“Kalaide, jeste li dobro?” Sorg je zastao kraj vrata tunela i zabrinuto se okrenuo k njoj. Kalaide kimne, čekajući da mučnina prođe. Mogla je biti znak opasnosti, ili uzrokovana trudnoćom, ili nešto što joj je stiglo kroz vezu s Enaorom. Nije imala ni vremena ni snage da počne provjeravati mogućnosti, pa je odlučila naprosto otpisati to kao posljedicu napora. Znala je da će joj trebati puno odmora: Helair ju je upozorio da su trudnoće kod Starijih teške.

“Dobro sam, Sorg, ne brinite.” Bilo bi joj još bolje da je uspjela pronaći luk koji je ostavila u prolazu, ali nije ga bilo. To je zapravo trebala biti dobra vijest: jedina osoba koja ga je mogla pokupiti bila je Nascila. Znači da je još živa. A kako nisu našli ni tijelo, možda je i Kolion preživio.

Sklopivši oči, Kalaide se prisilila da ne slijedi tu misao. Ubrzo će joj trebati sva koncentracija. Moraju brzo pronaći Harajce ako im žele koristiti.

“Desno, kraj vrata”, rekla je Sorgu oslonivši se na zid. “Kamena ploča u niši. Tamo je mehanizam za otvaranje.”

Čula ga je kako petlja kroz mahovinu koja je pokrivala unutarnje zidove spilje. Vlaga je na ovom kraju prodrla u tunel, vjerojatno kad je ona ušla, pružajući novi zamah sićušnom životu u njegovim zidovima. Njihova svjetiljka odbljeskivala je od nekih gljivica na stropu, dajući njihovim licima bljedilo nalik Starijima.

Kalaide se nasmiješi sama sebi. Kad je počela mjeriti put prema Starijima? Ta ju je pomisao natjerala da se zapita kako će izgledati dijete. Hoće li izrasti visoko i vitko i hitro kao divlja životinja, ili će sličiti njoj, mačka naspram njegovog vuka? I hoće li uopće biti važno, ako si nikad ne vidi oca?

Ugrizavši se za usnicu, odvojila se od zida spilje i otišla pomoći Sorgu. Nadala se ublažiti mučninu, a ne pogoršati je. Dok je pipala kroz mahovinu, tražeći utor poluge, morala se oduprijeti još jednoj navali tupog bola, ne samo u želucu nego i u nozi. Čudno: još je prerano da bi je noge boljele od trudnoće. Nastojala se ne obazirati, uvjerena da stiže od Enaora, kad ju je neki tihi zvuk natjerao da stane.

“Sorg”, šapnula je. “Čujete li?”

Kimnuo je, vadeći sjekiru iz pojasa. Kalaide se okrenula leđima prema zidu, pazeći da ostane nečujna, i sklopila je oči, usudivši se načas posegnuti u tamu iza njih.

Dojmovi su djelovali nevjerojatno, kombinacija straha, boli, i konjskog nezadovoljstva. To nisu bili znaci progonitelja kakve bi očekivala. Dok se još pokušavala odvažiti na precizniju pretragu, nešto u ovom zadnjem zazvonilo je poznato. U životu je susrela samo jednog konja koji je bio u stanju isijavati takvim nezadovoljstvom… a nakon toliko dana u podzemlju, nije ni čudo što je nezadovoljan.

Ne razmišljajući, Kalaide je stavila prste u usta i zazviždala, dugo i glasno. “Lešinaru! Ovamo, mali!”

“Kalaide!”

“Sve je u redu”, umirila ga je preko zvuka kopita koja su galopirala prema njima. “To je moja obitelj.”

Kao što je i očekivala, Lešinar ju je skoro pregazio, uz podlogu psovki od jahača. Kalaide je potapšala Lešinara po nosu, prihvaćajući njegovo napola ljutito, napola olakšano grickanje, a onda pogleda njegove jahače.

“Koli?” upitala je, pokušavajući zadržati kontrolu nad svojim glasom. “Nascila?”

Dječak je još dolazio do daha. Desna noga bila mu je ispružena, svezana za neku granu; Kalaide ju je prepoznala kao izvor bola. Iza njega, Nascila je skliznula sa sedla i zateturala prema Kalaide raširenih ruku, tjerajući Sorga da napola podigne sjekiru.

“Sve je u redu, Sorg”, rekla je Kalaide, čvrsto grleći Nascilu. “Nascila, draga moja”, promrmljala je, puštajući suze da je savladaju. “Tako mi je žao. Možeš li mi oprostiti?”

Nascila je stresla glavom ne puštajući je iz zagrljaja. “Što bih ti opraštala?” rekla je, odmičući se da je pogleda i opet je grleći. “Tako dugo dok smo svi živi, što bih ti trebala oprostiti?”

“Ne! Ne približavaj mi se!” Kolinov uzvik obje ih je natjerao da se trznu: Sorg je izgleda pokušao Kolionu pomoći da se spusti sa sedla, ali dječak se nagnuo unatrag i mahao drvenim štapom, svojim jedinim oružjem. “Prljavi Ghardu, da me se nisi usudio dirnuti!”

Kalaide užurbano priđe bliže. “Koli, sve je u redu. On je na našoj strani.”

“Ne postoji Ghard na našoj strani!” Oči su mu bile grozničave. Kalaide proguta. Nakon svega što je prošao, nije mogla očekivati da joj povjeruje na riječ.

“On nije Ghard”, rekla je, bacajući pogled prema Sorgu i moleći se da prihvati njenu priču. “Samo koristi boju svoje kose da se predstavi kao Ghard ako naletimo na njih.” Pokušala se nasmiješiti. “Čak zna i govoriti s njegovim naglaskom – a to nam je koristilo kad smo se morali izvući odande”, dodala je, glavom pokazujući prema kući. “Pokaži mu, Soraon.”

Samosvjesno se nakašljavši, Sorg stupi naprijed. “Pohsdrav, gohspodaru Kolii”, rekao je, dodajući vlastitiom naglasku.

Nascila se nasmijala. Kalaide joj se pridruži iz čiste nervoze. Vidjela je da je Sorg okrenuo sjekiru u ruci, tako da može upotrijebiti dršku umjesto sječiva ako se bude morao braniti. Konačno, Kolion spusti svoj štap i nasmije se.

“Točno tako zvuče”, rekao je. “To ste dobro pogodili, gospodaru Soraone. Drago mi je.” Ovog puta, prihvatio je Sorgovu ruku i oprezno se spustio na tlo, onda odšepa do Kalaide. “Kala. Ja…. što da ti kažem?”

Načas, Kalaide se učinilo da vidi početak brade na njegovim obrazima, ali to je bila samo prljavština. Suzdržala je potrebu da ga obriše i raširila ruke.

“Nemoj ništa reći”, šapne. “Samo dođi ovamo.”

* * *

Enaor je posljednji puta pogledao svoje ljude i kimnuo glavom. Znali su svoje položaje, organizirali zalilhe, i podijelili se u smjene koje će izdržati i dugu opsadu. Sad im je preostalo još samo čekanje.

“Ima još vremena do izlaska sunca”, rekao je. “Možda i sat vremena prije nego što stignu. Iskoristite to vrijeme da se odmorite koliko možete.” Krenuo je sići sa zida, koristeći ljestve od užeta koje su postavili. Svaka postaja imala je svoje, da se ne moraju pouzdati na drvene ljestve, i da imaju rezervu ako nešto krene krivo. Ovakve stvari je mogao raditi i u snu; opsada Anlahlana učinila ga je zastrašujuće stručnim u tome.

“Ako smijem, gospodine”, upitao je jedan glas iza njega, “zar se nećete i vi odmoriti?”

Enaor je stresao glavom, boreći se s hladnim kamenom u svojim prsima. Izdat će ih, na kraju, premda se namjeravao potruditi da svi – ili bar što više njih – budu zarobljeni i ne poginu kad nar padne. Nije im se htio svidjeti.

“Imam još nekog posla”, odvratio je kratko, i požurio niz ljestve prije no što ga je itko mogao išta pitati.

Pronašao je Badgora u nateionu, kao što je i očekivao. Koliko je poznavao svoga brata, Badgorovi ljudi bit će isto tako dobro zbrinuti kao i njegovi. Taj su dar izgleda dijelili; i majka im je bila vrstan organizator. Ali sad, na pravu izdaju.

“Badgor”, počeo je, ne obazirući se na časnika koji je vukao crte po hitro nacrtanoj mapi kuće i okolice. “Moramo razgovarati.”

Badgor je podigao glavu s upitnim izrazom. Enaor se približio dovoljno da može spustiti glas prije no što je nastavio.

“Ne znam koliko iskustva imaš s harajskom gradnjom”, rekao je, “ali, koliko ja znam, uvijek imaju neki dodatni izlaz… koji se lako može pretvoriti u dodatni ulaz.”

Njegov brat se nasmiješio, spuštajući mu ruku na rame. “Točno.” Pokazao je na mapu. “Ovdje, ovdje i ovdje. Već smo ih pronašli. A mislim da ima nešto i ovdje – ” pokazao je septičku jamu u dnu dvorišta – “ali sumnjam da su toliko očajni da pokušaju proći tuda.”

Enaor kimne u tišini. Jedan od ulaza koje mu je Badgor pokazao bio je u kuhinji.

“Imaš pravo”, promrmljao je. “Možda bi to netko iskoristio kao izlaz iz beznađa, ali sumnjam da bi itko htio započeti bitku time što će mu se polovica protivnika onesvijestiti od smrada.”

Badgorov glasni smijeh prikrio je nervozu u njegovom. “Dobro”, nastavio je, odmičući se od dodira Badgorove ruke. “Samo sam ti to htio reći. Moram se vratiti svojim ljudima.”

“Jesu li na razini?”

Enaor slegne ramenima ne okrećući se. “Morat ćemo se nadati da jesu, ne?” Još je osjećao Badgorov pogled na sebi; bio je napor ne produžiti korak. Ali nije smio potrčati, čak ni kad je Badgor doviknuo hvala prije no što se opet vratio mapi.

U hodniku, Enaor je načas oklijevao, onda krene natrag prema dvorištu. Mora kuhinjski ulaz raščistiti za Harajce. A to je mogao samo ako iskoristi pješačku jedinicu koju mu je Badgor dao. Oni su bili njegova privatna garda; ako im kaže da nikoga ne puštaju u kuhinju i da pripuste Kalaide, učinit će to bez pitanja.

I umrijet će s prilično puno pitanja, ali tu nije mogao ama baš ništa učiniti, jer se Kalaide trebala vratiti upravo onuda. Mogao si je opravdavati odluku činjenicom da se neće vratiti sama, da će dovesti sa sobom vojsku koja naprosto mora pobijediti, ali bio je svjestan da bi ih isto tako žrtvovao i da je samo ona u pitanju.

Ta ga je spoznaja načas natjerala da stane, ali to je bila takva mala krivnja, u usporedbi sa svim ostalima, onima koje već nosi i onima koje će još navući dok bitka završi. Spremit će je zajedno s ostalima.

Jedino što je mogao učiniti, i što se zakleo učiniti, bilo je da dozna imena svih ljudi koje će poslati u sigurnu smrt, tako da bar bude u stanju imenovati duhove koji će ga progoniti u nekim budućim noćima.

Uz nesvjesno slijeganje ramenima, ušao je u blijedo, hladno jutro u dvorištu.

* * *

Kalaide je svoju malu skupinu zaustavila samo nekoliko stotina koraka od izlaza. Premda prvim posizanjem nije pronašla glavni dio vojske, uvijek je postojala mogućnost da je tražila u pogrešnom smjeru. Sklopivši oči, pokušala je još jednom, puštajući osjetila da slobodno lebde naz šumom, bez ikakvog cilja. Podigla je ruku.

“Sorg”, šapne. Kolionu i Nascili su rekli da je to “Soraonovo” ghardsko ime, i uputili ih da ga koriste tako da se ne zabune ako bude potrebe, ali Kalaide je svejedno nastojala stišati njihove razgovore. Premda znatno bolji od karikature koju je predstavio u spilji, Sorgov harajski nije bio toliko nepogrešiv da na dulji rok ne pobudi sumnju. Kad je govorio tiše, bilo je teže primijetiti povremen čudan izgovor.

“Ima li čega?”

Kalaide polako kimne. “Velika skupina. Nisam sigurna koliko ih je, ali sigurno su Harajci, i sigurno su vojnici.” Oklijevala je. U prvom jahaču osjetila je nešto poznato, ali nije bila sasvim sigurna što. Nije Kalmar.

“Jesi li pronašla Kala?” upita Nascila tiho. Čuvši vijest o svome mužu, koju je Kalaide uobličila što je opreznije mogla, Nascila je samo stresla glavom, kao da se ne usuđuje povjerovati da je još živ, ali sad joj je lice bilo napeto poput strune.

“Još ne.” Pričekala je još malo, provjeravajući da u blizini ne osjeća ništa, pa onda povede Lešinara u smjeru gdje je osjetila vojnike. “Idemo.”

Ubrzo su začuli približavanje trupa: konji su frktali, oružje klepetalo, utišavajući uobičajen šumski život. Kalaide stane i okrene se svojoj pratnji.

“Mislim da je bolje da idem sama… Ako nešto nije u redu, pokušajte se tiho iskrasti i pronaći vojsku.”

“Idem s tobom.”

“Ne, Sorg. Trebat će te. Osim toga, imam i drugu zaštitu.”

Protrljao si je bradu. “Radi li to još uvijek?”

“U svemu osim u jednom… a tu mi ni ti ne možeš pomoći.” Pokušala je proizvesti uvjerljivi osmijeh. Mučnina ju je jače ili slabije pratila cijelim putem, a kad bi se prebrzo pokrenula, svijet bi se uskovitlao; jedva da je spavala u zadnja dva dana. Nije bilo vremena: odmor će doći kasnije, ili ga neće biti. “Idem.”

Odlučno udahnuvši, prošla je kroz grm i stupila na čistinu.

Vojnici su doista bili harajske legije, s konjima i opremom blistavim na prvom jutarnjem suncu. Tek kad je prišla bliže, vidjela je zakrpe na odorama i djelomično izravnate ulubine u štitovima.

Vođina crvena vrpca bila je s jedne strane zakrpana, govoreći o rani na glavi, dodatno potvrđenoj kratko podšišanom kosom. Kad je ugledao Kalaide, usporio je svoga konja, onda stane, tresući glavom. Konačno, zavukao je ruku pod prsni oklop i stisnuo nešto u šaci.

Znala je i što: kesicu punu trava, za zaštitu od bolesti i za sreću. Ona ju je sašila.

“Laedor”, rekla je, čula škripanje u svome glasu i pročistila si grlo. “Pozdrav, Laedore.”

“Kastranione, zaštiti me…” promrmljao je, tresući glavom. “Poludio sam.”

Kalaide je krenula bliže, ali je stala kad je povukao uzde svoga konja. “Ne, Laedor. Živa sam. Stvarno.”

Pokretom ruke pozvao je čovjeka iz prvog reda k sebi, ne skrećući pogleda s nje. “Reci mi što vidiš, Ardis.”

Njegov piliar slegne ramenima. “Žena. Mlada, dosta zgodna.” Namrštio se. “I dosta prljava. S lukom na leđima.”

Kalaide je iskoristila taj trenutak da se približi. “Ispričavam se zbog prljavštine”, rekla je s osmijehom, pružajući mu ruku. “Zovem se Kalaide Reolis Kharaonda, a vi jašete po posjedu moga brata.”

Ardis je mirno prihvatio njenu ruku, a onda gotovo očito spojio spomenutog brata s imenom i poklonio se. “Čast mi vas je upoznati, gospo Kalaide”, rekao je. “Ardis Olato, vama na službu.”

Laedor je još s nevjericom zurio u nju. “Je li stvarna, Ardis?”

Njegov piliar se nasmiješi. “Nema stvarnijih, hastatu.”

Kalaide uhvati Laedorovu ruku na uzdama. Bila je hladna i vlažna. “Laedor?”

Polako, kao da se budi iz sna, skliznuo je s konja, okrenuo se Kalaide i dotakao joj ramena, kosu, i konačno prstima opisao liniju obraza. “Živa si”, prošapće. “Stvarna si i živa.”

Kalaide se ugrize za usnicu. I trudna s drugim. Ali to mu nije mogla reći, ne sad, ne pred svim njegovim ljudima i ne dok je zurio u nju kao dijete kad ugleda prvu ledenu zvijezdu na prozoru, sav u čudu i blaženstvu. I definitivno ne kad ju je privukao k sebi i osjetila je suze na njegovim obrazima.

Pokušala je uzvratiti stisak, ali se ubrzo odmakla, podižući ruku do njegove glave da to prikrije. “Što je to?” upitala je. “Ranjen si?”

“Da, ali sam jednom za promjenu zacijelio bez tvoje njege.” Nasmiješio se, opet je privlačeći bliže. “A nadao sam se da neću. Činilo se da ne vrijedi truda.”

“Ne govori takve stvari, Laedor.” Jer mogla bi početi mucati i ispričati mu sve, a za to sad nemaju vremena. “Živa sam i zdrava, kao i ti. Samo je to važno.”

“Imaš pravo.” Poljubio ju je u obraz, onda se okrene svome piliaru, s rukom oko njenih ramena. “Ardis, dopusti mi da ti predstavim svoju zaručnicu.” Osmijeh mu je bio malo nelagodan. “Bojim se da znaju sve o tebi.”

Teško. Opet je kimnula Ardisu, nastojeći se izvući iz Laedorovog stiska a da to ne bude preočito. “Imam jako važne vijesti za tebe, Laedor”, rekla je. “Ali, kao prvo, nisam sama.” Zazviždala je, i morala se nasmiješiti kad su se harajski vojnici kolektivno trgli od iznenađenja ugledavši čudnu skupinu koja je izašla iz grmlja.

“Svi su na našoj strani”, dodala je prije nego što je bilo tko stigao reagirati na Sorgove pletenice. “Ovo je Soraon; prerušio se u Gharda da bismo mogli pobjeći iz Nar Reolisa. Došla sam vas upozoriti.”

“Iz Reolisa? Kako si dospjela onamo?”

To je bilo pitanje kojeg se najviše bojala. Mogla se samo nadati da će uspjeti projuriti kraj njega. “Vratila sam se čim sam mogla… kroz katakombe. Tamo je već bila Nascila… priča je preduga. Ali znam – odnosno, pretpostavljam da ste na putu za jedan od vanjskih ulaza u katakombe. Je li tako?” Kad je Laedor kimnuo, nastavila je, još uvijek užurbano: “Ghardi u Reolisu znaju za neke ulaze. Prilično smo sigurni da ne znaju za prolaz kroz kuhinju, a i kanalizacija bi trebala biti sigurna, ali druge ulaze će vjerojatno motriti. Ako se pokušate probiti drugim putem, mogli biste upasti u zasjedu. Kal – njega sam osjetila na čelu vojske, zar ne? – Kala će dočekati na ogradi; još uvijek nisu sigurni znate li za prolaze, tako da taj dio plana ima smisla, ali moramo zaustaviti druge jedinice na putu za ostale prolaze. Ima li ih?”

“Kala, jesi li sigurna? Otkud to znaš?”

Nestrpljivo je stresla glavom. “Ja… neko vrijeme sam bila među Ghardima u Reolisu, kao sluškinja. Posluga svašta čuje. Laedor, nemamo vremena. Kal bi svakog časa mogao stići do vrata, zar ne?”

“Dogovor je da napad počinje u zoru”, reče Ardis, bacajući pogled na svoga hastata. “Trebali smo se podijeliti, jedan dio je trebao ući prolazom koji izlazi na prvom katu, a drugi proći kroz kanalizaciju.”

“Točno”, reče Laedor. “Jesi li sigurna da će ulaz na katu čuvati? Mislili smo odatle maknuti strijelce.”

“Ne, tako nećete moći. Ali ako prođemo kroz kuhinju, možemo se stražnjim stubištem popesti na kat.” Okrenula se Sorgu. “Pomozi Koliju da siđe s Lešinara, treba mi. Možete li ostaviti nekoliko ljudi s Kolijem i Nascilom?” doda Laedoru.

“Kala, ne uzimaj mi zapovjedništvo”, rekao je sa zbunjenim osmijehom. “Ne misliš se valjda vraćati tamo.”

“Moram. Kal ti nije dao upute za prolaz svim putevima, zar ne?”

Stresao je glavom. “Ne, ali – “

“Onda sam ja jedina koja vas može provesti kroz njih. Ti moraš preuzeti drugu skupinu, i provesti ih kroz kanalizaciju.” Uhvatila ga je za ramena, proklinjući žurbu; trebala je pronaći neki drugi način, ne biti tako izravna i zahtjevna. Ako se sad uzjoguni, protratit će dragocjeno vrijeme. “Laedor, molim te…”

“S dopuštenjem, hastatu”, rekao je Ardis, “gospodarica Kalaide je u pravu. Treba nam vodič ako ćemo koristiti druge prolaze.”

Laedor je još uvijek oklijevao. “Nije u redu…”

“Laedor, zora samo što nije! Kal će napasti i očekivat će tvoju pomoć, a neće je dobiti! To se ne smije dogoditi!”

Neočekivano, Nascila je prišla bliže. “Znam da bi Kalmar to dopustio”, rekla je tiho. “Ne bi htio glupavo poginuti, Laedor, a ako spriječiš Kalu da ide s vama, upravo će se to dogoditi.”

“Svi ćete glupavo poginuti, Laedore.” Kalaide je Nascili dobacila zahvalan pogled, nastavljajući njenu misao. “Zar bi htio poginuti sad kad si me ponovno našao?” Oči su joj bile pune suza, a to joj je baš i trebalo, pa se nije trudila otkriti odakle. Nije bilo ni važno, samo ako upale.

Laedor zatrepće i iznenađeno joj dodirne obraz. “Plačeš, Kala.”

Kimnula je. “Znam. Molim te, zaustavi me.”

Poljubio je jednu suzu. “Ali moraš mi obećati da ćeš se kad stignete držati podalje od borbe.”

“Jasno.” Pa, morat će pronaći Enaora, ali to se i ne računa kao borba.

“U redu”, reče Laedor glasno. “Ardis, razdijeli ljude prema dogovoru. Idemo osloboditi Nar Reolis.”