Milerama

“Blaga Matrielen!” Kalaide je Rahina zaustavila skoro nesvjesno, daha presječenog iznenađenjem. Znala je da neprirodna zima neće prestati s granicom, ali ovakav prizor nije mogla ni sanjati.

Jašući skoro stalno, odmarajući se samo po sat-dva, ostavili su more iza sebe, skrenuli prema unutrašnjosti, i ušli u južnu pokrajinu koju je Kalaide prije vidjela samo jednom u životu. Razumom je očekivala promijenjenu klimu, ali kad je bila u Kaleu, u posjeti hramu Božice u Antali, prošla je kroz pustinju. Još se sjećala intenzivno žutog pijeska koji se na obzoru prelijevao u isto tako intenzivno plavo nebo, tu i tamo urešen živahnim zelenilom biljaka, aloja i kaktusa raštrkanih po pustinji poput dragog kamenja na bogatoj opravi. Tada, pustinja je bila prelijepa.

Ako je moguće da neki krajolik postane vlastita suprotnost, velika pustinja Kalea pronašla je način da to postigne. Pustinja je još uvijek bila tu, pružajući se pred Kalaide dokle je oko sezalo, niska i monotono uzbibana, s obrisima planina koji su se pojavljivali na samom rubu horizonta. Ali umjesto vrelog pijeska, ove su dine bile od leda. Kao da je netko okrenuo sliku naopako, sad je tlo bilo plavičasto, na rubovima se spajajući s blijedim, žućkastim nebom. Drhteći, Kalaide se bolje omotala u svoj ogrtač i polako krenula za Starijim.

Što se ovdje dogodilo?” upitala je. On slegne ramenima ne okrećući se, očiju prikovanih za ledene bregove koji su se valjali pred njima.
“Kamo ćemo sad? Nećemo valjda jahati kroz… to?”

Koža joj se naježila samo od pogleda na beskrajnu, snijegom okovanu pustoš. Stariji nije imao takvog straha od hladnoće; njegov je konj prolazio po snijegu visokim, lakim koracima, očito naviknut na takve uvjete. Kad su stigli do vrha prvog brijega, i konj i jahač su stali, čekajući Kalaide.

“Tamo dolje.” Enaor je pokazao rukom. “Ispod onog brijega je Bajlala. Tamo idemo.”

“Ovdje? Nikad nisam čula… Mislila sam da je ovo sve bila pustinja. Prije zime.”

On kimne. “Ali Stariji žive u njoj. Oduvijek.”

“To je… tvoj dom?”

“Stresao je glavom i krenuo niz zasniježeni obronak. “Samo sam u prolazu”, promrlja neodređeno.

Kalaide je imala još pitanja, ali nije imala snage za njih. Noći jahanja i dani drhtanja ostavili su je iscrpljenom. A, još k tome, činilo se da se ghardske snage kreću u istom smjeru kao i oni. Nisu se usudili ući ni u jedno selo, ponekad nisu čak ni palili vatru. Kalaide je trebala puna koncentracija samo da se održi u sedlu.

Rahin je bio harajske pasmine, nenaviknut na zimu i snijeg, i bilo mu je teško slijediti Jiriala. Zato je Kalaide tek stigla do vrha brijega iznad Bajlale kad je, u podnožju sa suprotne strane, vidjela kako Stariji zaustavlja svoga konja. Znatiželjna da otkrije zašto se tako naglo zaustavio, ostavila je Rahina da se olakšan sam probije kroz snijeg, i sjurila se niz zasniježenu padinu. Čisteći s ogrtača suhi snijeg koji je prikupila na putu dolje, prišla je Starijem.

Enaor je nepomično sjedio u sedlu, kao da ga je neka kletva pretvorila u kamen. Načas, Kalaide se skoro pobojala da je doista u pitanju tako nešto, klopka koja čuva grad Starijih od neželjenih gostiju u koju su slučajno upali. A onda je vidjela kamo zuri, i shvatila.

Nije znala točno što se Enaor nadao pronaći u Bajlali ali što god to bilo, sad je bilo kao i ostatak grada: mrtvo. Na ulicama pustinjskoga grada bilo je samo smrti. Stotine leševa prekrivenih ledom, predaleko da vidi uzrok njihove smrti, dovoljno blizu da vidi kako tu nema života. Svi ljudi jednog grada. Mrtvi.

Kalaide osjeti kako su joj se usta otvorila. Ledeni zrak zagrebao joj je grlo i eksplodirao u plućima, ali nije mogla vrištati. Enaor se okrenuo i pogledao je bez riječi, praznih, izbezumljenih očiju. Ostali su tako, možda i satima, Kalaide nije znala; vrijeme je izgubilo značenje. Konačno, Enaor sjaše i gurne joj uzde u ruke, pokazujući glavom natrag prema brijegu.

“Čekat ću te gore”, šapnula je. Kimnuo je odsutno kao mjesečar.

Kalaide ga je još časak promatrala bez riječi, igrajući se uzdama njegovog konja. Onda se okrene i pođe uz brijeg.

* * *

Enaor se opet okrenuo prema Bajlali i, udišući duboko, sklopio oči. Kad ih je opet otvorio, prizor se nije promijenio. Polako, krenuo je prema pustinjskom gradu, probijajući se kroz snijeg.

Bajlala je još stajala. Zgrade grada Starijih bile su izgrađene od šupljeg pustinjskog kamena, s teškom elegancijom koja je odgovarala onoj dina što su ih okruživale. Tamo gdje je pustinja bila sva zaobljena i neodređena, stanovnici Bajlale odlučili su uzvratiti suprotnošću. Kuće su im bile masivne kocke, odlučno ocrtane naspram stijene uz koju su se sakrile, pravi kutovi osnovni motiv u mnoštvu malih prozora koji su davali prozračnost oštrim linijama zidova. Četvrtasti ornamenti ukrašavali su pravokutna vrata, otmjene kockice tvorile su obrub na ravnim krovovima. Podsjećajući na najfiniju čipku, od bijelo obojenog drveta izrađeni okviri vrata i prozora sa svojim mnoštvom rombova, pretvarali su svaku pojedinu građevinu u neki čudan kolač iz bajke. Gdje su blještavo bijele šalaporke ostale otvorene, obojeno staklo ugrađeno u okna unutrašnjih prozora odbljeskivalo je u svim bojama spektra, loveći odsjaje Sunca što su dopirali s ledene ravnice uokolo. Bajlala je još stajala. I bila je mrtva.

Blijedi pasteli kuća, žuta i oker i siva i narančasta, tek su se nazirali kroz tanku pokost leda, poprimajući čudan, snoliki izgled, s ispranim, akvarelski plavim i ružičastim bojama leda koje su odsijavale s uglova. Enaor je krenuo među kuće, tražeći ma i tračak nade da je negdje, u nekom kutu, nešto od Bajlale ostalo na životu. Ali uzalud. Činilo se da ni jedan jedini stanovnik Bajlale nije izbjegao onome što je napalo grad.

A bilo je teško odrediti što je to moglo biti. Samo bi neka ogromna vojska mogla tako na prepad uhvatiti čitav, ne mali grad. A opet, koja bi vojska uspjela osvojiti i najmanji grad a da mu ne dotakne ni jednu jedinu kuću, da ne oprlji ni jedan zid, ne sruši ni jednu ogradu, gotovo ne razbije ni jedan šareni prozor? S druge strane, na tijelima bivših stanovnika Bajlale – jer ulice su ih bile prepune – tragovi su upućivali na bar tucet različitih vrsta oružja, ponegdje i zube, možda pandže.

Pod Enaorovim nogama, nešto je bljesnulo. Zastao je i pogledao. Na snijegu, blistali su rasuti komadići razbijenog prozorskog stakla, sjajeći kao najskupocjenije drago kamenje. Kad se pomakao, Sunce ih je osvijetlilo pod drugačijim uglom, i iznenada su izgledali patetično i jeftino, točno ono što su i bili, rasprsnuti komadići grubog pustinjskog stakla, obojeni domaćim bojama.

Nastavio je kroz smrću ispunjenu ulicu, i učinilo mu se da vidi samog sebe, odnekud odozgo, usporeno; usamljena, u crno zamotana figura koja tumara kroz mrtve ostatke grada. Gotovo je vidio svaku pojedinu pahulju suhog snijega kako se diže pod njegovim čizmama, proizvodeći slabašan škripavi zvuk, zatim leti kroz zrak u malenom luku i ponovo pada na tlo, šapućući tajnovito dok se skriva u ostaloj bjelini. Bio je čuo da postoje takvi svjetovi, gdje je sve lišeno zvuka i usporeno i gotovo bez težine; bio je čuo da u takvim svjetovima ljudi polude, i završavaju ubijajući sami sebe, bilo zabijajući mač u vlastita prsa, spremni na bilo što samo da se oslobode i pobjegnu zaglušujućoj tišini, bilo bacajući se s neke previsoke litice, u uzaludnom pokušaju letenja, ispunjeni nezdravom radošću.

Na trenutak se zapitao nije li možda nesvjesno kročio u neki takav svijet, hoće li zauvijek nastaviti hodati tako, zarobljen u neprobojnom mjehuriću vlastitog bola, okružen užasavajućim prizorima smrti mjesta koje je potajno smatrao svojom posljednjom nadom.

Ali onda, kao da je sama pomisao o tome imala moć da rastjera od njega utvare ludosti, osjetila su mu se razbistrila. Vid mu se ponovo ubrzao; začuo je kožnu škripu svojih čizama dok su se probijale kroz čudesno suhi, svježe napadali snijeg, i osjetio je kako mu se oči pune suzama. Zatreptao je da ih se riješi prije nego što mu se smrznu na trepavicama.

Zašavši u jednu pokrajnju ulicu, Enaor je nasred nje ugledao malu skupinu sklupčanu u snijegu: dva djeteta i, pored njih, kratkodlaki pustinjski pas velikih ušiju. Sve troje ovili su se jedni oko drugih, kao da im je blizina do zadnjeg trenutka pružala neku vrst utjehe.

Stariji klekne i pogleda tijela. Svo troje bili su probodeni podjednako, po jedan brz, precizan udarac u leđa. Tijela su se već bila smrzla, oči su im bile prekrivene tankim slojem mraza, led ih je obavio i davao im plavičast, sablastan izgled kipa. Oprezno, dotakao je ruku jednog djeteta, ovijenu u grču straha oko psećeg vrata. Kad su se njegovi prsti susreli s djetetovim, ruka je naprosto pukla, uz čudan, mali metalan zvuk. Odlomila se i pala u snijeg do Enaorovih nogu, tiho propadajući u prštave, svježe napadale pahulje.

Suzbijajući napadaj mučnine, Enaor se trgne i pogleda prema kući iz koje su djeca i pas izgleda bili istrčali. Vrata su bila otvorena. Oklijevao je na trenutak, onda se odluči i uđe.

Odmah iza vrata, dvoje ljudi ležalo je u nečem što je izgledalo kao zagrljaj. Sagnuo se da bolje vidi. Bili su to muškarac i žena, ali ono što je u prvi čas djelovalo kao još jedan utješni dodir u strahu pred smrću, bio je zapravo trag posljednje borbe. Ženino je grlo bilo pregriženo, tragovi krvi još su se mogli razaznati ispod inja koje se nakupilo oko muškarčevih razjapljenih usana. A u njegovim prsima, blistavo zarobljen u ledu, bio je zaboden nož. Polako, prihvatio ga je za dršku i izvukao. I prepoznao oštricu koja je ubila trojku koju je pronašao na cesti pred kućom.

* * *

Sjedeći na brijegu, Kalaide je čula mukli, zavijajući zvuk koji je dopirao do nebesa, ali nije zadrhtala. Znala je odakle dolazi.

Sumrak je polako prekrio brijeg svojim pokrovom. Kad se prva zvijezda pojavila na obzoru iznad groba u koji se pretvorila Bajlala, Kalaide je prišla Enaorovom konju i sa sedla skinula naramak potpale, a iz bisaga izvadila kremen. Raščistivši malo mjesta na snijegu, zapalila je vatru. Onda posegne pod svoju hitonu i izvuče svilenu vrećicu koja joj je visjela oko vrata. Otvorila ju je, izvadila prstohvat sušenih trava i posula ih po plamenovima.

“Strielen od Vječnosti, budi im milosrdna”, promrmljala je, sklopljenih očiju, u slatkasti miris dima. A onda je, umotana u ogrtač, sjela što je bliže mogla vatri, i zagledala se u plamenove koji su gubili bitku s pohlepnom hladnoćom pustinjske noći.