“Enaor?” Kalaide je zastala. “Helair, jesi li siguran da je ovo pravo mjesto?”
“Tako su mi rekli.”
Kalaide se okrenula da sakrije osmijeh. Premda joj je Helair iskazao samo brižnost, stojeći nad njom kao počasna straža kad ju je Enaorov polubrat došao ispitati, Kalaide nije htjela pobuditi njegovu znatiželju pokazujući mu koliko poznaje Nar Reolis. Bio je drag, ali nešto u njemu bilo je pogrešno. Kalaide nije znala zašto tako osjeća. Možda naprosto zato što je veći dio Helairove brižnosti izgleda proizlazio iz činjenice da ona nosi Enaorovog nasljednika.
Enaorovo dijete. Pomisao ju je skoro opet paralizirala. Vrijeme se poklapalo, ali još se činilo nemogućim. Konačno, sudjelovala je u Ljetoslavnim obredima svake godine još otkako je napunila šesnaestu, i nikad se ništa nije dogodilo. Kako se sad dogodilo, u samo jednoj noći ludila?
Moralo je biti ludilo; nije bilo drugog naziva za takvu bezumnu strast, jaču od bilo čega što je ikad iskusila u Hramu. Još se sjećala sveprožimajuće potrebe da se približe, još i još, besprijekornog načina kako su njihova tijela odgovarala jedno drugom na dodir, čistog osjećaja ispunjenosti kad je skliznula rukama uz njegova bedra i natjerala ga na težak, bespomoćan uzdah.
Osjetila je kako joj se obrazi žare i ljutito se ugrizla za usnicu. Nije čas da počne razmišljati kao zaljubljena mljekarica. Dobro, izvrstan je ljubavnik – nema zato prava uništiti joj život do kraja, koliko god ga malo ostalo.
Čula je neki zvuk iz spavaće sobe i užurbano se okrenula Helairu. “Moram vas zamoliti za uslugu”, šapnula je.
“Bilo što.”
“Nemojte… još reći Enaoru…”
Namrštio se skoro uvrijeđeno. “Ne bi mi ni palo na pamet zauzeti vaše mjesto u donošenju takve radosne vijesti da enu.”
I očito mu nije palo ni na pamet da njoj vijest možda nije radosna. Muškarci.
“Htjela bih da to ostane tajna što je duže moguće”, rekla je. “S obzirom na situaciju…”
Iz spavaonice se čulo užurbano kretanje, i promrmljano “Stižem.” Enaor je valjda već bio u krevetu. Kalaide je vidjela kako Helair provjerava jesu li sami prije no što je kimnuo.
“Naravno. Potpuno razumijem.” Uhvatio ju je za ruku i načas stisnuo. “I moram reći da se divim vašoj hrabrosti, gospo Kalaide.”
Enaor se pojavio na vratima spavaonice, u središtu malog kruga svjetla svjetiljke u podignutoj ruci. Imao je na sebi samo hlače, ali pojas s bodežom bio mu je prebačen preko ramena. “Jesi li sama, ženo?”
Helair je podigao jednu obrvu, onda joj se zavjerenički nasmiješi. “Ostavit ću vas same”, rekao je, vraćajući se u tamu hodnika. “Siguran sam da će da enu to biti draže.”
Ne dajući joj priliku da ga zaustavi, nestao je prema stubištu. Kalaide je obliznula usne i ušla u sobu, zatvarajući vrata za sobom.
“Da, Stariji. Sama sam.”
S jedva prigušenim uzdahom olakšanja, Enaor je spustio svjetiljku na stol u dnevnoj sobi. Tek tada je vidjela da je u istoj ruci držao i svoje noževe za bacanje. On se okrenuo spavaonici.
“U redu je, Inae”, rekao je. “Možeš izaći.”
Zastor koji je spavaću sobu razdvajao od dnevne rastvorio se i otkrio visoku, vitku ženu, očito Stariju, odjevenu samo u široki ogrtač. Ogrtač je bio od neke meke, svilenkaste tkanine, obojan od tamno sive do skoro bijele koja je prelazila u zelenu. Tonovi su se pretapali skoro neprimjetno, stvarajući fascinantnu pozadinu za njeno savršeno tijelo i zasljepljujući slap vatreno crvene kose. Kalaide nikad u životu nije vidjela ništa ljepše, od golih prstiju na nogama do srcolikog lica kojim su dominirale krupne, srebrnaste oči. Žena je bacila pogled na kalaide i podigla obrve okrećući se Enaoru.
“A tko je to?”
“Nitko, posluga.” Enaor je prišao ženi i stavio joj ruku na rame, vodeći je prema izlazu. “Ne brini, može joj se vjerovati.”
Ženine oči nisu baš djelovale uvjereno; Kalaide je osjetila više sumnje u tom kratkom, hladnom srebrnastom pogledu nego dok ju je Badgor ispitivao. Lagano joj se naklonila kad je prošla, ali nije htjela pričekati da čuje kako će se Enaor oprostiti. Umjesto toga je odjurila u kupaonicu i, natjeravši se da ne zalupi vratima, potražila neki drugi fokus za višak energije. Pitajući se znaju li barbari održavati kvalitetne cijevi, prišla je pumpi i povukla polugu. Voda je posukljala, topla i čista kao i uvijek.
Drugo se nije moglo ni očekivati. Žena je neodoljiva. A ima i potpuno pravo na to: nikad nisu bili ljubavnici u pravom smsilu te riječi. Uostalom, ima ona i prečih problema. Neće plakati, i neće biti razočarana. Nema prava na razočaranje, a nema ni razloga. Sve je to samo zbog trudnoće, zato je tako blesava i podložna emocijama.
Pomisao na trudnoću opet joj je zamrznula dah u plućima. Ne može mu reći, ne sad. Naročito ne sad. Nije imala pojma što će učiniti, ali ne smije, ne smije mu reći. Pobjeći će, nekako, vratiti se u katakombe, pomoći Koliju da se oporavi. To joj je dužnost, a dužnost je njen život, jedini način da se iskupi za svoje grijehe. Sve ostalo je nevažno, ili zaslužena kazna, ili oboje. Blaga Matrielen, izgubiti oca i veći dio obitelji, i onda se zateći u svome domu kao zarobljenica i sluškinja… zar to nije dovoljna kazna? Zar mora još dobiti i potomka stvora koji tvrdi da živi za dužnost ali ga očito više zanimaju suknje?
Majko svih majki, najblaža božice, da. To je suština njene kazne: začeti kopile u noći kad se začinju božja djeca. Odgovarajuća kazna za besramnu pohotu. Kako je Matrielen to mudro smislila.
Jer to je sigurno to: Matrielen joj govori da je došlo vrijeme za iskupljenje. Sve se dogodilo odjednom, kao da je Božica samo pucnula prstima. Jedino joj preostaje zamoliti za oprost i onda ga zaslužiti, koliko god sporo i bolno to bilo.
“Kalaide?”
Enaorov glas tik kraj njenog uha natjerao ju je da poskoči od straha. Uhvatio ju je za ramena, zabrinuto joj pretražujući lice. “Što se dogodilo? Što nije u redu?”
Shvatila je da plače tek kad joj je počeo prstima brisati obraze. Stresla je glavom i pokušala se osloboditi njengovih ruku.
“Nije to ništa”, promrmljala je, gutajući slinu dok ga je odgurivala. Enaor je uhvati za ruku, tjerajući je da stane.
“Ti ne plačeš ni zašto, ženo”, rekao je ljutito. “Ako je Badgor – ”
“Rekla sam da nije ništa! Možeš li me bar jednom ostaviti na miru?”
Iznenađen, Enaor ju je pustio i ustuknuo. “Oprosti. Nisam htio…” Stresao je glavom. “Samo sam ti se htio ispričati zbog onog s Inae, ali stvarno nisam imao izbora. Zbog tvoje sigurnosti koliko i njene.”
“Znači zove se Inae? A tko je to?” Osjetila je kako joj se obrve dižu i zapitala se koliko joj je izraz sličan onom koji je vidjela na licu Starije.
Enaor si prođe rukom kroz kosu. “Duga priča”, reče konačno. “Htjela si se okupati?”
Kalaide je pogledala rezultat svojih ljutitih napora: mjedena kada bila je dopola puna tople vode koja se pušila na hladnoći. “Da, ali ako si ti…”
“Sve je u redu. Daj da ti je napunim do kraja. Nisam se ja danas onesvijestio.” Skinuo je opasač s ramena i pružio joj ga, okrećući se prema pumpi. Kalaide je sjela na stolac u kutu. Vidjela je nervoznu energiju u njegovim pokretima, i odlučila čekati. Kad bi joj bar sam od sebe nešto rekao, činilo joj se da ne bi bilo tako strašno.
“Je li Helair otkrio što ti se dogodilo?” upitao je ne okrećući se. “Je li veza nekako popustila? Jeste li uopće razgovarali o tome?”
“Zapravo i ne.” To zapravo i nije bila laž. Stvarno nisu razgovarali o toj vezi.
“Pitam se zašto je nesvjestica zaobišla mene. Možda bismo kasnije mogli otići u sivozor i vidjeti možemo li što otkriti.”
“Ne.” Helair joj je pokazao grudvicu svjetla koja je rasla na njenom tragu, nepogrešiv znak nove jedinke koja će se uskoro pojaviti. To mu ne bi mogla sakriti. “Preopasno je. Proglasio si me bezvrijednom ljudskom sluškinjom, sjećaš se?”
Čula je osmijeh u njegovom glasu premda se nije okrenuo. “A to bi bilo uvjerljivije kad bezvrijedna sluškinja ne bi tako često vikala na mene… i kad bi se manje durila.”
Voda je stigla skoro do ruba. Enaor se uspravi. “Inae mi je bila ljubavnica”, rekao je, okrećući se. “Bi li ti tako rekla?”
Kalaide se oprezno namrštila, procjenjujući izvor njegove nesigurnosti. “Ovisi što pod time misliš.”
Enaor je zatreptao, ali nije skrenuo pogled. “Netko koga sam volio.”
“Mi bismo je onda vjerojatno zvali zaručnicom. Obećanom za ženu.” Pokušala je slegnuti ramenima, ali morala se zaustaviti da ne prevrne snop ručnika na prozorskoj dasci iza sebe. “Ako vi uopće imate brakove.”
Pročistio si je grlo. “Sad je udana za moga brata. Mislio sam da sam je ubio.”
Ručnici su se stropoštali oko Kalaidinih ramena. Oboje su ih krenuli hvatati, više si smetajući nego pomažući. Na kraju, Kalaide je odgurnula Enaorove ruke i kleknula na pod, skupljajući ručnike jedan po jedan i opet ih uredno slažući. Osjećala je Enaorov pogled na svojim leđima.
“Hoćeš mi ispričati?” upitala je, izravnavajući ručnik. Odakle Starijima boja lavande za ručnike? Da se ni ne spominju one predivne boje za svilu. Možda boje i kosu. Onda bi svatko mogao imati vatreno crvenu kosu.
“Već sam ti zapravo i ispričao”, reče Enaor. “To… u Anlahlanu, nakon pada. Pobjegao sam, i našao je na jednom križu. Sad izgleda da je to od početka bila klopka. Moj bijeg, mislim.” Obično nije bio tako nesuvisao; Kalaide je još jače spustila glavu.
“Ja… rekla mi je da je Badgor tek počeo s njom, ali da je zaprijetio strahotama ako mu ne kaže gdje se nalazi jedna stvar.” Opet si je pročistio grlo. “Molila me da joj pomognem, da je spasim. Bila je preslaba da pobjegne sa mnom, a ja sam bio preslab da bih je nosio. Bilo je pitanje trenutka kad će nas pronaći. Jedino što sam mogao smisliti bilo je da je ubijem. Pa sam to učinio.”
Kalaide je sklopila posljednji ručnik na krilu, onda ga strese i krene ponovno. “Ne moraš se meni ispričavati, Enaor.” Oklijevala je. “A i nisi je zaista ubio.”
“Ali sam i te kako pokušao.” Čula je da je sjeo na rub kade. “To me stvarno buni”, promrmljao je, više samome sebi. “Ja… znam kad sam ubio. Sjećam se kako me ispunila njena energija, sjećam se kako sam se tome odupirao…” Glas mu je pukao; ovog puta se nije potrudio pročistiti grlo. “Činilo mi se kao da je silujem, kao da…”
“Nisi to učinio jer ti je trebala energija. Za to si mogao ubiti bilo kojeg drugog zarobljenika.” Još je jednom izravnala rubove ručnika, onda ustane. “Ti nisi kukavica.”
Enaor se nije iznenadio na njene riječi, samo ironično podigne jednu obrvu. “Stvarno? Kako znaš?”
Vratila je ručnike na dasku i okrenula se. “Jer znam tebe. Da, sposoban si za okrutnost, i sasvim sigurno si sposoban za nasilje.” Nasmiješila se. “I bogovi zbilja znaju da si sposoban za laganje kad ti je to potrebno. Ali nisi sposoban za kukavičluk.”
“Svatko je sposoban za kukavičluk u pravim okolnostima. Odlagao sam susret s Badgorom što sam dulje mogao.”
“Ali na kraju si se suočio s njim. A samo ono na kraju je važno.” Morala je u to vjerovati, očajnički je morala. “Samo kraj.”
“A što je kraj?”
“Trenutak odluke. Razrješenje.”
“A što je moje razrješenje? Da si ubijem brata? Izgleda da su mu planovi potpuno ludi – ili pokušava otvoriti dveri kaosa, ili traži nepostojeći mit. U svakom slučaju, vjerojatno bi bilo milosrdno ubiti ga, jer je nedvojbeno lud ako vjeruje u bilo koju od tih priča. A ako laže svima, i zapravo ima druge planove, vjerojatno bih ga trebao ubiti prije nego što svijetu donese još smrti. Ali kako ću znati da sam ga odlučio ubiti jer sam uvjeren da je to ispravno, a ne samo zbog ljubomore?”
Kalaide si je s rukava skinula nit ručnika. “Zar je važno? Ako je to ispravno?”
“Ali nisam siguran je li ispravno. Badgoru se ne može vjerovati. Po onome što mi je Inae rekla, čak je i onaj prvi bijeg bio klopka. Možda je i cijela priča s Inae ovdje klopka. Možda računa da ću joj povjerovati i otići po vladarski kalež. Konačno, nagovorio ju je da se uda za njega. Batharon zna koliko još utjecaja ima na nju.”
Ili koliko ona ima utjecaja na njega. Po onome što je Kalaide vidjela, Inae baš nije bila od onih žena koje postaju bespomoćne u rukama muškarca. Zapravo, prije bi pomislila da je obrnuto. Ali nije imala pravo na takve prosudbe. Konačno, vidjela ju je samo na čas. Enaor ju je poznavao puno bolje i dulje.
Nije htjela razmišljati o tome. “A što je zapravo radila ovdje? Kad sam ja došla?”
Enaor ju je načas gledao u tišini. “Došla je zatražiti vladarski kalež”, reče konačno. “Misli da bismo time mogli zaustaviti Badgora. On izgleda vjeruje u pehar obilja.”
“Pehar obilja?”
“Izrađen od Batharonovog roga, pehar koji se ne može isprazniti, a donosi moć i bogatstvo svakome tko ga drži.” Nasmiješio se. “Jamčim ti da se vladarski pehar Anlahlana može isprazniti. Ja sam ga iskapio kad su me proglasili da enom, kao i svi moji prethodnici.”
Opet ta riječ. “Što je točno da en?”
Slegnuo je ramenima. “U mom slučaju, ništa.”
Neće se dati tako lako otpraviti. “A inače? Postoji li harajska riječ za to?”
“Ne. Vaš i naš koncept politike su previše različiti za točan prijevod.” Okrenuo se vodi i dotakao je vršcima prstiju, kao da provjerava temperaturu, a Kalaide je uzdahnula. Bilo je jasno da izbjegava odgovor, ali nije shvaćala zašto. Ako to zaista ne znači konjokradica.
“Ali postoji približan prijevod, zar ne? Opisno? Što si ti?”
Ustao je s kade i prošao si rukom kroz kosu. “Valjda kralj.”
Osjetila je kako joj dah zastaje u grlu. “Kralj svih Starijih?”
“Ne, samo Anlahlana. Mrtvog grada. Kralj ničega.”
Koža joj se naježila od gole gorčine u njegovom glasu. Ne razmišljajući, prišla je bliže i spustila mu ruku na prsa. “Žao mi je, Enaor. Stvarno.”
“Nema ti zašto biti žao, ženo.” Uhvatio joj je prste i blago ih stisnuo. “Još imam svoju krivnju i svoj zavjet. To je sve što trebam.”
“Na što si se zavjetovao? Na osvetu?”
“I obnovu.” Stresao je glavom. “Nisam dalje razmišljao.”
“A postoji li i… budućnost?”
“Za mene?” Bol u njegovim očima je omekšala. “Ne nužno.” Poljubio joj je prste, onda ih pusti. “Znaš, zapravo se veselim odmoru. Vjerojatno zato što je to jedino što ne mogu dobiti.”
Kalaide je odlučila ignorirati morbidnije implikacije njegovih riječi. “Zašto ne?”
“Jer me nema tko zamijeniti. Ja moram učiniti što se mora učiniti. Zato… moram ostati odvojen, i znati da sve što radim radim mozgom, a ne srcem.” Nasmiješio se, podrugljivim trzajem usana. “Što mi nimalo ne pomaže.” Pogledao je kadu. “Voda ti se hladi.”
“Da”, promrmljala je zamišljeno. “Da, tako je.”
Enaor se protegao, jednom rukom trljajući mišiće u vratu. “Možda onda bolje da se okupaš. Nisam baš raspoložen za tri punjenja kade u jednoj večeri.”
Kalaide je načas oklijevala prije nego što si je počela rasplitati kosu. Crna tunika ispod njene hitone kopčala se na leđima; nije bila sigurna da će ju moći sama skinuti, ali nije htjela tražiti Enaorovu pomoć. Helair joj je obećao i čistu odjeću do jutra. Ako ne bude druge, uvijek može otrgnuti neke kukice i poslije ih zašiti natrag.
“Hoćeš li moći?” Enaor je stao kod vrata, gutajući zijevanje. “Kako se sad osjećaš?”
“Dobro.” Poštenje ju je natjeralo da doda: “S obzirom na sve.”
Enaor se pomalo neuvjerljivo nasmiješio. “Ali imam nešto što će ti vjerojatno biti dobra vijest.”
“Što?” Čak se i mogućnost dobrih vijesti činila nestvarnom.
“Tvoja božica je izgleda manje kriva nego što sam mislio.”
“Kako to misliš, manje kriva?” I ne baš tako dobra vijest: ako se ispostavi da je Matrielen nedužna, Kalaidina bi izdaja time postala još gora, a već i to što tako uopće razmišlja označilo ju je kao neiskupljenu. Progutala je. “Je li nešto skrivila ili nije?”
Enaor slegne ramenima. “Izgleda da samo slijedi svoga brata, tako nešto. Badgorova glavna božanska saveznica je Marga.”
“Tko je ona?” Ime je zvučalo poznato.
“Ghardska božica plodnosti, i majka Horiarhove djece. Orlarnova žena.”
“A Orlarn je…?” Previše imena, previše kompliciranih odnosa.
“Glavno ghardsko božanstvo, usnuli zaštitnik cijelog Ghardsarna.” Prošao si je rukom kroz kosu. “Horiarhov brat.”
Ironija je bila očita, ali Kalaide ju je preskočila. “Znači, bar dio svega ipak ima smisla”, rekla je. “Ghardima zapravo pomaže njihova vlastita božica.”
Enaor strese glavom. “Nije to tako jednostavno. Ne mogu povjerovati da bi Ghardi samo tako poslušali božicu. Oni imaju jako čudne zamisli o muškim i ženskim područjima. Margi služe isključivo žene.”
“Kao i Matrielen, pa što?”
“Margine svećenice provode cijeli život pokrivene od glave do pete, i ne izgovaraju ni riječ. Moraju položiti zakletvu da se odriču svih svjetovnih stvari. Žive isključivo od milostinje, i provode dane u molitvi. Možeš li takvu svećenicu zamisliti da se bilo kako dogovara s Badgorom?”
Kalaide je pokušala zamisliti takav život, ali nije mogla. “To je nemoguće… Ako nema svećenice koja bi je dozvala, kako Marga uopće dolazi u dodir s Badgorom?”
“Koristi otjelovljenje.”
“Preko koga?” Shvatila je da je pitanje izlišno čim ga je postavila.
“Inae.”
Rođena i odrasla na sjeveru, Starija iz Anlahlana imala bi dovoljno znanja i uvjerenja da je Marga može doseći, a više joj nije ni trebalo. Otjelovljenje nije zahtijevalo poznavanje tehnika dozivanja, ni ikakvo iskustvo. To je bio nasilan čin, i često je završavao kobno po tijelo, koliko god bog koji bi ga opsjeo bio dobrohotan. Otjelovljenje je bilo očajnička mjera.
“To je… loše.” Kalaide je pogledala Enaora. Imao je podočnjake. Sigurno zna bar dio opasnosti u otjelovljenju. Netko koga sam volio, rekao je. Kao da govori o nekome mrtvom.
Ili kao da je više ne voli, zaćućorio je neki glasić pri dnu njenog mozga, ali svjesno ga je ušutkala. “A ona misli da bi mogla raskinuti otjelovljenje?”
“Tako mi je rekla. Ali pehar obilja ne postoji, tako da joj plan sigurno ne može upaliti.”
Kalaide se namršti. “Kakve veze s tim ima pehar obilja? Predmeti moći ne mogu utjecati na božansko otjelovljenje.”
“A što može?”
“Malo stvari. Morala bih to vidjeti iz prve ruke da mogu točno procijeniti. Neke tipove otjelovljenja može razbiti samo krvna žrtva. Neke se može rasplesti, ali to zahtijeva suradnju bar jedne posvećene osobe odgovarajućeg boga.” Oklijevala je. Enaorovo lice bilo je napeto, s onom žednom koncentracijom koju je obično iskazivao prije bitke. “Neke tipove se uopće ne može prekinuti.” Bar ne bez pomoći još nekog boga, ali o tome nije bila spremna razgovarati. Jedini bogovi koji bi imali makar i najmanjeg razloga da im pomognu bili su Horiarh i Matrielen. Horiarh im ne može pomoći: on je muško božanstvo, i nije usporediv s Margom. A Matrielen im trenutno nema razloga pomoći.
Osim kad bi to bio dio Kalaidine pokore. Nije baš pretjerano željela pomoći Inae. Starija joj je djelovala savršeno sposobnom da se pobrine sama za sebe. Ali to je bilo sitničavo, usko gledanje; koliko god sposobno, svako ljudsko biće može postati igračka u rukama božanstva. Ako bi pomogla Inae iako to ne želi, to bi mogao biti prvi korak prema pravom putu, povratku nesebičnosti kakva je dostojna svećenice Mjeseca.
“Ostani tu”, rekla je, odjednom odlučna. Ako bude oklijevala, izgubit će hrabrost. “Moram nešto pokušati.”
Ne čekajući Enaorov odgovor, otišla je u spavaću sobu i otvorila uska vrata skrivena kraj kreveta. Vodila su u njen privatni hram.
U hramu nije bilo svjetla, ali pravoj svećenici Mjeseca svjetlo nije ni trebalo da posegne za svojom božicom. Kalaide se spustila na koljena pred malim oltarom i spustila oba dlana na glatku, hladnu površinu kamena.
“Što…?” Enaorov glas dolazio je iz ogromne daljine.
“Samo ostani u kupaonici, molim te”, dobacila je preko ramena. “Okupaj se prvi.” S uzdahom, sklopila je oči i posegnula za svjetlom duboko u sebi. Zatreptalo je malo nesigurno. Kalaide duboko udahne, potičući ga da se razgori.
Pod njenim spuštenim kapcima, tama kao da se zgusnula, pretvarajući njeno svjetlo u pravu vatru, s dimom mirisnih trava iznad palucavih plamenova. Postupno, sivo-plavi prsti dima ocrtali su rubove oltara pred njom, s obrisima njenih ruku kao točkama potpune tame. Iz oltara je izrastao pod, a iz poda su se uzdigli zidovi pravog hrama, crni mramor i srebrni friz, sa samo toliko krova da uokviri noćno nebo.
Kalaide se oduvijek čudila tami koja je Matrielenin pravi dom, premda je Mjesec sjajan, nadjačan samo Suncem. Načas je zadrhtala u panici, ali onda je otvoreni krov nad njenom glavom bljesnuo zlatom pred dolazak Božice, i zaboravila je na strah.
Jedna usamljena zraka mjesečine spustila se do oltara, polako zadobivajući oblik žene. Haljina joj je bila srebrnasto siva, kosa još crnja od zidova što su je okruživali. Sagnula se da pozdravi svoju svećenicu, skoro je zaslijepivši blijedim licem i svjetlom u svojim očima. Kalaide je podigla čelo za ritualni poljubac.
Blijede Božičine usne raširile su se u osmijehu, pokazujući besprijekorno bijele zube. Kalaide se opustila, očekujući.
Božičini zubi zabili su joj se u meso.
Kalaide se čula kako vrišti, pokušavajući se osloboditi proždrljivih usta kad ju je nešto povuklo u stranu i pala je u beskraj. Krv joj je navrla na nos, morala je rukama stisnuti sljepoočnice da joj je eksplodiraju. Zglavci su je odjednom zaboljeli: netko ju je dograbio i držao u željeznom stisku. Bespomoćna pred napadajem panike, ugrizla je ruku koja ju je držala.
Tama je zadrhtala od nagle boli. Prepoznala je pljusku i otvorila oči.
“Enaor?”
Držao ju je stisnutu uza sebe, jedne ruke stegnute oko njenog struka, drugom joj držeći zglavke. Nadlanica mu je imala trag zuba.
“Što te sad spopalo, ženo?” promrmljao je ljutito, ali čula je stvaran strah u njegovom glasu. “Spremala si se zabiti moj bodež u svoj trbuh. Sreća da sam te čuo kad si vrisnula.”
Kalaide je ugledala bodež koj je ležao na mramoru kraj njenih nogu. Još su bili u hramu.
“Ne bi trebalo biti ovako”, promrmljala je zbunjeno. Trebali su se vratiti u čvrsti svijet čim joj se trans raspao.
“Slažem se. Mislio sam da smo prošli tu želju za smrću.”
“Nisam…” Stresla je glavom, pokušavajući si raščistiti um, i načas sklopila oči. Kad ih je opet otvorila, još su bili u zgradi od crnog mramora. “Enaor, što vidiš oko sebe?” Moju spavaću sobu. Molim te, vidi moju sobu.
Ogledao se oko sebe, još je ne puštajući. “Ne znam. Ovo je nekakav hram?”
Kalaide si je zabila nokte u dlanove, sileći se da ne vidi ništa osim njegovih ruku i prsa. “Opiši ga. Molim te.”
Moralo mu je zvučati čudno, ali poslušao ju je. “Stojimo pred nekakvim oltarom, valjda. Neki tamni kamen, možda granit, nisam siguran.” Čekao je njenu reakciju.
“Opsidijan”, promrmljala je kroz stegnuto grlo. Možda je to samo iluzija unutar privatnog hrama. Mora biti. “Nastavi.”
Polako se okretao. “Zidovi su od crnog mramora. Srebrni friz na visini podosta iznad moje glave. Ova soba je puno viša od tvoje. Nisi to spomenula kad si mi crtala planove. Krov je otvoren – ” Glas mu je naglo zamro. Kalaide se ugrizla za usnicu, čekajući da završi.
“A iza nas više nema vrata.”
“Ne, blaga Matrielen, zašto…” Kalaide je sakrila lice u Enaorovo rame. Stisnuo ju je, čvrsto; tek tad je primijetila da mu je koža još mokra od kupke. Bio je gol; sigurno je samo dojurio kad ju je čuo. Nije mu bilo slično pojuriti bez oružja.
“Što se događa, Kalaide?” šapnuo je. “Gdje smo mi to?”
Duboko je udahnula, vraćajući se pod kontrolu, i udaljila se za pola koraka da mu vidi lice. “Mi smo u Pravom hramu Matrielen, za koji su svi drugi hramovi samo simbol. Ono što ti zoveš iza kapaka.”
“Ali ne možemo se vratiti.”
Kalaide strese glavom. “Izgleda da ne. Ne znam zašto.”
“Znaš li bar zašto si se pokušavala ubiti?”
Ako je gađala u trbuh, postojalo je više mogućih odgovora. “Ne. Ali…” Čak i ako mu odluči reći za dijete, ovo nije bio pravi čas za to. “Ne vjerujem da bi me Matrielen htjela ubiti.”
“Možda tebe ne. Ali mene bi.”
Kalaide je osjetila kako joj kralježnicom prolazi drhtaj. Koga god da je htjela, Božica je zamalo dobila žrtvu. Znači li to da ipak nije nedužna, ili samo da je strašno ljuta, Kalaide nije bila sigurna. Jedino što je znala bilo je da se moraju brzo izvući odavde. U Matrieleninom domu nisu mogli očekivati pomoć izvana.
“Moramo se maknuti odavde, Enaor”, rekla je, sileći se da ostane mirna. “Možeš li se sam pokušati vratiti i povući me za sobom?”
Podigao je obrve. “A zašto ne obrnuto?”
“Neću da ostaneš sam ovdje. Ipak je ona moja božica. Osim toga, vjerojatno nas ovdje drži moj trans. Ako dođem k sebi u čvrstom svijetu, hram bi trebao nestati.” Osim, naravno, ako ga netko drugi ne održava stvarnim, dovoljno blizu da Matrielen dosegne oboje. “Boljeg plana nemam. A ti?”
Tišina oko njih potresla se od udaljene grmljavine. Kalaide instinktivno podigne pogled: Mjesec je bio pun, ravno iznad otvorenog krova, lica napola skrivenog ljubičastim olujnim oblacima. “Hajde, Enaor.”
Uz zabrinut pogled, stisnuo joj je ruku, onda sklopi oči. Kalaide je zadržala dah, očekujući da će nestati. Ostao je na mjestu.
“Svi putevi su blokirani”, rekao je otvarajući oči. “Ne mogu čak ni skenirati, a ne mogu ni u sivozor. Samo ova razina svijesti radi.”
Iznad njihovih glava, oluja se kotrljala preko Mjeseca, bljujući još grmljavine. Jedna munja udarila je u krov i odlomila komad ruba, zasipajući ih komadima žbuke. Enaor se sagnuo i iz otpada podigao svoj bodež.
“Sad ti pokušaj”, rekao je tiho. Oči su mu se stisle, začeci borbenog smiješka potezali mu uglove usnica. “Idi.”
Tik prije nego što je zatvorila oči, Kalaide je vidjela kako se oblaci kovitlaju u neodređeno žensko obličje, a mjesečina mu podaruje dubinu. Već je vidjela kako se pojedini prsti oblikuju na kraju ruku, kako oči srebrnasto blistaju u savršenom ovalu glave. Jedna otmjena ruka se spustila kroz krov. Ne razmišljajući, Kalaide je gurnula Enaora u stranu. Bič mjesečine uhvatio ga je oko gležnja.
Kalaide je vidjela kako mu bol prolazi kroz tijelo, blijedožuti potočići koji su se uzverali uz njegova bedra. Kad je vrisnuo, otvorila se, pokušavajući razrijediti bol iscjeliteljskim štitom. Izgleda da je uspjela: uspio je otpuzati malo dalje prije nego što ga je još jedan udar mjesečine natjerao da zaskviči usprkos njenoj zaštiti. Pao je.
Iznad njih, oblaci su se zgusnuli u blijedo meso i ugljeno crnu kosu, dok je ostatak lebdio u sivim haljama. Oko Božice je započela kiša i pojurila u unutrašnjost hrama.
Na koljenima, Kalaide je povukla Enaora za ramena, tražeći mjesto gdje ih mjesečina neće doseći. Pravi hram bio je iste građe kao i čvrsti hramovi, jednostavan i četvrtast, tako da nije nudio zaklona. Jedino kod samog zida, ako se stisnu. Stisnuvši zube kad je Enaor zaječao, opet ga je povukla.
Kao da je Matrielen pogodila Kalaidinu namjeru, zidovi hrama su isparili, ostavljajući ih na tamnoj čistini usred oluje. Mjesečev bič zapalucao je oko njih i stegao se oko Enaorova bedra; udar bola odbacio je Kalaide u stranu.
Enaor je iskoristio taj trenutak i pokušao ustati. Mjesečeve niti dopustile su mu nekoliko koraka, a onda je opet pao, s mjesečinom oko prsa. Kalaide se čula kako urla njegovo ime kroz oluju i pojurila prema njemu. Tlo pod njenim nogama je popucalo, otvarajući pukotinu tako naglo da je skoro izgubila ravnotežu i stropoštala se u provaliju. Padajući, vidjela je kako Enaor opet ustaje, pada na koljena, puzi dalje. Ležeći na rubu, podigla se na laktove.
“Enaor!”
Čak i u hipnotičkom svjetlu oluje vidjela je tragove krvi iza njega. Prikupivši skute u jednu ruku, podigla se na noge i skočila ne gledajući pred sebe.
Kao što se i nadala, sletjela je na čvrsto tlo; Matrielen nije htjela njen život, bar ne još. Sklopljenih očiju, potrčala je prema Enaoru i dostigla ga na vrijeme da ga zaštiti od još jednog udara mjesečine. Osjetila je kako joj se nit opako zabila u ruku, ali samo se stisla uz Enaora dok se bol nije povukla.
“Ti si… pusti… ne…” Enaor se pokušavao odmaknuti od nje, ali Kalaide ga je pritisnula svojom težinom. Ako uspije ostati kao živi štit, možda Matrielen odustane, možda nešto smisle…
Enaor je podigao ruke do svoje glave. Ožiljak na njegovoj podlaktici kao da je prsnuo, oboje ih zapljuskujući krvlju. Kalaide je vidjela kako mu se nokti zabijaju u kožu lica kad mu se još jedna Mjesečeva nit omotala oko čela, i pokušala mu je odmaći ruke u onom beskrajno kratkom trenutku koliko je boli trebalo da stigne do nje.
Agonija je bila strašna; mislila je da će umrijeti, nadala se da će umrijeti, uvjerena da nema groznije sudbine. Načas se našla ukočena u beskraju bola, a onda su njeni iscjeliteljski instinkti reagirali, stvarajući barijeru između nje i bola, zatvarajući bol u mjehurić koji je mogla odvojiti od sebe i zanemariti. Gurnula se prema naprijed, štiteći Enaorovu glavu pod svojim ramenima.
“Ostavi nas na miru”, povikala je, ili možda samo pomislila: nije bila sigurna, a nije se ni čula u zaglušujućem urlanju oluje. “Samo nas ostavi na miru!”
Enaorovi prsti skliznuli su mu niz lice i bolno joj stisnuli nadlaktice. Oči su mu se načas otvorile; bile su mutne od bola, ali nešto u njegovom izrazu navelo ju je da nastavi govoriti.
“Majko svih majki, kako možeš? Najblaža božice, zar ne vidiš da ti nismo neprijatelji? Ja ti nisam neprijatelj, Matrielen!”
Znam to, kćeri. Glas se probio preko vjetra bez ikakvog napora. Ti si mene pozvala.
“Tako je, jesam! Jer ti još uvijek vjerujem, usprkos svemu! Možda sam vrludala ili griješila, ali smrtnica sam, i mogu ti ponuditi samo nesavršenu ljubav. Ali još je imaš, Matrielen, zar je moguće da to ne znaš?”
Pa onda zašto odbijaš moju zaštitu, kćeri? U glasu se čula stvarna povrijeđenost. Zašto me se odričeš? Zašto se odričeš sebe, kćeri?
“Ne odričem se!” Oluja se stišala. Pod kišom koja je još lijevala, Kalaide se usudila dići glavu i pogledati prema gore. Matrielen je stajala pred njima, čudesna i strašna, kose uskovitlane na vjetru poput crnog barjaka. Njene blijede usne raširile su se u osmijeh opraštanja; jedna blijeda ruka pružila se prema Kalaide, otvorenog dlana.
Dođi, kćeri. Znaš da više ništa ne možeš učiniti za stranca.
Stranac je slučajno i moj, ti traljava, amaterska vještice!
Poskočivši od iznenađenja, Kalaide se osvrnula i ugledala sjajni crni oklop Gnjusnog Gospodara. S dvosjeklim mačem u rukama, Horiarh je prošao kraj nje i stao pred harajsku božicu, usput namignuvši Kalaide.
“Vrati se kući, hrabra damo, i povedi junaka sa sobom”, rekao je. “Ovo nije mjesto za ženu u tvome stanju. Ja ću se pobrinuti za nadribožicu.” Koraknuo je bliže Matrielen, onda dobaci preko ramena: “I ne brini zbog predstavice: to je moje maslo.”
A onda, kao da je zaboravio na njih, podigao je svoje oružje. Ta mala ima dvaput više hrabrosti od tebe, polubožice! A Stariji kojeg hoćeš ima moj pečat na svojoj ruci, preko nesposobnih črčkarija tvoga brata. I, za razliku od njega, Horiarh se za svoja stvorenja brine! Pojurio je, vitlajući mačem iznad glave i urlajući svoj borbeni poklič. Glasio je “Ja i moji užici”.
Vjetar je zaurlao za njim poput živog stvora, ostavljajući Kalaide i Enaora na otoku mira usred oluje. Ne ostavljajući si vremena za razmišljanje, Kalaide je ustala i povukla Enaora na noge, oslanjajući ga na sebe. “Idemo dolje”, promrmljala je. “Smjesta.”
Sklopila je oči i zateturala pod Enaorovom težinom. Udarili su u zid; Kalaide je otvorila oči pod treptavim svjetlom lampe na stolu kraj njenog kreveta, i osjetila kako joj se oči pune suzama olakšanja.
Spustila je Enaora na krevet i načas se ispružila kraj njega, previše iscrpljena za bilo što osim tiho uživanje u stvarnosti čvrstog svijeta. Kad je došla do daha, osjetila je kako se Enaor pomakao uz prigušeno stenjanje i zabrinuto se podigla na lakat.
“Enaor? Jesi li dobro?”
Lice i tijelo bili su mu isprugani crvenim tragovima, kao od biča, ali usne su mu se raširile u drhtavi osmijeh. “Ti si luda, ženo.”
Kalaide se spustila natrag na meke prekrivače. “Bar nisam gola”, promrmljala je, bespomoćno hihoćući od olakšanja. Enaor joj se pridružio; krevet je zadrhtao pod njihovim iscrpljenim smijehom.
Kad im je hihot opet dopustio da dođu do daha, Kalaide se privukla bliže i nagnula nad Enaora. “Nije baš bilo pametno tako odjuriti za mnom”, reče tiho.
Enaor proguta. “Izgleda da sam često glup kad si ti u pitanju.”
Nije bila sigurna želi li znati što time misli. “Enaor”, rekla je i stala. Hladni pipci straha stisnuli su joj se u grlu. Je li čuo što je Horiarh rekao?
Enaor podigne ruke. Prsti su mu se spustili na njene jagodice, prešli preko vrhova ušiju, izgubili se u njenoj zamršenoj kosi, blago je odmičući s lica. Blagi smiješak titrao mu je u uglovima usana. Vani, oluja je još uvijek bjesnila, možda kao odjek bitke bogova, ne dajući zori da se dokopa obzora. Kalaide si pročisti grlo.
“Enaor”, pokušala je ponovno. “Ja…”
Sklopio je oči. “Nemoj.” Ruke su mu skliznule niže, obujmljujući joj lice. “Samo – ”
Riječi mu je prekinuo zvuk truba koje su pozivale Gharde na oružje.
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 10.23.2008. u 12:32 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
Ajme, Milena, daj ih pusti da se vole… *cvili*
A Inae mi se ne sviđa i iskreno se nadam da je zapravo bad guy… I mean, bad girl;)
mene je počeo zbunjivati njihov panteon. sve je bilo ok dok se fizički nisu uključili u igru. sad mi nije jasno tko je čiji, tko je s kim a tko protiv koga… može jedan priručnik “tko je tko”, s detaljnim objašnjenjima tko koga i zašto?
@ poison: Bit će i priručnik, ali na kraju… ne znam, doduše, da će baš biti detaljnih objašnjenja tko koga i zašto, ali nekako sam mislila složiti rječnik s pregledom likova i sličnih stvari, u čemu će, naravno, biti uključeni i bogovi.
@niniane: he, he… Suffering is good. Suffering builds characters…