Clara Zetkin. Strašna žena.

Da, znam, kod nas je uglavnom uvriježeno rugati se Danu žena kao “nadiđenom” prazniku, podsjetniku na socijalistička vremena ili bespredmetnom zaostatku. Čak se i mnoge žene koje se inače proklamiraju kao feministkinje ili – još češće – koje jednostavno inače drže do ženskih prava daju zavesti mitom o bezveznom Danu žena. Da ni ne spominjem one koji ga preziru, a istovremeno poslušno kupuju bombonijere u obliku srca svakog 14. veljače.

Zato molim da mi se oprosti potreba da naglasim: Dan žena nije bezvezan praznik. Sam datum odabran je u počast ženskih demonstracija 1917. godine u St. Petersburgu, kad su žene izašle na ulice tražeći kruha (da!) i povratak muškaraca s bojišnice.

S druge strane, ženske demonstracije počele su još puno ranije. 1908. godine na ulice New Yorka izašlo oko 15,000 žena, a tražile su kraće radno vrijeme, bolje plaće, i – pravo glasa za žene. Godinu dana kasnije, počele su slaviti “Nacionalni dan žena”, koji su organizirale posljednje nedjelje u veljači. Na prvom skupu okupilo se kakvih 2,000 ljudi. Iste te godine, između 20 i 30 tisuća radnica u odjevnoj industriji održalo je 13-tjedni štrajk, uz potporu Lige ženskih sindikata. Iste godine održana je i prva Međunarodna socijalistička konferencija žena.

1910. godine, na Drugoj konferenciji, održanoj u Kopenhagenu, Clara Zetkin predložila je da se uspostavi Međunarodni dan žena, kao dan kad bi žene (još glasnije nego inače) tražile svoja prava i stvarale potporu za njihovo ostvarivanje. Ovo je bila velika pobjeda ženskog pokreta: drugovi socijalisti dugo su, naime, vjerovali da su ženska prava sekundarna u odnosu na klasna, te da je borba za ženska prava samo “razvodnjavanje” one najvažnije borbe.

Prijedlog Clare Zetkin prihvaćen je jednoglasno, i već sljedeće godine Međunarodni je dan žena obilježilo više od milijun žena u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, a 1911. pridružile su im se i žene iz Francuske, Nizozemske, Rusije i Švedske. No, datum nije bio strogo određen, a ustalio se na 8. ožujka tek poslije 1917.

A zašto ja sve to pričam? Zapravo, samo zbog jedne rečenice: Dan žena je (vidi gore), dan kad bi žene trebale još glasnije nego inače tražiti svoja prava i zahtijevati potporu za njihovo ostvarivanje. U mnogim socijalističkim zemljama, pa tako i onoj iz koje se izrodila Hrvatska, Dan žena pretvorio se u socijalističku varijantu Valentinova, dan kad se ženama u ruke gurne neki buket cvijeća i eventualno koji bombon u usta da ne bi slučajno progovorile. Kasnije, hrvatske su vlasti pokušale izbjeći svaku vezu s Danom žena, proglašavajući ga (dijelom prešutno, ali ipak) socijalističkim praznikom, kao da žene koje nisu socijalisti ne bi smjele ni pomisliti slaviti nešto takvo ili – što nije rijedak slučaj – kao da je sama ideja borbe za ženska prava automatski neka gadljiva pomisao zaostala iz mračnog doba komunizma.

Da podsjetim: 1977. godine, UN je Međunarodni dan žena proglasio i službenim međunarodnim praznikom, premda je (u pravom UN stilu) ostavio pojedinim zemljama članicama slobodu da biraju na koji će datum, u skladu sa svojim nacionalnim i povijesnim običajima, obilježiti “Dan ženskih prava i međunarodnog mira”. Neću komentirati ovu kombinaciju, samo napominjem da većina Europe ovo interpretira kao 8. ožujka, i to s vrlo dobrim razlogom: od početka 20. stoljeća, širom Europe, baš je 8. mart bio dan kad su žene izlazile na ulicu i tražile svoja prava. Te stoga nema nikakvog razloga da se i kod nas taj datum na bilo koji način mijenja. Ali treba mijenjati i stav prema njemu.

Danas je dan kad bi žene trebale lupati rukom o stol. A ako vam netko pokloni cvijeće, slobodno ga nahranite njime (osobito ako se radi o rezanom cvijeću). I tražite svoja prava. Jer to vam sasvim sigurno nitko neće pokloniti.