“Da en.” Stražarica pred Kathailinim odajama kimnula je glavom u znak poštovanja i koraknula u stranu da propusti Enaora. “Lai enna vas očekuje.” Udarila je helebardom o pod, a vrata su se otvorila.
Kathailin je nalakćeno ležala na ležaljci, umotana u halju plavu kao početak ljetne noći, s nargilom kraj sebe. Kad je Enaor ušao, pružila mu je ruku ne ustajući.
“Anlahlan. Drago mi je što si održao riječ.” Nasmiješila se. “Užasno bih se razočarala kad ne bi bio vrijedan svoga nasljeđa.”
Enaor nije prihvatio pruženu ruku. Umjesto toga, stisnutom šakom si je dodirnuo prsa. Pozdrav između dvoje vojskovođa: htio je da stvari ostanu ogoljene. “Žao mi je što toliko kasnim, Kalhana”, rekao je. “Imao sam malih problema.”
Kathailin podigne glavu. “Kakvih?”
“Tvoj saveznik osumnjičio je moju sluškinju za uhođenje, i više-manje je zatvorio u Helairovoj sobi.” Prišao je stolu kraj vrata, odabrao vrč s vinom i čašu. “Pitao sam se bi li se to moglo nekako srediti.”
Lai enna Kalhana namršteno je sjela. “Strašno! Kako taj nikogović može i pomisliti da smije dirati nešto naše – i pri tome vrijeđati mog čuvara zida! Smjesta ću se pobrinuti za to.” Pljesnuvši rukama, nastavila je, preko ramena gledajući Enaora. “Kad mi se prvi put obratio, učinilo mi se da bi cijela stvar mogla biti zabavna, i poslužiti da vratimo znanje koje nam po pravu pripada. Ali, iskreno, što se dulje sve ovo razvlači, to on postaje bezobzirniji. Treba ga podsjetiti tko ima jače karte.”
Dok je Enaor pijuckao vino, pojavilo se dvoje stražara.
“Idite po Badgora, smjesta. Probudite ga ako treba.”
Kad su izašli, vratila se na svoju ležaljku. “Jedino što ne razumijem jest kako je uspio jednu Stariju nagovoriti da se uda za njega. Upoznao si njegovu ženu?” Uzela je cijev nargile. “Pripali mi, molim te.”
Ton joj nije dopuštao odbijanje, a Enaoru je bilo drago što može prikriti lice. Spustio se na koljena i zapalio vatru ispod nargile. Lai enna Kalhana spustila mu je ruku na rame, zadržavajući ga pod svojim nogama.
“Ali naravno, ti je poznaš. Ona je iz Anlahlana, zar ne? To znači da bi ti mogao poništiti njen brak.”
Enaor nije podigao pogled. “To bi vjerojatno jako razljutilo Badgora. Možemo li si to priuštiti?”
“Još ne. Ali uskoro.”
Enaor je ustao; Kathailin mu je to dopustila, ali nije izmakla ruku, tako da joj je dlan skliznuo niz njegovu ruku i bedro. “A bit će užitak malo ga poniziti, zar ne?”
Enaor korakne unatrag. “Nemam vremena za užitak.”
Kathailin se nasmiješila. “Uvijek ima vremena za užitak, Anlahlan”, rekla je tiho. “Inače ništa nema smisla.” Sklopila je oči udišući dim. “Helair se isto uvijek ljuti kad si ugađam. Ali ako se nemam čemu veseliti, nemam volje ni za što.”
“Koliko sam shvatio, htjela si povratiti Kalhaninu davnašnju slavu.”
“Slavu naše rase, Anlahlan, a ne samo Kalhane.” Odmakla je nargilu da ga pogleda bez zastora dima; oči su joj bile sive kao kamen. “To želim. Ali užitak je dio toga. Ako zaboravimo svoje užitke, umjetnost, ljepotu, onda nam neće koristiti ni što nam je cijeli svijet pod nogama. Ne bismo se nimalo razlikovali od ljudskih barbara.” Naslonila se na lakat.” “Sad idi, Anlahlan”, rekla je. “Bit će lakše ako ne budeš ovdje dok razgovaram s Badgorom. Ali ne brini: pobrinut ću se za sve.” Nasmiješila se. “Ionako to uvijek radim.”
Enaor joj uzvrati smiješak. “Znam kako je to, Kalhana”, rekao je. Opet dotakavši prsa šakom, okrenuo se i izašao.
Pred vratima je stajala Kalhanka u civilnoj odjeći i razgovarala sa stražarima. Čim se Enaor pojavio, stražari su zašutjeli, a žena je prišla Enaoru uz naklon i vladarski pozdrav.
“Ako bi me da en slijedio”, rekla je, “njegove odaje su spremne.”
Enaor je samo načas oklijevao. Ako bude čekao da vidi što je s Kalaide, samo će navući još sumnje na oboje. “Vrlo rado”, reče.
Žena ga je povela uza stube, na dječji kat. Enaor ju je slijedio sporim, umornim koracima. Trebao bi razmišljati, ali san ga je već počeo hvatati.
Razgovor s Kathailin nije mu baš puno pomogao. Ako želi otkriti koji su im točno planovi, morat će brzo zadobiti povjerenje, njeno ili Badgorovo. Ili bi to mogao doznati na neki drugi način. Možda… ne, to ne bi mogao. Već je ionako uvukao Kalaide u opasnost, i vjerojatno joj osudio brata na smrt kroz čistu glupost. Nije mogao od nje tražiti još nešto.
Žena koja ga je dovela u sobu nestala je čim je zapalila svijeću i čula da Enaoru ne treba više ništa. Ostavši sam, Enaor se gorko nasmiješio. Smjestili su ga u Kalaidine sobe. Imalo je smisla: to je bio najveći sklop na drugom katu, opremljen vlastitom kupaonicom i s odvojenom spavaćom sobom. Bilo je normalno da da en, pa makar i bez grada, dobije takav smještaj. Skinuvši jaknu i košulju, zapitao se što bi Kalaide na to rekla.
Skidanje čizama je potrajalo: proveo je u njima skoro dva cijela dana, pa ih je ostavio kraj otvorenog prozora u dnevnoj sobi. Bile su stvarno prljave: ujutro će ga čekati gadan posao, kad se blato i krv sasuše, ali sad je bio preumoran da bi nešto poduzeo. Htio se samo okupati i naspavati. Otkopčao je pojas s bodežom i prebacio ga preko ramena, onda krene u kupaonicu sa svijećom u ruci.
Kupaonica je bila zadnja prostorija u nizu, iza male spavaonice. Enaor je svijećom zapalio svjetiljku na škrinji kraj vrata spavaće sobe.
Kathailinina sklonost tradiciji Starijih očito nije obuhvaćala i gostinjske sobe. Spavaonica je kraj jednog zida imala nekoliko škrinja, pod prozorom je stajao krevet opremljen tankim zastorima, a kraj suprotnih vrata stajao je stolić s naslonjačem. Na stolu je ležao neki svitak, kao da ga je još Kalaide tamo ostavila. Dok je plamen svjetiljke rastao, Enaor je vidio da netko spava u naslonjaču, crvene kose koja se spuštala niz naslon sve do poda.
“Inae?” Spustio je svijeću i svjetiljku. Ona se trgla, privlačeći rubove ogrtača oko sebe kao da se prestrašila. Oči su joj se načas razrogačile, onda skoči iz naslonjača i pretrči sobu. Enaor je osjetio kako mu se ruke sklapaju oko nje skoro automatski. Tako je dobro poznavao taj pokret, način kako su im se tijela ugibala jedno prema drugom kad bi sakrila lice u njegovo rame.
“Enaor”, promrmljala je drhtavo. Osjećao je drhtanje njenih mišića, ali nije bio siguran je li to od hladnoće ili iz nekog drugog razloga. “Mislila sam da si mrtav, ne možeš zamisliti…”
Ostatak je bio nerazumljiv. Nije bio siguran da ga i želi čuti. Načas, osjetio je kako mu tlo nestaje pod nogama; sve što je preostalo od svijeta bio je taj poznati miris sandalovine u njegovim nosnicama, i škakljavi dodir njene kose na njegovom obrazu. Ali onda su mu prsti dotakli jednu njenu naušnicu, i odmakao se, pokušavajući joj vidjeti oči.
Bile su krupne i srebrnaste kao i uvijek, i promatrale su ga s onim izrazom povjerenja, kao da može sve srediti samo pokretom ruke. Plakala je; obrisao joj je suzu s obraza prstom.
“Inae”, ponovio je bespomoćno. Bilo je previše toga što je htio pitati i reći. Nije znao odakle bi počeo. Uhvatila mu je ruku i pritisnula je na svoj obraz, sklapajući oči.
“Možeš li mi oprostiti, Enaor?”
Vidio je kako je zadržala dah i proškripao kroz suho grlo: “Ti bi trebala oprostiti meni. Ubio sam te.”
Osmijeh joj se pretopio u poljubac na njegovom dlanu. “Učinio si ono što si mislio da je najbolje za mene, ljubavi. Nemoj se kriviti zbog toga.” Pogledala ga je. “Ja te nikad nisam krivila.”
Enaor je progutao, ne želeći pročistiti grlo. Vidjevši kako oklijeva, Inae je podigla ruke do njegovog lica. “Mislila sam da si mrtav, Enaor. Mislila sam da te više nikad neće vidjeti. Mislila sam da je sa mnom gotovo.”
Njena ramena pod njegovim rukama odjednom su bila čudno strana, previsoka, prejaka; načas nije shvaćao zašto, onda sklopi oči i opet je privuče sebi.
“Za ime Batharonovo, Inae, nemoj mi se ispričavati.” Opet je udahnuo miris sandalovine s njene kose, tražeći zaborav. Znači, Badgor joj je ostavio kozmetiku. Možda joj je čak i nabavio parfem, kao što je Enaor nekad radio, naručujući skupi miris preko mora, i onda se cjenkajući kad bi stigao jer bi cijena uvijek bila viša od dogovorene, zbog nevjerojatnih teškoća i nepredviđenih nesreća na putu.
Zamislivši Badgora kako se nadmudruje s korikćanskim trgovcem, Enaor se i protiv volje nasmijao. Inae je podigla glavu i pogledala ga s upitnim izrazom lica.
“Što je smiješno, ljubavi?”
Bilo bi joj okrutno reći. “Ništa. Samo se smijem.”
Uzvratila je nesigurnim osmijehom. Enaor je vrškom prsta dotakao rupicu na njenom obrazu. “To nisam doživio još od Anlahlana”, šapnuo je. “Da se nasmijem bez razloga.”
Ni to nije bilo istina, shvatio je odjednom. Zar će se na to svesti – laž za laži? Ono što su imali moralo je vrijediti nešto više.
“Inae.” Osmijeh mu je zamro kad mu je glas pukao na njenom imenu. Sve ostalo je moglo pričekati dok ne dozna. “Možeš li mi sad objasniti?”
Progutala je, a oči su joj se napunile suzama. “Nećeš mi moći oprostiti.”
“Nemam ti što oprostiti. Samo moram znati.”
“Kad si pobjegao one noći, Badgor te slijedio. To je od početka bila klopka – ne znam zašto, to mi nikad nije rekao. Slijedeći tvoj trag, došao je do mene i shvatio da nisam iskrvarila.” Usne su joj načas zadrhtale, kao da suzdržava suze, ili možda osmijeh. Spustila je glavu i pritisnula obraz o njegovo rame. “Promašio si mi srce, ljubavi… kao da se nisi mogao natjerati da me ubiješ, bez obzira na sve.”
Enaor se namršti. Tako se jasno sjećao kad ju je ubio, zakleo bi se da nije promašio. Ali Inae je stajala pred njim, tako nedvojbeno, neodoljivo živa… Krivo se sjećao.
Primijetila je promjenu njegova izraza i vjerojatno je pogrešno shvatila, jer ga je skoro stidljivo poljubila u kutak usana. “Neću više govoriti o tome ako ne obećaš da se više nećeš mučiti zbog toga, ljubavi.”
Enaor strese glavom. “Molim te, nastavi. Ispričaj mi sve.”
Inae ga je još časak promatrala, a onda nastavi, prstom se odsutno igrajući pramenom njegove kose. “Badgor… mi je odmah dao dio svoje energije, a onda me hranio našim ljudima sve dok se nisam oporavila. Rekao mi je da su te ubili.” Prsti su joj se zabili u njegovo rame. “Vjerovala sam mu. Držao me kod sebe, nisam imala nikakvog dodira s vanjskim svijetom. Čak i kad je Anlahlan planuo, optužio je za to tvoga oca, tebe nije ni spomenuo. A onda… tog jutra, kad je vatra ugasla, rekao mi je da ide na jug. Ponudio mi je da ostanem u Anlahlanu, u rupevinama, sasvim sama, ili da mu postanem žena.” Opet je načas sakrila lice u njegovo rame. “Bojala sam se, Enaor, tako sam se strašno bojala, strah me otupio, oprosti…”
Enaor joj pogladi leđa. Odrasla je kao razmažena kći neoženjenog visokodostojnika. Najveći problemi koje je susrela u životu prije rata bile su koju ribu poslužiti za večeru ili kako pronaći konja koji bi bio dovoljno hitar za njenu ljubav prema utrkama. Ghardski napad na Anlahlan prihvatila je s hrabrošću koja je Enaoru djelovala iznenađujuće; nije ni čudo što je na kraju prihvatila lakši put.
“Nije važno, Inae”, šapnuo joj je u kosu. “Birala si između života i smrti – prirodno je odabrati život.” Batharon zna da i on nosi isti grijeh, samo u gorim okolnostima. Njegov kukavičluk nije imao opravdanja. Još gore, nije imao ni logike: znao je što će mu Badgor učiniti kad ga pronađe, i svejedno se nije mogao natjerati na samoubojstvo. Čak i većina ljudi bi smrt prihvatila kao lakši izbor.
Ili je možda baš u tome bila stvar. Možda je odabrao da preživi i otrpi Badgorovu osvetu za pokušaj bijega baš zato što je to bio teži izbor. Oslobodio je Inae – bar je tako mislio – ali sebi nije mogao podariti istu milost. Badgor je prepoznao tu potrebu, i iskoristio je.
Pomisao na Badgora podigla je i druga, hitnija pitanja. “Koliko dugo si tu, Inae? Zar neće biti opasno ako Badgor dođe… u krevet i ne nađe te tamo?”
Stresla je glavom, šmrcaući u nadlanicu. “Rijetko kad spava u našim odajama.” Pogledala ga je, onda opet spusti oči. “Najčešće ostane sa svojim ljudima dok se ne onesvijesti od pića u glavnoj dvorani…” Slegnula je ramenima. “Možda čak ima i nekoga sa strane, ne znam. Nije me briga.”
Ovo je bilo okrtuno, ali nije mogao ne pitati. “Sigurno?”
Njen prezrivi smijeh raspršio mu je sve sumnje. “Sad bih se trebala uvrijediti, ljubavi”, rekla je, otvoreno mu uzvraćajući pogled. “Kako si mogao…” Zastala je i namrštila se. “Što ti je rekao? Da nisam odoljela njegovom grubom šarmu? Ne bi valjda progutao tako nešto?”
“Rekao mi je da te voli.”
“I to je laž.” Usne su joj se trznule s prijezirom. S tim izrazom, djelovala je puno starije. “Čak i ako je sposoban za ljubav, ja nisam cilj te ljubavi. Mislim da me oženio samo zbog tebe. On želi sve što je bilo tvoje, zar ne shvaćaš?”
To se slagalo s onim što mu je Badgor rekao. Enaor kimne i dotakne joj lice vršcima prstiju, pokušavajući zaboraviti taj prolazni dojam… ružnoća nije bila riječ koju je htio upotrijebiti u vezi s Inae, ali bolje nije imao. “Čudo je što mi te prije nije pokušao oteti.”
“Grozan si.” Uhvatila ga je oko vrata uz lažno režanje, živo srebro kao nekad, kako ju je pamtio. “Morao me uvjeriti da si mrtav – inače ga ne bih pustila ni da mi priđe.” Ljubila ga je divlje, po cijelom licu; odigla je noge s poda, tjerajući ga da je jače zagrli. Od naglog napada je zateturao; bili bi se srušili na pod da Enaor nije leđima pronašao zid da ih zadrži uspravnima. Usne su mu pronašle njene, i sad, konačno, sve je bilo kako treba. Bilo je to olakšanje kakvo dolazi kad neka tupa bol napokon prođe, nakon dugog, napola zanemarenog mučenja. Nije ni znao koliko je mrtav bio bez nje… i usprkos svemu što se u međuvremenu dogodilo.
Natjerao se da ne misli na to, ali čarolija je napukla. I Inae je to izgleda osjetila, jer je polako skliznula natrag na pod i naslonila se na njega. “Ako mi obećaš da više nikad nećeš pomisliti nešto tako glupo, reći ću ti kako možeš pobijediti Badgora”, rekla je s osmijehom.
To je bilo tipično za nju, do te mjere da mu ovog puta nije bilo teško uzvratiti osmiejh. “Obećao bih ti bilo što za takvu informaciju. Ali postoji li neki siguran način?”
Neočekivano se uozbiljila. “Postoji, ljubavi.” Okrenula mu je leđa i stala kraj kreveta, trljajući si ramena kao da joj je hladno. Ogrtač na njoj bio je širok, nimalo ghardskog kroja; skliznuo joj je s jednog ramena i ostao visjeti preko svinutog lakta. “Postoji način, i zajedno to sigurno možemo učiniit.”
Enaor se uhvatio kako čezne da se okrene i natjerao se da spusti pogled. “Kako?”
“Sjećaš li se zašto si me htio ubiti, Enaor?”
“Naravno. Badgor te počeo mučiti.” Pročistio si je grlo. “Zato… što si ga odbila?”
Stresla je glavom ne okrećući se. “Ono što sam ti rekla – što je on meni rekao – izgleda da je to istina.”
“Što?”
“Znači, ipak se ne sjećaš. Htio je pronaći pehar obilja.” Pogledala ga je preko ramena. “Zar tebe nije ispitivao o tome?”
“Jest, ali mislio sam da je to samo dio igre. Pehar obilja je mit.”
“Nije!” Okrenula se prema njemu. “To je vladarev pehar – znam, vidjela sam slike kod Badgora. Sigurno je to.” U dva hitra koraka, opet je bila kraj njega, s rukama oko njegovog pasa. “A ti imaš pehar, zar ne, ljubavi?”
“Zašto to misliš?”
“Badgor je pretražio cijeli Anlahlan, ali ga nije našao. Ti si ga zadnji imao u rukama – logično. Sakrio si ga nakon obreda, i pokupio ga u bijegu, jer si ti moja mudrica.” Dlanovi su joj skliznuli preko njegovih rebara; zadrhtao je. “Zar ne?”
Glas joj je bio težak od očekivanja. Enaor uzdahne. Pehar obilja ne postoji, i ako Badgor razara pola svijeta u nadi da će ga pronaći, znači da je idiot. A nije. Prvo dveri kaosa, sad ovo… Badgor sigurno laže. Vjerojatno laže svojoj ženi, možda i Kathailin. A pravi mu je cilj nešto sasvim drugo.
“Zar ne?” Inaino ponovljeno pitanje vratilo ga je u stvarnost.
“Naravno.” Ako Badgor želi da ona to vjeruje, vjerojatno je najsigurnije da i ostane tako. Kad je jednom odvede na sigurno, moći će joj sve objasniti. Nije mogao riskirati da je opet izgubi, ni za što.
Nagradio ga je još jedan strastveni poljubac. “Znala sam”, dahnula je. “Imaš ga sa sobom?”
“Ne… skriven je, na sigurnom mjestu.” To čak nije bila ni laž. Vladarski kalež Anlahlana bio je u skrivenom odjeljku u vladarskim odojama u tornju anlahlanskom. Čak je i Enaor znao samo toliko; nakon hitrog, tajnog obreda, Thair je vratio kalež na mjesto, i nikad nije stigao Enaoru pokazati gdje je to. Ako ga Badgor nije našao, kalež je sigurno još tamo.
“Onda mi ga moraš dati.” Opet ga je poljubila, ovaj put kratko. Namrštio se, sjećajući se njene navike da koristi poljupce kao interpunkciju kad nešto jako želi.
“Zašto? Zar nije sigurniji izvan Badgorova dohvata?”
Stresla je glavom. “Ako ga mislimo zaustaviti, moram imati pehar.” Načas je skrenula pogled, kao da joj je neugodno. “Badgor… me koristi za otjelovljenje svoje gadne božice. Kad bih imala pehar, mogla bih je zauvijek uništiti i prepriječiti joj pristup svijetu.” Poljubac. “Tek onda ga možemo poraziti.”
“Badgor te koristi kao otjelovljenje Matrielen? Tako je dobio njenu suradnju? Pružajući joj trenutni pristup ljudskom svijetu?”
Inae je oklijevala. Vidio je kako razmišlja i nije joj dopustio da ga opet poljubi, uhvativši je za ramena i odmakavši od sebe. “Inae. O čemu se radi?”
“U pitanju je Marga”, šapnula je konačno. “Ona mu zapravo pomaže. Matrielen je samo varka za njegove južne saveznike.”
“Znači, ono što smo vidjeli u Anlahlanu je zapravo bila Marga?”
“Ne, to je bila Matrielen. Ali ona nije… ne znam baš točno. Mislim da s harajske strane igru zapravo vodi njen brat.”
“Kastranion.”
“Tako je.”
Ovo je imalo još manje smisla nego priča o peharu. Dok je Enaor još pokušavao smisliti kako bi se djelići zagonetke mogli uklopiti, Inae se oslobodila njegovih ruku i opet ga zagrlila.
“Ljubavi, nisam ti htjela reći, znala sam da ćeš se razbjesniti i htjeti… ništa ne možeš učiniti, stvarno.” Uhvatila mu je lice rukama, tjerajući ga da se opet usredotoči na nju. “Moraš mi vjerovati, ljubavi. Samo mi daj vladarski kalež i sve ću srediti… za nas.” Poljubac joj je ovog puta bio još strastveniji, i Enaor je načas zaboravio sve osim topline njenog tijela.
A onda su se vrata odaja otvorila i čuo je Kalaidin glas kako ga doziva.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 10.16.2008. u 12:29 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Inače se ne javljam na forume uopće, ali eto, ako mogu reći nešto korisno… Naime, imam jednu dobronamjernu primjedbu, sasvim subjektivnu, a tiče se tehnike pisanja romana. Čini mi se da imaš mali problem s motrištima. Dosljedno ide iz poglavlja u poglavlje motrište svećenice, a onda se iznenada ubacuje i Enaorovo motrište i to škrto i povremeno- ne znam kak je dalje, nisam čitala. Kužim da ti je zbog dinamike radnje nedostajalo još jedno “oko” kojim će čitatelj gledati događaje ali po mom mišljenju trebala si ga ubaciti ranije ( čini mi se da bi tako dobila mjesta za još dobrog “materijala” - npr. bitku u kojoj je zarobljen). Inače, roman je zanimljiv, došla sam negdje do 15. poglavlja. Vuče mi na ljubić.