Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...Meko kuhani posthumanizam
Znam, opet sam debelo zaostala. Ali, u moju obranu, nisam samo ja kriva: još sam odavno čula svašta dobroga o “Mijenjanom ugljiku”1 Richarda Morgana, i odavno sam prvi put otvorila knjigu, ali nikako, ama nikako nisam uspijevala proći kroz posve nepotreban uvod. Sad sam konačno učinila taj napor volje i prošla kroz cijeli roman. I nisam se nimalo usrećila.
Dakle, kao prvo, uvod. Netko2 je jednom rekao da romane ne valja počinjati bitkom, jer čitatelj još nije emocionalno angažiran ni na jednoj strani, pa mu se, pojednostavljeno rečeno, živo fućka tko će tu bitku dobiti. I ista stvar vrijedi i za prolog Morganovog ugljika: tip sprema oružje koje je samo umjereno zanimljivo, a da mi pri tome ne znamo ni za što ga sprema, ni protiv koga, ni zašto bi nam to bilo važno. Onda upadnu neki drugi tipovi i upucaju i njega i njegovu kolegicu. Kraj prologa. Who cares? kaže čitateljica i zatvara knjigu. I ne otvara je još mjesecima, jer je niti glavni lik (koji je, uostalom, poginuo na kraju prologa) niti sporedna likica (koja je toliko sporedna da o njoj zapravo ne znamo ništa) a, naravno, niti tipusi koji su upali pucajući na njih, nisu privukli da dozna što se dalje dogodilo.
No, dobro. Kad jednom prođete kroz taj prolog, otkrit ćete da bi… vjerojatno svima bilo lakše da niste prošli kroz njega. Da, tip koji je prolog ispričao u prvom licu je još živ (izem ti čuda!) i još uvijek priča svoju priču, i postupno počinjemo shvaćati o čemu se radi, ali i dalje nas zapravo nije briga za to.
Evo, za one koji još nisu čitali, kratki sadržaj bez spoilera3 : silno bogati sumnjivi tip izvuče tipa sumnjive prošlosti iz zatvora kako bi za njega istražio jedno ubojstvo. Nešto ševe, podosta šore i skoro nimalo šege kasnije, sumnjivi tip otkrije tko je stajao iza svega, a pri tome još spasi svoju curu sudbine gore od smrti, oprosti sve bogataševoj ženi koju je u jednom prethodnom trenutku okrenuo, i nježno se oprosti od policajke koja je navodno taf kap, ali je i nju trebalo spašavati jer su je negativci oteli lakoćom koja plijeni i koju je također u jednom prethodnom trenutku okrenuo. Zvuči kao zaplet bilo kojeg nasumce odabranog noir krimića iz pedesetih? Zato što upravo to i jest.
Kad se pojavio, Altered Carbon bio je silno hvaljen baš zbog toga, kombiniranja “hard-boiled” stila i posthumanističkog, kiberpankerskog konteksta. Što bi i bilo za pohvalu da nije dva detalja: ad 1, Ugljik je izašao 2001. godine, nakon što su ljudi kao što su William Gibson, G.A. Effinger, Robert Sterling i Neal Stephenson već s kiberpankom učinili sve što se s njime dalo učiniti. I ad 2, Morgan je možda htio napraviti posthumanističkog Hammetta — ali stigao je samo do posthumanističkog Mickeyja Spilanea.
Jedna od glavnih osobina koje su noir i hard-boiled dovele do pozornosti kritike bila je činjenica što je taj i takav detektivski roman (a Altered Carbon je posve očito i vrlo namjerno upravo to, detektivski roman) bio revolucionaran: u središte pozornosti odjednom je doveo likove iz tzv. polusvijeta, siromahe, narkomane, kurve i sve ostale koji su dotad bili više-manje ispod radara književnosti, i prikazao ih kao prave, žive ljude sa stvarnim životima, željama, nadama i svime ostalim. Morgan, pak, iako uključuje u svoju galeriju likova i siromahe i narkomane i kurve, ne pruža ama baš nikakvog dokaza da je bilo tko od njih išta osim suhog klišeja. Susrest ćemo tako, osim “dekadentnog starog bogataša” još i “kurvu zlatnog srca” (koja će, u najboljoj tradiciji Hayesovog koda, smrtno stradati) , mrak sposobnu hakericu, već spomenuti taf kap curu… i svi oni bili bi zeru uvjerljiviji da su ispali iz startrekovskog holodeka.
Svojevremeno se u našim papirnicama moglo kupiti komplete za savladavanje slikarskih tehnika, koji su obično uključivali i neku vrst bojanke za odrasle, unaprijed nacrtanu sliku koju je trebalo obojiti (uljem, temperama, akvarelom) u skladu s priloženim uputama. Morgan piše kao da se služi nekakvom takvom podlogom: gdje je Hammett u svojim kratkim romanima pronalazio prostora i za mini-eseje o šahu ili promišljanju smisla života, crtajući, dakle, sam svoju podlogu i ne bojeći se krenuti u neočekivanim i dotad neviđenim smjerovima, Morgan uvijek ostaje unutar zadanih linija, pišući s empatijom udobnog srednjeg sloja, i nudeći jeftino uzbuđenje jednokratnog slumminga umjesto ozbiljnog razmatranja.
Dobro, reći će netko, ali to ionako nije pravi hard-boiled, radi se samo o triku koji koristi formu jednog da bi napravio drugo, ipak je to spekulativna fikcija, ne? Da, jest. Ali koristiti formu samo korištenja forme radi jest besmislen postupak. Kad Gibson, Stephenson ili Stross koriste postojeće popkulturno-književne oblike, oni to rade s razlogom, i usput ih (obično) dekonstruiraju. Morgan pak, usprkos površnim pomacima, u svojoj suštini ostaje vjeran suštini svoje odabrane forme, i to od početka do kraja. Čak je i mizoginija — koja je kod Spillanea inherentna, ali bar donekle4 oprostiva — ostala živa i zdrava i kod Morgana. Kao što već rekoh, on u priču uvodi ženski lik koji bi trebao biti tough cop, no svejedno je negativci otimaju lakoćom koja zapanjuje, a opaka henchwoman je pak opremljena sintetskim tijelom — dakle, diskutabilna je njena ženskost, pa čak i ljudskost. Nema kod Morgana teorije da neka žena bude sama po sebi čvrsta ili opaka. Konačno, čak i kad pripovjedača uhvate negativci i strpaju ga u virtualnu stvarnost u kojoj će ga mučiti, prvo što učine jest da ga strpaju u — žensko tijelo. A njegovo razmišljanje u tom trenutku — iako prije nismo imali ni najmanje naznake da je ikad i na bilo koji način iskusio postojanje u drugom spolu — svodi se na mehaničko objašnjenje kako je kod žena inače prag boli viši nego kod muškaraca, osim kad ga mjesečnica spusti ispod te razine. Što je, kao prvo, totalna generalizacija, a kao drugo, naravno, izbjegava druga objašnjenja, recimo ono da je njemu zanimljivije (a vjerojatno i komercijalno isplativije) opisivati mučenje ženskog tijela nego muškog.
Pa čak i kad bismo krenuli od pretpostavke da je Morgan doista htio napraviti re- a ne dekonstrukciju hard-boiled romana, ostaje nam problem njegove izvedbe. Od tri Š, ne zna se koji je problematičniji: šore su, naime, toliko jednolične da sam ih, iskreno govoreći, nakon nekog vremena počela preskakati; ševa nije ništa bolja; a od šege je Morgan, čini se, cijepljen, i to temeljito.
Pozabavimo li se, pak, spekulativnim dijelom priče, dočekat će nas još jedno razočaranje. Ideje na kojima se zasniva Altered Carbon nisu niti posebno nove niti su posebno impresivne. Ljudi koji se digitalno pospremaju i stoga mijenjaju tijela kako im padne na pamet; kloniranje kao standardna procedura; penalni sustav koji funkcionira tako da se ljude umjesto u zatvor šalje u digitalno skladištenje (i koji nije do kraja objašnjen niti opravdan) — ništa od toga nije novo, neviđeno, ni uzbudljivo. Politički gledano, Morgan je nedorečen5 . Znanstveno gledano, pomalo je površan. Stilistički je prosječan u najboljim trenucima. Sve u svemu, šteta truda.
_________________________________- znam da je hrvatski prijevod naslova bio “Digitalni ugljik” ali, unutar konteksta knjige, bio bi mi draži “mijenjani” [↩]
- mislim Damon Knight, ali nisam baš 100% sigurna pa me nemojte držati za riječ [↩]
- iako je to ovdje prilično irelevantno, budući da će svatko vrlo brzo shvatiti ono što glavni junak duma kroz 300 strana [↩]
- izrazito donekle, budući da ju je, recimo, Hammett bio u stanju nadići, dakle ne radi se samo o duhu vremena [↩]
- preporučila bih mu da pročita kojega MacLeoda. Pa onda još par puta tako. [↩]
« I još jedan štos… | Doma | Obavijest »
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
