pomislim da je netko pomislio kako bi mi jezik mogao predstavljati problem! Kako su ti vaši ljudski umovi mali! Iako”, doda sa smiješkom, “ni objašnjenje koje je ona ponudila nije bilo loše. S njenim izgledom, mogao bih stvarno biti u iskušenju preživjeti i bez konverzacije. Ipak, od jeseni do jeseni…” Nalaktivši se, prebacio je nogu preko noge, oslonio bradu na šaku i zamišljeno se zagledao u Kalaide. Osjetila je potrebu da se jače umota u Enaorovu jaknu, ali natjerala se da se ne pomakne. Horiarh uzdahne.
“Nisam siguran. Možda.” Okrenuo se Enaoru. “Ti si joj se uvukao pod suknju, maleni; što ti kažeš? Vrijedi li toliko?”
Užareni val bijesa natjerao ju je da stisne zube. Krajičkom oka, vidjela je kako se Enaoru ruka trza prema maču.
Enaor, ne. Pusti ga.
Pričekala je dok nije osjetila da se bar malo opustio prije no što se povukla iz kontakta. Horiarh je vjerojatno ionako u stanju pratiti njihov kontakt, ali to je nije pretjerano brinulo. Već se u životu susretala s takvim izazivanjem, i znala je da će ga najlakše zaustaviti pokaže li da nitko neće reagirati. Uostalom, što nju briga što neki sjevernjački skorojevićki bog misli o njoj?
“A i mudra je”, promrmlja Horiarh s osmijehom. “Bilo bi šteta ne razgovarati s tobom, smiona damo, bez obzira na tvoje druge atribute. Sviđa mi se kako ti se kosa zlatno zasjaji kad je uhvati sunce. Inače, nisam baš ljubitelj smeđokosih, čak ni s tako ljupkim očima. Ali u ovom slučaju, možda bih mogao učiniti iznimku…”
Enaor korakne naprijed. “Ne.”
Horiarh popustljivo otpuhne. “No, no. Zar se tako razgovara s bogom?” Komično pretjerano, podigao je oči prema nebu. “Te mlade generacije nemaju nikakvog poštovanja. U tome je sva nevolja ovog svijeta.”
“U tome nije sva nevolja ovog svijeta, i ti to vrlo dobro znaš, Gnjusni Gospodaru.” Enaor je opet zvučao mirno; Kalaide pusti dah koji je držala.
Odjednom, s Horiarhovog lica iščezlo je svo veselje.
“Zaista to znam, stvorenjce. A, slučajno, moj rat je izgleda i tvoj, i zato uopće razmišljam o mogućnosti da te pustim preživjeti zloupotrebu moga imena. Harajski bogovi prodrli su na moj teritorij, i koriste se mojim narodom u svoje svrhe.” Iz zraka je uzeo zapaljenu lulu i zamišljeno je zagrizao. “Jer, koliko god vikali da me se boje i da me preziru, Ghardi su moj narod isto toliko koliko i Orlarnov, znate. Ima se obaveze. A sad se odjednom pojavljuju uljezi, i hoće se zabavljati na mojem igralištu, i to sve bez molim i bez hvala. A to mi se uopće ne sviđa. Ni malo.”
Opet je pogledao Kalaide. “Naravno, mogao bih se djelomično osvetiti tako da prihvatim dražesni poklon koji si mi tako drsko ponudio…” Povukao je iz lule i zavalio u svom prijestolju. “To bi bila baš zgodna osveta, uzeti jednu od njihovih svećenica u svoj krevet…”
“Prije bih je ubio.” Izrečena Enaorovim mirnim glasom, prijetnja je uspjela zvučati stvarno. Kalaide si zabije nokte u dlanove. Zašto su svi muškarci u nekim stvarima isti? Mogla je zamisliti Laedora kako izgovara potpuno iste riječi – i vjerojatno pogiba na potpuno isti, glupavi način.
Na svu sreću, činilo se da se Horiarhu hrabrost sviđa. Podigao je ruku, a lula nestane. “Teške riječi! Ah, umišljenost smrtnika. A bi li ti ona bila zahvalna na tome? Jesi li pomislio na to?” Opet je uzeo svoju lulu. “Ali to sad nije bitno. Ti si mi sam stavio bubu u uho, smrtniče, ne bi imao prava da se žališ kad bih odlučio da ispunim tvoje obećanje. Ali –” dodao je, zadovoljno promatrajući smrknuto lice Starijeg – “neću to učiniti. Imamo puno prečih problema.” Sjeo je uspravno, oslonio koljena na laktove i obujmio lulu obim rukama. “Kako su uljezi dospjeli k meni? Možete li mi to reći?”
“Kako to misliš, Gnjusni Gospodaru?” Enaor se sumnjičavo namrštio.
“Shvaćam”, uzdahne Horiarh. “Kao i većina smrtnika, i ti vjerojatno misliš da mi bogovi po cijele dane zajedno skakućemo po nebesima, sviramo božanske pjesmice, opijamo se i brojimo oblake, kamo god pripadali, je li tako? Neka te mlada dama prosvijetli.” Pogledao je Kalaide; u ledeno hladnim očima više nije bilo ni traga lakrdiji. “Ti to znaš, zar ne?”
Osjećajući se nelagodno kao da je na ispitu, Kalaide kimne i automatski korakne naprijed. “Bogovi su vezani vjerom, premda ne i zemljom. Što jača vjera, to je i snaga bogova jača. Postoje formule kojima se to može točno izračunati, uzimajući u obzir nakupljenu vjeru na svetim mjestima, ostatke vjerovanja drevnih naroda čije su bogove preuzeli novi, i jačanje vjere u posebnim okolnostima.”
Enaor je zaustio da je prekine, ali zaustavio ga je Horiarhov pokret ruke. “Točno, mlada damo. Pa onda, što ti misliš, u normalnim prilikama, kakve bi šanse za preživljavanje na sjeveru imao neki harajski bog?”
“Skoro nikakve. Tamo ima jako malo južnjaka – možda koji rob ili piratski zarobljenik. To nije dosta čak ni da se dozove bogove do postojanja, a kamoli da im pruži neku stvarnu moć u sukobu s lokalnim bogovima. Osobito kad se uzme u obzir da sjever nikad nije bio pod jugom, tako da nema nakupljenih vjerovanja ni postojećih svetih mjesta koja bi im pomogla.”
Horiarhov osmijeh imao je skoro ljudsku toplinu. “Znao sam da će svećenica shvatiti tehničku stranu problema. Reci mi još nešto, smiona gospo: kako je onda moguće da sam se jednog dana probudio i našao se praktički izbačen iz svoga doma?”
Kalaide raširi ruke. “Nemam pojma. To bi bilo moguće u ratu, ali nismo mi pokorili vas, nego vi nas.”
“To su učinile moje igračke a ne ja. Ali oni su imali pomoć tvojih bogova. Usput, zašto vaši bogovi pomažu vašim neprijateljima ? Imaš li odgovor na to?” Kad je Kalaide stresla glavom, on kimne. “Nisam ni mislio.” U tišini je povukao nekoliko dimova, onda opet pogleda Enaora. “Pitanje za tebe, lažni moj mali glasniče”, rekao je, uperviši lulu u Enaora. “Što ne valja sa smrtnom stranom priče?”
“Smrtnom stranom?”
“Rat. Što su Ghardi dosad učinili?”
“Zauzeli su Asair i Haraju, i krenuli na Kale.”
“Ti si živio blizu moga naroda, Stariji. Jesu li te se ikad prije dojmili kao smrtno glupi?” Nagnuo se bliže. “Jesi li ikad prije pomislio da je Badgor od Glamarna potpuni kreten?”
Polako, Enaor je stresao glavom, za što ga je Horiarh nagradio zadovoljnim smiješkom. “Pa zašto onda izgleda da misli počiniti vojno samoubojstvo? Nema načina da održi kontrolu nad pokorenim zemljama i zadrži ovaj tempo.”
“Morat će početi napuštati neka uporišta… ali onda više neće imati zaleđa.” Kalaide je vidjela kako je Enaor zagrizao donju usnicu, mršteći se od koncentracije. “Odustao je od Ghardsarna. Nema druge.” Kad je opet podigao pogled prema Horiarhu, više nije bilo ni traga ljutnje. “To ne mogu vjerovati. Ne od Badgora.”
“E, tako”, rekao je bog opet se zavalivši u sjedalo. “Riješite mi te zagonetke, drski smrtnici. Budite korisni.” Povukao je još dim, pogledao lulu u svojoj ruci, a onda je zgađeno strese u ništavilo. “Mornarska navika. Odurno.” Ustao je, a prijestolje je nestalo kao i lula. “Otkrijte tko nas sve izdaje, i zašto, i ostavit ću vam živote.”
“Zašto se ne poslužiš svojim vlastitim ljudima?”
Bog raširi ruke. “Kojim ljudima? Moji smrtnici na sjeveru jedva stižu preživjeti i bojati me se, a oni drugi su izgubili glave i slijede Badgora preko pola svijeta. Možete li zamisliti koliki mi je napor bilo samo doći dovde?”
Kalaide se morala pomučiti da se ne nasmije; podsjećao ju je na trgovca od kojeg je ponekad kupovala platno. I on se uvijek žalio na duga putovanja ne bi li malo podigao cijenu svoje robe. “A što fali pravom Barlornachu?” upitala je. Na njeno iznenađenje, Horiarh je samo prezrivo puhnuo.
“Kakav pravi Barlornach? On ne postoji. Zar vam ja izgledam kao netko tko drži čopor pasa? To sam izmislio!”
“Nemoguće!”
Horiarh se okrenuo Enaoru i prekrižio ruke na prstima. “Drzak je puno preblaga riječ za tebe, mladi Stariji. Zašto misliš da ne bih mogao jednu malu laž proturiti kao istinu?” Stresao je glavom. “Ne, ja volim mačke. Između ostalog i zato što njima ne treba čuvar. Izmisilio sam Barlornacha i svoj lovački čopor kad mi je jednom Orlarn dojadio hvaleći se svojim retriverima. Bilo je zabavno gledati kako njegovi zlatni kevtavci padaju u zaborav, a svi se boje mojih crnih čudovišta. Oni ne postoje, kažem vam.”
“Barlornach je i tvoj glasnik.”
“Joil je moj glasnik kad mi glasnik treba, stvorenjce! Od kakve bi mi koristi bio suludi pasoljubac? Glupost.”
Enaor je opet zaustio da se pobuni. Ne razmišljajući, Kalaide ga uhvati za ruku. “Pusti. To bar nije važno.”
Okrenuo se zbunjeno. “Ja… nisam… ” Vidio je njenu ruku na svojoj i stao. “Kalaide?”
Privukla je ruku k sebi i pokrila je drugom. Zar je posve izgubila stid? Mogla ga je isto tako upozoriti i kroz kontakt i izbjeći tjelesni dodir. Čak i ludi Joil se toga sjetio – kako je ona mogla tako brzo opet zaboraviti? Nema kazne koju ne bi zaslužila.
Odjednom poslovan, Horiarh je prošao između njih i krenuo prema hramu. “Naravno, stvorenjce, jasno ti je da te moram bar nekako kazniti za ono što si učinio. Inače se neću stići ni okrenuti oko sebe, a svaki magarac koji upadne u nevolju pozivat će se na moju zaštitu, i gdje ću ja onda biti, pitam te?”
Enaor nevoljko korakne prema hramu. “Ali nju ćeš ostaviti na miru”, reče oprezno.
Horiarh kimne. “Ma, naravno. Mlada dama ne spada u moju nadležnost – bar netko se mora držati pravila. A za tebe ću se pobrinuti u četiri oka, stvorenjce. Kako ti se sviđa moja igračka, mlada damo?” upitao je preko ramena, pokazujući rukom lažne ruine.
Kalaide mu nije odgovorila, tjerajući ga da zatrese glavom u lažnom očajanju. “Još uvijek nije impresionirana? Moram priznati, sjevernjake je mnogo lakše zadovoljiti. Ako su svi Harajci kao ti, mlada damo, drago mi je što nisam harajski bog. Dobro, smrtniče”, nastavi oštro, “idemo to obaviti. Moja derišta će se pobrinuti da mladoj dami ne bude dosadno dok čeka.” Pucnuo je prstima; i on i Enaor nestali su uz prasak dima.
Kalaide je poskočila od iznenađenja i osjetila da se leđima zaletjela u nešto živo. Trgne se i okrene, a dvije ruke je obuhvate oko struka. Mladić u kojeg se zaletjela se dobroćudno osmjehne.
“Znači, ti si lažna nevjesta?” reče. “Što ti kažeš, Barlurd?”
Djevojka koja je uhvatila Kalaide sad je pusti i pogleda je procjenjivački. “Zanimljivo lice. Šteta što tata ima važnija posla s onim drugim.”
Bili su očito blizanci, oboje plavokosi i plavooki, odjeveni u neobičnu zlatnu odjeću od paučinastih niti. Mladić ispruži ruku i podigne jedan kraj jakne s Kalaidinih ramena.
“I zanimljivo tijelo”, primijetio je. Njegova sestra kimne.
“Meka je pod rukom.”
“Mmm, volim mekano.”
Koraknuo je prema Kalaide. Ona čvršće stisne jaknu oko sebe i odmakne se .
“Bila bih zahvalna da me ne dirate”, rekla je što je mirnije mogla. Barlarn se nasmije.
“Čuješ ti to! Tata bi se ludo zabavljao!” Produžio je prema Kalaide, ali njegova sestra ga uhvati za rub košulje.
“Tata je rekao da budemo pristojni! A znaš što se događa kad ga ne poslušamo.”
Barlarn je zadrhtao i stao. Barlurd pročisti grlo i nakloni se Kalaide, raširivši suknju kao djevojčica na prvoj službenoj večeri.
“Bi li se htjela igrati s nama, smrtna ženo?” upitala je. Kalaide se nasmiješi i odmahne glavom.
“Hvala, ali radije ne bih”, odvrati, obraćajući se božanskom djetetu glasom kakvim je nekad umirivala Koliona. Blizanci se razočarano zgledaju, onda Barlurd slegne ramenima.
“Pozovimo Joila. On se bar uvijek hoće igrati.”
Barlarn udari vrškom zlatne čizme po blatu. “Ali on je tako dosadan!”
“Oprostite… ” uplela se Kalaide, proklinjući svoju znatiželju čim je otvorila usta. Oboje blizanaca okrenulo se k njoj s očima punim nade.
“Da?” upitali su u glas.
“Tko… je Joil, zapravo?”
Barlarn se nasmije. “Tatin eksperiment.”
“Kao i cijelo ovo mjesto”, doda njegova sestra.
“Samo nije baš uspješan…”
“Nijedan tatin eksperiment nije uspješan.”
Barlarn udari svoju sestru laktom u rebra. “Šuti! Hoćeš da te tata čuje?”
Barlurd se naglo uozbiljila. Njen blizanac se zadovoljno nasmije, kao da je upravo osvojio poen u nekoj samo njihovoj igri, i doda, okrećući se ponovo Kalaide: “Kad god mu ne treba, tata nam daje Joila da se igramo.”
“Hoćeš vidjeti kako se igramo?” ponudi Barlurd. “Joil se zbilja dobro igra. Bolje od Barlarna.”
“Nije istina!”
“Baš je!”
“Nije!”
“Je!”
Odjednom, svađu im je prekinuo prigušeni krik iz hrama. Kalaide je poletjela prema stepenicama, ali oboje blizanaca uhvatilo je za ruke.
“Ne želiš ići unutra”, reče Barlurd odmahujući glavom.
“Definitivno ne”, doda Barlarn.
Vrata hrama uz šrkipu su se otvorila i propustila Horiarha , s palcima zakačenim za pojas i širokim osmijehom na licu, kao zadovoljni otac obitelji koji je upravo ustao od prazničkog ručka. Ugledavši Kalaide, naklonio se širokom kretnjom.
“Nadam se da se nismo predugo zadržali u poslu, mlada damo”, rekao je. Kalaide odmahne glavom. “I moja derišta su se pobrinula da ti čekanje ne bude dosadno?”
Oklijevala je trenutak ali onda, ugledavši prestravljene izraze na licima božanskih blizanaca, brzo potvrdi. “Bili su vrlo ljubazni, zaista.”
“Dobro.” Sjevernjački bog zadovoljno je kimnuo, pozvavši svoju djecu k sebi. “Gnjusni Gospodar je zadovoljan”, objavio je, glasom koji je iznenada poprimio zastrašujuću snagu. A zatim se opet nasmije i ogrli svoju djecu, svako jednom rukom. “Sredio sam dvije stvari jednim potezom”, reče. “Uvijek me veseli kad dvije stvari obavim odjednom. Tako i s djecom – nema do blizanaca. Ne da bih se po drugi put uspio uvući Margi u plahte, čak i kad bih htio”, doda zamišljeno.
“Pa”, prekine se, “bilo mi je zadovoljstvo, gospo neustrašiva, ali sad moramo ići. Želim vam oboma ugodan dan.” Uz još jedan mali naklon, naprosto se istopio, iščezavajući tako polako da Kalaide nije mogla sa sigurnošću odrediti trenutak kad joj je božanska obitelj nestala iz vida.
Ostavši sama na čistini, nekoliko je trenutaka ramzišljala što da učini. Joila nije bilo na vidiku – nestao je otprilike u trenutku kad se Horiarh pojavio – a vrata hrama ostala su zloslutno zatvorena. Taman je htjela krenuti uza stube kad je začula korake i Enaor je isteturao iz hrama. Napola je koraknula prema njemu, ali on je zaustavi.
“Dobro sam”, dahnuo je, oslonjen na vrata, držeći lijevu ruku desnom. Kalaide je osjetila bol čak i bez posizanja i potražila ranu, ali nije ju mogla naći.
“Nisi dobro – što se dogodilo?”
Enaor je načas sklopio oči prije nego što je krenuo niza stube. “Horiarh mi je ostavio svoj potpis. Trebalo bi zacijeliti samo.” Pokušao je slegnuti ramenima i namrštio se. “Idemo natrag. Konji će biti nemirni.”
Činio se bijesnim, a Kalaide nije bila sigurna zašto. Susret s Horiarhom nedvojbeno nije bio dobar za živce, ali nije vidjela razloga za bijes.
“Enaor”, pokušala je, prateći ga kroz dolinu, “što se dogodilo tamo unutra?”
Umjesto odgovora, Enaor je odmahnuo glavom i produžio korake.
Šuma oko njih se mijenjala, pripuštajući zimu: lišće je venulo vidljivom brzinom, cvijeće je sahnulo pod njihovim koracima. Kalaide je povukla rukave Enaorove jakne preko ruku, i nastojala držati skute iznad blata. Sve se opet događalo prebrzo; trebalo joj je da stane i promisli, pa makar na samo jedan dan. Makar na čas.
“Enaor”, rekla je zastajući. “Stani. Moramo razgovarati.”
“Ovdje? Sad?”
“Ovdje i sad. Naprosto moramo.”
Nesigurno, Enaor je stao i okrenuo se prema njoj. Izraz je bio samo osmijeh udaljen od onoga kako ju je sinoć gledao.
Nije htjela razmišljati o tome.
“O čemu si htjela razgovarati?”
Kalaide se ugrize za usnicu. Stvarno, o čemu? “O svemu. Moram si raščistiti stvari u glavi. Shvatiti što se događa.”
“Čula si Horiarha: ni on ne zna. Znam koliko i ti.” Koraknuo je prema njoj; Kalaide ga je čula i zabrinuto podigla glavu. “Ostani gdje si, molim te.”
“Ne mičem se.”
Čula je povrijeđenost u njegovom glasu, ali nije imala snage još se i time baviti, bar ne ovog časa. S uzdahom, sjela je na mahovinom prekrivenu stijenu i ogrlila si koljena. “Idemo od početka”, rekla je, sklapajući oči. Da samo nije tako umorna, možda bi lakše pohvatala konce. “Što to oboje znamo?”
“Znamo da se s bogovima događa nešto jako čudno. Vaši južni bogovi podupiru sjevernjake. Ili bar neki od njih. I neki svećenici im očito pomažu.”
Kalaide se ugrize za usnicu. “Da. Kastranionovi sinovi i kćeri Matrielen.” Spustila je bradu na koljena, razmišljajući. “Redovi inače nisu baš bliski, iako su Kastranion i Matrielen brat i sestra.”
“Pa”, Enaor se malo približio, “što misliš? Zašto bi se povezali?”
“Nisam sigurna… Mogu samo pretpostaviti da je to povezano s onim projekcijama kojima se služe. Svećenice Mjeseca imaju sposobnost empatije. Svećenici Sunca nemaju. Postoje legende u kojima se te dvije sposobnosti povezuju, ali oduvijek sam mislila da su to samo priče.”
“Imamo li razloga to misliti?”
“Vjerojatno. Oni trenuci nerazumnog bijesa… i ono što smo vidjeli u Bajlali… sve mi to djeluje slično, ali nisam zapravo sigurna što je.” Odjednom, još joj je nešto palo napamet; pogledala je Enaora, igrajući se s vezom na svojoj stoli. “Mi sad radimo ono što je Horiarh tražio od nas.”
“Misliš, rješavamo zagonetku?” Slegnuo je desnim ramenom. “Izgleda. Horiarh nije glup; znao je da ćemo to u svakom slučaju morati učiniti.” Opet je čula natruhu bijesa u njegovom glasu. Pomalo nesigurno, pokušala je posegnuti za njim, ali zidovi su mu bili posve spušteni pa se povukla. Možda ga samo još uvijek muči Horiarhovo izazivanje.
“Pa”, rekla je da prikrije nelagodu, “znači da postižemo dvije stvari odjednom. Horiarhu bi se to svidjelo.”
Enaor je neuvjerljivo trznuo usnicama, ali vidjela je da se malo opustio. Dakle, nije ga ljutilo spominjanje Gnjusnog Gospodara. Odloživši tu zagonetku za kasnije, Kalaide puhne na ruke da ih zagrije i nastavi: “Dobro, znamo da se bogovi ponašaju čudno. A što je s ljudskom stranom? S ratom?”
“Ghardi idu na jug.” Glas mu se malo približio. “Badgor ih vodi. Prelaze puno preveliko područje, i ne osiguravaju osvojeno. Kao da im i nije cilj zadržati pokorene zemlje. Kao da… su samo u prolazu.”
“A što ako jesu? Kamo bi mogli ići?”
“Ne znam. Možda u Kalhanu.”
“To je grad u Perdaelu?”
“Da.”
“Bili su u Bajlali, i u onom gradu Starijih u Asairu, i u tvome gradu.”
“Anlahlanu. Da.”
Glava ju je boljela. Moralo je tu biti nekakve logike. Kalaide ju je osjećala kao nagovještaj svraba na vrhovima prstiju, tik izvan dohvata. “Znači da prolaze kroz gradove Starijih.” Odjednom, podigla je pogled. “Što ako nešto traže? Što bi mogli tražiti?”
“Nemam pojma.”
“Misli, Enaor. Morali bi se raditi o nečem što imaju samo Stariji – inače ne bi išli od jednog do drugog grada. I sigurno je jako vrijedno, ako se toliko trude.”
Slegnuo je desnim ramenom. “U jednom se varaš. Ja mislim da ni oni ne znaju što traže.”
“Morali bi. Bar većina…”
“Ghardi slijede Badgora od Glamarna. Možda on zna što traže, ali većina njegovih ljudi naprosto sluša što im on govori.”
To se slagalo s onim što joj je Sorg ispričao. Svejedno, bilo je teško to prihvatiti. “Nisam baš sigurna. Kakvu on to moć ima nad njima?”
Enaor spusti pogled. “Vjeruj mi. Badgor može svoje ljude odvesti kamo god hoće. Konačno, on je vodio i napad na Anlahlan.”
“Zašto su vas Ghardi napali?”
“Krivili su Starije za zimu.”
“Pa to baš i nije tako neobično.”
“I nije.” Enaor si nervozno pročisti grlo. “Samo što je većina onih koji su nas napali bila iz okolnih krajeva. Oni su živjeli kraj nas, trgovali s nama, poznavali su nas po licu ili po imenu. Ne bi im ni na pamet palo da nas okrive za zimu da im Badgor nije tako rekao.”
“Zašto si tako siguran da je jedan čovjek odgovoran za sve ovo? Zašto svi imate tako visoko mišljenje o njemu?”
“Svi?”
Kamen je bio prehladan za dugo sjedenje; skute su joj se napile vlage, tjerajući je da se ustane i napravi nekoliko koraka. “Sorg mi je pričao o njemu. I on je zvučao kao da govori o nekom napola čudesnom stvorenju.”
Neočekivano, Enaor se iskezi. “Moglo bi se i tako reći”, reče. Naslonio se na drvo i sklopio oči kao da je umoran. Kalaide je stala pred njim, trudeći se pročitati njegov izraz lica.
“Kako to misliš?” upitala je. Enaor je nekoliko puta duboko udahnuo prije odgovora, možda boreći se još uvijek s posljedicama Horiarhova potpisa. Onda opet otvori oči i pogleda je.
“To mi je brat.”
« Kate Bush | Doma | Yay za Strossa »
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
