Prije ravno 1000 godina, u ranom 11. stoljeću, japanska plemkinja po imenu Murasaki Shikibu napisala je djelo koje se danas smatra prvim romanom, Priču o Genđiju odnosno, na originalu, Genji monogatari.
Glavni junak priče, Genđi, je sin cara i njegove najdraže konkubine Kiricubo. Od rođenja mu je prorečena sjajna budućnost, ali mu majka umire vrlo rano, izmučena dvorskom ljubomorom i spletkama. Ostavši bez potpore na dvoru, Genđi postaje običan građanin i član ne-carskog klana.
Genđi odrasta u neobično lijepog i nadarenog mladića, no careva nova supruga Kokiden i njena obitelj i dalje ga se boje. U prvom dijelu priče, pratimo Genđija u raznim, uglavnom nesretnim ljubavnim pothvatima, sve do ugovorenog vjenčanja, rođenja sina, i otkrića mlade djevojke Murasaki, koja ga podsjeća na njegovu prvu ljubav, carevu konkubinu navodno vrlo sličnu Genđijevoj majci, gospu Fuđicubo. Osim što odvodi Murasaki u svoju kuću kako bi je odgojio u savršenu ženu, Genđi se potajno sastaje i sa samom Fuđicubo, koja s njime dobiva dijete. iako, naravno, svi misle da je carevo.
U drugom dijelu priče, stari car umire, a nasljeđuje ga sin gospe Kokiden. Genđijeve ljubavne pustolovine konačno dovode do skandala koji ga natjera da se odseli u gradić Suma, gdje pronalazi još jednu ljubavnicu, gospu iz Akašija, s kojom dobija kćer.
U međuvremenu, trenutni car, Genđjev brat, odriče se prijestolja, a nasljeđuje ga Fuđicubin (pa dakle i Genđijev) sin, koji dovodi svoga oca na dvor i uzdiže ga na visoki položaj. Brinući se za sve brojniju obitelj, Genđi se usput ženi Trećom Princezom, koja mu rađa još jednog sina. No, njegova voljena Murasaki umire, a Genđijeva priča zapravo završava poglavljem pod naslovom “Kumogakure”, to jest “Nestanak u oblacima”, i koje svojom prazninom daje nagovijestiti kako zapravo opisuje Genđijevu smrt. Naime, od poglavlja postoji — samo naslov.
No, roman se nastavlja dalje, poglavljima koja prate priču o doživljajima Genđijevih potomaka Kaorua i Niuja, velikih prijatelja koji su zaljubljeni u istu ženu, princezu Ukibune.
Priča o Genđiju nastala je između 1000. i 1008. godine (zato se upravo ove godine slavi tisućita obljetnica), a njegova je autorica — ili bar autorica njegova najvećeg dijela, Murasaki Shikibu1 , bila dvorska dama na carskom dvoru. Suprotno tadašnjim običajima, kad su djecu odgajale majke sa svojom obitelji, Murasaki je odgojio otac, koji se silno ponosio njenom inteligencijom, i silno žalio što se nije rodila kao dječak.
Murasaki se udala u 20. godini i rodila jednu kćer, Daini no Sainmi, koja je također postala spisateljica i pjesnikinja, a neki teoretičari smatraju i da je zapravo ona autorica posljednjih desetak poglavlja Genđija. Sama Murasaki umrla je vjerojatno negdje oko svoje četrdesete godine, ostavivši, osim Genđija, za sobom još i dnevničke zapise i veći broj pjesama.
Osobito je za današnju perspektivu zanimljivo da je Genđi stvaran kao roman u nastavcima, a, kako je bio namijenjen zabavljanju dvorske publike, slijedio je običaje svoga vremena pa, na primjer, ni jedan lik nije izravno imenovan, budući da se korištenje imena u to doba smatralo silno nepristojnim. Zato je često teško pratiti odnose među likovima — netko tko je u jednom trenutku dvorski tajnik u drugom je poglavlju nešto drugo, a o ženama da ni ne govorim jer se često identificiraju samo preko boje odjeće i sličnih, izrazito nestalnih elemenata. S druge pak strane, svi se proučavatelji priče o Genđiju slažu da je roman začudno dosljedan u svim pojedinostima (osim i inače autorski spornog 44. poglavlja) te da je karakterizacija toliko snažna da se likove, kad se na to jednom naviknete, doista može pratiti i bez imena.
Drugi problem s kojim se susreću današnji čitatelji Genđija jest što je otmjena konverzacija na dvoru toga doba zahtijevala vrsno poznavanje poezije, pa likovi često navode samo prvi stih neke pjesme, prepuštajući čitateljima da se dosjete kako glasi ostatak i što se sve iz toga može zaključiti. To, naravno, dodatno otežava razumijevanje teksta, o pod-tekstu da i ne govorimo. Bez obzira na to, uz dobro opremljeno i tumačenjima popraćeno izdanje, može ga se pratiti, i diviti se profinjenom korištenju jezika i insinuacije.
Dodatno ograničenje s kojim se priča o Genđiju uspješno izborila jest i činjenica da su, u to doba, žene u Japanu smjele baratati samo kanom, a ne i kanđijima, koji su smatrani muškim područjem. Stoga se Murasaki Shikibu morala snalaziti kako je znala i umjela da bi zapisala svoje djelo, no uspjelaje i u tome: jedini kineski znakovi koji se pojavljuju u Genđiju odnose se na politiku i Budizam, dva područja u kojima kane naprosto nisu dovoljne.
Preciznosti radi, valja napomenuti da Genđi zapravo nije ni prvi ni posljednji “monogataru”, tako da je možda malo pretjerano proglašavati ga baš prvim romanom. No, kao što, kad govorimo o elizabetanskoj drami prvo pomislimo na Shakespearea, tako, kad se govori o monogatarijima, prvo treba pomisliti na Genđi monogatari. Murasaki Shikibu smatra se danas u Japanu jednim od najvećih pisaca2 svih vremena, uči je se u svim školama, podižu joj kipove, a njen lik nalazi se i na novčanici od 2000 jena.
Ili, drugim riječima, prvi doista važan roman napisala je jedna žena. I to u nastavcima!
Strašna žena!
Za one koje zanima više: ovdje možete naći originalni tekst na japanskom, uz moderniziranu verziju, i transkripciju na latinsko pismo. Ovdje se pak nalazi prijevod na engleski, no nažalost bez nekog popratnog materijala. Kao olakšicu, ovaj prijevod (kao i mnogi drugi) likovima nadijeva imena, pa ga je lakše pratiti. Konačno, ovdje možete pronaći puno slikovnog materijala i objašnjenja o vremenu u kojem se Genđi odvija.
_________________________________- radi se o pseudonimu, pravo joj ime nije sa sigurnošću utvrđeno [↩]
- tj. spisateljica, ali naglašavam dakle da se kvalifikacija odnosi na miješanu a ne samo žensku konkurenciju [↩]
« Novi ST foršpan | Doma | Filipinska SF »
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
