“Tako brzo si odustao od naše pogodbe?” Badgorov osmijeh možda je bio i iskreno tužan. “Znači da sam ti i opet previše vjerovao.”
Enaor podigne obrve. “Zašto tako misliš?”
“Stražar mi je rekao da si u podrumu i provodiš eksperimente na jednom mom zatvoreniku. Sad te nalazim sa ženom u rukama. Ako magija Starijih nije postigla prilično nevjerojatan napredak, mislim da imam pravo biti bar malčice sumnjičav.”
“Misliš na ovo?” Enaor je pogledao Kalaide kao da je potpuno zaboravio na nju. “To je trebala biti Helairova pomoćnica, ali onesvijestila se kad je vidjela krv. Samo je nosim gore.”
Helair se pojavio iza njegovih leđa, malo zadihan ali dovoljno pametan da samo promrmlja neodređen pozdrav.
Badgor zlovoljno puhne. “Neću te ni pitati hoćeš li potvrditi njegovu priču, čuvaru zida”, rekao je, spuštajući se da bolje pogleda Kalaide. “Sigurno si čuo svaku riječ.” Posegnuo je da makne kosu s Kalaidine lica. Enaor ju je skoro izmakao od njegova dodira, ali se na vrijeme zaustavio.
“Hmm… ne sjećam se da sam je prije vidio. Gdje ste je pronašli? U kuhinji?” Pogledao je preko Enaorovog ramena u Helaira. Prije no što je čuvar zida mogao odgovoriti, Enaor se pogurao, bojeći se razotkrive laži.
“Ona je moja.”
“Tvoja? U smislu…?”
Kalaide se promeškoljila u njegovom naručju. Enaor je podigne s dramatičnim naprezanjem.
“Najobičnijem. Sluškinja, i teža nego što djeluje.” Popeo se još jednu stubu. “Rado bih je spustio, ako nemaš ništa protiv.”
“Kamo si je nosio?”
“U Helairovu sobu, da pronađem nešto čime bismo je prizvali svijesti.”
Badgor je pucnuo prstima preko ramena. “Dergorn, odnesi je u Helairovu sobu. I pripazi da nikamo ne ode kad se osvijesti.”
Nevoljko, Enaor je prebacio Kalaide u naručje Badgorovog čovjeka i u tišini gledao kako je odnose uza stubište, a Helair ih slijedi.
“A zašto se uopće mučiš s poslugom?” Badgor se još uvijek sumnjičavo mrštio. “Nisi mogao naprosto nekog pozvati?” Povukao se za bradu. “Ili se radi o vrlo osobnoj posluzi?”
Enaor slegne ramenima. “Pomogao sam joj kad je ostala bez doma, i sad me slijedi kao vjerno pseto. To zaslužuje nešto brige.”
“Vjerna kuja, misliš reći. Nije loša za ženu.”
Enaor si je pročistio grlo, pokušavajući odlučiti koja bi verzija Badgoru djelovala uvjerljivije. “Izgleda da obojica volimo stvari izvan… našeg neposrednog okruženja, Badgor. Možda je to obiteljska crta.” Oprezno je koraknuo prema gore, čekajući reakciju. Badgor je pokretom ruke otpustio ostale vojnike i krenuo za njim.
“Gdje si je našao? Taj dom koji je izgubila.”
“Na sjeveru, blizu Kastranionova Prsta. Neko selo koje je spalila tvoja vojska.” Sa svakom riječi uvaljivao se sve dublje. Ako Badgor dođe do Kalaide prije njega, oboje će umrijeti. Zašto je nije ostavio u prolazu? Zašto mora biti tako glup kad se o njoj radi? “I to je neko društvo.”
“Zašto je prije nisam vidio?”
Sad se okrenuo, da bi Badgor vidio njegovo iznenađenje. “Očekivao bi da ti predstavim sluškinju?”
Došli su do naetiona; bio je prazan, što je govorilo koliko je kasno. “Nitko nije obraćao pažnju na nju.” Enaor stane i okrene se svome bratu. “Čuj, Badgor, jako je kasno, umoran sam. Možemo li ovu silno uzbudljivu raspravu odgoditi za jutro? Kad se obojica naspavamo?”
“Nisi bio preumoran da pomogneš Helairu.”
“Poštujem čuvare zida. Tako su me odgojili.” Batharon ga lovio, a što s dječakovim navodnim tijelom?
Badgor je zurio u njega stisnutih očiju. “Lažeš, Enaor. Samo ne mogu odlučiti u čemu.” Stresao je glavom. “Zašto bi mi lagao o igrački? Osim ako…”
Osim ako nije igračka. Enaor se morao prisiliti da nastavi disati. Bili su sami; ako bude dovoljno brz, mogao bi presjeći Badgoru grlo prije nego što stigne pozvati pomoć. Onda požuriti do Helairove sobe, lažima ili mačem se probiti do izlaza i pobjeći. Bar bi jedan dio koalicije bio oslabljen. Spustio je ruku do bodeža.
“Osim ako?”
“Ako ne brineš što ću reći Inae.” Neočekivano, Badgor se nasmiješio. “Sramiš se, zar ne? Tako je, sramiš se što si se tješio ljudskom ženkom… i sramiš se nje. Kako se zove?”
“Kalaide.”
Badgor se nasmije. “Ma nemoj. A očevo ime?”
“Ne znam.”
“To jest ona ne zna.” Badgor prezrivo puhne. “Pa, bar ću imati čime tješiti Inae ako me stvarno natjeraš da te ubijem.” Potapšao je Enaora po ramenu. “Ali zasad ne brini. Čuvat ću tvoju tajnu.” Zahihotao si je u bradu i krenuo prema glavnom stubištu. Enaor se okrenuo prema kuhinji. Ruka mu je već bila na vratima kad je Badgor doviknuo: “Još samo nešto: što ste učinili s tijelom?”
Enaor se polako osvrne. “Kojim tijelom?”
“Onaj dječak kojeg si pomogao rasjeći. Mene bi zanimalo da vidim ljudsku anatomiju uz objašnjenja. Gdje su ostaci?”
“Helair je rekao da će se pobrinuti za to.” Time će dobiti bar malo vremena. “Ali nije baš puno ostalo.”
“Aha. A nije bilo ni puno krvi – bar je ja nisam vidio.”
“Ne. Vjerojatno je umro ubrzo nakon što si ga ispitao.” Otvorio je vrata umornim pokretom koji nije bilo teško odglumiti. “Ali u ćeliji je sve puno krvi.” S mračnim nadahnućem, dodao je: “Čizme su mi skoro uništene.”
“Od toga je umro? Izgubio je previše krvi?”
Batharon ga lovio, zar nikad neće popustiti? “Ne znam. Pitaj Helaira.”
Kao prizvan njegovim riječima, čuvar zida pojavio se na vratima kuhinje. “Ah, da en, baš tebe tražim.” Oči su mu djelovale zabrinuto. “Tvoja sluškinja dolazi k sebi.”
“Baš fino. Treba mi očistiti čizme.” Ušao je u kuhinju, povlačeći Helaira za sobom. “Laku noć, Badgor”, dobaci preko ramena.
“Laku noć. Neka ih radije obliže. To može biti jako zabavno, vjeruj mi.”
Vrata kuhinje zatvorila su se uz zvuk Badgorova smijeha.
***
Kalaide je došla k sebi među sumračnim zidovima nekek sobice, uz prodoran miris soli. Odnekud poznato lice okruženo bijelom kosom nasmiješilo joj se kroz izmaglicu pred očima.
“Sve će biti dobro. Ostanite još malo ležati”, rekao je čovjek, nestajući joj iz vidnog polja. Kalaide je rado poslušala njegov savjet, pitajući se što se dogodilo.
Zadnje čega se sjećala bilo je trčanje kroz podzemni prolaz za Enaorom, tik prije nego što je svijet nestao, a sad je ležala na uskom krevetu pokrivena svojom jaknom. Ne bi trebala biti ranjena: veza s Enaorom bi to spriječila a, osim toga, ništa je nije boljelo, a nije bilo ni tuposti balzama protiv bolova.
Pri dnu želuca osjećala je trag mučnine, ali to je bilo normalno poslije nesvjestice. Kad bi se samo mogla sjetiti onih zadnjih trenutaka prije no što je pala, možda bi joj nešto bilo jasnije. Ostavila je Koliona s Nascilom…
Kolion. Nascila. Podzemni prolaz. U kojem sasvim sigurno nije. Kad je to shvatila, naglo se uspravila i morala se osloniti na zid kad joj se vid opet zamutio. Neki čovjek u ghardskoj odjeći prišao je njenom ležaju i rekao nešto. Pokušala je stresti glavom da mu pokaže kako ga ne razumije.
“Ne govoriš ghardin?” upitao je, prešavši na nešto što je moglo biti zastarjela verzija harajskog. Kalaide prepozna jezik Starijih.
“Ne.” Grlo joj je bilo suho. “Mogu li dobiti čašu vode?”
Čovjek se ogledao oko sebe kao da ni njemu to nije poznato okruženje. “Ovdje ne vidim vode, a ne smijem te ostaviti samu”, rekao je. “Žalim.”
Kalaide polako opet legne i sklopi oči. Što se događa? Gdje je?
“Gdje smo?”
“Ne sjećaš se?” Čovjek je djelovao iznenađeno. “U harajskoj vili na obali.” Vrata su se škripavo otvorila; Ghard je stao trunčicu uspravnije. “Tvoj gospodar je ovdje.”
Gospodar? Možda jezici i nisu toliko slični.
U vidokrugu joj se opet pojavio onaj bjelokosi čovjek, i iza njega Enaor. “Sad ću je pregledati”, reče bjelokosi Ghardu. “Budi tako ljubazan i ostavi nas.”
“Ne smijem je puštati iz vida.”
“Ma, glupost. U ovakvom stanju neće nikamo otići, a kad bi i mogla, ova vrata su jedini izlaz. Samo ostani u kuhinji.”
Ghard je oklijevao. Enaor je otvorio vrata i stao kraj njih. “Reći ću bratu da si ispravno izvršio dužnost, ne brini”, rekao je. “A sad nas ostavi.” Nije podigao glas, ali nije ostavio ni mjesta neposluhu. Uz zbunjen uzdah, ghardski vojnik izađe.
Enaor je zatvorio vrata i načas se oslonio na njih, prolazeći rukom kroz kosu. “Oprosti zbog svega ovoga, Helair”, rekao je tiho, skoro posrćući po sobi da sjedne na krevet. Zvučao je umorno. “Kako si?” upitao je, zabrinuto joj proučavajući lice.
Kalaide je opet sjela, ovaj put opreznije. “Malo nesiguno, ali to će proći. Što se dogodilo? Gdje su Kolion i Nascila?”
“Onesvijestili ste se.” Bjelokosi čovjek spustio se na škrinju u uglu sobe, nudeći joj stidljivi trzaj osmijeha. “Usput, ja sam Helair vail Orinaor. Ja sam vas osvijestio.”
“Da, oprostite.” Enaor je uhvati za ruku. “Helair, ovo je Kalaide. Ona je… moj tumač.”
Helairove obrve su se podigle s tračkom iznenađenja, ali nije komentirao. “Drago mi je što smo se upoznali, gospo. Nisam znao da su Harajci toliko kulturni da imaju tumače.”
Kalaide je odsutno kimnula glavom, tražeći objašnjenje u Enaorovom pogledu. Skoro neprimjetno je stresao glavom.
“Bojim se da sam te morao predstaviti kao sluškinju”, rekao je, puštajući joj ruku. “To sam jedino mogao smisliti da opravdam odakle ti ovdje.”
“Što je s Kolionom? Jesu li ga opet zarobili?” Nesigurno je pogledala prema vratima. “Jesmo li mi zarobljeni?”
“Kolion je u katakombama s Nascilom.”
“Onda moram smjesta k njemu.” Krenula je ustati, ali Enaor je zaustavi pokretom ruke.
“Ne možeš. Nismo baš zarobljenici, ali pažljivo nas nadgledaju, kao što si primijetila.” Spustio je glavu. “Moraš ostati ovdje.”
“Zašto?”
“Jer ja moram ostati.” Polako je opet podigao glavu i susreo joj pogled. “I ne smijem izgubiti ono malo Badgorovog povjerenja što imam.”
Očito su joj manjkali neki djelovi slagalice, ali ovog časa je nisu ni zanimali. “Kolion me treba. Možda ima unutarnjeg krvarenja… Nascila se neće moći pobrinuti za njega.” Mučnina koja se djelomično povukla sad se opet pojavila, ali ovog puta, znala je, od uzrujanosti. Duboko udahnuvši, natjerala se da ostane mirna. “Mogla bih se samo tiho izvući. Ako misle da sam ti sluškinja, vjerojatno neće ni primijetiti da me nema.”
“Badgor će primijetiti.” Čak i u svjetlu svjetiljke, vidjela je ljubičasti odsjaj u njegovim očima, ali više ga se nije bojala.
“Smisli neko objašnjenje! Reci mu da me šalješ nekamo. Proklet bio, ti si me uvalio u ovo, sad me i izvuci!”
“Ispričavam se, da en, ali… zar se ne bi tvoj čuvar zida mogao pobrinuti za dječaka? Znam da nemamo baš puno medicinskog poznavanja ljudi, ali siguran sam da bi bilo dovoljno.” Okrenuo se Kalaide. “Zacijelo ni vi ne biste mogli ništa bolje.”
Kalaide ga je pogledala ne shvaćajući, onda se opet okrene Enaoru. “O čemu on to govori? Što je čuvar zida?”
“Čuvar zida je najveći stručnjak za magiju i medicinu kojeg neki klan ima; nešto kao da en, samo u duhovnoj sferi.” Djelovao je malo iznenađeno. “Kako možete biti tumač i ne znati takve stvari?”
Kalaide se ugrize za usnicu, mršteći se prema Enaoru. Helair je njega maloprije nazvao da enom, zar ne? Nije znala ni što to znači, ali čula je da Enaor to spominje kao dio svoga imena, a sad se činilo da se radi o nečem važnom, kao nekakvoj tituli. Ostavivši tu novu zagonetku za kasnije, stresla je glavom.
“Ja prevodim s perdalaja na harajski, ne na vaš jezik”, rekla je, improvizirajući jer je Enaor izgleda ostao bez ideja. “Ja bih to nazvala glavom hrama. Harajski i vaš jezik su slični, ali nisu posve isti.”
“Možete li o jezicima raspravljati kasnije?” Enaor je ustao i ushodao se po sobi. “Nemamo baš puno vremena. Ženo, moram ti reći što da kažeš. Badgor će te sigurno ispitati, ako ne noćas a onda sutra, i teško da ćemo prije toga imati priliku razgovarati.
Kalaide ga je slušala ne vjerujući. Nije joj dao ni priliku da odgovori, samo je počeo nabrajati što sve mora zapamtiti, čak je i ne gledajući. I, naravno, nije joj dao ni naslutiti što je ispričao Helairu. Dakle, lažu svima, a on očekuje da polovicu toga još i improvizira. Kako će to učiniti? I zašto? Zašto je nije naprosto ostavio kad se onesvijestila? Zašto ju je morao odvući unutra, daleko od Koliona, ni ne razmišljajući što čini? Prije se nije tako ponašao. Je li moguće da je samo to što je okružen svojim narodom, što ga zovu da en – štogod to bilo – dovoljno da se toliko promijeni?
Ili je opet postala bezimena ljudska žena jer je uvijek tako razmišljao o njoj, i prihvaćao njeno društvo samo zato što nije imao izbora?
Dah joj je okraćao od bijesa. Morala se natjerati da pričeka kraj njegove rečenice.
“Mene zanima samo jedno”, rekla je ustajući. “Kad se mogu vratiti Kolionu.”
“Ne možeš.” Nešto u njenom pogledu vjerojatno ga je natjeralo da doda, kao da to nešto objašnjava: “Pa rekao sam ti to.”
“Ali mi nisi rekao zašto, a razlog ti mora biti prokleto dobar.” Helairov zapanjen pogled na njoj postao je još samo jedna točka na sve dužem popisu stvari koje će razjašnjavati kasnije. Stala je ravno pred Enaora i uhvatila mu pogled. “Znaš što tražiš od mene”, šapnula je bijesno. “Reci mi zašto.”
“Jer puno više od jednog života možda ovisi o tome.” Napola je ustuknuo, kao da se boji da će ga dotaknuti. “Puno smo riskirali već i time što smo ga izvukli iz podruma. Budi sretna što smo i toliko uspjeli.” Stresavši glavom, okrenuo se vratima. “Dosta pitanja. Pokušat ću ti pronaći neki pristojan smještaj. Sve drugo može čekati do sutra.” Ne dajući joj vremena za pobunu, izašao je i zatvorio vrata za sobom.
Kalaide je željela pojuriti za njim, natjerati ga da stane i pljuskati ga dok ne dođe opet k sebi, ali pred vratima je stajao ghardski vojnik, a u sobi ju je bjelokosi Stariji promatrao zadivljenog izraza lica. Ispustila je frustirani dah.
“Jako mi je žao”, rekla je, jedina pristojna stvar koje se mogla sjetiti. “Izgleda da ste vi u ovo upetljani više-manje protiv volje.”
“Ne brinite za mene, gospo Kalaide.” Ustao je kad se okrenula, kao da joj pokušava nekako iskazati poštovanje. “Mogu li išta učiniti za vas?”
Bilo bi puno stvari, ali sve su počinjale izlaskom iz sobe. “Mogu li dobiti čašu vode, molim vas?”
“Naravno.” Helair je otvorio vrata, mrmljajući nešto umirujuće ghardskom vojniku koji je čekao u kuhinji, i vratio se u sobu s pladnjem u rukama. Spustio je pladanj na škrinju i natočio vode iz teškog staklenog vrča u odgovarajuću čašu, a onda joj je pružio.
Kalaide je prihvatila čašu uz zbunjeni pogled; nije se sjećala takvog stakla u Nar Reolisu, a znala je cijeli inventar napamet. I vrč i čaša bili su na nekim mjestima grubi na dodir, a na drugima glatki i prozirni; dvije vrste površina tvorile su složenu sliku ruže koja kao da je zarobljena u ledu. “Što je ovo?” upitala je pokazujući glavom na čašu. “Prelijepo je.”
“Kalhanski kristal. Naši umjetnici rade s pijeskom koji posebno uvozimo iz Kalea.” Još jedan poluosmijeh. Činilo se da ga nije u stanju dovesti do kraja. “Čujem da je to ravno i luksuzu Anlahlana”, dodao je s natruhom ponosa.
Kalaide nije imala pojma kako bi reagirala. Odjednom se još jedno padanje u nesvijest činilo sasvim prihvatljivim rješenjem. Umjesto toga, sklopila je oči i protrljala ih kao da je umorna.
“Oprostite…” promrmljala je neodređeno, ali Helair je smjesta skočio i uzeo čašu.
“Naravno”, rekao je, vodeći je do kreveta. “Ja bih se trebao ispričati što sam vas pustio stajati. U vašem stanju, sasvim prirodno…”
Kalaide se zbunjeno namrštila. “Kako to mislite?”
U očima mu je načas bljesnula zabrinutost. “Oh, to je tajna. Pa jasno, baš sam glup…” S ispričavanjem je stresao glavom. “Oprostite mi, gospo Kalaide. Kad ste se onesvijestili, bio sam tako slobodan da vas malo pregledam kroz sivozor, tako da ja znam, ali ne morate brinuti. Ne bih izdao takvu tajnu. Da se da en samo sjetio ranije me upozoriti…”
Za jednu noć je bilo sasvim dosta tajni. “O čemu vi to govorite?”
Helairove oči se iznenađeno rašire. “Znači, stvarno ne znate? Gospo Kalaide, trudni ste.”
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 10.9.2008. u 12:27 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
jiii-haa! taman kad pomislim da je zapetljano do krajnjih granica, otkrijem da si ipak uspjela zavezati još par čvorića. trudna? ludnica!
Oho! Ovo nisam nikako predviđala…
Ali shipper u meni je sve sretniji i sretniji… 
Sviđa mi se ovaj Helair. simpa momak:-)