“Gospo Kalaide? Gospodaru? Rekli su mi da – ispričavam se!” Vrata su se zalupila tako brzo da je Kalaide jedva stigla prepoznati Sorgov glas. Otvorila je oči i dotakla Enaorovo rame.
“Možda bismo trebali za njim”, rekla je, smiješeći se.
Enaor kimne. Izvukao se iz uskog prostora između naslonjača i stola. “Kad bar ne bi sve uzimao tako strašno ozbiljno”, rekao je, pružajući joj ruku da lakše ustane.
“Nisam sigurna da to uvijek radi. Ali mi smo sad sve što ima.” Poljubila je Enaora u obraz. “Shvati to kao pripremu.”
Enaor je načas zbunjeno zurio u nju, onda mu se kutovi očiju nasmiješe. “Ali bit će ružno ako pokušam na njemu naučiti mijenjati pelene.”
Zahihotavši, Kalaide ga gurne prema vratima. “Za to ćemo ti pronaći neko strpljivo štene”, rekla je. “Požuri.”
Mrmljajući nešto o razlikama između dvonožnih i četveronožnih beba, Enaor ju je pustio da ga izgura kroz vrata. Sorg je stajao oslonjen na zid, punih ruku.
“Oprosti, Sorg”, rekao je Enaor. “Što je bilo?”
“Gospodar Helair mi je rekao da vam donesem ovo”, objasnio je Sorg premiještajući se s noge na nogu, kao da mu je teret nelagodan. Pružio ga je Kalaide: masa crno-plave svile. Prihvatila ju je sa zbunjenim osmijehom.
“Što je to?”
“Haljina”, odvratio Sorg. “Za večerašnju proslavu.”
Kalaide je rastresla haljinu da je vidi. Bila je prekrasno jednostavnog kroja; dvije boje nisu stvarale razaznatljivi motiv, ostavljajući umjesto toga dojam dubine, kao da je noć uhvaćena i oblikovana u odjeću. Dugih rukava i široke suknje, svakoga bi pretvorila u ljepoticu… i kupila bi omanju kuću na obali, zajedno s ribarskim pravima.
“Helair je rekao da je probate tako da je na vrijeme mogu prilagoditi”, doda Sorg.
Kalaide pogleda Enaora. Mrštio se. “Ovo je strašno vrijedno, zar ne?”
“Ne može ići”, rekao je Sorgu. “Reci mu da ne može to prihvatiti.” Tek tad ju je pogledao. “Ne želim da te netko vidi i sjeti se na tebe.”
Kalaide se ugrize za usnicu. “Zar se Helair neće uvrijediti ako ga odbijem bez objašnjenja?”
“Ima li razloga misliti da mu duguješ objašnjenje?”
“Ako se potrudio nabaviti mi haljinu, to bi trebalo biti pitanje osnovne pristojnosti. Ili Stariji ne cijene tuđe napore da im se ugodi?”
Sorg je ispustio prigušen zvuk. Kalaide se trzne. On ne zaslužuje postati nevidljiv, bez obzira na zakletve. Podigavši ruku da zaustavi Enaorov odgovor, rekla je: “Oprostite, Sorg. Hoćete li biti tako ljubazni i reći Helairu da ću mu se javiti kasnije? I svakako mu zahvalite za haljinu. Recite mu da je prekrasna.”
S vidljivim olakšanjem, Sorg je kimnuo i otišao. Kalaide se opet okrenula prema Enaoru. Prije nego što je on stigao započeti bijesnu tiradu koja je čučala iza bijesnog izraza njegovih očiju, podigla je ruku.
“Moraš biti tako posesivan?” upitala je.
Obrve su mu se iznenađeno podigle. “Posesivan? Batharon te lovio, ženo, samo brinem za tebe!”
“I moraš to činiti ovako?”
“Kako?”
“Kao da sam tvoje vlasništvo, tvoja privatna igračka!”
“A zapravo si moja odgovornost, ženo!” Oči su mu se stisle. “Ako misliš da je to neki užitak, griješiš.”
“Dobro! Onda se smatraj oslobođenim obveze.” Krenula je prema vratima, ali Enaor je uhvati za ruku.
“To ne mogu učiniti, i ti to znaš!” Povukao ju je bliže k sebi. “Nosiš moje dijete.”
“I to ti daje pravo govoriti u moje ime? Čak ni od tebe ne bih očekivala toliko arogancije.”
“Samo hoću da dijete bude sigurno.”
“Pa imaš obavezu brinuti za utrobu koja će ga isporučiti?” Otresla je njegovu ruku sa svoje. “Ne trudi se pretvarati da nas smatraš jednakima, Enaor. Ne ide ti. Očito je da smo još uvijek stranci… iako sam ti dobro poslužila.”
“Batharon te lovio, ženo, nisam ti namjerno napravio dijete!”
“Pitam se.”
Enaor strese glavom. “Čak ni od tebe ne bih očekivao toliko arogancije. Da sam imao izbora, misliš da bih stvarno odabrao ljudsku ženu?”
Kalaide se ukočila, grizući usnicu. Žene Starijih bile su savršene. Inae je bila neodoljiva. Od časa kad ju je prvi put ugledala, Kalaide je osjetila kako joj kosa postaje slamasta, grudi se smanjuju na veličinu nerazvijene devetgodišnjakinje, zubi rastu dovoljno za povećeg zeca, a oči se svode na vodenastu sljepoću bolesne krtice. A i bilo je samo pitanje trenutka kad će to izaći na vidjelo.
Duboko udahnuvši, okrenula se i rekla, tiho i zloćudno: “Jesi li ikad pomislio da je možda baš to objašnjenje za vašu rijetku djecu, da en Anlahlan? Možda nije sjeme Starijih to koje se teško hvata – tvoje očito nema takvih problema. Možda su samo vaše prelijepe, mudre, zavodljive žene uglavnom neplodne.”
Još uvijek mirna, ušla je u sobu i zatvorila vrata za sobom. Nije znala na koga je više bijesna: na Enaora, jer je izgleda zaključio da trudna neće znati misliti, ili na sebe, jer je udarila točno onamo gdje će ga najviše zaboljeti, namjerno i zlobno, i uopće ne misleći ono što je rekla.
Vidjela je da se kvaka okreće i hitro povukla zasun. Ne sad. Samo će se nastaviti svađati.
“Kalaide”, čula je kroz vrata. “Batharon me lovio, Kalaide, oprosti”, rekao je. “Nisam to tako mislio. Znaš to.”
Znala je, ali nije mu imala snage to reći, bar ne ovog časa. Čula je još jedan kratak uzdah, i zatim korake kako nestaju prema stubama. Polako, umorno, otišla je do naslonjača i spustila se do njega. Uzela je jedan ukrasni jastučić i stavila ga u krilo. Onda ga polako podigne, zabije glavu u njega i zavrišti.
* * *
Enaor je lutao hodnicima, pitajući se jesu li sva ljudska bića tako nevjerojatno teška i tvrdoglava kao ono kojim se tako nepromišljeno opteretio. Znači, još uvijek su očito stranci; dobro. Ništa drugo si nije ni mogao priuštiti, a ako ona to tako želi, tim bolje – bar nitko neće završiti povrijeđen. To svejedno ne znači da moraju biti neuljudni. Da ima imalo zdravog razuma, shvatila bi to i bar ne bi pravila scene. Osobito ne sad, kad mu treba čisti um.
Inae, njegovo dijete, Badgor, hram, kopče – svi dijelovi slagalice bili su tu. Samo se činilo da ih ima previše. Nisu se svi mogli uklapati u istu sliku. Trebao bi se usredotočiti i nastojao riješiti tu zagonetku, a ne gubiti vrijeme dokazujući jednoj ljudskoj ženi da joj samo želi sigurnost.
Samo što, naravno, to nije bilo sve što je želio. Ne, nije imala otmjenost Starijih žena, ali mogao ju je zamisliti kako pleše, s jednom drugačijom otmjenošću, težom ali uvijek prisutnom u njenim pokretima, čak i kad bi mu bježala. U zadnje vrijeme je to često činila. Pitao se zašto.
Znao je zašto. Razmišljajući o Inae, uhvatio se kako se spušta stubama prema Badgorovim odajama. Sjetio se kako ga je dočekala, kao da se ništa nije promijenilo. Ali jest: njegov život nastavio se bez nje, i njen bez njega. Nije se mogao vratiti u prošlost. Nije ni htio. Mora joj to reći, prije nego što se još više zapetljaju, prije nego što ona do kraja pregazi svoju čast. Ili možda misli da više nema časti koju bi mogla izgubiti? Ako je tako, to je njegova krivica. Njegova i Badgorova.
Stražari koji su stajali pred vratima Badgorovih odaja propustili su ga bez riječi. To je vjerojatno značilo da je Badgor unutra, ali nije si htio dati vremena da se predomisli. Kako je ono Kalaide rekla? Bar se možemo oduprijeti ludilu. Batharon je lovio, neke je stvari tako točno vidjela. Odjednom je shvatio što mu treba.
“Badgor?”
Njegov brat podigao je glavu s nekog starog zemljovida. “Enaor? Što ti radiš ovdje?”
“Računam da si već otkrio koje je ovdje najbolje piće”, rekao je, pokazujući glavom na glineni vrč kraj Badgorove ruke. “Ili je to voda?”
Badgor se nasmije. “Zlatna bikova krv – rijetkost čak i u ovom kraju. I to sedam godina stara, čujem.” Načas je oklijevao. “Hoćeš probati?”
Enaor se ogledao oko sebe i pronašao čaše uredno posložene na ormariću iza Badgora. Uzeo je jednu i sjeo na kauč pokraj Badgora, pa uzme vrč i natoči si. Vino je bilo uljasto, jasno žuto poput dijamanta, i mirisalo na dim. Oprezno je otpio i pustio da mu okus prodre u sva čula prije nego što je progutao. “Ne znam koliko je staro, ali je dobro.” Pogledao si je brata. “Možda malo sporo.”
“Ne računaj na to. Harajska vina su prepredena, kao i sve ostalo što rade.”
Od toga se trznuo. Sakrio je to još jednim gutljajem. “Badgor—” počeo je, ali brat ga prekine.
“Nisi”, rekao je, promatrajući Enaora sa začuđenim izrazom lica. “Stvarno nisi.”
“Nisam što?”
“Poševio moju ženu.” Badgor se zavalio u svome sjedalu i zagledao se bratu u lice kao da proučava nacrt novog vojnog stroja. “Nisam bio siguran, znaš”, nastavio je kroz Enaorovu zapanjenu tišinu. “Mislim, znam da si u stanju biti častan do gluposti, ali mislio sam da ćeš si to nekako objasniti kao prihvatljivu osvetu. To bih ja napravio.” Odjednom, nagnuo se naprijed. Oslonivši laktove na stol, unio mu se u lice. “A ona? Jel’ te pokušala zaskočiti?”
Enaor iskapi čašu i natoči još jednu. “Jest.”
“A ti si rekao ne.”
“Da.”
“Ti si idiot.”
“Moguće.” Čaša mu je opet bila prazna. Pogledao je i Badgorovu i dopunio obje. “Ima još toga ?” upitao je, prevrćući ispražnjeni vrč.
Badgor je ustao i otvorio ormarić sa čašama. U njemu su bili poslagani redovi glinenih flaša.. Izvukao je jednu i stavio je na stol.
“I, žališ li zbog toga?” upitao je ponovno sijedajući.
Usprkos vinu, Enaor je ozbiljno razmotrio pitanje. Zaključak do kojeg je došao zapravo nije bio iznenađenje, premda bi samo nekoliko sati ranije rekao drugačije. “Nimalo.”
Badgor se nasmijao u svoju čašu, razlivši dio vina na zemljovid i skoro se zagrcnuvši. Kad je opet progovorio, glas mu je bio promukao. “Znaš što, Enaor?” rekao je, tapšući brata po ramenu. “Dok sam mislio da si mrtav, falilo mi je da te mrzim. Stvarno. A sad si mi izgleda odlučio oduzeti i tu jedinu prednost koju vidim u tvome životu. Završit ćeš u govnima.”
Sad se Enaor prenaglo nasmijao. Kapi iz njegove čaše pale su preko Badgorovih. “Već jesam, Badgor”, rekao je kad je opet došao do daha. “Ni ne znaš kolikim.”
“Pričaj mi o tome.” Sad im je Badgor napunio čaše. “Ti ne znaš koliki je problem osvojiti svijet. Koliko planiranja, zavjera, sve moraš držati pod kontrolom.”
“Stvarno to hoćeš? Osvojiti svijet?”
Badgor nehajno odmahne rukom. “Nee. Bio bih lud kad bih vjerovao da mogu stvoriti carstvo od mora do mora i zadržati ga duže od godinu-dvije. Uostalom, što mene briga za Haraju – premda imaju dobro vino, to im priznajem – ili za Perdael, za sva ta mjesta? Reći ću ti što želim, Enaor.” Badgorova ruka spustila se na Enaorovo rame, privlačeći ga bliže. “Hoću svoje mjesto. Svijet u kojem mogu biti to što jesam, i zaslužiti poštovanje. Gdje bih mogao u miru odgajati djecu i umrijeti od starosti, a ne od hladnoće ili nečijeg harpuna. Hoću ono što si ti imao.” Napola je slegnuo ramenima, još uvijek ne puštajući brata. “A ako moram porobiti pola svijeta da to dobijem, e, pa, ježiš pola svijeta.”
Enaor je spustio čašu da se zagleda bratu u lice. Nije vidio ni traga ruganju. “Stvarno vjeruješ da su mene poštovali zbog onoga što jesam?”
“Znam da jesu. Morali su.” Badgor je mirno otpio još vina. “Ona godina koju sam proveo u Anlahlanu kad sam izgubio desnu šaku. Trebao si se vidjeti, Enaor. Bio si takav arogantan, samouvjeren mali prasac. Oduševljen što me nečemu učiš i možeš mi naređivati. Mogao bih te udaviti preostalom rukom – Orlarnovog mu koplja, to bih i učinio da nije bilo tvoje djevojke.” Glas mu se stišao. “Ni onda je ničim ne bih povrijedio.”
Enaor si pročisti grlo. “Reći ću ti nešto, veliki braco.” Iskapio je čašu prije no što je nastavio: vino je proradilo, kako je Badgor i obećao, i osjećao je da mu je jezik otežao. Iz nekog razloga, nije ga smetalo. “Ja sam proveo pola života zavideći tebi.”
“Nećeš mi valjda opet cviliti o vladanju i odgovornosti?”
Enaor strese glavom. “Kad mi je bilo šest-sedam godina, svake noći sam sanjao o tebi. Sanjao sam da ćeš jednog dana doći po mene na jednom od onih debelih ghardskih konjića, i odvesti me daleko od svega. Spasiti me, da tako kažem, kao pravi stariji brat. Otišli bismo u sjeverne divljine, ljeti lovili medvjede a zimi živjeli od grdobina.”
Badgor zahihoće. “Grdobina! Odvratno.”
“Znam. To je dio priče. Pravi divljaci ne brinu što jedu odvratnu hranu.” Pogledao si je brata, pa zatim čašu. Tekućina u njoj blistala je kao sunčano svjetlo zarobljeno u kristalu.
Badgor tiho uzdahne. “Cijeli sjever je odvratan”, rekao je meko. “Odvratna hrana, odvratno vrijeme, odvratna odjeća.” Otpio je. “Nikome normalnom ne bi nedostajao. Ali meni nedostaje. I to prokleto.”
“Čak i grdobine?”
Badgorova ruka na njegovom ramenu se stisnula, polako, nimalo prijeteće. “Povjerit ću ti tajnu, braco: ako je znaš pripremiti, grdobina je poslastica. Kad ova cijela gužva završi, pripremit ću ti grdobinu kakvu nikad nećeš zaboraviti.”
Bilo je više mogućih odgovora na to. Ali Enaor je bio umoran, a soba je bila neobično topla – ili ga je to možda vino umotalo u udobnu izmaglicu. Starijima je obično malo duže trebalo da se napiju, ali on i Badgor su vrijedno radili. I zato nije postavio ni jedno pitanje koje mu je automatski prošlo kroz glavu. A kad će završiti cijela ova gužva?, ni A zašto je ti odmah ne završiš?, ni išta slično. Umjesto toga, podigao je čašu i dotakao rub Badgorove, proizvodeći tih, krhak zvuk koji je brzo zamro. “Znaš što, veliki braco?” rekao je. “Ako ikako mogu, držat ću te za riječ.”
“Zašto uvijek moraš biti tako prokleto oprezan?” upita Badgor odjednom. “Na kraju ćeš me još natjerati da povjerujem u te tvoje priče o nesretnom djetinjstvu.”
Enaor sklopi oči. Badgor je u pravu, Batharon ga lovio. Zar je stvarno nesposoban iskreno se predati, čak i u najvažnijim stvarima? Njegov brat bio je potpuna suprotnost, s onom ghardskom spremnošću da skače grlom u kupine i tek kasnije brine o posljedicama. Načas je poželio da i on ima takvu nepromišljenu hrabrost, da si tu i tamo može dopustiti neuspjeh. Zaustio je da mu to kaže, kad je zadihan vojnik utrčao u prostoriju, vičući na uzbunu.
Enaor je automatski sklopio oči i pretražio područje oko vile, samo s pola uha slušajući stražareve vijesti. “Batharon ih lovio! Pa to je cijela legija” promrmljao je otvarajući oči, pokušavajući se otresti beznađa koje ga je preplavilo kad je skenom otkrio tisuće umova u okolnoj šumi. Ne čekajući kraj izvješća, ustao je i krenuo prema vratima. Koliko god se ljutila, Kalaide ovaj put neće ostati sama. Odvest će je do Kathailin i zatražiti da joj dodijele stražu, ili će odrediti neke Badgorove ljude da je čuvaju. Ako ništa drugo, povjerit će je Helairu i pobrinuti se da zajedno ostanu daleko od borbe. Ali naprosto mora pronaći način da je zaštiti.
Prije no što je stigao do vrata, Badgorov glas zazvonio je za njim. “Enaor!”
Progutao je potrebu da se ne obazre; ni jedan ni drugi ne mogu si sad priuštiti svađu. Zastao je i okrenuo se. “Da?”
Badgor je ustao, nestrpljivo odmahujući svoje ljude koji su nahrupili u prostoriju. “Dođi ovamo.”
Sreli su se na pola puta. “Enaor.” Badgor je duboko udahnuo, onda spusti ruku Enaoru na rame. “Brate moj.” Po prvi put, činilo se da u riječima nema nikakve ironije. Enaor proguta.
“Da?” ponovio je oprezno. Ovo nije čas za rješavanje privatnih problema; i Badgor to sigurno zna.
“Predajem ti zapovjedništvo mojim strijelcima.” Riječi su bile užurbane, kao da mu je neugodno.
Enaor podigne obrve. “Zašto?”
Njegov brat se nasmije. “Kad bih bar znao, Enaor. Možda ti vjerujem.” Slegnuo je ramenima i vratio se natrag među svoje ljude. “Kathailinine snage će se pobrinuti za glavnu zgradu i dio zidova. Ulazna vrata su naša.” Uz malo napora, stisnuo je desnu šaku i dotakao njome svoja prsa. “Računam na tebe”, rekao je. “Nemoj me iznevjeriti.”
A onda se okrenuo i izašao, vodeći svoje ljude za sobom.
“Trebamo naredbe, gospodine”, rekao je jedini Ghard koji je ostao kraj Enaora.
Enaor odsutno kimne, još uvijek pokušavajući shvatiti Badgorovu odluku. Možda je to samo način da spriječi izdaju: Badgor ga poznaje, i zna da neće izdati dobiveno povjerenje. Ili je to možda samo posljedica zadnjih nekoliko sati. Možda čak i… ali ne, Inae ne bi od Badgora tražila tako nešto. Ili bi?
Znači, počeo je sumnjati u nju. Bilo je čudno. Može li mu ona doista biti neprijatelj? I, kad smo već pri tome, može li Badgor ne biti neprijatelj? Ta pomisao je načas zaboljela. Ako neprijatelji nisu odvratni, na što se uopće može osloniti? I, još važnije, ako nisu svi bezumna čudovišta, što je onda on, koji ih je toliko pobio?
Ne, ne: još se sjećao željnog izraza u očima Gharda kad god bi stupio u arenu, kad god bi se našao na križu. Sjećao se i smrtne tišine u dvorištu dok su izvršavali pogubljenja, još jutros. Svi su izgleda uhvaćeni u istu mrežu, krvoproliće i bijes traže danak od svakoga, nasumičnim crtama određujući prijatelje i neprijatelje. A tko su uopće njegovi neprijatelji?
Na to nije imao odgovora, i nije imao vremena da dođe do njega.
“Prvo se moram pobrinuti za nešto”, rekao je, “ali to neće dugo trajati. Pričekajte me u dvorištu, i pobrini se da svi budu na okupu. Trebat će mi izvješće o zalihama, procjena snaga koje dolaze, i koliko će još potrajati dok ne stignu do nas. Imate li izravnu vezu sa Starijima?”
“Ne, gospodine.” Čovjekovo lice, isprva malo sumnjičavo, brzo se mijenjalo.
“Onda pronađi Narga i reci mu da organizira vezu. Neka se posluži mojim imenom – ne Badgorovim – i neka potraži Kathailininu ahai. Ona je njihov vojni vođa: nemojte je uvrijediti. Hoću informacije o njihovim snagama – približne, ništa drugo nam neće reći – i domet njihovih lukova. Što mi imamo?”
“Uglavnom duge lukove, gospodine, i nešto lovačkih.”
“Lovačke izdvoji u posebnu skupinu. Oni će biti zadnja rezerva. Neka netko iz Nargovog barldirachena ode u kuhinju i nabavi nam masti da ne gubimo vrijeme kad opsada počne.” Dahnuo je. “To je sve za sada. Požurit ću koliko mogu. Idemo!”
Čovjek je već otrčao kad je Enaor shvatio da ga nije pitao ni za ime. Tako je to u ratu, naravno; nema vremena za sitnice kao što su imena. Ako obojica prežive današnji dan, upitat će ga, i onda ga upamtiti. Ako ne prežive, ionako neće biti važno.
Bathraonu hvala, soba je bila otključana. Kad je ušao, ugledao je Sorga s ghardskom sjekirom u rukama. Enaor baci upitan pogled prema zastoru spavaonice. “Kalaide?”
“Oblači se. Čuli smo uzbunu.”
Enaor ispusti uzdah olakšanja. “Odakle ti to?” upitao je, pokazujući sjekiru.
“Od istog Starijeg koji mi je dao i odjeću.” Sorg si protrlja bradu. “Rekao sam da sam vam sluga”, rekao je zabrinuto. “Znam da nisam trebao, ali –”
Enaor strese glavom da prekine besmislenu ispriku. “Sad imaš priliku dokazati svoju zakletvu. Uzmi tu sjekiru i idi dolje. Potraži Narga. On će ti – ”
“Ako smijem, radije ne bih.”
Enaor iznenađeno zatrepće. “Ghardu, znam da nisi kukavica. Objasni.”
Sorg je glavom pokazao prema spavaonici. “Ona ne bi trebala ostati sama”, rekao je šapatom.
Enaor si prođe rukom kroz kosu. Ghard je u pravu… ali je svejedno Ghard. Zakletve se može prekršiti. Mogućnost slobode mogla bi biti dovoljna da ga natjera na stvari koje mu inače ne bi ni pale na pamet.
Kao da zna što misli, Sorg priđe bliže. “Kako ja to vidim”, rekao je, “vaš sam dušom i tijelom. Ako mi naredite da idem, morat ću poslušati, pa makar time kršio zakletvu njoj. Ali –” slegnuo je ramenima; kratak, bespomoćan pokret – “bez časti sam već odavno ostao, tako da to nije ni važno.” Spustio je glavu. “Ali mislim da bih morao ostati, pa ću učiniti jedino što mogu i preklinjati da mi to dopustite.”
“Zašto?”
“Dugujem joj život. A njoj treba zaštita.” Gledao je u Enaora ne trepćući, s nekim čudnim ponosom u očima. “Vi joj to ovog časa ne možete pružiti. Biste li radije riskirali njen život ili mi dopustili da ja to učinim?” Dok je Enaor oklijevao, dodao je: “Orlarn zna da nisam neka velika prijetnja, ali dao bih život za nju, to mogu obećati.”
“Jer ti je spasila život?”
“Jer je toga vrijedna.” Obrazi kao da su mu se zarumenili. “Koliko sam vidio, možda je i posljednja stvarno dobra osoba koja je preostala na svijetu.” Raširio je ruke. “Za to vrijedi umrijeti.”
Enaor je bacio pogled prema zastoru. Kalaide je izgleda potpuno vjerovala mladome Ghardu… a čak ni Enaor nije mogao zamisliti takvu glumu. Možda je ukupan zbroj stvarno dobrih ljudi ipak dva. Ironično je što je jedno od njih Ghard, ali to nije trebalo biti važno. Nekad nije bilo važno.
Načas, Enaor se pokušavao sjetiti kad je točno prestao misliti o ljudima i počeo misliti o narodima. I što je još putem izgubio?
“Dobro”, šapnuo je. “Ostani s njom.”
Ghard je imao vremena samo promrmljati zahvalu kad je Kalaide izjurila iz spavaće sobe. Kosa joj je bila skupljena u užurbanu pletenicu, Enaorov bodež zataknut za pojas. “Tu si, dobro je”, rekla je, dovršavajući pletenicu. “Nabavi mi luk i daj mi neki prozor. Ovaj put ne ostajem u pozadini.”
“I te kako ostaješ. Ne smiješ se opet izlagati opasnosti.”
Zaustila je i zastala; već je skoro čuo nastavak svađe, ali ona strese glavom. “Ne razumiješ, Enaor. Izludjet ću iza škura. Osim toga”, dodala je, još uvijek mirnim glasom, “bit ću sigurnija s lukom. Znaš to.”
Batharon je lovio, ima pravo. Ono prošli put je bila iznimka, napadači su bili previše otrcani za pravu prijetnju. A sad je prema njima jahala prava vojska, opremljena i odlučna, koja bi mogla i pobijediti. Trebat će joj više od jedne sjekire i bodeža da bude sigurna, a dok bude zapovijedao strijelcima, neće imati vremena smisliti nešto bolje. I lako će joj nabaviti luk.
“Vidjet ću što mogu”, rekao je nevoljko. “Ali u međuvremenu ostani ovdje. Sorg će biti s tobom.”
Stresla je glavom. “Znaš li bar tko nas to napada?”
“Nisam siguran. Skeniranje je utoliko drugačije. Izvježbana su vojska, toliko znam, i mislim da su odlučili pobijediti.” Odjednom, nešto mu je palo na pamet. “Ali ti ih možeš dosegnuti. Svi će to pokušavati; ne vjerujem da će itko primijetiti još i tvoj dodir.”
Udahnuvši, sklopila je oči. Enaor je gledao kako joj se lice opušta, obuzdavajući potrebu da krene za njom. Matrielen je može dotaći samo ako je izravno pozove; obično posizanje ne bi trebalo predstavljati opasnost. Svejedno, nije mogao maknuti ruku s balčaka svoga mača. Poželio je da ima moć hodanja kroz sivozor, da je može u času prebaciti nekamo daleko, gdje bi bila na sigurnom dok sve ne završi. I tako bijesna da vjerojatno više nikad ne bi progovorila s njim.
Nasmiješio se na tu pomisao, dok nije shvatio da bi rado prihvatio i tu mogućnost u zamjenu za njenu sigurnost. I sigurnost njihovog djeteta. Činilo se da bi sve bilo toga vrijedno.
Kalaide mu je prekinula misli iznenađenim povikom. Enaor je zabrinuto uhvati za ramena. “Što je?”
“Harajska vojska.” Drhtala je; osjećao je to u njenim rukama, premda joj je glas ostao miran. “I moj brat.”
Enaor se namršti. “Onaj kojeg smo spasili iz podruma?”
“Ne. Kalmar, najstariji. On je visoki časnik. Ovo su vjerojatno glavne harajske snage.”
“To znači da on zna i za druge ulaze, zar ne?”
Kalaide kimne glavom. “Jasno. Vjerojatno će podijeliti ljude, tako da napad na ogradu privuče pažnju dok ostatak prolazi kroz katakombe.” Ugrizla se za usnicu. “Ali neće znati da Badgor zna za prolaze.”
“Ne zna za sve.” Sorg je nesigurno koraknuo naprijed. “Ako shvaćam o čemu govorite, znaju samo za neke. Kanalizaciju kroz koju smo mi pobjegli nisu ni dotakli.”
“Ne zna ni za šumski ulaz – tako sam ja ušla, i nitko ga nije čuvao.” Kalaide je užurbano krenula natrag u spavaonicu. “Moram otići upozoriti Kala.” Vratila se u jakni. “Nemoj me ni pokušavati zaustaviti, Enaor. Sorg može sa mnom ako hoćeš. Ti moraš ostati ovdje i pobrinuti se da nas ne dočekaju u zasjedi.”
“Ali – ”
“Ovo je idealna prilika, zar ti nije jasno?” Uhvatila ga je za ruke. “Prilika da ih zaustavimo. Sam si tako rekao: ako zaustavimo Badgora, većina njegove vojske će se raspasti, i bit će ih lako poraziti. A onda – ” duboko je udahnula – “tek onda možda možemo početi razmišljati o budućnosti.”
Enaor je osjetio kako mu se grlo steže. “Ženo. Kalaide.”
Njen stisak se načas pojačao, onda ga pusti. “Znam”, šapnula je, i požurila prema vratima. “Dođi, Sorg”, pozvala je preko ramena. “Moramo požuriti ako se hoćemo iskrasti neopaženo.”
A onda je nestala, i koraci su joj se utopili u galami s hodnika. Enaor je stresao glavom, boreći se s odjednom slabim koljenima, a onda pojuri pronaći svoje ljude.
* * *
Kalaide je pričekala dok se kuhinja nije ispraznila, onda povede Sorga do vrata ostave. “Pazi”, promrmljala je nepotrebno, ulazeći u tamu.
Košare je bilo neobično lako pomaći; zalihe su bile tanke. Dok je radila, sjetila se kad je posljednji put koristila ovaj prolaz, da sjedokosog starca spasi od gomile. Toliko smrti, u međuvremenu… i samo jedan život, još slabašan i skriven.
Zaštitnički je spustila ruku na svoj trbuh, pa se nasmije samoj sebi: uvijek je smatrala da je taj pokret samo gluma, nešto što trudnice čine kad žele privući pozornost na svoju trudnoću ili naprosto zato što svi to očekuju od njih. Ali u zadnje vrijeme je naučila toliko toga da je još jednu razbijenu iluziju prihvatila ne trepnuvši. Kad je otvorila vrata, pozvala je Sorga da je slijedi i krenula niza stube.
Ako Badgor zna za prolaze, možda će podijeliti vlastiti snage, poslati dio da pričuva druge ulaze, ali to će Harajcima biti prednost, olakšat će iznenađenje i smanjiti teret s onih koji budu napali glavna vrata. Poznavajući Kalmara, on će voditi tu skupinu, u većoj opasnosti.
Nimalo ne ističući svoju hrabrost, njen najstariji brat bio je tip čovjeka koji nikad nije svojim ljudima dopuštao da riskiraju više od njega. Na određeni način, podsjećao ju je na Enaorov jednostavan pristup: učini što se mora i ne pravi predstavu oko toga. Kad je bila mlađa, ponekad joj se činilo da je zbog toga njen brat pomalo dosadan. Dosad je to naučila cijeniti.
“Jako sam ostarila”, rekla je, skrećući prema hodniku povezanom s katakombama ispod podruma. “U ovom ratu.”
“Svi smo ostarili”, odvrati Sorg. “Kad bih samo mogao umrijeti u miru, to bi mi bilo dovoljno.”
Kalaide je stisnula šaku da je ne spusti opet na svoj trbuh. “Meni ne bi. Više ne.”
* * *
Enaor je taman otvorio vrata prema dvorištu kad je čuo korake za sobom i okrenuo se.
“Drago mi je što sam te uhvatio”, rekao je Helair bez daha. “Otišao sam po tvoju gospu, ali nije u vašim odajama.”
“Na sigurnom je”, odvrati Enaor, moleći se da bar neki bog čuje. Nije ju smio pustiti, premda im je to najbolja prilika. Bio bi mirniji da je negdje blizu, negdje gdje bi mogao bar povremeno provjeriti kako joj je. Zašto mu se mozak kraj nje uvijek pretvara u prestrašeno tele?
“Siguran si? Lai enna je ponudila da je smjestimo zajedno s ranjenicima, u čuvanoj sobi, pa…”
Enaor se ugrize za usnicu. Ne, nije bio siguran, ali nije bio siguran ni da bi Kalaide bilo išta bolje s Kathailininim ranjenicima. Nigdje više nije bilo sigurnog mjesta; mogao je samo zanemariti to pitanje i usredotočiti se na bliže probleme.
“Sad je prekasno za to”, rekao je, pogledom tražeći svoje strijelce. Više-manje uredna skupina od kakvih dvadesetak ljudi stajala je kraj drvenog stubišta. S dugim blijedim lukovima preko crvenih ogrtača, izgledali su kao neki profinjeni desert ukrašen bademima.
“Pa, u tom slučaju, mogu te samo pozvati da mi se pridružiš, ako želiš.” Helair je krenuo prema središtu dvorišta, gdje su Stariji podizali nekoliko šatora pod zaštitom užurbano izgrađenih drvenih platformi. “Moram se pripremiti.”
“Poljska bolnica? Zašto?” Kuća je dovoljno blizu, i puno sigurnija; to nije imalo nikakvog smisla.
Helair strese glavom. “To nije bolnica. Ja ću biti rezerva, ako se pokaže da stvari kreću naopako.” Spustio je glavu. “Lai ennina naredba.”
“Pa ne očekuje valjda od samo jednog čovjeka da podrži dugin zid za…” Enaor je ugledao križeve koji su okružili prvi šator i stao, trudeći se da ne shvati što znače. “Ne”, promrmljao je nesvjesno.
Čuvar zida ispusti dug, tih uzdah. “Bojim se da da”, rekao je. “Kathailin smatra da je to razumna predostrožnost.”
“Razumna? Znate kako kontrolirati dugino dijete?”
“Izdanak kaosa. Ne sasvim, ali dobivamo prilično dobre rezultate. Malo smo… eksperimentirali. Treba samo znati koje niti povući i kada.”
“A gdje su vam niti?” Enaor je jedva mogao obuzdati ledeni smiješak na svome licu. “Koliko znam, trenutno nema živih zarobljenika.”
“Bit će dobrovoljci.”
“Dobrovoljci? A znaju li kako se doziva… izdanak kaosa?”
“I da i ne.” Helair slegne ramenima. “Kathailin je zatražila dobrovoljce još prije nego što smo uspjeli dozvati izdanak kaosa, dok smo se još oslanjali na stare zapise u opisu potreba. Odabrani… nikad nisu čuli za detalje koje smo otkrili u praksi.”
“Shvaćam. A mislite li im sad reći?”
“Kakvog bi to imalo smisla?”
Enaor je dograbio Helairovu halju, privlačeći ga k sebi. “Ja sam bio na jednom takvom križu, Helair. Znam što su meni učinili – a to nije bilo dovoljno da se dozove ta vaša igračka iz kaosa. Ne želim ni zamisliti što sad radite, ali nitko ne zaslužuje krenuti u to ne znajući što ga čeka.”
Helair je šutio, ne odupirući se. Konačno, Enaor ga pusti, tjerajući se da ga ne odgurne. Napasti čuvara zida nikad nije pametno.
“Moraš im reći, Helair.”
“Ne smijem. Lai ennina naredba. Osim toga”, dodao je, popravljajući si halju, “mislim da je možda i bolje da im ne kažem. Iz milosrđa.”
“Usuđuješ se govoriti o milosrđu?”
“Čak i kad mogu samo govoriti, da.” Uhvatio je Enaora za lakat; stisak mu je bio neočekivano snažan. “Ja sam Kathailinin čuvar zida, da en, ne zaboravi to. Pripadam joj dušom i tijelom. Dok je ona živa, moram je slušati.” Polako je raširio prste. “Dok je ona živa, ja nemam izbora.”
Enaor je zatreptao, nesiguran usuđuje li se shvatiti.
“Kao što netko častan ne bi imao izbora kad bi vidio nešto užasno, opasno i glupo kako se sprema, nego bi to morao zaustaviti.” Čuvareve oči su skoro bljeskale, hladno sivo svjetlo u njima širilo se poput magle koja je milovala zid, provlačeći se u dvorište kroz pukotine u ghardskoj drvenoj ogradi. “Shvaćaš li me, da en?”
Enaor si pročisti grlo. “Shvaćam, Helair.”
Čuvar zida kimne glavom. “Drago mi je.” Ovog puta, osmijeh mu se raširio skoro dovoljno da zasluži taj naziv. “Znao sam da mogu računati na tebe”, rekao je, krećući prema šatorima. “Hvala ti.”
Enaor je požurio svojim strijelcima, gutajući psovke. Upravo je uprtio još jedan teret. Zašto on svima djeluje kao rješenje za sve probleme? Zato što tegli svoje vlastite krivnje sa sobom, zašto svi pretpostavljaju da će prihvatiti i njihove?
Ali onda mu se vođa strijelaca približio s jedne strane, a Narg s druge, skoro istovremeno ga izvještavajući, a ostatak njegovih snaga gledao ga je s očima blistavim od nade i iščekivanja, i morao je zaboraviti na sve drugo.
Tek puno kasnije, kad se popne na ogradu da bi pratio približavanje harajskih snaga, imat će trenutak da pomisli na Kalaide, negdje u katakombama, s njihovim djetetom u sebi, sićušnom, zasad još bezbojnom gvaljicom svjetla koja se drži njene samo krhkom niti. I na Inae, suučesnicu ili zarobljenicu u relativnoj sigurnosti Badgorovih odaja. I na svoga brata, koji mu je možda neprijatelj, a možda i nije. I na Helaira, koji mu vjeruje da će ubiti koga bude trebalo, bilo lai ennu Kalhanu ili njenog čuvara zida. I na Horiarha, koji od njega očekuje da razriješi zagonetke koje zbunjuju i bogove. I, konačno, na svoj vlastiti narod, ako ih još ima, kako čekaju njegov povratak negdje u smrznutim pustošima sjevera.
A onda će sklopiti oči i poželjeti da ne misli ni na što, i zahvalno će prihvatiti svoj borbeni bijes, koji će mu presjeći sve druge misli. Bit će dovoljno vremena za grizodušje kad sve završi; znao je to s mrtvom sigurnošću dugog iskustva. Zasad, ostala je samo krvožednost.
Povezani postovi:
Povezano
| Zasnovano na dizajnu by 
