“Ne idete s nama, gospodine?” Prvi red strijelaca je silazio da se odmori dok je drugi red preuzimao, a jedan od ljudi zastao je kraj Enaora prije no što se počeo spuštati. “I vama treba odmor.”
Enaor strese glavom. Ako si dopusti vrijeme za odmor, počet će misliti, a ako to učini, opet će se početi brinuti. Pola Nargovih ljudi bilo je u kuhinji. To je bilo sve što je mogao.
U dvorištu iza sebe čuo je neku gužvu, ali odbijao se okrenuti, ispuštajući još jednu strijelu. Morao je paziti da njegovo promašivanje ne bude upadljivo. Zadaću mu je donekle olakšalo to što su Harajci bili nezgodno dobri. Izgradili su katapult izvan dometa lukova Starijih, i ispuštali su projektile u nepravilnim razmacima, svaki put napadajući drugi dio zida. Nakon prvog udara, ispraznili su ogradu, ali to je dovelo do hitrog napada koji je branitelje prisilio da se užurbano vrate na svoja mjesta. I tako se nastavljalo, valovi kamenja koji su udarali tik preko zida, uz harajsku konjicu stalno u pripremi ako branitelji odluče povući strijelce. Enaorova jedinica već je imala šestero ranjenika i jednog poginulog, ali još je čudnije bilo što je i među Starijima bilo žrtava. U zoru, snage su bile otprilike izjednačene. Sad, Enaor je procjenjivao da su nadjačani, možda i dva prema jedan. I još uvijek je pazio da ne pogađa.
“Ako smijem, gospodine, što je ono?”
Nevoljko, Enaor se osvrnuo. Punili su križeve.
“To… nije važno. Idi dolje. Pojedi nešto.”
Skutren iza zida, Enaor je promatrao Helaira kako ulazi u ritualni prostor. Čuvar zida je zastao prije no što je stupio među vatre, pogledom pretražujući linije strijelaca.
Enaor se opet okrenuo napadačima. Trebao je poslušati Helairovu neizgovorenu molbu i ubiti Kathailin. Ali nadao se da će to izbjeći. Možda još nije zatražila prizivanje kaosova djeteta, možda je samo htjela da sve bude spremno.
Opet je napeo svoj luk, skoro se prepuštajući instinktima dok je nišanio u skupinu Harajaca koji su gradili napadački toranj. Bilo je iscrpljujuće stalno držati barlornacha pod kontrolom, zadržati čistu glavu, a ipak stalno biti na rubu. Povremeno je skoro čuo glas koji mu šapuće da se prepusti, zaboravi na logiku i taktiku i naprosto poubija koga god može; ovako ili onako, svi su mu oni neprijatelji, svi odgovorni za neki dio njegovih patnji. Pa čak i ako kaos uđe u svijet, što onda? Ponekad mu se činilo da ne bi ni primijetili razliku.
Krajičkom oka, ugledao je glasnike kako jure po ogradi, a ljudi se nakon njihovog prolaska odmiču od zida. Helair je čistio prolaz za stvorenje. Enaor spusti svoj luk i podigne ruku do svoje kratke pletenice, gdje su čekali njegovi noževi za bacanje.
Vidjet će ga, neizbježno; to je značilo da može očekivati još oko pola daha života nakon što ubije Helaira. Nije mu se činilo jako važnim, osim udaljenog žaljenja što će propustiti rođenje svoga djeteta. Ali možda je tako i bolje; dijete će odrasti harajski, slobodno od drugih obveza. Vladanje je ionako nešto čime nitko normalan ne bi opteretio svoje dijete.
Možda su se zato njegovi roditelji držali tako udaljeno, shvatio je odjednom. Znajući što ga čeka, u sebi bi se zgrčili od krivnje kad god bi ga ugledali. Ako umre prije nego što prenese tu kletvu, možda će to biti najveći dar koji može dati svome djetetu.
Helair je sad stajao usred vatri, podignutih ruku. Na tamnoj podlozi njegovih halja, kosa mu se još jače isticala. Enaor je svjesno isključio sve što je okruživalo čuvara zida. Nije to morao ponovno vidjeti. Helairove oči bile su čiste poput gorskog kristala, riječi spore i odmjerene. Ispunit će svoju dužnost do kraja. Ako Enaor nešto ne poduzme ovog časa, dijete kaosa će se pojaviti, i harajska vojska bit će poražena. Osjetio je oštricu među svojim prstima, čuo uzbuđeno zujanje krvi u svojim ušima, žudeći za smrću. Otići će kao demonski borac. Činilo se ispravnim, nekako.
Kad je potegao oštricu, još jedan harajski kamen zakovitlao se preko zida; Enaor je čuo povik, i netko ga je povukao prema dolje; oštrica mu je izletjela iz prstiju, ali neprecizno, udarivši Helaira baš kad se drhtavi obris djeteta kaosa stvorio iznad dvorišta. Stvar kao da je zavrištala zajedno sa čuvarem zida, hvatajući se za prsa obim šarenim rukama, onda padne na koljena.
Enaor se oslobodio i ustao, onda požuri niz ljestve. Čim prva agonija prođe, dijete kaosa će potražiti nove izvore uzbuđenja; Helair mu je bio najbliži, i ranjen; a za sve je on kriv.
Probio se kroz zbunjene ljude u dvorištu, odgurujući s puta Gharde i Starije podjednako. Neki obris u bijelom zapriječio mu je prolaz do vatri; ni ne usporivši, Enaor je skrenuo i preskočio plamenove, i doskočio uz automatski okret unutar obrednog prostora.
Ovdje je magija pucketala u zraku, povlačeći mu kosu kao uragan. Nije se obazirao, puzeći na rukama i koljenima prema čuvaru zida koji je ležao s Enaorovom oštricom u prsima.
“Bježi…” promrmljao je Helair kad se Enaor približio. “Previše…”
Nebo nad njima nestalo je u mirijadi boja kad se dijete kaosa nagnulo nad njih. Enaor je uhvatio Helairove halje i povukao, stisnuvši zube kad se svijet naizgled istopio a nemilosrdne udice zabile su se u njega, čupajući mu utrobu. Nije imao pojma gdje je. Samo je po instintku počeo puzati unatrag, vukući svoj teret za sobom. Došao je tim putem, pa će i izaći onuda, kao da je tumačio neki udaljen dio njegovog mozga, ali riječi su ubrzano gubile značenje, dok su sve uspomene, misli i osjećaji koje je ikad iskusio izvlačeni, opipavani, odbacivani. Bespoštedno znatiželjni prsti iskretali su ga naopako, gurkajući najosjetljivija mjesta, baratajući bolovima i radostima kao špekulama, udarajući jednom o drugu da čuju kako će zvučati.
Nakon nekog vremena, preostala je samo životinja, sa samo toliko svijesti da shvati kako bi zastajanje značilo smrt. Osjetio je kako mu vatra paluca po koži i zaobišao je, jer je strah od vatre upisan na onoj najnižoj razini, najmanji zajednički nazivnik svega što živi i može umrijeti, a ne kroz bilo kakav proces dovoljno složen da se nazove odlukom. Stisak nad njim se pojačao, vukući ga unatrag. Htjelo je vidjeti vatru iz bližega.
To je jedini način da pobjegne, shvatio je mutno. Dograbivši pregršti snijega oko sebe, utrljao ih je u kosu i lice, pa učinio isto i sa svojim teretom prije nego što je ustao. Ne može pustiti životinju da zavlada, ne sada. S rukom preko očiju, drugom stišćući Helaira uza sebe, pojurio je u plamenove.
Ruke su mu hvatale tijelo; možda je zarežao na njih, a možda je očajnički otpor ostao zaključan samo u njegovom umu. Sve što je znao, kad su mu oči opet počele prenositi slike, bilo je da leži u snijegu izvan kruga, okružen Ghardima s tragovima plamena na odjeći, a dijete-kaos bjesni unutar vatri, boreći se da pronađe izlaz.
“Gdje je Helair?” upitao je kroz ispucale usne. Čelo ga je svrbjelo; kad ga je protrljao, komadi kože i spaljene kose ostali su mu na prstima, ali činilo se da druge štete nema. Sjeo je.
“Oni odvratni Stariji su ga odveli”, rekao je jedan od ljudi koji su ga okruživali. Po njegovom izrazu, bilo je jasno da Enaora ne računa u istu kategoriju. “Nisu ni zahvalili.”
“Gospa koja ih vodi rekla je da im treba za evakuaciju”, doda drugi. Kad su mu se izmaglice kaosa iščistile iz uma, Enaor je uspio prepoznati lice uz glas.
“Evakuacija, Narg? Siguran si da je to rekla?”
“Naravno da jesam, gospodine.” Ghardovo lice se načas smrknulo. “Harajci su provalili u kuću; borbe su posvuda. Ako smijem, gospodine, mislim da nas Stariji misle ostaviti.”
“A kamo će otići? Kako se misle probiti kroz opsadu?” Čak i prije nego što je dobio odgovor, u mozgu mu se počela stvarati užasna sumnja. To je nemoguće. To ne bi smjelo biti moguće. Hodanje sivozorom je samo legenda.
I dvostruke veze bi trebale biti samo legenda. Uhvativši Nargovo rame, Enaor se podigao na noge.
“Otišli su u kuću, jel’ tako?” upitao je pa, kad je Narg kimnuo, jurne prema vratima.
“A što s nama, gospodine?” čulo se za njim. Stao je tako naglo da je skoro pao. Nije imao pojma.
“Ostanite zajedno”, rekao je. “Branite se, ali nemojte bespotrebno poginuti. Doći ću po vas čim budem mogao.”
Dok je jurio kroz vrata, imao se vremena prokleti zbog gluposti. Ponaša se kao Kalaide, okuplja strance oko sebe i tretira ih kao jadnu izgubljenu štenad. To su odrasli ljudi, iskusni ratnici; ne treba im njegovo vodstvo, bilo bi im bolje bez njega. Zašto se nije naprosto pravio da ih nije čuo?
Jer dolazi trenutak kad ubijanje bez razlike u nadi da će posljednji preživjeli biti dobar više nije dovoljno. Jer ludilo nije dobar odgovor na kaos. Jer su svi oni bili dobri ljudi, ili bar toliko blizu tome koliko bi itko u njihovom položaju mogao doći. Sorg ima pravo, Batharon ga lovio: rat ili ne, za dobrotu vrijedi umrijeti. A, u nekim slučajevima, čak vrijedi i živjeti za nju.
“Sve moramo ostaviti; nema vremena.” Kathailinin glas zvučao je nezadovoljno. “Idemo, idemo…”
Enaor je otvorio vrata, slobodnom rukom potežući mač. Kao što je i očekivao, Helair je ležao na stolu, zanemarenih rana, okružen onime što je preostalo od kalhanskih snaga. Kathailin je stajala kraj njega,držeći ga za ruku; prizor bi djelovao nježno da nije bilo nestrpljivog izraza na njenom licu.
“Ideš nekamo, Kalhana?” doviknuo je Enaor s vrata. Kathailin se okrene prema njemu.
“Ah, polutanov polubrat je cijeli ovdje. Da, vraćamo se kući. Ako nas ti i Badgor hoćete slijediti, možete, ali morate se brzo odlučiti. Moj čuvar zida je ranjen. Ne znam koliko dugo će moći održavati vezu s ovog kraja.”
“Tjeraš ga da hoda sivozorom.”
Usne su joj se raširile u prezrivi osmijeh. “Naravno, Anlahlan. Kalhana je pazila da očuva svoje znanje.”
Enaor polako korakne bliže. “Ali ne dovoljno da joj ne treba polutanova pomoć.” Trebao je bar nekoliko ljudi povesti sa sobom; ovo je ludilo. Premda je Kalhanaca stalno bilo sve manje, jer su jedan po jedan nestajali kroz bljesak duge u zraku iznad Helaira, još uvijek ih je bilo previše da bi se sam borio s njima. Dvadesetak njih s lijeva, još toliko s desna, i još osam ili deset ravno pred njim. A možda i više.
“Trebao bi zbog toga biti sretan, Anlahlan.” Kathailin se nasmiješi. “Inače ne bih ni tebi ni tvome bratu nudila mjesto među nama.”
“To me baš i čudi.” Enaor je napola spustio mač, ogledajući se po nateionu u nadi da će ugledati neko korisnije oružje.
Pod opeklinama, Helairovo lice bilo je blijedo poput njegove kose; neće još dugo izdržati. “Znam zašto misliš da trebaš Badgora… ali što ću ti ja?” Nastojao je da pitanje zvuči dvosmisleno; sudeći po reakcijama oko Kathailin, i uspio je.
Lai enna Klahana samo je puhnula kroz nos. “Ne laskaj si, Anlahlan. Želim samo tvoj ključ.”
Ovo je bila novost. “Moj ključ, gospo? Za tvoju bravu?”
“Ne pravi se glup – ne ide ti dobro. Četvrti ključ. Batharonov kalež.”
Batharonov kalež. Vladarski kalež. Enaor je skoro čuo kako komadi slagalice padaju na mjesto. Lovčev kalež, vaga Smrti, Božičin bodež, harfa Zvijeri. Četiri znaka Kvadrile. Četiri ključa za dveri kaosa.
“Imaš li ostala tri?” Vratio je mač u korice, pazeći da mu se izraz lica ne promijeni. Ona sigurno zna o čemu govori. “Jer, ako imaš, možda možemo pronaći rješenje koje će za oboje biti zadovoljavajuće.”
Kathailinin smiješak bio je sjajniji od snijega u dvorištu. “Znala sam da ćeš biti razuman.” Pustila je Helairovu ruku i mahnula svojim ljudima. “Neka mu netko od vas da snage, i nastavite s evakuacijom”, promrmljala je, hvatajući Enaora pod ruku. “Tvoj brat ima posve pogrešnu predodžbu o tebi, moram reći”, rekla je mirno. “On je taj koji te htio prevariti, znaš. Bolesno častan, tako te opisao.”
Enaor se ugrize za usnicu. Naravno, tako ga Badgor vidi. Što bi drugo i mislio, kad je Enaor ubio svoju ljubavnicu da je poštedi mučenja, umjesto da joj kaže ono što je htjela doznati? Odsutnim krajičkom uma, pitao se kako je Badgor to izveo. Možda nekim činima, pa je Enaor vidio Inaino lice na nečijem tuđem tijelu?
Nekoga jest ubio one noći, u to je bio siguran. Ali to nije mogla biti Inae, osim ako je ustala iz mrtvih. Što bi objasnilo neke stvari… ali ne sve.
“Na žalost, skupili smo ih samo dva”, govorila je lai enna Kalhana, opet mu privlačeći pažnju. “Ali treći ne bi smjelo biti teško pronaći. To znači da još moramo riješiti samo tajnu Anlahlana… a ti to sigurno možeš učiniti.” Načas se privila uz njega. “Ako pođeš s nama, sigurna sam da ćemo ubrzo pronaći odgovarajuće rješenje.”
Odmakli su se od ostalih i okrenuli im leđa. Vrata su još bila otvorena, kako ih je ostavio. Kroz njih, Enaor je vidio vojnika u sjajnom crnom oklopu kako prolazi kroz dvorište, pomažući svojim dvosjeklim mačem gdje god su Harajci trebali pomoć. Bilo je čudno što se Horiarh zadovoljava tako malom ulogom; nešto ga je sigurno zadržavalo.
Odgovor je stigao prije nego što se nadao. Starija umotana u smeđe-bijelu svilu stala je pred Horiarha i podigla ruke. Kosa joj je sjajila kao čisto crveno zlato. Inae… na putu da postane Marga.
Više nije imao vremena za razmišljanje. Helair će ubrzo ostati bez snage, a mora još zaustaviti i ono što se događa u dvorištu. Samo jedan način za to.
Okrenuo se Kathailin, ogrlivši je jednom rukom. “Bio bih spreman razmotriti svaki razuman prijedlog”, promrmljao je s osmijehom. A onda je izvukao drugu oštricu iz kose i zabio je duboko u Kathailinino meso, povlačeći prema gore dok nije prošao kroz mekoću pluća i osjetio mišićavi otpor srca. Kathailinino tijelo trzalo mu se u rukama dok joj je krv sukljala iz prsnog koša; Enaor je nanjušio prvi dah smrti, udahnuo ga zajedno s njenom suštinom, onda oslobodi oštricu i pojuri u dvorište.
“Inae! Ne!”
Zelenkasta izmaglica dizala se pod Inainim haljama, svjetlucavo prozirni prsti koji su se poigravali njenim uvojcima i podizali rub haljine. Enaor je stao na vratima, nesposoban nastaviti.. Kao da je u njega puhao vjetar jači od bilo čega što je dosad susreo i zadržavao ga u kući. Uhvatio se za rub vrata, pokušavajući se privući bliže. Izmaglica joj se podigla do koljena.
“Horiarh!” zazvao je, vičući koliko mu je glas dopuštao. “Gnjusni Gospodaru, učini nešto!”
Nema potrebe za urlanjem, smrtniče mali. Božanski glas u njegovoj glavi zvučao je nezadovoljno. Bogovi slušaju srca, čak i oni zli.
“Učini nešto, Horiarh.” Bilo je olakšanje šaptati. “Zaustavi… ono.”
Da bar mogu. Ali tvoje molitve me ne drže već samo dozivaju, a ni jedna moja igračka nije dovoljno pametna da zatraži nešto osim vojne pobjede. Ona, međutim – crni oklop u dvorištu pokretom šljema pokazao je na Inae – ona je pametna. Ona traži moć. Ništa više. S tim bih mogao čuda napraviti.
“Ona? Inae traži…?” Posljednja kockica je izgleda pronašla mjesto. Enaor sklopi oči. Inae se više nije vidjela: samo svjetlucavo zeleni obris žene koji pulsira vlastitom svjetlošću.
Traži moć, i zaštitu od svih svojih neprijatelja. Miris lule ispunio je Enaorove nosnice niotkuda. S druge strane, kad onaj tko je napadne ne bi bio neprijatelj… Horiarhova prisutnost se povukla.
Enaor se natjerao da otvori oči. Svi oni ljudi koje je ovako ili onako predao neprijateljima u ruke. Ubojica, ubojica. Mogao je imati brata. Izdajica, izdajica. Ne može se raniti božicu. A mora je zaustaviti.
Uz povik koji mu je ostavio gorući trag u plućima i grlu, podigao je oštricu u svojoj ruci, i bacio je.
Načas, svijet je visio obješen o srebrnasti trag njegovog bodeža u zelenkastom svjetlu.
Pogodio je.
Obris u dvorištu pao je na tlo uz prigušen udar, a blato je zapljusnulo halje i zlaćanu kosu. Enaor protetura kroz vrata.
U čisti pakao, činilo se: dijete-kaos bjesnilo je u svome zatvoru, a vojnici koji su se borili oko njega bili su tako prekriveni blatom i krvlju da je već bilo skoro nemoguće razaznati tko kamo pripada. Jedna od vatri koje su držale dijete kaosa zarobljenim bila je napola zatrpana snijegom: bilo je samo pitanje trenutka kad će se Dijete osloboditi i dodati svoj udio u ludilu. Enaor je automatski isukao mač, udarajući samo kad to nije mogao izbjeći, polako se približavajući vatri.
Prije no što je stigao do nje, zaustavio ga je glasan povik. Osvrnuo se.
“Enaor!” Badgor je klečao kraj Inaina tijela. “Ubio si je!”
Odjednom bespomoćan, Enaor raširi ruke. “Jesam.”
Badgor je dohvatio svoju sjekiru, ovlaš poljubio Inaino čelo, onda ustane, preskoči njeno tijelo i stane pred Enaora. “Sad plati za to.”
Pričekao je da se Enaor okrene prije nego što je napao, sjekirom gađajući Enaorovu ruku s mačem i skoro pogodivši. Enaor je ustuknuo, nastojeći ne podleći uništavačkom svrabu u svojim živcima. Mogao bi lijevom nogom gurnuti odlomljen komad križa, rukom usporiti oslabljen udarac i dohvatiti Badgorovo srce. Ali nije ga htio ubiti. Novi koncept. Nije imao imena za to.
Badgor ga je opet napao, skoro ga natjeravši da uzvrati udarac po instinktu. Enaor korakne u stranu, okrećući mač tako da mu je oštrica samo zagrebla Badgorovu ruku. Mora se riješiti oružja, inače će ga demonski borac prije ili kasnije obuzeti i ubiti mu brata. Badgorov sljedeći udarac uhvatio ga je po ramenu, a ljubičasta izmaglica prelila mu se preko vidnog polja. Trznuo se ulijevo i udario desnom nogom, rušeći ostatke križa preko Badgorovih ramena.
Badgor je pao na koljena i smjesta se počeo dizati. Enaor korakne unatrag.
“Ne želim se boriti s tobom, Badgor.”
“A ja te želim mrtvog.” Badgor je ustao, nadlatkicom odgurnuvši zadnji komad križa. Desno rame mu je krvarilo.
“Ja ti neću pomoći.”
“Ti uvijek znaš što je najbolje za mene.” Koraknuo je bliže Enaoru. “Ti i tvoja kurva od majke.”
Vrh Enaorovog mača se trznuo. Badgorovo lice pukne u osmijehu. “Pokušali smo, braco”, rekao je. “Ali nema mjesta za mir među nama. Pomiri se s tim i bori se.”
Enaor je vidio kako podiže sjekiru. Desna mu je ruka sad bila posve beskorisna: kad je podigao lijevu, prsa su mu ostala potpuno otvorena. Napast će po ghardski, uz bojni poklič na usnama i bogovi sačuvali njegovu tupu glavu. Trebao je samo podići mač i čekati da se nabije na njega.
Enaor duboko udahne i raširi prste. Mač mu je na snijegu ostavio rupu u obliku križa; vidio ju je krajičkom oka dok je koračao unatrag, pokušavajući smisliti način da zaustavi Badgorov napad.
Nešto meko našlo mu se pod nogom; spotakao se preko Inaine ispružene ruke i pao na leđa, zapetljan u njene halje. Uz bljesak nevjerice – zar će tako glupo poginuti – podigao je obje ruke pred sebe da se zaštiti od Badgorova udara. Vidio je kako se sjekira spušta i osjetio kako mu pucaju kosti; usporio je sjekiru dovoljno da je zaustavi prije nego što mu je do kraja rasparala grlo.
Odgurnuvši se nogama, oslobodio se Inae i otkotrljao u stranu, onda ustane, ne obazirući se na bol u slomljenim rukama.
Oprezno prekoračivši svoju mrtvu ženu, Badgor je koraknuo bliže, uz blagi smiješak na usnama.
“Skoro mi je žao, Enaor”, rekao je. “Skoro mi je žao.”
Enaor je nepomično stajao. Prije nego što se Badgor mogao opet zaletjeti, iz kuće se začuo povik, pa zatim užurbani koraci.
“Ne!” Glas je zvučao poznato, ali Enaor ga isprva nije mogao smjestiti, a nije se usuđivao skrenuti pogled s Badgora. Prepoznao ga je tek kad je ugledao četiri crvene pletenice.
“Ako smijem”, rekao je Sorg stajući između Enaora i njegovog brata. “On je moj.”
Badgor je načas zastao, iznenađen promjenom protivnika, ali nije spustio oružje. “Nemam ništa protiv tebe, čovječe”, rekao je. “Pusti me da ga dokrajčim.”
“Ali ja imam protiv tebe”, reče Sorg.
Uz divlji povik, zaletio se prema Badgoru, ali prije nego što je stigao do cilja, zrak pred njim je zadrhtao, a sljedećeg trena Badgora više nije bilo.
Kao ni Inainog tijela. Enaor je načas sklopio oči, pokušavajući smisliti objašnjenje za to. Njegov borbeni bijes kao da se posve istopio, ostavljajući ga praznog i umornog. Polako je koraknuo prema Sorgu.
“Gdje…” Grlo mu je odbilo surađivati; krv mu je navrla preko košulje, tjerajući ga da zašuti. Jednom rukom mu zaustavljajući krvarenje, Sorg je glavom pokazao prema kući.
“Unutra je.” Zabrinuto se mrštio na Enaora. “I treba ti.”
Bilo bi glupo zanijekati očito, pa je Enaor samo zatreptao, vukući se prema kući u korak sa Sorgom, jedva svjestan Ghardove ruke koja ga je pridržavala. Bitka u dvorištu je zamirala, i netko se brinuo da vatre koje su držale dijete kaosa na mjestu opet zaurlaju punom snagom. Izgleda da si ipak može priuštiti nesvijest… čim se uvjeri da je s Kalaide sve u redu.
Stajala je kraj stola na kojem je ležao Helair, očiju sklopljenih u koncentraciji. Čuvši korake, promrmljala je “Što je?” ni ne gledajući.
Neki mladić u harajskoj odjeći stajao je kraj nje s mačem u rukama. Kad je vidio Enaorovu krvlju natopljenu košulju, dotakao je Kalaide po ramenu.
“Mislim da imamo hitan slučaj, Kala”, rekao je.
Nestrpljivo se osvrnula, onda mu pritrči.
“Božice, Enaore, što…” Vidjela je izvor krvi i stresla glavom. “Ni ne pomišljaj na govor.” Spustivši ga na najbliži stolac, zahtjevno je mahnula rukom, ali nije bilo rekacije. Oči su joj se stisle. “Laedor. Dohvati mi torbu sa stola.” Maknula je Sorgovu ruku s Enaorova grla i namrštila se.
“Moram to zašiti što prije”, rekla je. “Gubiš previše krvi. Nasloni se i nastoj ne gutati.”
Enaor je znao da je u pravu po vrtoglavici. Još malo i padanje u nesvijest više neće biti stvar izbora. Kalaidine upute već kao da su stizale izdaleka: “Držite ga… pazite, snažan je… tu, za rame, i ruke su mu slomljene… idiot…”
Mrmor njenog glasa kao da ga je uspavljivao. Samo ga je šokirani uzvik mladića natjerao da opet otvori oči. “Kala! Ne možeš!”
Kalaide je zatakla skute za pojas i spremala se zajahati Enaorovo krilo. “Ne budi smiješan, Laedor. To je jedini položaj u kojem ću dobro vidjeti – a ne usudim ga se micati. I ovako je već izgubio previše krvi.”
“Ali – ”
Sorgov glas bio je potpuno miran, kao i Kalaidin. “Ako smijem, gospodaru Laedor”, rekao je, “to nije vaš izbor.” Izvadio je sjekiru iz pojasa i stao između Kalaide i Harajca. Mladić isuče mač.
Zaustavi ih, ženo. Ovo nema smisla. Mogu pričekati dok Helairu ne bude bolje.
Ne možeš. Bojim se da umire. Osjetio je kako je zadržala još jednu misao i nasmiješio se u sebi. Mogao je pogoditi što je to.
Stvarno nije važno, Kalaide.
Važno je. A sad začepi.
“Laedor”, rekla je naglas. “Molim te, nemoj.”
“Nemoj što?” upitao je neki duboki glas sa vrata. Enaor se morao prisiliti da ne okreće glavu, ali vidio je kako se Kalaide okrenula i pojurila prema pridošlici s djetinjim oduševljenjem.
“Kal, urazumi Laedora. Moram smjesta operirati.”
“Onda tako i učini, naravno.” Enaor je od Kalaidina najstarijeg brata vidio samo par širokih ramena i žutu vrpcu u tamnoj kosi. A onda mu se vid posve zamaglio, pa je sklopio oči.
“Ato, ne budi idiot: to je naređenje. Znaš da je se ne može zaustaviti kad se radi o medicini. Oh, i drago mi je što te vidim, Kala. Mislio sam da si možda mrtva, znaš.” Glas se spustio. “Drago mi je što nisi.”
Enaor je osjetio Kalaidinu težinu na svojim bedrima, i Sorga kako ga hvata za ramena i bradu. Sviđa mi se tvoj brat.
Čak i iza kapaka, borila se da proguta široki osmijeh ali nije uspijevala. I meni. Osjetio je njen dodir kako mu prigušuje osjetila i pokušao se opustiti da joj olakša posao.
“Uhvati se za stolac”, reče Kalaide naglas. I, uz pokušaj osmijeha: “I nastoj ga ne slomiti pod nama. Bilo bi jako nezgodno kad bi smo sad pred svima završili na hrpi. Kal je širokogrudan, ali ima granica u tome što mogu tražiti od njega bez najave…”
Samo je pričala, kao i obično kad je nervozna, verbalni ekvivalent poigravanja nekim dijelom odjeće.Ta ga je navika ponekad izluđivala. Ali će mu nedostajati, shvatio je iznenađeno.
Jer njegov put je sad bio posve jasan, a, po svemu sudeći, i njen, i nisu ležali u istom smjeru. A, nekako, po načinu kako se nije pomakla nakon posljednjeg šava, s rukama na njegovim prsima, bedara čvrsto pritisnutih o njegova, stekao je dojam da i ona to zna.
“Gotovo je”, reče tiho. “Ali neko vrijeme se moraš odmarati. Neka te Sorg odvede do kreveta.”
Reci mu da bi negdje trebala biti skupina ghardskih strijelaca. Reci mu neka ih nađe i provjeri da s njima dobro postupaju.
Strijelci?
Moji ljudi. Badgor mi je dao zapovjedništvo… nisam ti prije stigao reći.
Polako, ustala je i popravila si suknju. Prije se jako malo stiglo reći. Dotakla mu je čelo rubom dlana. Netko ju je dozivao s drugog kraja nateiona. Moram ići…
Preslab čak i da kimne glavom, Enaor sklopi oči. Mrak ga je progutao.
* * *
“Kala…” Kalmar je oklijevao, s rukom na njenom ramenu. Kalaide se okrenula k njemu, zahvalna za opravdanje da ne gleda obrise koji su nestajali iza prvog brijega sjeverno od Nar Reolisa. Usprkos udaljenosti, još ih je mogla razlikovati: crna, crvena i bijela kosa trojice na čelu isticala se čak i u blijedom jutarnjem svjetlu, a sva trojica bili su viši od svoje još uvijek donekle zbunjene pratnje ghardskih strijelaca.
“Reci, Kal.”
“Još uvijek mi nije jasno”, reče Kal s nelagodom. “Znam da me se to zapravo ne tiče, ali… što se točno nadaju naći?”
“Ni ja nisam do kraja sigurna, Kal. Enaor kaže da traže nešto što zove trećim ključem. Misli da je na sjeveru, u Orhsarnu, i zato su krenuli tamo. Vjeruje da će Badgor njih sljedeće napasti.”
“Polažeš puno vjere u to što kaže Enaor.”
Nasmiješila se. “Imam mu razloga vjerovati, Kal.”
“Stvarno?” Kad se namrštila, njen brat obrambeno zamahne rukama. “Sve me to još uvijek zbunjuje, Kala. Mogu shvatiti da je on nekakvo magično biće – konačno, vidio sam kako je zaliječio onog svog bjelokosog prijatelja samo dodirom grla, da ni ne spominjem da nema ni ožiljka, tri dana nakon šivanja koje bi meni ostavilo ožiljke za čitav život. Ali…” Zahvatao je zrak rukama, siguran znak da traži prave riječi i ne nalazi ih. Kalaide spusti glavu, čekajući.
“Ne znam, Kala. Oteo te, ali nije te povrijedio. Nosiš njegovo dijete, ali Laedoru to još nisi ni spomenula. Niste se rastali kao ljubavnici… ali nisi mi rekla da ga zabijem glavom u prvo osinje gnijezdo, premda bi inače to sama učinila s bilo kim drugim tko bi te tako zvao ‘ženo’… Što je to među vama?”
Kalaide se osvrne. Sunce joj je sad išlo u oči; vidjela je samo snijeg koji je prekrivao padine. Čak su se i konjski tragovi istopili. Prigušviši uzdah, povela je Kala natrag prema napola uništenoj vili.
“Naprosto ne znam, Kal”, šapne tiho. “Stvarno, iskreno ne znam.”
KRAJ
Povezani postovi:
Povezano
Komentari
Postano 12.4.2008. u 12:20 am u kategoriji Roman. Raspravu o ovom postu možete pratiti preko RSS 2.0 feeda. Možete komentirati, ili trackbackati sa svoga sajta.
| Zasnovano na dizajnu by 
KRAJ??? Ali… ne! Ovo ne može biti kraj, zahtijeva nastavak! :-(((
Prenaglo mi je…
A što ću sad raditi svaki četvrtak?…
Gotovo ? Gotovo!!
O ne. I sada dugo čekanje i prazni četvrtki.
Super roman.
Jedva čekam nastavak.