Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...“Pa”, rekao je Enaor. “Tu smo.” Zaustavio je Jiriala i okrenuo se. Kalaide je sjedila u svome sedlu, zagledana preko njegovog ramena u gustu borovu šumu, zamišljenog izraza lica. Posljednje zrake sunca hvatale su joj kosu i davale joj zlatni sjaj. U otrcanoj hitoni ispod ghardske jakne, izgledala je posve nevjerojatno, nestvarno. Prišao joj je bliže i ispružio ruku.
“Ženo”, reče tiho.
Trgla se i pogledala ga kao da se tek probudila. Osmijeh joj je bio jedva vidljiv.
“Stariji.”
Nasmijao se. “Kalaide”, reče.
Prihvatila njegovu pruženu ruku. “Enaor.”
Smiješno. Kao da su oboje ostali bez riječi. I kao da su oboje oklijevali poći svaki svojim putem.
Kalaide strese glavom. “Sve si zapamtio?” upita.
On kimne. U danima koji su im trebali za povratak do Nar Reolisa, bilo je sasvim dovoljno vremena: stigao upamtiti raspored cijelog imanja, uz pomoć planova koje je Kalaide nacrtala i njenih dodatnih uputa. Stigao je naučiti sustav znakova kojima je obitelj Reolis označavala svoje tajne prolaze. Stigao je zaključiti kako će najjednostavnije biti učiniti nezamislivo i naprosto otići pokucati na vrata Nar Reolisa. Stigao je uvjeriti Kalaide kako je bolje da ona uđe u katakombe daleko od kuće i pokuša ostati skrivena u njima, bar dok on ne pronađe Koliona.
Stigao je zapamtiti miris njene kože u pregibu vrata.
Ne dajući si vremena da razmisli, segne oko vrata i skine lančić na kojem je nosio prsten. Stavio si je prsten na ruku – ionako će mu trebati – prebacio kopču na svoj pojas, i pružio joj lančić.
“Sjevernjačko bijelo zlato. Zaustavlja neke čini. A i vrijedno je.”
Začudila se. “Misliš da će mi trebati?”
“Ne znam.” Spustio je pogled. “Nemam ništa drugo.” Pročisti grlo. “Baš ništa.”
Nagnula se u sedlu i poljubila ga u obraz.
“Pazi na sebe”, promrmljala je, a onda su joj prsti skliznuli iz njegovih i čuo je tihi topot Lešinarovih kopita u snijegu. Podigao je pogled i pročistio si grlo bez ikakve potrebe, onda okrene Jiriala i krene prema cesti što je vodila ka Nar Reolisu.
Već je bila večer kad je stigao do vile. Nekadašnji niski zid zamijenila je visoka drvena ograda ghardskog stila. Bilo je očito odakle je stiglo drvo: dok je nekad šuma borova dosezala skoro do ulaza na imanje, sad se, s kopnene strane, čistina pružala dokle je oko sezalo. Po tome je zaključio da Badgor nije isključio mogućnost napada harajskih snaga. Načas se zapitao postoje li još uvijek harajske snage.
A onda je netko povikao na ghardskom i Enaor se našao okružen kopljima. Zaustavio je Jiriala i pogledom potražio vođu.
“Tražim Badgora od Glamarna”, doviknuo je na ghardinu. “Vodite me k njemu!”
Lica stražara bila su sumnjičava. “Tko si ti? Zna li Badgorn da dolaziš?”
Duboko udahnuvši, Enaor se natjerao da se nasmiješi. “Ne zna. Ali samo mu recite da ga traži Enaor – siguran sam da će mu biti zanimljivo razgovarati sa mnom.”
To je bilo najbliže istini što je mogao smisliti. Među stražarima se čulo dogovaranje, onda jedan od njih otrči i nestane kroz vrata na drvenoj ogradi. Časak kasnije se vratio, u pratnji visoke žene u kožnom prsluku. Kosa joj je bila kestenjasta masa divljih kovrča, jedva svladanih dugom pletenicom. Ispod prsluka, nosila je tuniku bogato izvezenu srebrnim koncem. Ruke su joj štitile meke sive rukavice ukrašene složenim motivima, i opet izvezenim srebrom. Bila je vitka, ali viša od ljudi oko sebe, a oči su joj bile kristalno, srebrno sive.
Starija.
Enaor si je pročistio grlo prije nego što je progovorio, prebacujući se na svoj jezik. Bilo ga se skoro teško sjetiti, nakon toliko vremena. “Želim razgovarati s Badgorom.”
“Zašto?”
“To je moja stvar.” Potapšao je Jiriala po glavi, pazeći da prsten na njegovoj ruci bude vidljiv.
Ženine oči načas su se raširile kad je ugledala prsten, ali nije odmah odgovorila. Neko ga je vrijeme promatrala u tišini, a onda se okrene ghardskom vođi straže. “Propustite ga”, naredi.
Pomalo nevoljko, Ghardi su spustili svoja koplja i pustili Enaora da prođe kroz vrata.
Iza vrata, dočekalo ih je još ghardskih vojnika. Jedan od njih pružio je Starijoj upaljenu baklju; drugi je prihvatio Jirialove uzde. Enaor sjaše, potapše Jiriala i krene za ženom.
Dvorište je bilo puno ljudi, ali nije vidio drugih Starijih. Možda je ona iznimka. Kosa joj je bila pune duljine, dakle nije bila izgnanica, ali moglo je biti i drugih razloga što se nalazi među Ghardima. Možda je iz nekog od pokorenih gradova. Možda je čak i zarobljenica, koja se pretvara da surađuje dok ne uluči priliku za bijeg.
I protiv svoje volje, Enaor je morao priznati da u njenom ponašanju nema ničeg što bi govorilo u prilog takvoj pretpostavci. Pustolovi su među Starijima bili rijetkost, plaćenici nisu postojuali. Ali možda ima i drugih objašnjenja. Nije se nikome obraćala ako nije morala; arogantno držanje može skrivati mnogo toga. On je to dobro znao.
Zaustavila ga je pokretom ruke kad su stigli do vrata nateiona, i pucnula prstima prema jednom od stražara pred njima. Bijeg ovog puta neće biti lak kao prošli puta, čak ni s poznavanjem rasporeda, ali na to je računao. S Badgorom neće biti milosti i neće biti nehaja. I neće biti Kalaide.
Otvorivši vrata, stražar je koraknuo u stranu da ih pusti proći. Iznutra ih je dočekao milozvučan ženski glas.
“Lasier, draga moja, što nam to dovodiš?”
Žena je stala u sredinu dvorane i naklonila se. “Ovaj čovjek tvrdi da poznaje ghardskog vođu, lai enna”, reče. “A ima i pečatnjak.”
“Pa, da ga vidimo.”
I s unutarnje strane vrata stajala su dva stražara; kad je Enaor zastao, zapanjen prizorom u nateionu, prišli su mu i zgrabili ga za ruke, vukući ga prema naprijed. Enaor ih je otresao od sebe i napravio nekoliko odmjerenih koraka, promatrajući one okupljene oko stola na suprotnom kraju dvorane.
Društvo je bilo mješovito. Na jednom kraju stola sjedila su četiri Gharda, u bogatoj odjeći i sa zlatnim broševima na ogrtačima: temchordarni. Pored njih, četvero ljudi u bijelom, dva muškarca i dvije žene. Vjerojatno svećenici: halje su im bile ukrašene, ali znakovima koje Enaor nije poznavao. Bili su zadubljeni u zemljovid pred sobom, raspravljajući sa čovjekom koji je sjedio u sredini stola i vukao crtu po zemljovidu perom u lijevoj ruci.
Badgor.
Nije podigao pogled kad su ga uveli, premda je dobro govorio jezikom Starijih. Vjerojatno je usput pratio i razgovor, čekajući da sve čuje prije nego što reagira. Ali pogled na polubrata nije Enaora potresao ni približno onoliko koliko je očekivao.
Jer drugu polovicu stola činili su Stariji.
Žena koja je progovorila kad su ušli sad se nagnula naprijed da ga bolje pogleda. Enaor je osjetio kako ga preplavljuje hladnoća; početak borbenog smiješka zatitrao mu je na uglovima usnica, ali prigušio ga je, nudeći joj samo kratak naklon glave.
“Tko si ti?” upitala je. Kosa joj je bila sjajna, vatreno bakrena, još blistavija zbog crne plišane odjeće. S osmijehom je kimnula Lasier, koja se vratila na svoje mjesto za stolom.
Enaor proguta prije nego što je odgovorio. Nije htio Badgoru pružiti zadovoljstvo i pročistiti si grlo. “Zovem se Enaor vail Telel Thair, da en Anlahlan”, reče. “A s kime razgovaram?”
Na zvuk njegova glasa, Badgor je podigao glavu. Načas ga je samo namršteno promatrao bez riječi. Onda odgurne zemljovid i vrati pero u tintarnicu.
“Vidi, vidi, vidi”, promrmljao je, zavaljujući se u svome sjedalu. “Marga me u igračku pretvorila.” Pogledao je Stariju koja je sjedila kraj njega i nasmiješio se. “Mislio sam da je to nemoguće, lai enna, ali istina je.”
“Stvarno se poznajete?”
“Bolje nego što mislite.” Badgor se uspravi. “Lai enna, dopustite mi da vam predstavim svoga mlađeg brata.”
Njene obrve se iznenađeno podignu. “Je li to istina, Enaor vail Telel Thair?”
“Donekle. Imali smo istu majku.”
“Kako je to moguće? Ako si ono što tvrdiš da jesi?”
Enaor baci pogled prema Badgoru. Na licu mu je ostao zabavljen osmijeh, ali oči su mu bile zabavljene. Nije ni čudo. Nakon kaosa u Anlahlanu, i Badgor je vjerojatno pretpostavljao da je Enaor mrtav. Možda se tome i nadao.
“Ja znam tko sam”, reče Enaor. “Još uvijek ne znam s kime razgovaram.”
Žena se nasmije. “Ah, zaboravila sam se ponašati. To je sigurno zbog svog tog druženja s ljudima. Oprosti mi, Enaore vail Telel Thair. Ja sam Kathailin, avalai Hanesier Edel, lai enna Kalhana.”
Enaor je osjetio kako ga u prsima steže. Badgorov osmijeh se raširi.
“Ah”, rekao je, “vidim da to nisi očekivao, zar ne, Enaor? Da, postoje i Stariji koji smatraju da druženje sa mnom, ako i je malo grubo, može donijeti i koristi. Ima ljudi koji mi vjeruju.”
Enaor se natjerao da diše. “Možda bih ti i ja vjerovao da si mi dao priliku, Badgor.”
“Ali nisam ti je dao? To misliš?”
“Kad si došao na naša vrata s vojskom za leđima, to baš nije bio poziv na povjerenje, i ti to znaš.”
“To je bilo… kasnije, Enaor. Kad je već bilo prekasno.” Badgor baci pogled ispod oka prema lai enni Kalhana i strese glavom. “Te obiteljske priče su vam sigurno dosadne, lai enna. Skratit ćemo razgovor.”
“Oh, ne. Baš mi je zanimljivo. Zašto mi nisi prije rekao da imaš krvi Starijih?”
“Mislio sam da nije važno. Pristali ste mi pomoći i bez toga.” Posegnuo je u zdjelu pred sobom i dohvatio pregršt suhog grožđa, pa stavi nekoliko komada u usta. “Uostalom, moj brat nije važan.”
Stariji koji je sjedio kraj lai enne podigao je glavu sa svojih papira i pogledao Enaora. “Ako govori istinu, možda i jest. Rekli ste nam da je mrtav”, rekao je, odmičući pramen posve bijele kose iz očiju. Čuvar zida.
“Rekao sam to u dobroj vjeri. Nisam vjerovao da je bilo tko preživio požar Anlahlana.” Badgor je progutao slatkiše i i vratio ostatak u zdjelu. “Kako si uopće preživio?” upitao je, opet gledajući Enaora. “Zatvoreničko dvorište je prvo izgorjelo.”
“Pobjegao sam iz njega prije nego što je vatra počela.” Dopustio si je nagovještaj osmijeha. “Ti si mi u tome pomogao.”
“Ja?”
“Zbog naše oklade. Ili si to već zaboravio? Bio sam na križu, bez stražara i nevezan. Kad je vatra počela, morao sam sam otići do štala. Ostavio si Jiriala na starome mjestu, zajedno s mojom opremom. Jesi li ga jahao? Znam da si ga želio.” Vidio je nagovještaj zbunjenosti u Badgorovim očima i nastavio dok je još u prednosti. “Mene više zanima kako si ti pobjegao. Mislio sam da će se otac posebno potruditi da stigne do tebe.”
Smiješak na Badgorovom licu govorio mu je da je pogriješio. “Oslanjaš se na oca da sve učini umjesto tebe, kao i obično, zar ne, Enaor? I kao i obično, on nije ispunio očekivanja.” Nalaktio se na stol sa zadovoljnim izrazom lica. “Ne, nije me dohvatio, kao što vidiš. Rado bih ti ispričao da sam ga proburazio dok je teturao prema meni ili nešto tako dramatično, ali ne mogu. Nije stigao ni blizu meni. Jedino što je uspio – dobro, najvećim dijelom – bilo je poubijati svoje vlastite ljude.”
Enaor je progutao potrebu da ga udari. Badgor je oduvijek bio dobar u izazivanju, ali bio je sklon pretjeranom blefiranju. “To se baš ne slaže s požarom koji sam ja vidio.”
“Ah, znači ostao si pogledati predstavu? Čudo da nismo naletjeli jedan na drugoga. Ja sam to pratio s najvećim užitkom. Znaš –” dohvatio je još jednu grožđicu i stavio je u usta – “nije mi ni palo na pamet da ćete biti tako ljubazni i uništiti vlastiti grad. Da sam to znao, mogao sam vas jednostavno zamoliti i izbjeći svu onu gnjavažu. To je baš bilo lijepo od vas.”
“A samo si to htio?” Tupa bol u Enaorovim prsima bivala je sve jača sa svakom Badgorovom riječi. Iz iskustva je znao da je ne može zaustaviti, pa se naprosto nije obazirao. “Samo uništavanje?”
“Naravno da ne. Nadao sam se da ćete mi koristiti, ali tu ste me iznevjerili. Stručnjaci mi sad kažu da je to zato što smo prerano počeli s eksperimentima.” Slegnuo je ramenima; pokret mu je bio poznat. “Znaš kako je to: greške su neizbježne kad se baviš poptuno novim stvarima.” S dva prsta, podigao je komad sušene breskve i zagrizao ga. “Ali dosta o meni. Kako si ti dospio ovamo, Enaore, i, iznad svega, zašto? Jednom si pobjegao od mene. Zašto misliš da ću ti to ikad više dopustiti?”
Enaor je duboko udahnuo prije no što je odgovorio; sve dosad je bilo samo igra. Sad je tek počinjala prava bitka. “Kako sam došao dovde je moja stvar”, rekao je. “A zašto – pa, recimo samo da sam došao k sebi. Brat si mi. Sve drugo što sam ikad imao ili znao je uništeno. Mogu se s tobom boriti do smrti, ili ti se mogu pridružiti.” Enaor je osjetio kako mu glas puca i protisnuo posljednju rečenicu kroz istrugano grlo. “Došao sam vidjeti koje će od toga biti.”
Badgor je polizao šećer sa svojih prstiju. Zagledao se u Enaora podignutih obrva. “A kako to misliš odlučiti?”
“Nadao sam se da ćeš mi ti to reći. Po onome što vidim, ponašaš se kao idiot. Vjerojatno za to imaš neki razlog. Ako je dovoljno dobar, bit će najpametnije da ti se pridružim. Ako ne – ” Enaor se iskezi – “pa, u tom slučaju te ionako neće biti teško pobijediti.”
Lai enna Kalhana se zahihotala. Njen čuvar zid s osmijehom se okrenuo Badgoru. “Donekle ima pravo, znate”, rekao je. “Mogu zamisliti kako naša ruta izgleda nekome tko ne zna što radimo.”
Badgor strese glavom. “Oduvijek sam znao da me smatraš glupim, Enaor”, rekao je, “ali nisam mogao misliti da to ide tako daleko.” Prstom je prokopao po zdjeli i pronašao još jednu breskvu. “Sad bih ti trebao reći sve svoje planove, tako da me možeš lijepo zaustaviti, jel’da?” Odgrizao je polovicu. “Samo što to neće tako ići. Ne znam kakve saveznike misliš da imaš, ali bolje im je da se pomire s jednim manje u svojim redovima.” Stavio je i drugu polovicu breskve u usta, oblizao si prste i obrisao ih o rub svoga ogrtača. “Već te dugo želim ubiti, Enaor. Jedini razlog zašto sam te u Anlahlanu poštedio bio je to što sam mislio da bi mi mučenje moglo više koristiti. Ali i u tome si me razočarao. A znaš da nisam sentimentalan. Želim te se riješiti. I to ću i učiniti.” Ustao je i pokretom ruke pozvao svoje stražare. “Držite ga.”
“Ne tako brzo.” Čuvar zida je podigao ruku: ostali Stariji u nateionu na to su ustali, s rukama na oružju. “Mislim da to ne možemo učiniti.”
Badgor se namršti. “Oprostite mi, Helair, ali mislim da se vas to uopće ne tiče. Ovo je obiteljska stvar.”
Lai enna Kalhana prignula se svome čuvaru zida i razmijenila s njime nekoliko prošaptanih riječi. Onda posegne za zdjelom i privuče je k sebi, vadeći jednu grožđicu. “Bojim se da je Helair u pravu, Badgore”, rekla je. “Ako je tvoj brat ono što tvrdi da jest, ima pravo na našu zaštitu. Da en može umrijeti samo vlastitom odlukom, ili odlukom svoga klana.”
“I to je sve?” Badgor se široko nasmiješio, pokazujući više rupa u zubima nego što se Enaor sjećao. “U tom slučaju ne morate brinuti. Možda si je nabio pečatnjak i naziva se da enom Anlahlan, ali nije tako. Njegov otac je bio da en, ali on je mrtav. Moj brat nije nikad proizveden.”
“Tu si u krivu.” Enaor je razvezao vrpcu na svome lijevom rukavu. “To mogu i dokazati.”
Helair se okrene Enaoru. “Imaš znak?”
Zavrćući si rukav, Enaor kimne glavom. “Jedino bi možda mogao biti problem u tome što su mi pisali preko pečata.”
“To su gluposti!” Badgor im je prilazio. “Tko bi mogao pisati preko pečata grada? Govorimo o plamenu istine, ne? Ili je u pitanju bila neka drugorazredna verzija? Samo plamen, bez istine?”
Enaor je prišao stolu i pružio ruku čuvaru zida. “Znam da ga ne možete pročitati, ali tu je.” Pogledao je preko ramena u Badgora. “Govorimo o bogovima, Badgor. A mene su označila dvojica.”
Lai enna Kalhana zagrcnula se na grožđici, zakašljala i pucnula prstima. Jedan od njenih ljudi odjurio je do stola i natočio joj čašu vina. Kad je malo otpila i opet bila u stanju progovoriti, zagledala se u Enaora sa zapanjenim osmijehom. “Oprosti mi ako zvučim posprdno”, rekla je, “ali smrtnici obično u jednom životu ne uspiju naljutiti više od jednog boga. Kako si se zamjerio dvojici?”
Enaor slegne ramenima. “Jedan od njih je bio Kastranion, pa nije teško zamisliti odgovor na to pitanje. A drugi …” Bacio je pogled na Badgorove ljude. “Drugi je bio Horiarh.”
Oba stražara posegnula su pod svoje prsluke i dohvatila nešto, vjerojatno amulete. Jedan od temchordarna neprimjetno je spustio ruku pod stol, a Enaor je znao da palcem dodiruje drvo, još jedna od brojnih ghardskih tehnika za sprečavanje uroka. Drugi su spuštali glave ili pokrivali usta rukom; Enaor bi se kladio da mrmljaju molitve. Čak je i Badgor zastao. Iznenađenje. Fino.
“A, molim te, što to Gnjusni Gospodar ima protiv tebe?” Badgorov smiješak djelovao je nategnuto.
“Ništa… bitno.” Enaor je osjetio Helairove prste na mreži ožiljaka na svojoj podlaktici, kako pokušavaju razaznati pojedine tragove, pa strese glavom. “Mislim da se to više ne da pročitati.”
Čuvar zida zamišljeno je napućio usnice. “Nisam siguran. Vatra bogova nije baš posve ista kao plamen istine.”
“Što to govoriš, Helair?” Lai enna Kalhana nagnula se naprijed da pogleda Enaorovu ruku.
“Možda bih mogao proći kroz oba naknadna potpisa i odrediti trag plamena istine. Bar mislim. da bih. A ako ih mogu izdvojiti, mogu ih i pročitati.”
Badgor je prišao bliže i posprdno pogledao ožiljak. “Ako se tu uopće ima što pročitati. Zlatni bog nije ni spomenuo znak na tvojoj ruci.”
Enaor se naglo okrene, govoreći ravno bratu u lice. “A što si mislio, zašto je odabrao baš to mjesto za svoj potpis? Sve druge je označio na prsima ili na licu – to ti nije bilo čudno? Nisi o tome razmišljao? Ili uopće nisi mislio na ono što nam radi?”
Badgor je ustuknuo pred Enaorovim napadom, ali nije se htio predati. “A zašto i bih, braco? Kad je itko od vas mislio na ono što se događa sa mnom?”
“Prihvaćali smo te kao svoga, kad god – ” Badgorova pljuska dohvatila ga je preko usta, tako snažno da je izgubio ravnotežu i morao se uhvatiti za stol.
“Dosta! Dosta sam dugo slušao tvoje slatke laži, Enaor, i tvoje i tvoje majke! Sve što ste ikad učinili bilo je samo za vas, da si umirite savjest i pružite si malo zabave na račun tupoga grubijana! Nemoj mi ni pokušavati tvrditi nešto drugo, jer znam što govorim.”
Snaga njegova glasa pogodila je Enaora i jače nego udarac; sirova mržnja načas ga je paralizirala, tjerajući ga da se zapita odakle dolazi. Koliko se on sjećao, nije se nikad rugao Badgoru.
Bilo je trenutaka, dok je pomagao Badgoru da svlada ljevoruko mačevanje, kad bi izgubio strpljenje i nazvao ga trapavim ljudskim volom, istina, ali čak i tada, to je bilo samo zato što je Badgor nestrpljivo pokušavao postići previše i prebrzo. Enaor je samo htio da se malo uspori, da svlada tehniku i ne nađe se u nezgodi u pravoj borbi. Možda si je jednom ili dvaput kad ih je Inae gledala poslije vježbe dopustio pokoji neljubazan komentar, ali to je uvijek bilo samo između njega i Inae.
Naravno, majka je ponekad znala govoriti o Badgoru kao da ga nema u sobi, ali to je uvijek radila; Enaor se sjećao koliko je njega frustriralo kad bi njegovi roditelji razgovarali tako, preko njegove glave. Da, grozno, ali to je bilo zbog njih dvoje, ne zbog djece. Enaoru se ponekad činilo da su njegovi roditelji imali dijete samo zato što su morali, jer je Thair bio da en i imao je obvezu proizvesti nasljednika. Uostalom, bili su spremni podmetnuti lažnog nasljednika prije nego što se Enaor rodio.
Badgor je još zurio u njega, dok mu se disanje polako vraćalo u normalan ritam. Enaor je htio podići ruku i dotaći mu lice, tamo gdje je ghardska brada skrivala crtu kraj njegovih usta, ali nije to učinio. Badgorove oči, boje sjevernoga neba, još su bile staklaste od gađenja. Umjesto toga, Enaor se okrene Helairu.
“Bi li bio voljan to učiniti za mene, čuvaru zida? Bi li htio pročitati moj znak?”
Helair je bacio pogled prema svojoj vladarici, ali tako površno da je bilo jasno kako zna što će mu odgovoriti. “Da”, rekao je, i dodao, s jedva primjetnim smiješkom čuvara zida, “vrlo rado.”
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
