Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...“Stigli smo, Lešinaru.” Kalaide je skliznula sa sedla i potapšala svoga konja po vratu. “Čekaj.”
Bili su pred jednim od ulaza koji su vodili u katakombe Nar Reolisa. Dan je stizao kraju, drveće je bacalo duge sjene po snijegu. Kalaide je odlomila granu jele i upotrijebila je da izbriše bar dio Lešinarovih tragova. Opet je sniježilo; do jutra će im snijeg sakriti trag, ali nije htjela riskirati da prije toga dovede nekoga ravno do ulaza.
Prišla je grmu koji je skrivao ulaz u podzemlje. Bila je to krvnikova sjena, visoka biljka kojoj je lišće završavalo oštrim kukicama. Moći će provući Leširana ispod grana, ali vidjet će se da je netko prošao ovuda. Snijeg je padao s grana pri svakom njenom pokretu. No, tu nije mogla ništa učiniti, a ovo je bio jedini ulaz s otvorom dovoljno velikim za konja. Nije mogla samo ostaviti Lešinara u šumi – on je navikao da ga se pazi, a sa svim stravama koje lutaju šumom, ni Jirialu ne bi bilo lako samome.
Prošavši pod još jednom granom punom snijega, Kalaide je stigla do vrata prolaza. Izvana, izgledala je kao čista stijena, malo popucala samo na rubovima, možda od korijena neke davno mrtve biljke. Kalaide je razgibala prste, ponadala se da se ništa jako gadno nije naselilo u pukotinu s bravom, i posegnula u stijenu, prolazeći rukom iza malog grma mahovine.
Nešto joj je prejurilo preko nadlanice; stisnula je zube i zažmirila, čekajući da osjećaj nožica prođe, onda gurne ruku još dublje. Vrhovima prstiju dotakla je hrđu.
“Blaga Matrielen, samo da nije zahrđalo do kraja.” Uhvatila je metalnu kuku, natjerala se da ne odskoči kad je još jedan stanovnik pukotine pobjegao preko njene ruke, i povukla.
U prvi čas, nije se dogodilo ništa. A onda, uz spor, nevoljki zvuk, lažna pukotina u stijeni se razmakla, otkrivajući uklesani lik Kastraniona u punom sjaju, glave okrunjene sunčevim diskom. Kalaide je izvukla ruku, tresući je da se riješi neugodnog sjećanja na hod kukaca. Načas se zagledala u ukrase na Kastranionovoj tunici, trljajući si nadlanicu prije nego što je spustila dlanove na znakove života i smrti s obje strane glave sunčanoga boga. Gurnula je što je jače mogla, sve dok nije čula tiho klik. Uhvativši rub bodeža za Kastranionovim pojasom, gurnula je vrata u stranu. Zapela su malo prije nego što su se do kraja otvorila, ali prolaz je bio dovoljan da se konj provuče kroz njega. Zrak koji je posukljao iz tunela bio je dovoljno svjež: ventilacija je još funkcionirala.
Vratila se Lešinaru i provela ga kroz grm blagim riječima i povlačenjem uzdi. Kad su ušli, zapalila je unaprijed pripremljenu baklju, a onda zatvori vrata za njima.
“To je to”, rekla je, vodeći Lešinara za sobom. Kopita su mu kloparala po kamenom podu tunela. “Sad se samo još možemo nadati da se još sjećam puta.”
Lešinar je sumnjičavo frknuo. Nasmijala se.
“Ne boj se, samo se šalim. Samo moramo ići prema gore, znaš. I paziti na klopke.”
Svaki prolaz bio je opremljen klopkama usmjerenim protiv onih koji dolaze izvana. Kalaide je za većinu znala gdje su, a čak i ako se ne bi sjetila, svaka je bila označena znakom na zidu, razumljivim samo onome tko ih zna pročitati. Kalmar ju je još kao djevojčicu naučio čitati znakove Reolisa. Kao nasljednik, on ih je prvi naučio, a Kalaide se često koristila tim znanjem kad se htjela maknuti od svih.
Ubrzo su stigli do prvog raskrižja u tunuelu. Kad budu bliže kući, put će se manje granati, ali ovdje na vanjskim rubovima, lažna skretanja i slijepi tuneli bili su dodatno osiguranje. Po prvi put u životu, Kalaide se zapitala kakav li je um smislio princip katakombi. Kakvi su ljudi bili njeni preci koji su poduzimali tolike mjere opreza? Učila je povijest, i znala je napamet godine i ishode svih ratova koji su oblikovali Haraju, počevši od osvajanja pod Tharaonom, koji je osnovao Kashanu i podjarmio okolna plemena u osvit civilizacije, pa sve do kompliciranih građanskih ratova koji su završili uspostavom vijeća, senata i ordinatora, stvorivši veliku zemlju od nekadašnjih polisa. Ali nikad dosad nije se zapitala koji su bili razlozi za sukobe, tko je započinjao ili završavao borbe, a tko se sve nevoljko našao u njima.
Nije baš voljela povijest; morat će o tome porazgovarati s Enaorom. Njega je povijest izgleda zanimala. Možda ima drugačiji pogled od onog strogog načina na koji su nju učili, ime-datum-događaj.
Ugrizla se za usnicu. Navikla se razmišljati o Enaoru kao o konstanti. Loše. Prije ili kasnije, morat će se razdvojiti. Svatko od njih imao je svoje ciljeve, i nije ih se moglo pomiriti. Oprezno dijeljenje topline je jedno, ali, bar što se nje tiče, obitelj je bila na prvom mjestu. I premda nije bila posve sigurna što je zapravo Enaorov krajnji cilj, bila je sigurna da mu dolazi ispred svega. Konačno, i sam je tako govorio, i to često.
Kameni pod polako se pretvarao u nabijenu zemlju, prigušujući zvuk njenih koraka i Lešinarovih kopita. Već je postajalo i toplije. Kalaide je znala što to znači: ušli su u jedan od umjetno izgrađenih dijelova. Većina katakombi koristila je postojeće spilje, ali neki prolazi bili su proizvod čistog ljudskog rada. Kalaide je provela Lešinara kroz još jedno raskrižje, i skoro je zaboravila provjeriti oznake klopki za sljedeći hodnik. Stala je samo zbog Lešinarovog nervoznog trzaja.
“Blaga Matrielen, to je bilo blizu. Pametni konj.” Zahvalno mu je potapšala nos i pogledala zid. Tri ureza i križić. Podigla je svoju baklju još više i povela Lešinara u hodnik, brojeći otkucaje svoga srca. “Jedan, dva, tri, četiri…”
Kad je došla do trideset i šest, stala je i s tla podigla jedan kamen. Bilo je dosta kamenja po uglovima svih prolaza. Ponegdje s razlogom.
Bacila je kamen pred sebe: ništa. Možda je uzela premali. Opet je pokušala, ovaj put najvećim kamenom koji je mogla podići jednom rukom. Hodnik nije ni trepnuo.
“Zar sam pogrešno pročitala, Lešinaru? Jesu li ono bila četiri ureza, pa je jedan izblijedio?” Oklijevala je, nesigurna što da učini. Bacila je još jedan kamen i, kad se i opet ništa nije dogodilo, zaključila je kako je sigurno pogriješila. Opet je počela brojati, coknuvši jezikom Lešinaru da je slijedi.
Čim je napravila drugi korak, škripavi zvuk natjerao ju je da podigne pogled. U stropu, klizna vrata su se polako otvarala, otkrivajući metalnu mrežu punu šiljaka spremnu da padne na nju. Kamenje nije bilo prelagano, samo je stari mehanizam izgleda zapeo. Kalaide je povukla Lešinara prema naprijed, bojeći se da bi se cijeli strop mogao urušiti i zapriječiti im putu ako budu predugo oklijevali.
Osjetivši njenu uznemirenost, konj je zanjištao i propeo se, skoro dosegavši strop glavom, od čega se samo još više uplašio. Kalaide ga je morala pustiti da je malo povuče, istovremeno se nastojeći primiriti i mrmljajući tihe riječi. Lešinar nije prihvaćao njeno umirivanje, tresući glavom i povlačeći se sve više unatrag. Kad ga je povukla prema naprijed, opet se propeo, istrgavši joj uzde iz ruku, i zastao na sigurnoj udaljenosti, promatrajući je s otvorenom sumnjom.
Kalaide je krenula unatrag, dozivajući ga, s osmijehom na licu. “Dođi, Lešinaru. Dođi, pametni dečko. Dođi, mali. Dođi ovamo.”
Osjećala je metalnu strukturu ravno iznad svoje glave. Kad joj je stopalo pritisnulo pokretni mehanizam, klizna vrata su zakašljala i opet se pomakla, ali stanu za prst dalje.
“Lešinaru, molim te. Ne budi blesav.”
S oklijevanjem, konj je krenuo prema njoj. Kalaide napravi još jedan oprezan korak. Lešinar je puhnuo kroz nos, ali nije stao. Još samo nekoliko koraka i bit će van dohvata klopke.
“Dođi, dečko.”
Stala je na jedan od onih kamena koje je bacila i izgubila ravnotežu, punom težinom padajući na ploču mehanizma. Vrata su zakrckala i popustila; stigla se otkotrljati u stranu i pokriti glavu rukama, dok su zahrđali šiljci padali oko nje. Blaga Matrielen, Enaor, ne…
Šiljci su udarili tlo uz glasan prasak, poput pucanja nekih prastarih kostij. Prašina i hrđa su se uskovitlali od udarca, ispunivši joj grlo, a onda se sve smirilio. Vrlo polako, Kalaide podigne glavu.
Uspjela je izbjeći većinu šiljaka, ali dio okvira ležao je na njoj. Kad ga je odmakla, vidjela je da su joj rukav i dio haljine probodeni. Mogla je samo zamišljati što se dogodilo Enaoru.
Prvi joj je poriv bio da posegne za njim i provjeri, ali nije se usuđivala. Ako je sve išlo po planu, on bi sad trebao biti u Nar Reolisu, okružen Badgorovim ljudima i, tko zna, možda harajskim svećenicima. Ne smije ga izložiti dodatnom riziku. Mogla se samo nadati da ni jedna povreda nije ozbiljna.
Koliko je mogla procijeniti, trebalo se raditi samo o ogrebotinama. Ili je bar sebi tako govorila. Morala si je to govoriti, tako da može nastaviti i ne sklupča se i ne poludi od brige. Kad se oslobodila šiljaka, ustala je, ovlaš si oprašila koljena i načas se naslonila na zid, prekrivajući lice rukama, brižljivo praznog uma.
Kako joj je to mogao učiniti? Prevelika je odgovornost nositi nečiji tuđi život na svojim ramenima. Mogla bi isto tako biti i trudna, ili invalidna. Dosad nije ni shvaćala koliko je duboka veza koja se isprela između njih. A u ovom času joj to shvaćanje nimalo nije trebalo.
Nešto vlažno ju je dotaklo po obrazu; prestrašeno je zakevtala i otvorila oči, samo da ugleda Lešinara kako joj s ispričavanjem gurka njušku u lice.
“Mazgo tvrdoglava”, rekla je, bez prave ljutnje. “Za sve si ti kriv. Ako je Enaor u nevolji zbog nas, ja ću te…” Čvor u njenom grlu kao de se polako otpetljavao. Bilo bi ugodno samo ogrliti Lešinara i neko vrijeme drhtati, ali nije imala vremena za to. “Ne znam što ću ti učiniti”, rekla je, opet hvatajući njegove uzde i saginjući se da podigne svoju baklju, “ali bit će nešto strašno i užasno.” Čudesno, plamen baklje preživio je pad stropa. Možda neki bogovi ipak ne ratuju protiv njih.
“Neću ti davati mrkve, to ću napraviti”, rekla je Kalaide krećući niz hodnik. “Ali prvo ću ti ih morati neko vrijeme davati, tako da znaš što propuštaš. Moj konj je nekad jako volio mrkvu.” Natjerala se na osmiejh. “Da, znam da ti to ne vjeruješ, ali imala sam ja konja i prije tebe.”
Blebetala je i bila je toga svjesna. Ali bilo je bolje od vrištanja, i pomagalo je i njoj i Lešinaru da nastave. Nije joj skretalo misli s Enaora, ali bar se mogla pretvarati da jest.
“Pa, Lešinaru”, rekla je kad su nešto kasnije stigli do proširenja u katakombama, “mislim da je za danas dosta. Prošli smo koliko smo trebali, a ovo je dobro mjesto za odmor.”
Sivac je neuvjereno puhnuo, ali činio se zahvalnim što su stali. Šetnja nije bila pretjerano ugodna, a još dvije klopke koje su morali proći, premda ni približno tako zastrašujuće kao što je bila ona prva, ni njemu ni njoj nisu popravile raspoloženje.
Probijeni rukav jakne stalno ju je podsjećao na rane koje bi trebale biti tamo. Dok je palila malu vatru i trljala Lešinara, stalno mu je ponavljala da ne smije riskirati s kontaktom.
“Previše”, promrmljala je konačno uz obrok sušenih datulja. “Zašto sam ga uopće pustila da me nagovori na ovo?” Pogledala je svoga konja kao da doista očekuje odgovor. Lešinar je samo trznuo ušima i dobacio joj kratak, nezainteresiran pogled preko ruba svoje vreće, pa nastavi žvakati. Bar je on, izgleda, uživao u večeri.
“Mislim”, nastavi Kalaide posežući za mješinom s vodom, “kakva korist od veze koja nam omogućuje trenutni kontakt ako je se nikad ne usudimo iskoristiti?” Otpila je i opet začepila mješinu, onda legne. “Ma, dobro”, promrmljala je, s uzdahom sklapajući oči. “Vjerojatno se previše brinem, a on sad koristi svoje rane da se uzdigne do božanskog statusa, dokazujući kako je krv bez povoda znak posebne Batharonove milosti ili tako nešto.” Nasmiješila se samoj sebi. A onda, s još jednim frustriranim uzdahom, uvukla se dublje u deku i ležala u tišini, promatrajući kako žar njene vatre polako zamire u tami. San ju je prekrio skoro neprimjetno.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 8.28.2008. u 12:39 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
LOL, “Neću ti davati mrkve”, odličan opis potisnute histerične reakcije…