Gdje samo nalaziš takve fore? Nisam sigurna želi li ova psihologica...“Odakle ti to?” Enaor je sklopio oči, usnama oblikujući poznati odgovor.
“Ovo?” Helairov glas zvučao je iznenađeno. “To nije ništa. Dobio sam je od nekog starca, u zamjenu za malo kruha i sira. Sigurno je…”
“… neki trgovac koji je ostao bez svega i pokušava očuvati dostojanstvo. Skoro si zaboravio na nju sve do sada”, dovrši Enaor umjesto njega. “Je li tako?”
“Otkud znaš?”
Umjesto odgovora, Enaor je skinuo kopču sa svoga pojasa, i pokazao je Helairu na dlanu. “Potpuno ista stvar dogodila se i meni… i još dvoje ljudi, koliko znam. Imaš li pojma što bi to moglo značiti?”
Helair je pogledao kopču na Enaorovom dlanu i stresao glavom. “Nemam pojma. Izgledaju isto, ali… jesi li siguran da to uopće nešto znači? Konačno, neki filigran bi lako mogao imati zalihu identičnih kopči i koristiti ih za preživljavanje.”
“I svatko tko dobije kopču smjesta bi zaboravio na nju, i upotrijebio bi iste riječi da to objasni? Ne bih rekao.” Enaor stisne šaku oko svoje kopče. “Ja nisam tako iskusan u činima kao ti, Helair, ali mora postojati neki razlog za to.”
Duboko je udahnuo, pokušavajući osjetiti kopču. Nije našao ništa: jedino upadljivo na kopči bila je njena neupadljivost, skoro opipljiva potreba da stavi kopču na neko sigurno mjesto i zaboravi na nju čim mu izmakne iz vida.
“Ne”, rekao je, vraćajući kopču na svoj pojas. “Sigurno je nešto…”
“Pa, što ta druga dvojica kažu?” Helair je istegao vrat da pogleda svoju kopču, jednim prstom joj dodirujući rub. “Slažu li se s tobom?”
“Jedno od njih se slaže.” Pojava kopče bila je skoro dovoljna da otvoreno spomene Kalaide, ali ne sasvim. “Onog drugog nisam stigao pitati.”
Konačno, Sorg je Ghard, neprijatelj. Ako i on ima kopču, možda su stvarno tako nevine kao što Helair misli…
Ne. To je pojednostavljeno razmišljanje. Mora postojati razlog za identične reakcije. Ali kakav? Nije mogao razaznati čak ni smisao raspodjele. Bilo je jasno da se ne radi ni o zemljopisu ni o vrsti. On i Sorg bili su prvenstveno ratnici, dok su se Kalaide i Helair bavili činima i iscjeljivanjem, tako da ni to nije pomagalo. Jedna žena, a trojica muškaraca…
Odjednom, stvari su sjele na mjesto.
“Pa to je Kvadrila”, promrmljao je zapanjeno.
“Što to?”
“Mi. Mi koji imamo kopče. Dvojica se bave tjelesnim, a dvoje duhovnim. To je struktura Kvadrile, ponovljena među smrtnicima.” Napeto se zagledao u Helaira. “Tko ti je zaštitnik, Helair?”
“Zvijer, kao kod većine čuvara zida. Zašto?”
“A moj je Lovac. Imamo Zvijer, Lovca, Božicu, i…” Oklijevao je. Ghard kao gospodar Smrt? Na određeni način, imalo je smisla. “A četvrti slijedi Smrt. Da. Kopče nas označavaju kao predstavnike Kvadrile.”
Helair s nevjericom strese glavom. “Ako je to što kažeš točno, možda – ali još uvijek ne objašnjava zašto bi – i kako – itko mogao odabrati predstavnike za Najstarije Bogove. Niti nam govori što bismo s time.”
Enaor se ugrize za usnicu. Morao bi razgovarati s Kalaide, što prije, objasniti joj što je otkrio. Ona će vjerojatno imati neku drugačiju zamisao; obično je bilo tako.
Bacio je pogled kroz prozor. Uskoro će zora; morat će čekati cijeli dan… ali nema izbora. “Moram ići, Helair”, rekao je. “Razgovarat ćemo kasnije.”
Ne čekajući Helairov odgovor, otvorio je vrata i skoro se zabio u Ghardskog vojnika koji ga je čekao. Na to je posve zaboravio.
“Jeste li me spremni slijediti, da en?”
Batharon lovio Badgora i njegovo pokazivanje moći. Ali ako to ne obavi, Badgor je u stanju zalijepiti na njega nekog vojnika, a onda se tek neće moći javiti Kalaide. Uostalom, vjerojatno neće dugo trajati; Badgor se valjda samo hoće još malo praviti važan, možda izbaciti još pokoju besmislenu optužbu. Trenutno su obojica u položaju kad si ne mogu nauditi, a Badgor je sasvim dovoljno pametan da to shvati.
Progutavši uzdah, Enaor kimne glavom. “Idemo.”
***
“Kala, Kala, hvaljena Matrielen”, rekla je Nascila po stoti put. “Stvarno sam mislila da si mrtva. Svi smo to mislili. Kad te ona zvijer odvela… Laedor je zamalo poludio, tražio te – njegovi ljudi morali su ga na silu odvući u kuću kad su vidjeli da dolaze Ghardi…” Glas joj je zadrhtao. “Čudo je što si živa – a još je veće čudo što nisi naprosto otišla na vrata…”
Kalaide je prstima brisala suze s Nascilinih obraza. “Nije čudo, Nascila”, reče blago. “Čula sam vijesti…” Vidjevši Nascilino zbunjeno mrštenje, stresla je glavom. “To može i čekati. Prvo mi ispričaj što je bilo s tobom. Cijelo vrijeme si u katakombama?”
Lice joj je bilo toliko blijedo da nije bilo nimalo čudno kad je kinnula. “Da. Čak ni ne znam koliko je prošlo. Samo sam se povremeno usudila iskrati u ostavu i ukrasti nešto hrane.” Još jednom je stisnula Kalaide, onda je pusti. “Ne možeš ni zamisliti kako je bilo.” Zadrhtala je. “Kad su…” Oklijevala je. “… kad su ušli…”
“Misliš, kad ih je Koli pustio unutra.”
Nasciline oči se razrogače. “Kako si to doznala?”
Kalaide spusti pogled, igrajući se Enaorovim lančićem oko svoga vrata. “Čula sam.” Nascila je bila prisutna kad su Ghardi zauzeli Nar Reolis; ne bi lako prihvatila da i među njima ima pristojnih ljudi. “Dok sam se vraćala…”
“Vraćala? Kamo te ona zvijer to odvela?”
No, to mora brzo raščistiti. “On… tko me odveo nije zvijer, Nascila”, reče polako. “Spasio mi je život, nekoliko puta, i…” održao me pri svijesti kad se sve ostalo raspalo. To joj nije mogla reći. “I pomogao mi je preživjeti.”
Nascila zatrepće, mičući si kosu iz očiju. “Pa zašto te onda odveo? Svi smo mislili da će te ubiti, ili nešto još gore.”
“Htio me pustiti čim odmaknemo od Nar Reolisa. Ali onda su došli Ghardi…” Slegnula je ramenima, nastojeći se ne nasmijati na pokret. Bilo je tako teško objasniti kako se točno njihov odnos promijenio. Dogodilo se tako polako da Kalaide ni sama nije znala odrediti kad su se stvari promijenile.
“Da je bar Laedor to znao”, reče Nascila. “Još ga nikad nisam vidjela tako očajnog. Ali svejedno ne razumijem – ako je čovjek dobar kao što kažeš, zašto se borio na strani Gharda?”
To je bar bilo lako. “Oh, ali nije; to je bio samo nesporazum.” Još dok je govorila, riječi su i njoj samoj zazvučale jadno. Mogla je zamisliti što bi Nascila rekla kad bi čula da je Enaor ovog časa u Nar Reolisu i razgovara sa svojim bratom, ghardskim zatvorenikom. Ona ga je sad poznavala, na način koji nije ostavljao mjesta sumnji – ali kako to objasniti nekome tko ga ne pozna?
“Zove se Enaor”, rekla je, tjerajući se da pusti lančić prije no što ga Nascila primijeti. “I… dobar je čovjek, na svoj način.”
Nascila nije djelovala baš uvjereno. “A gdje je sad? Što se dogodilo s vama?”
Usprkos hladnoći u spilji, Kalaide je osjetila kako joj obrazi gore i skrenula pogled. “Puno toga”, reče. “Nije sve bilo loše.”
“Čudne riječi, Kala.”
“Možda. Ovo su čudna vremena.” Osjetila je Nascilin zamišljen pogled na sebi i podigla glavu. “Što?”
“Nisi ni pitala za Laedora.”
“Čula sam da su zarobljenici pušteni, pa znam da nije bio u Reolisu kad je drugi put pao. Pretpostavila sam da ni ti ne znaš ništa drugo.”
“Istina, ne znam. Ali to nije baš…” Nascilin glas zamro je u uzdahu. “Konačno, nije ni važno.” Sjela je kraj vatre i omotala si ramena Kalaidinom dekom. “Tu si noćila? Je li uopće noć vani? Bojim se da sam se malo izgubila.”
“Da, noć je – sad već duboka. Mislila sam se malo odmoriti prije no što odem do kuće.”
Nascila je još više problijedila. “Ne smiješ tamo, preopasno je.”
“Neću izaći iz katakombi. Ali mogla bi me čekati poruka.” Ili Enaor. Još uvijek nije znala odakle bol koja ju je prva bila probudila. Već i sama pomisao na to bila je dovoljna da je opet natjera na nemirno koračanje po spilji.
Lešinar je stresao glavom da iskaže negodovanje pred tim novim prekidom odmora. Kalaide ga pogladi po nosu da ga smiri.
“Krasan konj”, reče Nascila umorno. “Zamijenila si ga za Rahina?”
“Ne.” Kalaide osloni čelo na Lešinarov vrat i sklopi oči. “Rahin je mrtav. Ovog mi je Enaor nabavio.” Nasmiješila se. “Zapravo, ukrao mi ga je.”
Nascila zahihoće. “Znači, tvoj dobar čovjek krade konje?”
“Kad nema izbora.”
“A kad ima? Što je on zapravo?”
Smilovavši se, Lešinar se okrenuo i gurnuo joj njušku u ruku. Ohrabrena dodirom, Kalaide pogleda Nascilu. “Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da ne znam? Koliko je meni rekao, možda doista i jest konjokradica.”
***
“Ah, znači da en se konačno udostojio javiti se bratu”, rekao je Badgor s osmijehom i dohvatio šaku grožđica iz drvene zdjele na stolu pred sobom. Odaje u kojima se smjestio nekad su pripadale Kalaidinim roditeljima. Enaor je to znao po Kalaidinim planovima a, sudeći po onome što je vidio, Badgor se nije nimalo potrudio promijeniti namještaj i približiti ga ghardskom stilu. Ništa drugo nije ni očekivao: za razliku od Kathailin, njegov brat nije mario za pojavu osim kad bi je nekako mogao iskoristiti.
“Baš mi je drago što ti državni poslovi ne oduzimaju previše vremena.”
Enaor je sjeo na kauč preko puta Badgora ne čekajući poziv, i uzeo orah iz zdjele.
“Zašto si me pozvao, Badgor?” upitao je, lomeći orah prstima. “Opet bi podgrijavao stare nesporazume?”
Badgor je stresao glavom, odmahujući Enaorov opis njihova odnosa, i uspravio se u svome sjedalu. “Ne, Enaor, krivo me sudiš. Stvarno ti nešto želim reći.”
Enaor stavi pola oraha u usta. “Pa, reci mi.”
“Htio sam da znaš kako sam te kanio ubiti, pa bio i stoput da en. Ali sam se predomislio. Zanima li te zašto?”
Enaor slegne ramenima. “Reći ćeš mi u svakom slučaju.”
“Hoću.” Badgor se opet zavalio i uzeo još jednu grožđicu. “Hoću.” Stavio je voće u usta i oblizao si prste. “Nisam te ubio jer me žena zamolila da te poštedim. Znaš, ja sam dobar muž: kad me žena zamoli za uslugu, ako ikako mogu, ja je poslušam.”
Enaor je u tišini žvakao orah. Badgor u Anlahlanu nije imao žene – ili ju je bar tajio. Ali Kalhanci su spomenuli pratilju. Pa zašto je Badgor onda sad toliko spominje?
“Zato sam mislio”, nastavi Badgor, “da bi joj možda htio osobono zahvaliti.” Posegnuo je prema zdjeli, ali onda kao da se predomislio. “Što ti je spasila život, ne. Konačno, to je točno suprotno od onog što si ti učinio za nju.” Podigao je čašu i pogledao je s glumljenim iznenađenjem.
“Oho, izgleda da nemamo vina. Ne mogu ne ponuditi brata ni pićem kad me nakon toliko vremena posjeti. Najbolje da nam moja žena donese vina, pa joj usput možeš i zahvaliti. Može?”
Prije nego što je Enaor stigao odgovoriti, Badgor je spustio čašu na stol i pljesnuo rukama. “Golubice moja”, zazove glasno. “Možeš li svome šurjaku donijeti malo vina, molim te?”
Zavjesa koja je razdvajala dnevnu sobu od spavaće pomakla se lagano kao od prolazna lahora. Enaor je slobodnu ruku spustio na balčak svoga bodeža, napola očekujući da u sobu provali trupa vojnika. Bio je predaleko od vrata, ali dovoljno blizu da si zaskoči brata ako bude morao. Badgor je na sebi imao samo vunenu tuniku i hlače, možda bodež za pojasom. Bit će ravnopravni protivnici, a Enaor će imati prednost brzine, kao i uvijek. Pomakao je nogu da može odskočiti.
Zastor se rastvorio i razotkrio visoku, crvenokosu ženu u bogatoj ghardskoj odjeći, bijela haljina izvezena crvenim i zlatnim vezom, s prslukom od srebrne žice kopčanim pod grudima. U rukama je nosila srebrni pladanj s kristalnom flašom i dvije čaše.
Enaor je osjetio kako mu orahova ljuska klizi kroz odjednom otupjele prste.
“Ah, Inae, golubice moja, oprosti.” Badgor je ustao, naizgled nesvjestan Enaorove reakcije. “Ne bi smjela nositi takve teške stvari”, nastavio je, uzimajući joj pladanj iz ruku. “Ti si prenježna za tako nešto. Nisam to smio tražiti.”
Spustio je pladanj na stol jednom rukom, a drugom ženu privukao bliže k sebi. “Dođi, sjedni malo s nama. Siguran sam da ćete ti i Enaor naći tema za razgovor.” Pogledao je prema Enaoru smiješeći se od uha do uha. “Ne?”
Enaor otvori usta, a onda ih opet zatvori, nesposoban pustiti glasa, nesposoban za bilo što osim zurenja u Inaine oči, meko sive i blistave od suzdržanih suza. Stisnuo je zube. Ako počne plakati, znao je, skočit će na Badgora i ubiti ga golim rukama; bio je smrtno uvjeren u to, i mogao se samo bespomoćno moliti da se ne dogodi.
Nakon beskrajne šutnje u kojoj je Badgor napunio obje čaše i spustio jednu ispred Enaora prije no što će otpiti iz druge, Inae je spustila pogled na ruke stisnute u svome krilu.
“Enaor”, rekla je tiho.
Badgor joj spusti ruku na rame. “Ma hajde, golubice moja, možeš ti i bolje. Bila si rječita kad si me molila da ga poštedim.”
Enaor se natjerao da počne opet disati. I to je nešto. “Začepi, Badgor”, promrmljao je.
“Ne brini, začepit ću, ali tek kad ti kažem odakle ona ovdje.” Nehajnim pokretom pogladio je Inae po leđima. Nije reagirala. Navika?
“Konačno, to te sigurno zanima, ne?” Odjednom, nagnuo se prema naprijed, hvatajući Enaorov pogled. “Svi bogovi znaju da bi te moralo čuditi, nakon što si je onako ostavio.”
U glasu mu se čula iskrena povrijeđenost. Bilo je moguće da je stvarno voli – ali time su stvari samo postajale još strašnije.
Enaor baci nesiguran pogled prema Inae. Kosa joj je bila povučena unatrag od lica, otkrivajući par bogatih zlatnih naušnica, svaka s po jednim smaragdom u obliku suze. Badgor je vidio kamo Enaor gleda i iskezio se.
“Da, stvarno sam je oženio, pred bogovima i ljudskim svjedocima, najbolje što Ghard može.” Vrškom prsta dotakao je jednu naušnicu. “Samo ovo me koštalo cijelo imanje u zapadnoj provinciji, ali htio sam da svi vide koliko cijenim svoju ženu.” Pogledao je Enaora bez i traga zabavljenosti. “Iskreno mi reci, Enaor: što sam još mogao učiniti?”
I protiv volje, Enaor se sjetio svoga lančića koji je spustio Kalaide oko vrata i promrmljanih, opreznih riječi. Odjednom je bio zahvalan na Inainoj šutnji; stvarno nije znao što bi joj rekao. Dvostruko ju je izdao, kad ju je ubio i kad je počeo zaboravljati na nju, zarastati. I kad je nije ubio, koliko god nesuvislo djelovalo. Izgleda da nije sposoban za pravu ljubav, nije sposoban za nesebičnost i predaju izvan dužnosti. Ona zaslužuje nešto bolje.
“Ma daj, braco. Budi pošten. Tvoj najveći iskaz ljubavi bio je da je prikolješ i ostaviš kao mrtvu pa nestaneš u noći. Ja sam je pronašao, spasio joj život, i obećao da ću je štititi i štovati. Zar je tako čudno što joj je to na kraju bilo draže?”
Enaora su prsti svrbjeli od potrebe da dograbi svoj bodež i zamahne, da kazni Badgora zbog svega ovoga, zbog toga što je uopće živ. Vidio je kako mu se ljubičasta izmaglica bijesa okuplja na rubovima vidnog polja, i morao se oduprijeti prije no što bude prekasno. Protrljavši si čelo, pročistio je grlo.
“Inae, za sve što je sveto, zašto – ” počeo je, ali glas mu je opet pukao. “Molim te, Inae”, zaškripi.
Bespomoćno je stresla glavom. U njenim očima vidio je strah i silnu nelagodu. “Jesam”, prošaptala je. “Ja…” Naglo je ustala, skoro prevrnuvši svoj stolac. “Oprosti, Enaor.” Ugrizla se za usnicu, pogledom skačući s jednog na drugog. “Badgor, molim te.”
Badgor bez riječi kimne; kao da ju je pustio s lanca, protrčala je kroz vrata ne trudeći se ni odmaći zastor. Enaor je pričekao dok se zavjesa nije do kraja smirila prije no što je makar i pokušao progovoriti. Podigao je čašu pred sobom i oprezno otpio gutljaj, onda je vrati na stol, bolno preciznim pokretima.
“Zašto?” upitao je, zureći u fini kristal. Blistao je pod svjetiljkama: crveno kao rubin i žuto kao dijamant, ni slično smaragdima. Nimalo. “Zašto me toliko mrziš? Što sam ti skrivio?”
Prije no što je odgovorio, Badgor je ispraznio svoju čašu i opet je napunio. “Nije to tako jednostavno, Enaor. Zbog toga što jesi, ne što si učinio.”
Enaor prezrivo puhne. “A što sam sad? Nemam ništa – ti si se za to pobrinuo. Za što me sad kažnjavaš?”
“Još uvijek si priznati sin. Nasljednik koji je nasljedio svoje. To sam trebao biti ja – da se ti nisi dogodio, to bih i bio ja, sa znakom na ruci i pečatom na prstu – a Inae bi mi bila pratilja. Ja sam trebao biti Anlahlan.”
“I usuđuješ se zato žaliti?” Konačno je pronašao siguran ispust za svoj bijes. “Da si mi to prije rekao, prvi bih se zamijenio za mjesta, vole tupavi! Propustio si samo beskrajne sate učenja i beskonačne priče o dužnosti! Vjeruj mi, Badgore, i u najboljem slučaju, nasljedniku grada nemaš na čemu zavidjeti!”
“Osim sigurnosti! Ti nisi morao odrasti u ghardskoj kući – nemoj misliti da ću te sad žaliti zbog ograničenja slobode u mladosti! Ti nisi morao svakoga dana slušati polubraću kako ti govore da si rođen s krive strane ograde, i propituju je li ti otac stvarno otac! Tebe nitko nikad nije zvao čudovištem i odmjenkom!”
“Bar su te nekako zvali! Znaš koliko bih puta bio dao lijevu ruku da me netko naprosto zamijeti?”
“Ne pričaj mi priče! Bio si okružen prijateljima, imao si oboje roditelja – imao si sve!”
“A, znači, o tome se radi? O roditeljima? Jer ako je tako, pogriješio si koliko si mogao.” Unosili su se jedan drugom u lice, premda se Enaor nije sjećao kako je do toga došlo; osjećao je kako mu vino kaplje po koljenu koje je spustio na stol, ali nije znao čija se to čaša razlila. Polako, pustio je Badgorovu tuniku i podigao ruku pomirljivom kretnjom. “Naša majka –” pročistio si je grlo – “naša majka nije voljela ni tebe ni mene, Badgor. Ne baš puno. Ne izvan dužnosti.”
“Stvarno očekuješ da ću to povjerovati?”
Enaoru se disanje vraćalo u normalan ritam. Posegao je da uspravi prevrnutu čašu, ali otkotrljala mu se iz prstiju, pala na pod i razbila se.
“Istina je, Badgore. Već odavno to znam. Mislim da sam i naučio živjeti s tim. Sad je na tebe red.” Sagnuo se da pokupi komade čaše. “Oprosti…”
“Ostavi; Inae će se za to pobrinuti.”
Nehajna rečenica potvrdila mu je istinu njihovog braka jače nego tisuću svjedoka ili brda zlata. Ustao je.
“Sve ti mogu oprostiti… osim toga”, reče tiho.
“A ja tebi ništa ne mogu oprostiti.” Badgor slegne ramenima. “Valjda smo onda jednaki.” Iscerio se, kratkim trzajem usnica. “Mrziš li me bar sada, Enaor? Jesam li te konačno natjerao da mi uzvratiš osjećaje?”
“Stvarno bi te to veselilo?”
“Bi. Neću te ubiti – obećao sam Inae da neću, a ja držim obećanja koja joj dajem. Ali nemoj ni razmišljati o bijegu. Moji ljudi paze na sve izlaze, i pristat ću na to da par noći spavam sa svojim ljudima ako mi se učini da ćeš me izdati.” Opet je sjeo, umornim pokretom trljajući oči. “Ne tražim puno, znaš. Doznao sam ponešto od onog mladog idiota koji nas je pustio u vilu, i uskoro ćemo se pokrenuti. Samo par dana strpljenja, za Inae.”
“Kojeg mladog idiota?” Znao je da je to Kalaidin brat, ali trebao je vremena da se smiri.
“Ma, nekad je živio ovdje. Rekao mi je za…” Badgor se nasmije. “Još uvijek pecaš informacije, ne? Neću ti više ništa reći.” Uzeo je preostalu čašu i otpio iz nje. “Idi se naspavaj, Enaore, ako možeš spavati. Ni ne pomišljaj da ćeš me ovog puta poraziti.” Ispružio je ruku preko naslona i podigao orah s poda. Lomeći ga u dlanu, pogledao je Enaora. “Jesi li je ikad volio, Enaor? Ja je volim, znaš.”
Enaor duboko udahne. “Vjerujem ti.”
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
