“Blaga Matrielen…” Kalaide si je obim rukama prekrila usta.

Enaor je ispustio dug dah, čekajući da bol prođe. Eto, izrekao je; trebao je osjećati olakšanje, ali nije ga bilo. Naravno, to je bila samo jedna od njegovih bezbrojnih užasnih tajni, i to malena. Možda i jedina za koju nije bio sam odgovoran. Ona oprostiva.

Kalaide je spustila ruke. Pogled joj je bio zabrinut, pravi iscjeliteljski. Mogao si je i misliti. “Kako…” Stresla je glavom, očito zbunjena. “Što…”

Enaor si pročisti grlo. “Zapravo polubrat. Otac mu je bio čovjek, Ghard.” Glas mu je opet zaškripao; iskašljao se i pljunuo. Okus žuči je ostao. “Zato… tako znam za što je sve sposoban.”

Kalaide je zurila u njega, grickajući si donju usnu, nesvjesno se igrajući vezom na svojoj haljini. Nekad je to bila bogata odjeća; vidio je po ostacima skupe boje, još uvijek luksuzno crvene tamo gdje je nije prekrilo blato. Nije se sjećao da ju je prije u tome vidio. Možda je to dobila od onog svoga Gharda? U kom slučaju, kako ju je zaradila?

Nije imao pravo pitati se tako nešto. Suzdržavši potrebu da joj makne prste prije nego što raspara cijeli vez, zatvorio je oči, udišući miris drveta za svojim leđima.

“Odrastao je među ljudima”, rekao je, uglavnom da popuni tišinu. “Ghardi moć mjere u sinovima, a njegov otac je imao samo jednog kad se Badgor rodio, i rado ga je prihvatio.”

“Enaor.” Kalaidin glas bio je tih, skoro stidljiv. “Ne moraš mi reći.”

“Moram. Moraš znati što nas čeka.”

“Nas?”

Enaor duboko udahne. “Moram se suočiti s njim. U tvome domu.” Natjerao se da otvori oči. “Ja… nadao sam se da ćeš mi htjeti pomoći.”

Kalaide je otrgla konac s veza i sad ga je kotrljala među prstima, prateći se pogledom. “Misliš ga uhoditi, ili ideš otvoreno?” upitala je konačno.

“Otvoreno. Nije u tome obučen, ali ima prirodan dar. Bilo bi preopasno da se pokušam sakriti od njega.” Zastao je, bojeći se dovršiti misao.

Ona odbaci gužvicu konca i pogleda ga. “Ali ja bih mogla ostati neotkrivena.”

“Vjerojatno.”

“A što je s onim drugim planovima? Onaj grad u Perdaelu?”

To je boljelo. Enaor je osjetio kako mu se grlo steže i načas stisnuo šake da savlada bijes. “Nadao sam se da će mi pomoći. Ali prvo moram otkriti što Badgor radi.”

“Jer ti je Horiarh tako rekao?”

“Jer je to logičan postupak.” Još je čuo bijes u svome glasu. “Jer sam to još odavno trebao učiniti.” Prošao si je rukom kroz kosu; prsti su mu ostali prljavi, pa si je obrisao dlan o hlače. Kalaidin pogled na njemu još je bio nepokolebljivo neutralan, bez imalo prigovora. Osjećao je to i ne dižući pogled. “Jer ću se prije ili kasnije i usprkos svemu morati suočiti s njim.”

“Stvarno mi je žao, Enaor”, rekla je, a to je boljelo. “Jeste li… bili bliski?”

Trzaj bola u njegovim prsima bio je dobrodošao, omogućujući mu da misli na nešto osim na svoje namjerno sljepilo. “Kad mu je bilo šesnaest godina, konj mu je stao na desnu šaku i smrskao je. Poslije toga je proveo neko vrijeme u Anlahlanu dok se oporavljao. Ja sam ljevoruk pa sam ga učio da se bori lijevom rukom. Tada smo se dobro zabavljali… bar sam ja tako mislio. Očito sam bio u krivu.” Polako je spustio lijevu ruku. Horiarhov potpis je prestao boljeti. “On je vodio napad na Anlahlan”, doda bespotrebno. “Sigurno sam bio u krivu.”

Kalaide mu je prišla bliže. “Kako ti je ruka?” upita.

“Drži se.” Oko njih se uskovitlao pršič, sićušne bijele točkice koje su plesale u sve dubljoj tami. “Bolje bi bilo da se vratimo.”

“U kolibu?”

Kimnuo je glavom. “Noćas se još moramo odmoriti. A onda, sutra, krenut ćemo prema tvome domu.” Natjerao se da se uspravi i krenuo prema gazu potoka. Njegovi ohlađeni mišići su se pobunili. Trebao mu je odmor. Batharon ga lovio, toliko je vremena potrošio uzalud.

“A što hoćeš od mene?” upitala je Kalaide. “Mislim, kad se vratimo u Nar Reolis?”

“Morat ćeš mi nacrtati plan svog imanja. Možeš li to?”

“Mogu.” Bila je sva ozbiljna, s onom oštrom koncentracijom koja mu je bila tako čudna u ljudskom biću. “Što još?”

“Bilo bi dobro da ostaneš vani.”

“Mogu se sakriti u katakombama. Znam gdje su vanjski ulazi u njih, i ne vjerujem da su ih Ghardi sve pronašli.” Pogledala ga je ispod oka. “Očekuješ da ćeš završiti kao zarobljenik?”

“Ne znam kako će Badgor reagirati. Nisam ga vidio od Anlahlana.”

“Pretpostavljam da se niste rastali baš prijateljski.”

To nije bilo pitanje, ali svejedno je kimnuo. “Neko vrijeme sam mislio da je možda poginuo tamo.” Nadao se da će Badgor stradati u požaru Anlahlana. To joj nije mogao reći.

Došli su do gaza. Kalaide je preskočila na kamenje u sredini potoka, onda se okrene. “Hoće li ti trebati pomoć?” upitala je. “Za prelazak?”

Bez riječi je odmahnuo. Ona je iscjeliteljica, podsjetio se. Takva pitanja su joj prirodna bez obzira na okolnosti.

Prešla je na drugu stranu i dočekala ga sa zabrinutim izrazom lica, trznuvši se malo kad je on sletio na ruke i koljena. “Bio je to dug dan”, rekla je. “Nakon duge noći.”

Ostao je bez daha. Otresao je snijeg s koljena, pazeći da ne podigne pogled. “Kalaide”, rekao je. “Ja…”

“Mislim, toliko toga se dogodilo u zadnja dva dana”, dodala je užurbano. “Sve i svašta, jedno na drugo… oboje smo se malo pogubili. ”

“Ne moraš mi smišljati isprike, ženo”, rekao je, oštrije nego što je namjeravao. Bez riječi, podigla je svoje skute, zatakla ih za pojas i krenula uz strminu.

Još je nosila one visoke čizme iz Bajlale. Vezice na desnoj djelomično su se odvezale i zapele za jedan grm. Okrenula se i potražila gdje je zapela, ali nije mogla doseći granu bez da padne. Enaor se požuri da joj pomogne.

“Nisi ti jedini koji treba isprike”, prošaptala je. Oči su joj bile umorne i beznadne.

Enaor je izvukao njenu vezicu iz trnja i zatakao je za rub čizme. “Znam.”

Progutao je, onda se odvuče dalje, uz strminu, prema snijegom pokrivenoj šumi.

Konji su ih dočekali plesom veselja. Enaor je pustio Jiriala da se mazi dok se nije smirio, onda uzjaše.

“Pokušat ću nam uhvatiti nešto za jelo”, rekao je. “Jirial se mora razgibati. A i tvom konju bi dobro došlo.”

“Nazvala sam ga Lešinar.” Nagovještaj osmijeha. “Iz jedne priče.” Ogledala se oko sebe. “Ali gdje je lav?” upitala je, uspinjući se u svoje sedlo. Enaor odmahne glavom.

“On je ipak divlja životinja. Ako ga je potok uplašio, možda je zaključio da smo preopasni i otišao.”

Kalaide je kimnula, ali nije djelovala do kraja uvjereno.

“Misliš da nešto nije u redu?”

Uzdahnula je. “Nisam sigurna. Šuma je čudna… a ja se više ne usudim vjerovati svojim instinktima.”

“Misliš da bi Matrielen mogla…”

“Ne znam što bi Matrielen mogla. Ne znam što zaslužujem.”

“Batharon te lovio, ženo, kad ćeš shvatiti da ne zaslužuješ ništa od Matrielen?”

Kalaide se nasmiješila, kratko i žalosno, i dotakla Lešinarove sapi petama. “Točno tako, Stariji”, promrmljala je.

Jahali su jedno uz drugo u nelagodnoj, napetoj tišini. Enaor bi povremeno bacio pogled na ženu koja je jahala kraj njega, ali lice joj je bilo povučeno, oči uvijek spuštene na Lešinarove uzde u njenoj ruci.

Čudesno, ugledali su zeca, i Enaor ga je pogodio prvim nožem. Sjahao je i digao leš za uši. Njegova oštrica prošla je zecu kroz kralježnicu: čisto.

Pročistio si je grlo. “To će biti dosta”, rekao je tišini. Opet je uzjahao i svezao plijen za sedlo prije nego što je Kalaide progovorila, tako tiho da ju je jedva čuo.

“Moj najmlađi brat je otvorio vrata Nar Reolisa Badgorovim snagama, znaš.”

“Zašto?”

“Navodno mu je Badgor obećao da će biti rahin.” Pogledala ga je, bolno bezizražajnog lica. “Je li tvoj brat lažac?”

Enaor uzdahne i sklopi oči, kimajući glavom. Hoće li to biti još nešto za što će se osjećati bar djelomično krivim? Osjetio je kako mu osmijeh razvlači usnice; dosad se na to već mogao naviknuti. “Koliko godina ima tvoj brat?”

“Trinaest.”

“Onda će vjerojatno preživjeti. Ne sjećam se da Badgor ubija djecu.” Pogledao ju je. Kosa joj je skrivala lice. “Izvući ću ga ako budem mogao.”

Možda mu je zahvalila, ali nije bio siguran.

Kad su se vratili u kolibu, Kalaide je oklijevala pred vratima. “Lav se još nije vratio. Ne sviđa mi se to.”

Berući nekoliko listova s jednog obližnjeg grma, Enaor se iskezi. “Hoćeš da ga idem potražiti?”

Odmahnula je glavom, šarajući pogledom po šumi. “Ne. Ali brine me to.”

Sklopio je oči i hitro skenirao okolicu. Nije našao ništa osim uobičajenih opasnosti u zimskoj šumskoj noći: nekoliko grabežljivaca i vječito gladna hladnoća. Skoro kao da je u Anlahlanu. “To je lav, Kalaide. Lavovi se mogu brinuti sami za sebe.”

Zadrhtala je i ušla u kolibu. “A mi?”

Nije imao odgovora na to, pa se umjesto toga posvetio čišćenju svoga plijena. Kad je odrao zeca i izvadio mu utrobu, očistio je nož u snijegu i ušao u kolibu.

Kalaide je prostrla konjske deke pred ognjištem. Skuhala je i čaj; miris je ispunio kolibu. Enaor je zatvorio vrata za sobom i udahnuo voćnu aromu, tjerajući se da se opusti. Trebao mu je taj trenutak, da dođe do daha prije no što opet uroni u ludilo.

Kalaide je sjedila kraj vatre, kopajući po bisagama. “Tražim onaj roman iz Bajlale”, rekla je preko ramena. “Bit će lakše ako ti nacrtam planove.” Već je kraj sebe pripremila nekoliko komada ugljena. Još je bila u stanju razmišljati praktično. Disciplina svećenice očito je imala svojih prednosti.

“Koji put me zapanjiš”, promrmljao je tresući glavom.

“I samu sebe”, odgovorila je, skoro vedrog glasa. Splela je kosu u pletenicu, ali je nije imala čime vezati. Padala joj je preko ramena, povremeno blistajući kad bi uhvatila svjetlo vatre. “Kao što je Horiarh rekao”, dodala je, pronašavši roman i proučavajući ga u svjetlu vatre. “Netko mora igrati po pravilima. Pravila mogu biti i utješna.”

“Čak i kad su besmislena?” upitao je, vadeći iz bisaga grudu soli i trljajući meso. Napola je očekivao provalu protuargumenata, ali Kalaide je samo stresla glavom.

“Osobito kad nemaju smisla, Stariji. Tako znaš da ih ima.”

Nije imao snage za filozofsku raspravu. Omotavši zeca u lišće koje je donio, zagurao ga je u žar i oprašio si ruke. Onda sjedne preko puta nje i otpije malo čaja.

Nije imao što raditi nego sjediti tu, čekati da se zec ispeče, i ispod oka gledati Kalaide. Crtala je vrškom jezika dodirujući gornju usnu, tu i tamo mrmljajući za sebe prije nego što bi izbrisala neku crtu ili okrenula pergament. Dva-tri puta prsti su im se sreli na šalici, ali nije reagirala, posve udubljena u posao. Kad je objavio da je večera gotova, samo je odsutno kimnula.

“Sad ću.”

Odrezao je komad i stavio ga kraj njene ruke. “Jedi dok je vruće.”

Podigla je pogled s osmijehom. Onda stavi komad mesa u usta. Drugom rukom već je dodavala novi ugao.

Zaboravio je da postoje takvi trenuci. “Kalaide.”

“Da?”

“Ništa. Sve.”

Polako je podigla glavu, ozbiljnog lica, i nekoliko ga trenutaka promatrala ne trepćući. “Još ti moram nacrtati dva kata”, rekla je konačno, opet se okrećući svome crtežu.

Dovršili su obrok u tišini koju je samo tu i tamo prekidalo pucketanje vatre. Kad se počela gasiti, Enaor je ustao i dodao još ogrjeva. Onda je legao na svoju deku i promrmljao laku noć, ali ona je bila previše udubljena u posao da bi reagirala.

Kad se probudio, još je bila noć. Trebao mu je trenutak da shvati: Kalaidina ruka bila mu je na ramenu.

“Enaor?”

“Gotova si?”

“Da.” Trenutak je šutjela. “Prošla je ponoć?”

Zvučalo je kao pitanje, pa je zaškiljio prema prozoru. “Sigurno”, rekao je, iako nije imao pojma.

Ruka joj se spustila po njegovoj i pronašla mu prste. Odigla je jedan kraj njegove deke.

“Samo… samo mi je hladno. Smijem?”

Preumoran da joj odgovori riječima, digao je ruku i napravio joj mjesta kraj sebe.

Nadao se da je sutra još daleko.